VELIMIR ZAJEC 2010. PONOVNO TRENER DINAMA: Povratak u Maksimir nogometnog džentlmena

Objavljeno u Nacionalu br. 766, 2010-07-20

Slavni igrač Dinama poznat po gospodskom načinu igre nakon brojnih odlazaka je govorio da se nikada neće vratiti u klub, no nedavno je postao trener: govori o toj odluci, životu u Grčkoj i Engleskoj, biznisu u inozemstvu i političkoj karijeri

Bila je dovoljna jedna utakmica, ona prošlotjedna između Dinama i slovenskog Kopra u pretkolu Lige prvaka, pa da se o Velimiru Zajcu, novom treneru Dinama, počnu pisati hvalospjevi. Velimir Zajec je, nakon igračke karijere koja je završila 1989., čak četiri puta radio u Dinamu na nekoliko funkcija i iako je govorio da se nikada neće vratiti u taj klub, ipak je to napravio. Prvi je put Zajec kao sportski direktor napustio Dinamo 1991. glasujući protiv promjene imena u HAŠK Građanski. Opet je 1995. postao sportski direktor tadašnje Croatije, ali je godinu i pol potom otišao jer je tadašnji trener Dinama Otto Barić rekao da mu ne treba sportski direktor. Treći se put vratio 1998. kao trener, Dinamo je dobro igrao u Ligi prvaka, ali su se zatim zaredali porazi i Zajec je otišao. Već početkom 2000. opet je postao sportski direktor, ali je nakon sukoba sa Zdravkom Mamićem 2002. otišao u Panathinaikos za sportskog direktora.

Zajec je vezan za Grčku još od 1984., kad je kao jedan od najboljih igrača Dinama i nekadašnje države prešao u Panathinaikos, gdje je 1986. proglašen najboljim igračem u Grčkoj. Nakon što je završio igračku karijeru postao je 1997. trener Panathinaikosa. Njegova druga supruga Angela je Grkinja. Njegova prva supruga Dubravka, s kojom ima dvije kćeri, Tenu i Karlu, umrla je 1989. S Angelom ima još troje djece. Grčku i Panathinaikos je napustio 2004., kada je postao trener engleskog Portsmoutha čiji je vlasnik bio Milan Mandarić. Ostao je pet mjeseci, nakon čega se vratio na svoje imanje u Draganiću pokraj Karlovca gdje je mirno živio sve do prije dva mjeseca kada je prihvatio ponudu da postane trener Dinama.

NACIONAL: Kada smo prije šest godina razgovarali za Nacional, izjavili ste kako se sigurno više nećete vraćati u Dinamo. Zbog čega ste ipak promijenili mišljenje i ponovo postali trener toga kluba?
– Još jednom se potvrdilo da nikada ne smiješ reći nikada više. Ja sam, nakon posljednjeg odlaska iz Dinama, bio u Panathinaikosu, radio sam kao sportski direktor, gdje smo nakon deset godina dominacije Olympiacosa osvojili kup i prvenstvo Grčke. Potom sam bio u Engleskoj te od 2005. napravio stanku od pet godina kada nisam bio nogometno aktivan. Zaželio sam se aktivnog nogometa, a budući da ne mogu više aktivno igrati – a u Dinamu se otvorilo mjesto trenera – smatrao sam da se mogu vratiti. Ta želja me natjerala, a pojavio se i dodatni motiv, posljednja utakmica između Dinama i Karlovca kada je osvojeno prvenstvo Hrvatske. Mi smo prije te utakmice igrali veteransku utakmicu i za mene je sramotno bilo to što je na stadion došlo samo 500 gledatelja. Zato mi je motiv bio i taj da vidim mogu li vratiti publiku na stadion.

NACIONAL: Kada ste 1998. postali trener Dinama, tvrdilo se da spašavate tadašnjeg predsjednika Zlatka Canjugu, a sada se priča kako svojim dolaskom spašavate Zdravka Mamića koji ne uživa veliki ugled. Jeste li o tome razmišljali?
– Postoje određene koincidencije. Ni 1998. nije bilo publike na stadionu kao ni sada. Dinamo je igrao Ligu prvaka, ali je osvojio jedan bod iz tri utakmice te sam imao osjećaj da mogu nešto napraviti. Dakle, zajednička nit je da nije bilo publike i da rezultati nisu bili najbolji. Što se tiče spašavanja čelnih ljudi kluba, na to se nikada nisam obazirao niti razmišljao o tome. Pojavila se prilika, bio sam pozvan da zauzmem mjesto trenera, shvatio sam da mogu nešto napraviti, kako tada tako i sada.

