Jedan od najtraženijih baletnih koreografa današnjice, ruski umjetnik Vasilij Medvedev, prvi put radi u Zagrebu, u Hrvatskom narodnom kazalištu, a prvi put radi i koreografiju baleta “Bajadera”, i to prema izvorniku Mariusa Petipe iz 1877. godine. Priča je to o ljubavi vojnika i plesačice, odnosno bajadere, nasilno prekinuta ljubomorom, smještena u atraktivan ambijent egzotične Indije, a “Bajaderu” će zagrebačka publika – kao posljednju baletnu premijeru ove sezone – premijerno vidjeti u subotu, 6. lipnja.

[quote_box_center]

• ‘Bajadera’ je priča o ljubavi vojnika i plesačice, odnosno bajadere, nasilno prekinuta ljubomorom, smještena u atraktivan ambijent egzotične Indije, a “Bajaderu” će zagrebačka publika – kao posljednju baletnu premijeru ove sezone – premijerno vidjeti u subotu, 6. lipnja.

• Ruski koreograf Vasilij Medvedev diplomirao je na prestižnoj baletnoj školi Agripina Vaganova, danas baletnoj akademiji u Sankt Peterburgu, pod vodstvom slavnih pedagoga Natalije Dudinskaje, Konstantina Sergejeva i Genadija Seljutskoga.

• Medvedev je igrao glavne uloge u najznačajnijim baletnim djelima.

[/quote_box_center]

Ruski koreograf Vasilij Medvedev diplomirao je na prestižnoj baletnoj školi Agripina Vaganova, danas baletnoj akademiji u Sankt Peterburgu, pod vodstvom slavnih pedagoga Natalije Dudinskaje, Konstantina Sergejeva i Genadija Seljutskoga. Medvedev je igrao glavne uloge u najznačajnijim baletnim djelima. U prosincu 1999. je kao koreograf prvi put gostovao u slavnom moskovskom Boljšoj teatru, gdje je u suradnji s bivšim ravnateljem baleta tog teatra Jurijem Burlakom postavio balet “Esmeralda” na glazbu Cesarea Pugnija. Godine 2011. taj je balet uživo emitiran iz Boljšoj teatra u više od četiristo kino dvorana diljem svijeta. Iste su godine Medvedev i Burlak pozvani u berlinski Staatsballett, da postave novu verziju “Esmeralde”, a godinu dana kasnije tu su verziju postavili i u Mexico Cityju. U njegovome koreografskom opusu nalazi se više od četrdeset baletnih naslova koji se prikazuju po cijelom svijetu, a sad prvi put i “Bajadera”.

“Za ‘Bajaderu’ me vežu prekrasne uspomene jer sam u tom baletu plesao još kao polaznik akademije Vaganova. Taj je balet prepun emocija – ljubav, strast, ljubomora, mržnja – a iako je nastao prije više od 150 godina, emocije su jednako snažne i dandanas. To je jedan od bezvremenskih veličanstvenih klasičnih baleta, pa ga je uvijek teško producirati “, kaže Medvedev koji je odlučio u koreografiji promijeniti neke stvari. U baletnom svijetu najpopularnijom i najboljom verzijom “Bajadere” smatra se ona iz 1941. u izvedbi baleta Kirov, jednog od dva najbolja u svijetu. Ali ona nije sadržavala posljednji čin, koji nazivaju još i četvrti čin. Medvedev će s ansamblom HNK u Zagrebu pokušati vratiti taj posljednji čin.

“Te će se promjene vidjeti. Primjerice, u drugoj slici prvog čina, jedan od glavnih likova, Gamzatti, uglavnom samo hoda i glumi, ali u mojoj verziji ona puno više pleše. Napravio sam i puno plesnih točaka za vojnike, jer su u originalnoj koreografiji oni samo hodali, nisu plesali. Mislim da je mnogo zanimljivije za publiku kad je sve aktivnije, živahnije, kad ima dosta plesa”, ispričao je Medvedev. Balet je zaista njegov život, što nam je potvrdio i u razgovoru.

“S četiri sam godine počeo trenirati, a majka mi je rekla da sam joj plesao u trbuhu i znala je da ću biti plesač. Imao sam sreće da sam još u školi uz ples mogao raditi i koreografije te sam jedno vrijeme imao obje profesije pa sam se, kad sam prestao plesati, bez problema prebacio na koreografiju i zaista uživam u njoj. Balet je moj poziv, dar od Boga. Sretan sam da u posljednje vrijeme radim rekonstrukcije starih zaboravljenih baleta, na temelju povijesnih skica kostima i snimke glazbe. To sam napravio u Estoniji, kad sam jedan takav balet našao u muzeju. Balet je divna umjetnost, ali treba biti ukorak s vremenom. Kad bi Marius Petipa danas bio živ i kad bi vidio koliko se ples promijenio, koliko je novih mogućnosti otvoreno za koreografiju, sigurno bi promijenio svoje prvotne zamisli kad je stvarao balete. Kad je bio glavni koreograf u Marijinskom kazalištu, mijenjao je svoje tehnike, stalno je stvarao nešto novo i osvježavao. To je normalna stvar, da ste ukorak s vremenom”, smatra Medvedev i dodaje da je današnje vrijeme jako brzo, pa se i sve drugo mora ubrzati, publika želi puno više akcije i uzbuđenja. Ali, bez obzira na te promjene, to i dalje mora biti prepoznatljiv balet, a postići taj sklad između dviju krajnosti nije uvijek jednostavno. Baletna umjetnost danas, unatoč promjenama, nije izgubila svoje mjesto, kaže Medvedev.

