U sklopu kazališta Ulysses i kazališnog projekta Regionalna unija teatara (RUTA) Grupa Triglav, na Malom Brijunu gostuju predstave iz Beograda, Sarajeva, Skoplja, Ljubljane i Podgorice. U pitanju je mreža partnerskih kazališta iz gradova zemalja regije koju uz kazalište Ulysses čine Beogradsko dramsko pozorište, Kamerni teatar 55 iz Sarajeva, Mestno gledališče ljubljansko, Gradsko pozorište Podgorica i Dramski teatar Skoplje. RUTA Grupa Triglav zamišljena je kao niz festivala koji bi se održavali u gradovima – domaćinima iz kojih dolaze potpisnici projekta. Kamerni teatar 55 iz Sarajeva 21. kolovoza gostuje s predstavom Vedrana Fajkovića „Pozorište za početnike“ u režiji Admira Glamočaka. Fajković je dramaturg i predavač na Sarajevo Film Academy na predmetu Scenarij i na odsjeku Game Development and Design, u okviru fakulteta Sarajevo School of Science and Technology, na predmetima Storytelling and Dramaturgy i na predmetu Scenarij. Dao je intervju Nacionalu.

NACIONAL: „Pozorište za početnike“, prema vašem tekstu, nova je predstava nastala u teško vrijeme za kazalište, u pandemijskoj godini, a time se i bavi – krizom kazališta i kulture. Koja je bila ideja za ovaj tekst, na što ste stavili fokus?

Ideja za predstavu se rodila mnogo prije početka pandemije jer, nažalost, teatar i kultura općenito u krizi su već dug period. Ono što me konkretno motiviralo za nastanak jedne ovakve priče, o borbi umjetnosti naspram nepotizma i nestručne vlasti, jest upravo situacija koju gledamo već desetljećima, ne samo kod nas u Bosni i Hercegovini već, slobodno mogu reći, i u cijeloj regiji. Iz dana u dan suočeni smo, i to na svim poljima, s nestručnjacima koji si daju za pravo da nam kroje živote i svojom glupošću i političko-rodnom podobnošću se postavljaju na pozicije s kojih izvikuju parole besmisla, bezočno nam lažu i besramno nam kradu desetljeća života.

NACIONAL: Kako gledate na to pandemijsko vrijeme koje još uvijek, nažalost, nije iza nas? Kako vam je bilo raditi u takvim uvjetima?

Pandemija nas je, kao i ostatak planeta, zatekla u punom radnom zamahu. Kamerni teatar 55 te se pandemijske godine upravo vratio s jednog gostovanja s predstavom „Sjećaš li se Doli Bel“, nakon čega je uslijedio prvi globalni lockdown. I bili smo u šoku, jednako kao i ostatak svijeta. Mi u Sarajevu možda malo i više, jer nas je to naglo uvođenje policijskog sata, ograničenja kretanja i kontakta s bližnjima, nemilo podsjetilo na jedan mračan period od kojeg se još uvijek veoma sporo, bolno i dugo oporavljamo. Ipak, kao i tada, Kamerni teatar 55 je nastavio s radom, onoliko koliko su sigurnosni uvjeti dozvoljavali. Te godine smo uspjeli napraviti dvije premijere, od kojih je jedna upravo bila i premijera „Pozorišta za početnike“. Kamerni je u tom periodu prošao veliku krizu jer je u jednom trenutku većina nas imala pozitivne rezultate testa na koronavirus, a i izgubili smo svog dragog i voljenog Dragana Jovičića, doskorašnjeg prvaka koji je otišao u itekako zasluženu mirovinu godinu dana prije pandemije. Njegova smrt nas je teško pogodila jer je uvijek bio donositelj pozitivne energije i čovjek koji se s ogromnim poštovanjem odnosio prema svim kolegama i suradnicima. Ali kao što kažu da vrijeme nikoga ne čeka, tako smo i mi morali prilagoditi modus operandi teatra i u tom periodu smo se više bazirali na društvene mreže. Tako smo napravili svojevrsni online teatar i nastavili s redovnim prikazivanjem arhivskih predstava, što se pokazalo kao veoma dobar potez. Slično smo organizirali i gledanje pojedinih predstava za osnovne i srednje škole, kako bismo i tako djeci i našoj budućoj publici omogućili kakav-takav kontakt s teatrom.

