Venecijanski labirinti i globalna vrtoglavica

Izložba fotografija Aleksandre Orlić u Kulturnom centru Mesnička

U zagrebačkom Kulturnom centru Mesnička jučer je otvorena izložba fotografija „Vertigo“, autorice Aleksandre Orlić, istaknute urednice, književnice i sve afirmiranije fotografkinje. Ciklus od 13 crno-bijelih fotografija posvećen je Veneciji i nastao je 2019. godine, prije globalnog kaosa, iako u sebi nosi elemente metaforičke „ljubavi prema vrtoglavici“, prema riječima fotografkinje.

Aleksandra Orlić (Rijeka, 1974.) odrasla je u Malom Lošinju, a u Zagrebu je završila Filozofski fakultet, smjer povijest umjetnosti te njemački jezik i književnost. Autorica je zbirke poezije “U mjerilu 1:100.000” (Naklada MD, Zagreb, 2005.) te romana “Bio jednom kraj” (VBZ, Zagreb, 2012.), “Ako ikad” (Hena com, Zagreb, 2017.) i “Dvije noći u Barceloni” (Hena com, Zagreb 2018.).

Izložba fotografija ‘Vertigo’ Aleksandre Orlić otvorena je u KC-u Mesnička do 26. ožujka. FOTO: Goran Čižmešija

Dosad je imala pet samostalnih izložbi fotografija – “Ptice na žicama”, Gjuro II.; “Blue(s)”, Muzejsko-galerijski prostor Kula Veli Lošinj; “5 km/h”, Galerija Kranjčar (2018.); “Anima, druga lica Zagreba i Rovinja”, Muzej grada Rovinja i Muzej grada Zagreba (2020. i 2021.).

Venecijanski fotodnevnik Aleksandre Orlić evocira upravo taj osjećaj vrtoglavice, hodanja na liniji između sna i jave, ulazak u drugo stanje, i to dugo nakon odlaska iz varljivoga grada na vodi. „Fotografirajući prizore u kontrasvjetlu, naglašavajući linije koje se ruše, snažne kontraste između crnih i bijelih ploha, skrivajući poznato i očuđujući svakodnevno, autorica promatrača uvlači u svoj noir svijet u kojem stara pravila perspektive i geometrije više ne vrijede. Strah od visine ili pak podsvjesna želja za padom, unutarnji konflikt ili poremećaji u centru za ravnotežu – mnogo je razloga zašto čovjek ponekad osjeti vrtoglavicu, stanje nalik opijenosti i osjećaj da mu tlo izmiče pod nogama, no samo je jedan grad koji sve te senzacije nudi promatraču na pladnju, i to od prvog dana kada kroči nogom na njegovo tlo pa sve do odlaska.“ (Gabrijela Rukelj Krašković).

„Iako su snimljene 2019., fotke simboliziraju naše vrijeme jer su svi motivi lagano pomaknuti; na jednoj fotki je, primjerice, skulptura Brune Catalana ‘Putnik koji nestaje’… Venecija je grad koji me fascinira od prvog dana kada sam ga ugledala kao djevojčica, stojeći na palubi broda Marina. Grad koji uživa u svojoj fluidnosti, igri skrivača, maskiranju, zrcaljenju, neprestanim mijenama i, mogu slobodno reći – plovidbama. No ova je izložba istodobno i posveta gradu u kojem sam prvi put u ruke uzela svoj stari fotoaparat Zenit i poželjela loviti sjene te prvi put doslovno osjetila vrtoglavicu. Jer što vam drugo preostaje kada nakon višesatnog kretanja malim labirintima zasjenjenih uličica konačno izađete na Trg svetog Marka i kada vas naglo obasja sunce, a sa svih strana se pruža panoramski pogled na prizore kraj kojih vam doslovno zastaje dah od ljepote“, izjavila je za Nacional Aleksandra Orlić.

Pojasnila je kako je Venecija zapravo najbliža pikseliziranoj slici – grad koji se iz sekunde u sekundu pred našim očima mijenja, titra, zavarava nas svojim zrcaljenjima, dvostrukim slikama i igrama sa stvarnošću. „Možda je kod nje najsnažnija ta igra erosa i tanatosa. Vreva ulica i jarkog sunca kontra uskih, mračnih uličica, dekadencije, skrivanja identiteta. Kao da smo upravo kupili kartu za direktni ulazak u podsvijest. Meni je zapravo Venecija kao crno-bijele fotke – hrabar, pomalo bipolaran spoj sjajnog i mračnog“, istaknula je fotografkinja.

Venecijanski fotodnevnik Aleksandre Orlić, koji će se moći vidjeti na izložbi, nastao je dok je fotografkinja 2019. godine boravila u Veneciji. FOTO: Aleksandra Orlić

Fotografski dnevnici postoje otkad i medij fotografije, no uvijek su posebno iskustvo kada je u pitanju individualni talent fotografa, koji kroz svoj objektiv unosi vlastiti svjetonazor, spleen / atmosferu, misli i emocije u svaku fotografiju. Često se još uvijek može pročitati kako je fotografija objektivan medij prikazivanja stvarnosti, no to nije točno. Za Aleksandru Orlić fotografija je medij koji prenosi poruke i stavove, ali ta je razina njezina djela iznimno izbalansirana s estetsko-umjetničkim doživljajem svake fotografije. Njezin crno-bijeli svijet dubokih sjena i svijetlih suncem okupanih prostora i volumena ne dokumentira samo urbano tkivo različitih gradskih vizura, aglomeracija i povijesno-kulturoloških kontekstâ, već u njima traži dušu tih specifičnih mjesta – njihovu animu. Vodeći se Jungovom idejom arhetipova, sjenâ i snage podsvijesti te kako gradovi u kojima boravimo – ili kroz koje prolazimo – zrcale naša unutarnja stanja u tom vremenskom odsječku, Aleksandra Orlić stvara svoje serije fotografija na tragu ideje o gradu „kao pojačalu naših unutrašnjih stanja“.

Fenomenom urbanog mobilijara i znakova bavili su se mnogi istaknuti fotografi 20. stoljeća, od Paula Stranda i Thomasa Strutha ili legendarnog Brassaïa, do cijele plejade hrvatskih fotografa: Toše Dapca, Mladena Grčevića, Pere Vrankovića, Stanka Vrtovca, Mie Vesovića, Ivana Faktora, Damira Fabijanića, Fedora Vučemilovića, Luke Mjede, Miljenka Bernfesta, Ante Magzana i Krasnodara Peršuna. No sjene, tragovi i zrake sunca na fotografijama Aleksandre Orlić samo su njezini, autentični, proživljeni; prepoznati u jednom djeliću sekunde na nekom zidu, pločniku, prolazu, stepenicama ili trgu – i vjerojatno se više nikada neće ponoviti u tom identičnom urbano-emotivnom kontekstu.

Izložbu možete razgledati do 26. ožujka.

Komentiraj