‘Velika je čast biti dio baleta ‘Ponos i predrasude’ jer dosad nije postavljan’

‘Ponos i predrasude’, slavni roman Jane Austen, prvi put u povijesti postaje baletna predstava, i to baš u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu. Nacional predstavlja četvoricu baletana koji u njemu imaju značajne uloge

Roman ‘Ponos i predrasude’’ Jane Austen, jedne od najpopularnijih britanskih spisateljica, objavljen je 1813. godine. Smatra se jednim od najpopularnijih i najčitanijih romantičnih romana, a u središtu radnje je obitelj Bennet s petero kćeri koje njihova majka u što kraćem vremenu želi dobro i bogato udati. Elizabeth Bennet i njezina romantična priča s bogatim i kod žena iznimno popularnim Fitzwilliamom Darcyjem koji se zbog Elizabeth promijeni, već više od 200 godina ne prestaje intrigirati ne samo brojne scenariste filmova i serija, već i dramaturge, jer je “Ponos i predrasude” punilo i još uvijek puni kazališne kuće širom svijeta. No prvi put će se ovaj klasični roman prenijeti na baletnu pozornicu, a svjetska praizvedba baleta “Ponosa i predrasude” priprema se u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, u koreografiji Lea Mujića. Taj je koreograf u HNK u Zagrebu već baletno postavio vrlo zanimljiva literarna djela – Krležine “Gospodu Glembajeve” i Tolstojevu “Anu Karenjinu”. Iako je premijera “Ponosa i predrasuda” bila zakazana 27. ožujka, s obzirom na to da su zbog koronavirusa do daljnjega otkazane sve izvedbe u HNK, datum premijere još nije siguran, ali bit će vrlo skoro.

Roman Jane Austen još je jedan u nizu vrlo zanimljivih i intrigantnih baletnih naslova koje Leonard Jakovina, ravnatelj Baleta HNK u Zagrebu, postavlja na scenu, jer balet kao umjetnost razvija se pa se publici uz uvijek rasprodane ‘’sigurne’’ predstave kao što su “Orašar”, “Labuđe jezero” ili “Bajadera” mora ponuditi nešto sasvim drugačije i novo. Vrlo je velik ansambl u ovom baletu, a zanimljivo je da u njemu pleše dosta baletana i to iz cijelog svijeta, jer je poznato da HNK u Zagrebu nema dovoljno muških plesača pa dečki odasvud dolaze. Nacional je razgovarao s njih četvoricom – prvacima zagrebačkog Baleta Takuyom Sumitomom iz Japana, Guilhermeom Gameirom Alvesom iz Portugala, Andreom Schifanom iz Italije te solistom Baleta Bálintom Rauscherom iz Mađarske, ujedno i dramaturgom ove predstave. Svaki su rekli nešto o sebi i dali svoje viđenje baleta “Ponos i predrasude” koji s nestrpljenjem očekuju.

Guilherme Gameiro Alves i Takuya Sumitomo u alternaciji plešu ulogu fatalnog gospodina Darcyja. Kako kaže Alves, “Ponos i predrasude” divna je priča koja će se ispričati baletnim jezikom, a za baletnu publiku i plesače uvijek je zanimljivo vidjeti i isprobati nešto što dosad nitko nije izveo. Alves kaže:

“Ovakvi naslovi su mi najzanimljiviji, iako obožavam i sve druge vrste baleta. Ovo je snažan balet koji šalje drugačiju poruku u današnjem vremenu. Darcy je fantastična uloga i koliko mi je poznato, nikad se još nije plesala u baletu. Najveći mi je izazov bio taj što ga je Jane Austen isprva predstavila kao vrlo arogantnog i hladnog čovjeka koji kako se knjiga bliži kraju promijeni neke karakteristike i neka svoja viđenja, tako da će biti izazovno prezentirati tu osobnost publici, ali s genijalnom koreografijom Lea Mujića nadam se da će se vidjeti sve emocije. Gluma je ključna za plesača, posebno kod ovakvih priča jer moraš neki lik pokazati ne samo baletnim koracima, već i glumom bez riječi tako da publika može pratiti priču.”