NACIONAL: Stalni ste dramaturg Kamernog teatra 55. Je li vam lakše surađivati s istom ekipom glumaca i drugih umjetnika ili je teže, jer morate neprestano razmišljati o nekim elementima iznenađenja? Imate iskustva s Admirom Glamočakom kao glumcem, kakva je suradnja bila ovoga puta, kad je redatelj?

Biti dramaturg Kamernog teatra 55 je kao da ste, u dramaturškom svijetu, dobili na lutriji. Kamerni je jedan nevjerojatan teatar, što svojim fizičkim karakteristikama intimne i publikom okružene scene koja zahtijeva potpuno drugačiji dramaturško-redateljski pristup, pa do nevjerojatnog glumačkog ansambla koji je, i to ne samo po mom skromnom mišljenju, jedan od najboljih u regiji. Pored tog kreativnog i umjetničkog tima, Kamerni se može pohvaliti i ekipom tehnike, ali i administracije, koje kao da su izašle iz snova, divnim, toplim, preciznim i nadasve stručnim ljudima koji su, pored toga što su uvijek spremni dati mnogo više nego se od njih očekuje, ljudi koji iznimno vole svoj posao i ljubomorno vole Kamerni teatar. Raditi sa svima njima zaista je užitak te se kao čovjek, ali i dramaturg, zaista osjećam privilegirano što ih poznajem i imam čast i zadovoljstvo stati s njima, rame uz rame, i raditi najljepši posao na svijetu. Što se tiče mog profesora Admira Glamočaka, raditi s njim je, ne samo meni već svima koji su uključeni u proces, uvijek i samo – radost. To je prije svega jedan veliki čovjek, ljubitelj i vrsni poznavatelj teatra, i s one teorijsko-stručne strane i s one praktične, scenske i izvanscenske. Od preplašenog kandidata na prijemnom za Dramaturgiju – pred komisijom na čijem čelu je bio upravo on – do ravnopravnog kolege, čak i pisca čiji komad režira i kojem su na kraju procesa pruženi iskrena ruka i zagrljaj čestitke i odobravanja, ja sam sa svoje strane, kada je u pitanju Atko – a trebale su mi godine i godine da ga tako zovnem, uvijek je bilo Profesore – postigao sve o čemu sam mogao sanjati.

Predstava ‘Pozorište za početnike’ bavi se borbom umjetnosti s nepotizmom i nestručnom vlasti. PHOTO: Kamerni teatar 55

NACIONAL: Ideja Teatra Ulysses Rade Šerbedžije i Lenke Udovički jest festival u sklopu kojeg se brijunskoj publici predstavlja Regionalna unija teatara (RUTA) Grupa Triglav, čiji je član i Kamerni teatar. Kako vam se sviđa ta ideja? Što to znači za vas kao kazališnog radnika, što glumci tako mogu dobiti, a što publika?