FOTO: Damir Yusupov Bolshoi

“Već se od početka 20. stoljeća za balet govori da se nije uspio razviti, da je ostao u prošlosti, a opet smo dobili plejadu veličanstvenih koreografa kao što su Michel Fokine, George Balanchine, Maurice Béjart. Posljednjih smo deset, 15 godina nekako zapeli, jer nema nekog jakog koreografskog imena koje bi se istaknulo. Što god da se dogodi s baletom, i dalje će sve najveće kazališne kuće u svijetu imati svoje baletne ansamble, ljudi će i dalje dolaziti gledati balet, posebno klasične balete, i dalje će on ljude razveseljavati kao što je to slučaj u posljednjih 300 godina. Balet se može usporediti s antikvitetom, što je stariji to ima veću vrijednost. Balet je umjetnost koja i dalje pripada eliti, a tako će i ostati. Iako u nekim zemljama dolazi do sve većeg ‘sukoba’ klasičnog i modernog plesa, iz nekog razloga balet uvijek pobijedi, uvijek klasični baleti imaju puno izvedbi, traju godinama, dok se predstave modernog plesa ugase nakon nekoliko izvedbi. Ljudi žele balet, jer predstavlja simbol kulture”, govori Medvedev. A kad se govori o baletu kao simbolu neke kulture prva na pamet pada Rusija. Koja je tajna veza Rusije i baleta, pokušao je objasniti za Nacional.

“Tajna je u tome što je svaki narod za nešto talentiran, a talent i osjećaj za balet je ono što je rusko, to je dio ruske duše. Postoji i tradicija od gotovo tristo godina i uvijek je bila na visokoj razini, baletani su uvijek bili poštovani i obožavani u društvu, velike zvijezde. Tako je i danas. Kad bi neki plesač došao u Rusiju, za njim bi vladao veliki interes. Rusi žele gledati balet, jako ga vole. Primjerice, Petipa kad je došao iz Francuske koja je bila veliki baletni centar – a putovao je po cijelom svijetu i bio veliki autoritet – rekao je da je već tada, dakle 1860-ih, Rusija bila najveći centar baleta. U ruskim baletnim školama svi pedagozi učenicima prenose znanje koje su oni naučili od najvećih, tako se čuva tradicija. Ono što ja želim kad radim predstavu je da se publika – posebno oni koji na baletnu predstavu dođu prvi put – vrati ponovno i uživa u baletu. Mora vas taknuti, morate nešto osjetiti kad gledate balet. Inače nema smisla”, priča Medvedev. Pojasnio je kako je bilo raditi u baletu kao plesač i koreograf za vrijeme komunističkog režima u SSSR-u.

“Dok sam radio u Rusiji i Estoniji za vrijeme komunizma, stekao sam puno iskustva i unatoč strogom režimu imao sam slobodu u svom umjetničkom radu, puno sam plesao i eksperimentirao. Danas, kao što sam rekao, u Rusiji je balet kao umjetnost na još uvijek visokoj razini. Plesači su iznimno cijenjeni, država podržava balet jer predsjednik – baš kao što su prije njega svi drugi predsjednici i vladari, čak i oni za vrijeme komunizma, pa unazad u povijest sve do cara – uživa u njemu. Jedina razlika je u tome što danas plesači imaju veću slobodu da putuju iz Rusije i ako im se za to pruži prilika, mogu zaraditi više novca s gostovanjima. U drugim zemljama bivšeg Sovjetskog Saveza balet je izgubio na kvaliteti, nestao je ruski utjecaj. Uvijek su u svakoj državi glavni plesač ili plesačica bili iz te zemlje, primjerice Estonci u Estoniji i Latvijci u Latviji. Bili su školovani u najboljim školama, a uglavnom su imali pedagoge iz Rusije. Danas svi plesači iz tih zemalja odlaze u druge zemlje. Umjesto njih dolaze plesači koji nemaju tu kvalitetu, uglavnom oni koji nisu mogli naći posao nigdje drugdje. Kvaliteta je jako pala, nažalost”, objašnjava Medvedev i kaže da klasični baleti imaju neku ludu privlačnost i čaroliju. Primjerice, kaže, u “Bajaderi” u jednoj sceni plesači rade iste pokrete 64 puta i publiku uvuku u svijet mašte.

“Ponekad se može činiti da su priče u baletu jednostavne, pomalo naivne, ali baš zbog te bajkovitosti ljudi u njima uživaju. Trebamo bajke i maštu, to je ono što nam nedostaje. Jako je važan orkestar, kako se glazba prenosi, te pokreti. Plesači ih moraju prenijeti s osjećajem, inače su preglumljeni, a to se u klasičnom baletu odmah osjeti. Još jedna važna stvar kod klasičnog baleta je u tome da on odgaja publiku, zaista se može puno naučiti”, govori Medvedev koji je, dodaje, najponosniji kad vidi da je publika nakon njegove predstave sretna, ispunjena emocijama, nadahnuta, jer to znači da je ispunio svoju misiju.

“Ponosan sam što sam radio u najvećim kazalištima na svijetu, Boljšoju i Staatsballettu u Berlinu, jer to ne može svatko, a i ja sam dugo čekao svoj red. U tim kućama rade veliki profesionalci, a ne vidi se to svugdje, pa ni u zagrebačkom HNK. Ovdje je glavni odgovor zašto se nešto ne može napraviti taj da se budžet smanjio i da nema novca za ono što predloži moj tim”, priznaje Medvedev. Kaže da je u Zagrebu teško raditi, ali siguran je da će publika na kraju ipak biti zadovoljna.