Za nacional.hr piše veleposlanik Ukrajine u Hrvatskoj Vasilj Kirilič.

Sredinom dvadesetog stoljeća međunarodni odvjetnik Rafal Lemkin nazvao je djelovanje SSSR-a u Ukrajini “klasičnim primjerom sovjetskog genocida”.

Sadržaj ovog sovjetskog genocida bile su represije protiv ukrajinske intelektualne elite, uništavanje ukrajinske crkve, masovna ubojstva seljaka kroz Holodomor i, konačno, deportacija Ukrajinaca te naseljavanje ukrajinskih zemalja drugim nacionalnostima.

Dana 20. rujna 1953. godine R. Lemkin je održao govor u New Yorku povodom dvadesete godišnjice Holodomora pod naslovom “Sovjetski genocid u Ukrajini”. Kremlj je ovaj govor uvrstio na “federalni popis ekstremističkih materijala”.

Rusko političko vodstvo – carsko, boljševičko, Putinovo – dosljedno je i brutalno uništavalo i uništava Ukrajinu i sve ukrajinsko.

Cilj kremljinske “denacifikacije” Ukrajine je uništenje Ukrajinaca koji se smatraju takvima, uništenje ukrajinske kulture, ukrajinske crkve, jezika, jer po Kremlju “nema Ukrajine i nema Ukrajinaca”.

Neki politolozi brzo su rekli da Kremlj nema jasnu strategiju ili plan za rat protiv Ukrajine. Ali taj plan postoji već stoljećima, i vrlo je jednostavan – uništiti sve ukrajinsko: ubijati civile, uništavati infrastrukturu, terorizirati Ukrajince.

Isto kao što je ruska vojska, predvođena generalom Menšikovom, 2. studenoga 1708. poklala 15 000 stanovnika ukrajinskog grada Baturina. Žene i djecu. Kao osveta za želju da budu Ukrajinci i da imaju svoju državu.
Isto kao što je 30. srpnja 1863. ministar unutarnjih poslova carske rusije N. Valujev izdao naredbu kojom se zabranjuje izdavanje duhovne i popularne obrazovne knjige na ukrajinskom jeziku, jer “nikakav poseban ukrajinski jezik nije bio i ne može biti”.
Baš kao što je ruska vojska pod vodstvom generala Muravjova 29. siječnja 1918. ubila 300 studenata koji su branili mladu ukrajinsku državu – Ukrajinsku Narodnu Republiku.

Kao što je 1932-33. godine Staljinov boljševički režim svjesnom glađu uništio gotovo 10 milijuna Ukrajinaca. Onih koji su uzgajali kruh na crnici Ukrajine, onih koji su htjeli biti slobodni gospodari u slobodnoj Ukrajini.
Baš kao što je sovjetski boljševički režim zatvorio ukrajinske intelektualce, zabranio ukrajinsku crkvu i deportirao stotine tisuća Ukrajinaca u Sibir.

Baš kao što je ruska vojska barbarski ubijala žene i djecu u Buči, Mariupolju, Gostomelju, Borodjanki, Irpinju, Kramatorsku.
Baš kao što namjerno brišu ukrajinske gradove, tvornice, infrastrukturu, gađaju bolnice, rodilišta, škole i skloništa od bombi. Liječnici, novinari i spasioci su na meti, skladišta hrane i goriva se uništavaju diljem zemlje kako bi Ukrajinci ostali bez sredstava za život.
Baš kao što su deseci tisuća Ukrajinaca protiv svoje volje već deportirani u Rusiju, uključujući tisuće djece.

Foto: Veleposlanstvo Ukrajine u Hrvatskoj

Nedavno je američki povjesničar Timoti Snajder napisao u članku u „Washington Postu“ da ruska pobjeda “može
značiti samo zemlju toliko razorenu da ljudi bez državljanstva neće imati drugog izbora nego priznati da pripadaju stranoj državi i pokoriti se Eusiji, prihvatiti da će njihova djeca biti odgajana kao Rusi bez ikakvih sloboda koje su poznavali kao Ukrajinci”.

Ali čak i nakon stoljeća istrebljavanja Ukrajinaca od strane Rusije, još uvijek smo tu, bili smo i bit ćemo. I bit će Ukrajina.

Svaki put smo jači. I – nepobjedivi.

A Kremlj će odgovarati za zločin nad Ukrajincima.

Jer na njemu je krvlju prikazan Kainov žig.