‘Gluma je ključna za plesača, posebno kod ovakvih priča, jer lik ne moraš pokazati samo baletnim koracima, već i glumom bez riječi, da publika može pratiti’, kaže Gameiro Alves

Guilherme Gameiro Alves u Zagreb je došao 2011., nakon što je u Lisabonu upoznao svoju današnju suprugu Ivu Vitić Gameiro, inače također prvakinju Baleta HNK u Zagrebu. Zajedno su odlučili da će živjeti u Zagrebu jer je miran i lijep grad i zato što zagrebačka publika jako voli i cijeni balet. Rođen je 1989. u Portugalu, a diplomirao je 2007. na Državnom konzervatoriju za ples u Lisabonu. Školovao se na Akademiji za ples u Zürichu od 2007. do 2009. te se usavršavao u klasičnom i modernom baletnom izričaju kod brojnih baletnih pedagoga. Godine 2009. angažiran je kao solist u Baletu Kansallisooppere u Helsinkiju, a dvije godine kasnije postao je solist Baleta Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu.

Alves smatra da je HNK posebno mjesto, a glavni razlog su snažne osobnosti u baletnom ansamblu:

“To je iznimno važno jer koreograf može iskoristiti tu snagu a na kraju i publika to osjeća, pokazujemo je na pozornici i u svakodnevnom radu. Baletom sam se počeo baviti zato što je i moj stariji brat baletan pa bih ga često dolazio gledati. Jako rano sam shvatio da i ja želim imati iskustvo nastupa na pozornici i mogu vam reći da je osjećaj fenomenalan. Puno mi je ljudi pomoglo u karijeri, uz brata i obitelj, moj veliki učitelj, koreograf Oliver Matz, neki bivši ravnatelji i naravno sadašnji ravnatelj Leonard Jakovina koji je u zagrebački Balet doveo sjajne naslove i koreografe te mi i tako pomogao da postanem bolji plesač. Leo Mujić mi je dao neke važne uloge, ali i moja divna supruga koja me inspirira svojom ljepotom. Balet obožavam jer zaboravim na sve kad se popnem na pozornicu, sretan sam, a nisu svi tako sretni da rade ono što vole i na tome sam zahvalan.”

Takuya Sumitomo rođen je 1989. u Tokushimi, a 2006. završio je Baletnu školu Homura Tomoi u Osaki. Nastavio je baletno školovanje na Kraljevskoj baletnoj školi u Antwerpenu, a profesionalnu plesačku karijeru započeo je 2008., odmah po završetku studija, kao solist Baleta Kazališta Venemuine u estonskome Tartuu. Godine 2011. angažiran je kao prvi solist Baleta novosadskoga Srpskog narodnog pozorišta, a u angažman Baleta HNK u Zagrebu došao je 2015. kao baletni solist. Oduševljen je time što može sudjelovati u ovoj produkciji, posebno zato što je koreografiju radio Mujić kojeg jako cijeni:

“Njegova kreacija uvijek me iznenadi. Način na koji on radi scenu i stvara umjetnost zaista očarava i čast mi je biti dio predstave. Balet se konstantno razvija i mijenja, a s njime i vizija publike pa stoga mi pokušavamo izvoditi sve zanimljivije naslove. Uloga Darcyja iznimno je izazovna zato što je mnogo trenutaka kad taj lik ne iskazuje emocije, ali se zapravo jako bori s njima. Gluma je jedna od najvažnijih stvari u baletu. Iako je balet fizička umjetnost, moramo pokazati emocije facijalnim ekspresijama i pokretom te ponekad pokazati drugačije emocije istim baletnim pokretima.”

Osim Darcyja, Sumitomo pleše i ulogu Georgea Wickhama, šarmantnog ali manipulativnog udvarača koja je također izazovna jer u baletnoj verziji upravo Wickham i Lydia Bennet koju pleše Rieka Suzuki, imaju nekoliko dueta koji su, kaže, teški, ali i zabavni.