NACIONAL: Bili ste u Panathinaikosu gdje je bilo mnogo više novca nego u Dinamu, u Portsmouthu ste imali još više novca, mogli ste pokazati prstom na određenog igrača i klub bi ga kupio. Sada ste došli u Dinamo koji nema puno novca i ne možete kupovati igrače na taj način.
– Nažalost, ni u Portsmouthu ni u Panathinaikosu se nisam tako ponašao. To je možda problem u mojoj nogometnoj karijeri. Ja nisam poput trenera-menadžera koji kaže “želim ovog igrača” a klub neka se onda bori za njega. Uvijek sam više gledao ekonomski interes kluba, što mi se na kraju uvijek obilo o glavu. U Portsmouthu su usred sezone prodali Yakubua Aiyegbenija u Middlesbrough; kada sam bio trener Panathinaikosa, usred sezone su prodali Argentinca Juana Joséa Borrellija. Ja tada nisam razmišljao o vlastitom nego o interesu kluba. U oba kluba sam na odlasku ostavio financijsku pozitivu, ni jedan klub nikada nije bio u minusu zbog mojih transfera. To što sam više pazio na novac vlasnika kluba ponekad i nije bilo dobro. Zato mi je ova situacija u Dinamu normalna, shvatio sam da je realnost to što u Dinamu nema novca, ali tu se ne može ništa.

NACIONAL: To vas vraća na početak igračke karijere, kada se u nogometu okretao mnogo manji novac nego danas. Kako to da ste tek sa 16 godina počeli igrati nogomet?
– Kad sam imao 11 godina, došao sam u Dinamo, zajedno sa svojom škvadrom iz Kraljevca, i prošao selektiranje. Međutim, nitko od mojih prijatelja nije prošao, stoga sam i ja odustao. Bavio sam se drugim sportovima, jiu-jitsuom, košarkom, svim mogućim sportovima, ali nisam igrao veliki nogomet. Sasvim slučajno, susreo sam profesora Dujmovića koji me zapazio pri prvoj selekciji i koji me je zajedno s trenerom Brankom Horvatekom i otkrio. Prepoznao me je i pitao: “Pa gdje si ti, mi smo te tražili?” Objasnio sam mu zašto nisam dolazio više u Dinamo na što me je on pozvao da opet dođem. Mislio sam si, pa kaj bum sa 16 godina ponovo u Dinamo, ali me je Dujmović zvao kući i praktički me natjerao da ponovo dođem u Dinamo. Došao sam, radio sam s trenerom Ivanom Đalmom Markovićem, kasnije s Mirkom Bazićem. Bilo mi je teško jer je veliki nogomet drukčiji od malog, nije mi bilo lako poloviti sve načine igranja velikog nogometa.

NACIONAL: To mučenje nije trajalo dugo jer ste vrlo brzo postali igrač prve momčadi Dinama a nakon toga i reprezentativac Jugoslavije.
– Pa da, s 18 godina sam potpisao ugovor s Dinamom, a s 20 sam igrao za reprezentaciju Jugoslavije.

NACIONAL: Za Jugoslaviju ste igrali na svjetskom prvenstvu 1982. Bila je to odlična reprezentacija, jesu li mitovi ili stvarnost priče kako je reprezentacija Jugoslavije već tada bila nacionalno podijeljena zbog čega nije postigla veći uspjeh?

– Iskreno, nisam imao problema u reprezentaciji zbog nacionalne pripadnosti. Kao Hrvat nisam bio član Saveza komunista tako da s te strane nisam imao olakotnih okolnosti, ali nisam osjećao ni da me “ruše” zbog toga. Mislim da je bilo podjela, ali to je logično, pa i u Dinamu danas Brazilci se drže skupa a domaći igrači skupa. Mislim da su pomalo prenapuhane priče o podjelama u jugoslavenskoj reprezentaciji. Uvijek postoje podjele zbog jezika, kulture, godina i tome slično, ali nije bilo podjela po nacionalnoj osnovi. Normalno je da sam se družio s igračima Dinama i Hajduka, što je logično, ali to nije bio razlog neuspjeha reprezentacije.

