Na današnji dan 1667. godine Dubrovnik je pogodio jedan od najstrašnijih potresa u europskoj povijesti. U samo nekoliko minuta nestao je velik broj građevina koje su bile ponos ovog velikog grada. Poginulo je oko 6000 ljudi, a uskoro su započele i nove nevolje.

Problemi su se nastavili i nakon potresa. Grad se tresao još tjedan dana, a požar koji je buknuo pustošio je ruševine još 20 dana. Ipak, najstrašnija su svjedočanstva o stanju ljudi. Tisuće ranjenih dozivale su preživjele Dubrovčane, koji su se sklonili u nerazrušene tvrđave Revelin i Lazarete, no pomogli bi im samo oni koji su znali da će biti materijalno nagrađeni pa su ranjeni bili prisiljeni piti vlastitu mokraću. Zatim je krenula pljačka – seljaci iz prigradskih naselja nesmiljeno su pustošili Dubrovnik kidajući mrtvima uši i vilice kako bi uzeli naušnice i zlatne zube. Pljačkali su svi, i bogati i siromašni, potpomognuti činjenicom da je nakon smrti kneza i dijela Vlade nastalo potpuno bezvlašće.

Nasreću, neki su plemići uspjeli zadržati prisebnost. Osnovali su Vijeće dvanaestorice koje je donosilo odluke u danima nakon potresa. Jedna je od odluka bila da će svatko tko ode iz Dubrovnika biti kažnjen jer su dužni obnoviti Dubrovnik. Kako bi osigurali grad od pljačkaša, ali i od napada Venecije i Turske, platili su 800 ljudi da čuvaju grad. Poznata diplomacija Dubrovniku je i ovoga puta pomogla – Stjepan Gradić, diplomat u Vatikanu, poduzeo je razne akcije da se Dubrovnik obnovi, a njegovi zapisi o obnovi danas se čuvaju u franjevačkom samostanu. Spomen-ploča Gradiću nalazi se na novoizgrađenoj baroknoj katedrali, podignutoj na mjestu stare koja je u potpunosti razorena.

Dubrovnik se od potresa dugo i sporo oporavljao, ali više nikada nije ponovio raniji sjaj. Zanimljivo je što su potres, osim tvrđava Revelin i Lazareti,  preživjele i Sponza te crkva sv. Spasa.