U Zagrebu Sumitomo boravi gotovo pet godina, sviđa mu se grad jer je jako miran i šarmantan, a ljudi jako pristojni. Kad je ansambl u pitanju, ovaj japanski baletan smatra da su plesači na iznimno visokoj razini fizičke spreme i da su veliki radnici. Kako kaže, jako puno nastupaju u sezoni, ali svi plesači uvijek gledaju veselo u budućnost te drže do zajedništva.

Objasnio je kako je počeo baviti se baletom:

“To je bilo vrlo jednostavno. Mama mi je profesorica baleta, a otac trener tenisa. Kad sam bio jako mali morao sam slijediti jednog roditelja pa sam odabrao majku koju obožavam. Ona mi je rekla da ju ne mogu samo slijediti, nego da moram početi trenirati balet i tako je sve započelo. Da sam u to vrijeme malo više volio oca, možda bih postao profesionalni tenisač i govorio bih o teniskim lopticama, a ne o Darcyju. Balet je dio mog života.”

Kao i Sumitomo, i talijanski baletan Andrea Schifano pleše ulogu Georgea Wickhama. Rođen je u gradiću San Vito al Tagliamento, a balet je počeo plesati s osam godina. Šest godina poslije znao je da se baš time želi baviti pa je upisao studij na baletnoj akademiji u gradu Castelfranco Veneto pokraj Trevisa. Dvije godine kasnije, tijekom ljetnog programa, umjetnička ravnateljica bostonske baletne škole Margaret Tracey ponudila mu je dvogodišnju stipendiju, pa je tako Schifano otišao preko ocean i usavršavao se i nastupao s trupom. Vratio se u Europu i prije nekoliko godina postao član ansambla Baleta HNK. Kaže da je dolazak u Zagreb bila vrlo brza odluka jer je silno želio posao u nekom ansamblu, a Zagreb je blizu njegove rodne Italije i prekrasan je grad te se na njega i život u njemu vrlo brzo naviknuo.

O baletu “Ponos i predrasude” Schifano kaže:

“To je vjerojatno jedan od najpopularnijih romantičnih romana koji je inspirirao druge autore. Napokon je došlo vrijeme da knjiga dobije i baletnu verziju. Jako je važno i nužno raditi drugačije, svježe baletne predstave. Novi koreografi, nove ideje. Toliko je prekrasnih knjiga koje čekaju baletni prijevod, ali ne smijemo zaboraviti ni klasične baletne naslove. Baletna tradicija mora živjeti. Postoji razlog zbog kojih su baleti ‘Orašar’, ‘Labuđe jezero’ ili ‘Giselle’ uvijek rasprodani.”

Najveći izazov kod uloge Georgea Wickhama bio je, kaže Schifano, kombinirati ekstremne tehnike, fizičkog, snažnog pokreta s ekstremnom interpretacijom i muzikalnošću tako da publika može pratiti priču i u isto vrijeme ostati zanimljiv i uzbudljiv zbog vrhunske baletne izvedbe.

Objasnio je i zašto ga je toliko privukao balet:

“Oduvijek me privlačila klasična glazba, još otkad sam bio dijete, pa sam se onda ubrzo zaljubio u balet. Nije trebalo proći puno vremena i već sam poželio biti na pozornici. Mnogo je ljudi i učitelja koji su mi pomogli u karijeri, osim mojih roditelja. Jedini sam baletan u obitelji, imam još dvije sestre. Bez obzira na sve, moji roditelji uvijek su pronašli način da mi pomognu i financijski i na svaki drugi način. Na tome ću im biti vječno zahvalan.”