NACIONAL: Sjetite li se kada danskog suca Henninga Lund-Sørensena koji je na tom svjetskom prvenstvu na utakmici Jugoslavije i Španjolske dosudio jedanaesterac za Španjolsku iako ste vi srušili španjolskog igrača dva metra izvan šesnaesterca?
– Kako da ne, jednom prilikom sam s Panathinaikosom igrao utakmicu Lige prvaka a on je došao u Grčku kao delegat utakmice. Dotakli smo se i tog događaja, naravno da se sjetio. On je vjerojatno morao to napraviti. Zanimljivo je da je jugoslavenski golman Pantelić obranio taj jedanaesterac, ali je Sørensen ponovio izvođenje. Dakle, tu utakmicu je Jugoslavija morala izgubiti. Šteta, jer je ta reprezentacija bila odlična, u kvalifikacijama za to svjetsko prvenstvo bili smo prvi u grupi, ispred Italije, a Italija je 1982. postala svjetski prvak. Mislim da je napravljena pogreška u pripremama za prvenstvo, što me čudilo jer je tadašnji izbornik Miljan Miljanić vrlo korektan čovjek i kvalitetan strateg. Mislim da pripreme nisu bile onakve kakve su trebale biti, iz jednog teškog prvenstva ušli smo u pripreme bez pauze. Zato nismo imali svježine u Španjolskoj.

Čari Grčke

NACIONAL: Priče o nacionalnom ponosu te su se godine pričale i zato što je Dinamo bio prvak i time se pokazao srednji prst Srbiji.
– Mislim da se to “nakitilo”. Imali smo kvalitetnu momčad koja je imala nacionalni zanos jer se na tome dosta radilo. Tadašnji trener Miroslav Blažević znao je vladati ljudima i medijima i na toj njegovoj koncepciji napravilo se puno. Može se reći da proljeće 1982. nije bilo kao proljeće 1971., ali je to bio početak boljeg proljeća za Hrvatsku.

NACIONAL: Godine 1984. napustili ste Dinamo i potpisali za Panathinaikos jer je u to vrijeme vrijedilo pravilo da se prije 28. godine ne može otići u inozemstvo. Danas se klubovi rado prisjećaju te odredbe jer im inozemni klubovi ne bi mogli uzimati igrače kad god se sjete.

– Ta odredba je bila loša za svakog igrača. Osjećaš se kao u zatvoru. Ja sam imao sjajnih ponuda i od talijanskih klubova i od Nottingham Foresta koji je 1979. i 1980. osvojio Kup prvaka. Mislim da je i tada trebala postojati sloboda izbora, sloboda kretanja kako bi se svoje pravo na rad moglo iskoristiti mnogo poštenije. To, s druge strane, nije dobro za naše klubove, ali tu ne možeš ništa. Kada sam se odlučio za Panathinaikos, oni su mi u tom trenutku poslali najbolju ponudu. Bilo je tu i emotivnih razloga jer me je obitelj Vardinogiannis, vlasnik Panathinaikosa, pratila dvije godine, stalno su me zvali telefonom tako da sam im dao riječ da ću potpisati za Panathinaikos i nisam ih mogao izigrati. Kada sam potpisao za njih, Nottingham Forest me je želio kupiti od njih, ali oni nisu htjeli čuti za moju prodaju. Na kraju sam ostao u prijateljskim odnosima s obitelji Vardinogiannis.

NACIONAL: Za vas se uvijek kaže da ste korektan čovjek i veliki džentlmen, a uvijek ste radili s vrlo temperamentnim osobama, kao što je bio Miroslav Blažević 1982., temperamentni Grci u devedesetima i još temperamentniji Zdravko Mamić sada.
– To je kućni odgoj, to izvire iz mene, drukčije se ne mogu ponašati. To je usađeno u čovjeku i ako to nemaš u sebi, ne možeš ni glumiti da si takav. Ne kažem da je moj karakter bolji ili lošiji, svatko ima svoj način izražavanja, ali drukčiji sam tip od njih.