RUTA Grupa Triglav je nastala na fonu onih nekadašnjih festivala iz onih nekadašnjih vremena, o kojima je danas sve nepopularnije govoriti, a zapravo svi, ili bar većina, sve više za njima žalujemo, kao i na ideji da omogućimo i publici, ali i kolegama iz branše, kontinuirani pregled recentne teatarske produkcije iz cijele, nekada svima zajedničke, regije. Ideja je da se ljudi mogu upoznati, umrežiti, družiti i zajednički raditi na proslavljanju onoga što nam je svima veoma važno, a to je Njeno veličanstvo Umjetnost, poglavito ova teatarska. Za sve nas, barem se tako iskreno nadam i ne dozvoljavam si drugačije misliti, teatar ne poznaje i ne treba poznavati granice, osim onih koje se tiču žanra i stila. Svi smo mi, na neki način, dionizijska djeca i to nam je poveznica. Sve ostalo je samo nijansiranje. Mislim da je upravo to srž onoga što RUTA Grupa Triglav predstavlja. Kome je do ograničavanja nek’ si stavi kutiju na glavu, a mi želimo osjetiti ono što je, po mom mišljenju, srž umjetnosti, a to je sloboda. Dokaz tome su reakcije publike i javnosti koje su pokazale da je ideja RUTE itekako točna­ – na sve strane doživljavamo samo pozitivne komentare i reakcije te sve više ljudi želi postati dijelom ove fantastične priče.

NACIONAL: Glumac Bojan Dimitrijević, koji igra u ovogodišnjoj jedinoj premijeri na Brijunima, rekao je za Nacional da bi Rade i Lenka trebali osnovati ansambl te da bi on volio biti član. Kako vam se čini ta ideja, jer to je zapravo, čini mi se, ono što glumci i drugi umjetnici vide kao iznimno važno iskustvo u ovoj brijunskoj priči?

Jedan od ciljeva našeg festivala i jest da, pored revijalnog dijela, započnemo i onaj koprodukcijski. Jer zar bi moglo biti išta ljepše i točnije od toga da svake godine „šlag na torti“ festivala RUTA Grupa Triglav bude jedna zajednička premijera? Ja mislim da ne bi. I to je nešto o čemu veoma ozbiljno razgovaramo i pripremamo se. Ipak, moramo imati na umu da je entuzijazam lijep pokretač, ali mora se imati i ona druga vrsta potpore, koja se izražava u valutama. Produkcija bilo koje vrste je skupa rabota, a koprodukcija na nivou RUTA Grupa Triglava, u koju bi bilo uključeno šest teatara iz šest zemalja, ravna je epskom putovanju Družine prstenova. Ludina nada, ali veoma izvodljiva. Predispozicije imamo, znanje, iskustvo, ljude i dobru volju imamo, sve ostalo ćemo osigurati. Držite me za riječ.

NACIONAL: Kakva je situacija u Bosni i Hercegovini kad je u pitanju kulturni sektor? Rade li kazališta i druge kulturne institucije, održavaju li se koncerti? Što očekujete, vidite li svijetlu budućnost?

Situacija u kulturi i kulturnom životu u BiH je zanimljiva. S jedne strane su umjetnici i radnici iz područja kulture, kojima ne nedostaje ideja i inspiracije, a s druge strane je država koja, po našem mišljenju, ne ulaže ni djelić onoga koliko bi trebala u ono što je gotovo pa osobna iskaznica jedne zemlje svugdje u svijetu. Borba je rovovska. Osvajamo metar po metar, ponekad gubimo, ponekad pobjeđujemo. Važno je da ne gubimo nadu. Iznalazimo rješenja i načine da opstanemo, da stvaramo i da pobijedimo, jer ne znamo drugačije. Svijetla budućnost? Jednoga dana sigurno da, ali do tada treba još dosta toga prijeći kroz vijugave tunele.

NACIONAL: Koji su vam planovi u Kamernom, ali i s drugim projektima?

Kamerni teatar nastavlja punom parom, da tako kažem. Ove godine nastavljamo s našim festivalom „Dani Jurislava Korenića“ koji je bio prekinut zbog pandemije. Za ovu kalendarsku godinu spremamo još minimalno dvije premijere i nastavljamo sa svim započetim aktivnostima od ranije, kao što su audiodeskripcija predstava za slijepe i slabovidne osobe, titlovanje predstava putem smart naočala za osobe s oštećenim sluhom, ali i za strane posjetitelje, gostovanja po regiji i šire i tko zna što nam još može pasti na pamet u međuvremenu. Uglavnom, ne damo si mira i smatramo da je tako najbolje.