‘Balet je lijepa, živa umjetnička forma u kojoj tijelo možeš koristiti za komunikaciju i ples iz srca ispred publike, u kojoj možeš pokazati mnoge emocije’, kaže Bálint Rauscher

Posljednji od četvorice baletana koje Nacional predstavlja je 26-godišnji Bálint Rauscher iz Budimpešte. Nakon studija u rodnom gradu plesao je u Narodnom pozorištu u Beogradu te u HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci, a član ansambla zagrebačkog Baleta postao je prije tri godine. U “Ponosu i predrasudama” pleše ulogu Charlesa Bingleyja:

“Jako sam sretan zato što plešem baš ovu ulogu jer mislim da Bingley i ja imamo puno toga zajedničkog. Mislim da je on jako drag, ljubazan i pomalo naivan, ali kroz roman pa tako i baletnu priču ima nekih emocionalnih turbulencija, što će biti izazovno pokazati publici. Velika je čast plesati u ovom baletu jer nikad taj naslov nije postavljen na baletnu scenu. Uzbudljivo je stvarati nešto novo. Naslov je popularan, svi obožavaju Jane Austen i vole ne samo knjigu nego i sve filmske i kazališne adaptacije. A opet nitko dosad nije preuzeo rizik i postavio to djelo kao balet i iskoristio ovu snažnu i moćnu priču. Stoga je vrlo poseban osjećaj bio dio svega toga.”

Rauscher smatra da je balet poput ovog za sve one koji u njemu sudjeluju veliki izazov zato što je teško snažno literarno djelo pretvoriti u baletni jezik: “Imamo samo snažan muzički i vizualni efekt, u obliku kostima, scene ili rasvjete, a naše tijelo mora ispričati cijelu priču. Ako sve napravimo kako treba, a uvjeren sam da hoćemo onda balet može biti efektniji od filma zato što je izvedba uživo. Mi možemo proizvesti jako puno energije i snage i emocije koja kod publike može izazvati katarzu. Nema ničeg boljeg od baleta uživo. Mislim da se balet razvija i trebamo novih formi i ideja na sceni. Mnogi misle da je balet dosadan, a ja ih volim uvjeriti u suprotno. Kad god netko od mojih prijatelja pogleda balet, posebno neki Mujićev, reagiraju na isti način – kažu da je uzbudljivo i dobro. S koreografom koji poput Mujića riskira da bi stvorio nešto od nule ovaj posao je neopisivo dobar. Važno je stvarati baletnu povijest.”

I za Rauschera, kao i za njegove kolege, dolazak u Zagreb nije bio nimalo teška odluka. Puno se radi, s mnogo različitih koreografa i stoga je veliko zadovoljstvo vidjeti rezultate na sceni. Grad mu se također sviđa jer je sličan njegovoj rodnoj Budimpešti. Puno više nastupa nego u prethodnim trupama i jako mu se sviđa ideja da se stvaraju novi baleti baš za njih. To smatra posebnim luksuzom jer upravo ti nepoznati teritoriji su izazovniji i traže puno vremena i energije, ali su zato efektniji i energičniji na sceni.

Rauscher se prisjetio djetinjstva kad se zaljubio u balet: “Bio sam jako malen dječak, volio sam mnogo toga, ali kasnije sam shvatio da je balet ono što želim i da je najbliži mom senzibilitetu. Pokušao sam plesati različite vrste plesova, ali profesionalno sam odlučio posvetiti se baletu, pa sam morao naučiti plesati klasični balet. Kad sam se tome posvetio, bilo mi je jasno da je balet moj život. Najponosniji sam na to što sam plesao u još jednom Mujićevu baletu, ulogu Oberona u ‘Snu Ivanjske noći’ u HNK u Rijeci. To mi je fizički i mentalno bila najzahtjevnija uloga. Tijekom procesa stvaranja uloge puno sam naučio o plesu, što je bilo iznimno iskustvo. Balet je lijepa, živa umjetnička forma u kojoj tijelo možeš koristiti za komunikaciju i ples iz srca ispred publike, u kojoj možeš pokazati mnoge emocije, iz večeri u večeri, iz predstave u predstavu.”

Komentiraj