NACIONAL: Što je to što vam se, osim supruge, svidjelo u Grčkoj da ste odlučili nakon igračke karijere ostati raditi u Ateni?
– Ne volim pričati o privatnom životu, ali Grčka je u duši topla zemlja. Ljudi su slični našima, klima je u Ateni fenomenalna, svi igrači Dinama koji su igrali u Ateni poput Tomislava Butine i Igora Bišćana zaljubljeni su u taj grad. Grčka živi 120 kilometara na sat, ljudi su društveni, znaju se zabavljati, restorani su odlični, sve su to prednosti Grčke. Mislim da se to nije promijenilo ni s obzirom na financijsku katastrofu kroz koju prolazi Grčka. Oni žive na isti način, snalažljivi su ljudi, dobri trgovci, ljudi tamo imaju novca.

NACIONAL: I vi ste poslovno snalažljivi, već potkraj osamdesetih godina odlučili ste uložiti zarađeni novac u poslove u Engleskoj.
– Imao sam određenu količinu novca koju sam investirao u kompleks kuća u turističkom mjestu Skipton, između Leedsa i Manchestera. Zajedno sa šogorom kupio sam jednu staru bolnicu jer mi je tadašnji šogor bio Englez. Na žalost, nije se iz tog posla izvuklo onoliko novca koliko se planiralo jer je tada, 1988., trajala recesija. Zadržao sam svoju kuću do 1991., a onda sam je prodao.

Politički angažman

NACIONAL: Pitam vas za novac zato što su se pojavile priče da ste se vratili u Dinamo jer vam je ponestalo novca. S druge strane, tvrdi se kako ste dovoljno novca zaradili ulažući u dionice na američkom tržištu.
– U Americi sam puno ulagao u dionice, u to vrijeme sam jako dobro prolazio. Izišao sam iz tog posla ulaganja u dionice mnogo prije recesije tako da me ona nije zahvatila. Imam jedan miran i siguran izvor prihoda i nemam nikakvih financijskih problema. Ne volim pričati o novcu, ali moja djeca i ja imamo osiguranu budućnost.

NACIONAL: Ako vam je u Grčkoj bilo tako dobro, zašto ste 2004. otišli u Portsmouth? Je li u pitanju bio izazov engleske lige ili novac?
– Bio je to i materijalni i nogometni izazov. U Panathinaikosu sam napravio sve, bio sam sportski direktor, osvojio sam i prvenstvo i kup, igrali smo u Ligi prvaka. Međutim, Portsmouth je bio velik izazov, to se ne ponavlja. Milan Mandarić, tadašnji vlasnik Portsmoutha, ponudio mi je posao jer sam imao pedigre menadžera. Nas dvojica upoznali smo se poslije prijateljske utakmice Panathinaikosa i Portsmoutha nakon čega mi je ponudio mjesto i uopće mi nije krivo što sam prihvatio tu ponudu. To mi je bilo možda i najspecifičnije razdoblje mog nogometnog života.

NACIONAL: Otišli ste iz Portsmoutha već nakon pet mjeseci, a spominjali su se različiti razlozi, od lošeg odnosa s medijima do loših odnosa s igračima.
– S medijima u Engleskoj nisam imao predobar odnos jer sam došao nakon odlaska Harryja Redknapa koji je bio njihov idol. Bio sam žrtva njega i njegove medijske popularnosti tako da nisam imao veliku podršku. Međutim, cilj je bio ostanak u ligi, u čemu smo uspjeli i ja sam otišao čista obraza iz kluba. Dulje od godinu dana ne bih ni mogao raditi u Engleskoj, dobio sam vizu na godinu dana zato što mi je supruga Grkinja, inače ne bih ni dobio radnu dozvolu. Osim toga, Mandarić mi je najavio prodaju kluba, što je šest mjeseci nakon mog odlaska i učinio.

NACIONAL: Što ste, po povratku iz Engleske, radili na svom imanju u Draganiću?

– Meni je vikendica u Draganiću utočište, imam tamo prijatelje s kojima igram nogomet, kada sam u Hrvatskoj, više sam u Draganiću nego u Zagrebu. U Zagrebu su prevelike gužve i nemam potrebe ići u grad.

NACIONAL: Gdje vaših petero djece živi?
– Tena živi u Zagrebu, Karla u Londonu, a klinci su u Ateni i povremeno u Americi.

NACIONAL: Zašto ste, nakon što ste završili igračku karijeru, 1990. bili nezavisni kandidat na prvim izborima za zagrebačku skupštinu?
– Budući da sam u to vrijeme bio u Dinamu, svima sam bio interesantan, i lijevima i desnima. Lijevi nisam nikada bio, uvijek sam u nekakvoj sredini. Tražili su me s jedne i druge strane, ali ja nisam prihvaćao ničije ponude jer se i inače nisam nikada politički angažirao. Zato sam pristao da me se kandidira kao nezavisnog kandidata. Bez veze, to mi nije trebalo, ne znam zbog čega sam dopustio da me ljudi iz Maksimira kandidiraju kao nezavisnog kandidata. Netko me nagovorio, tadašnji predsjednik Dinama Zdenko Mahmet je bio među njima. Politika me uopće ne zanima.

NACIONAL: Ipak ste se snalazili vodeći politiku u Dinamu. Vi ste, na kraju krajeva, osoba koja je 2000. dovela Mirka Barišića za predsjednika Dinama.
– To je točno. U tom trenutku imao sam velik utjecaj u skupštini i upravnom odboru Dinama a Mirko Barišić je u to vrijeme bio generalni direktor Siemensa, snažne kompanije, i mislim da sam dobro napravio. On je smiren čovjek, nije se previše isticao i vodio je dobru politiku. U to vrijeme došlo je do promjena u klubu, Dinamo je bio u dugovima, nije bilo ni za vodu platiti, bili smo pred bankrotom. Uspjeli smo srediti situaciju iako je bila jako teška.

Kruna karijere

NACIONAL: Tu pokušajima da vas se politički aktivira nema kraja jer je određena grupa ljudi prošle godine lobirala da vas se postavi za dogradonačelnika Zagreba.

– Da, ali i to sam odbio. To su bili krasni ljudi, ali mene to ne zanima. Ja sam sportski čovjek, nisam spretan za politiku. Moraš u duši biti političar, ne možeš to preko noći postati.

NACIONAL: U devedesetima, ali i kasnije, iskazivali ste želju da postanete izbornik reprezentacije.
– Biti izbornik reprezentacije svoje zemlje bila bi kruna moje karijere. U ovom trenutku ne razmišljam o tome, ali ako mi se to jednog dana ponudi, prihvatit ću. Sada imamo dobrog izbornika a ja imam posao koji još i više volim jer sam svakodnevno u treningu.

NACIONAL: Kada ste shvatili na koji način se postaje izbornik, jeste li se razočarali u Vlatka Markovića pa ste i zbog toga govorili da on mora otići s mjesta predsjednika HNS-a?
– O Vlatku Markoviću sam govorio u vrijeme kada je hrvatska liga bila u velikim problemima. HNS se bavi reprezentacijom, što je nužno i normalno, ali više bi trebao pomagati klubovima, školama, hrvatskom nogometu općenito. Reprezentacija je samo izlog a klubovi koji nemaju novca su baza. Znam da to nije lako, ali HNS se mora više angažirati.

NACIONAL: Jeste li, prilikom ovog dolaska u Dinamo, podsjetili Mamića da s njim trebate izgladiti odnose koji su bili narušeni 2002., kada ste napustili Dinamo?
– Ma ne, mene je to držalo kratko vrijeme, ali ja praštam i zaboravljam. Moraš imati širinu da shvatiš neke stvari u životu. Nisam se svađao s puno ljudi u životu, pokušavam uvijek biti tolerantan i ne ići u konflikte. Nisam lagan, osobito ne u nogometnom radu, tražim puno, ali zbog svih nas, a ne samo zbog sebe. Uglavnom, nisam svađalica i imam kulturu ophođenja. Imam svoje ja, svoju mirnoću, i ne uvlačim se nikome i nikada.

Komentiraj