VANJA JURIĆ: ‘Hrvatska je u europskom vrhu po broju tužbi protiv medija i novinara’

Odvjetnica i stručnjakinja za medijsko pravo Vanja Jurić govori o položaju medijskih kuća i novinara koji su suočeni s velikim brojem tužbi te otkriva kako se tim problemom odlučila pozabaviti Europska komisija

Hrvatska odvjetnica Vanja Jurić, stručnjakinja za medijsko pravo, imenovana je u stručnu skupinu Europske komisije za SLAPP tužbe. Taj akronim stoji za Strategic Lawsuits Against Public Participation, odnosno neutemeljene ili pretjerane tužbe protiv onih koji postavljaju pitanja od javnog interesa, kritiziraju ili prenose poruke koje su neugodne za tužitelje, najčešće državne organe, poslovne korporacije ili političke dužnosnike.

Stručna skupina nastala je u okviru strategije EK za učinkovitiju zaštitu novinara i civilnog društva od strateških tužbi protiv sudjelovanja javnosti (SLAPP), kako je najavljeno u njezinu Programu rada za 2021. godinu, kao prioritet nedavno usvojenog Akcijskog plana za europsku demokraciju. Skupina stručnjaka savjetovat će o mogućim političkim inicijativama u borbi protiv SLAPP-a i pružati podršku žrtvama SLAPP-a.

Vanja Jurić je jedna od najboljih domaćih odvjetnica iz područja medijskog prava i pruža besplatnu pravnu pomoć članovima HND-a u okviru Centra za zaštitu slobode izražavanja. Više od 10 godina zastupa različite medijske nakladnike i novinare u predmetima koji se tiču SLAPP-a pa tako zastupa i predsjednika HND-a Hrvoja Zovka i predsjednicu ogranka HND-a na HTV-u Sanju Mikleušević Pavić u sporovima koje je protiv njih pokrenula Hrvatska radiotelevizija.

NACIONAL: Kako to da je Europska komisija odlučila oformiti stručno tijelo koje se bavi SLAPP tužbama? 

Te SLAPP tužbe zapravo postoje već jako dugo, ali tek smo im nedavno dali ime. To nije prepoznato samo u Hrvatskoj, već i na razini EU-a, kao sredstvo konstantnog pritiska na medije i druge organizacije koje predstavlja ozbiljnu prijetnju slobodi izražavanja. U prijevodu taj akronim znači „strateške tužbe koje su usmjerene protiv javnog djelovanja“. Riječ je o tužbama koje nisu pokrenute zato da bi neka osoba ostvarila neko svoje pravo ili zaštitila svoj ugled, čast i dostojanstvo, već je primarni cilj tog postupka, koji često zna biti dugotrajan, vršenje pritiska na tuženike. I tako zapravo, kroz sve moguće vrste iscrpljivanja karakteristične za takve sudske postupke, nastoje ušutkati, zastrašiti ili kazniti neki medij i u konačnici uzrokovati autocenzuru. Pri tome su s aktivne strane tužitelji najčešće političari, državni dužnosnici ili političke stranke i velike korporacije, dakle – ljudi ili organizacije koji su u financijskom i svakom drugom smislu moćni. Dok su s druge strane uglavnom mediji, novinari, aktivisti i zviždači, odnosno osobe ili organizacije koje su financijski u znatno lošijoj situaciji i zbog toga mogu biti podložnije pritisku.

NACIONAL: Jeste li imenovani kao predstavnica RH i koliko to tijelo ima članova?

Nisam imenovana u ime Hrvatske zato što se nije biralo po zemljama članicama, već su otvorili javni poziv za pravne stručnjake s razine EU-a da se prijave. Pripadnost odnosno državljanstvo neke države članice nije bilo uvjet, dakle nisu birali jednu osobu iz svake države, iako vjerujem da su i o tome razmišljali, kako bi zastupljenost ipak bila ravnomjerna. Kriteriji su bili životopis i profesionalno iskustvo, ocjenjivali su stručnost osoba koje su se prijavile i odabrali skupinu od 30, 40 ljudi.

NACIONAL: Kad ste rekli da se EU već dugo suočava sa SLAPP predmetima, pretpostavljam da se to preklapa s tendencijama iliberalne demokracije, tipične za nove članice EU-a, osobito za Mađarsku i Poljsku, pa i Slovačku u jednom periodu. Mogu li se tu povući paralele s Hrvatskom?

Mađarska je svakako najočitiji primjer iako moram reći da je, prema izviješćima međunarodnih organizacija, i Hrvatska pri samom vrhu zemalja u kojima je broj tužbi protiv medija i novinara među najvišima. I nas su međunarodne organizacije prepoznale kao zemlju koja ima velikih problema. Nisam sigurna u točne brojeve slučajeva u Mađarskoj, no objektivno, vjerujem da je tamo situacija ipak teža nego kod nas. Tamo je na djelu strahoviti državni udar na medije koji je sustavan i organiziran, za razliku od Hrvatske gdje pojedini ljudi iz pojedinih struktura vrše takve napade, ali ipak ne bih rekla da je riječ o sustavnom djelovanju. Vjerujem da je osnivanje ove stručne skupine posljedica izuzetnog rada međunarodnih organizacija koje se bave medijskim slobodama i već dugo upozoravaju na te probleme. Mislim da su europske institucije osvijestile da se radi o nečemu što ima obrazac na prostoru EU-a i odlučile početi rješavati to pitanje. I čini mi se da su se toga ozbiljno primile.

 

‘Naše zakonodavstvo je dobro i u njega su ugrađeni međunarodni standardi, ali problem je nedovoljna educiranost dijela sudaca za pitanja slobode izražavanja, odnosno za neka temeljna načela medijskih sloboda’

 

NACIONAL: Rekli ste da je Hrvatska pri vrhu po broju tužbi. Prije nekoliko godina upravo su zbog toga i održane velike novinarske demonstracije. Kakva je situacija danas – bolja ili gora nego tada? Koliko je aktivnih tužbi protiv medija i novinara?

Tu statistiku vodi HND, a radi se i dalje o preko 900 tužbi. Prije nekoliko godina bilo je više od tisuću tužbi, pri čemu neki mediji nisu odgovorili na anketu pa je realni broj bio i veći. To pokazuje da je ovakva inicijativa potrebna, naravno, ne samo u Hrvatskoj, već i u ostatku EU-a. Sigurna sam da bi veliki dio tih predmeta, a govorim na temelju onih na kojima ja radim, mogao ispunjavati kriterije SLAPP tužbi, čija je glavna karakteristika da ne postoji validna pravna osnova, već je iz svih okolnosti tih predmeta vidljivo da je riječ o pokušaju zastrašivanja i utjecaja na nakladnike da o njima prestanu pisati.

NACIONAL: Na tu temu održan je i niz konferencija u organizaciji HND-a, na kojima smo saznali da se neki tužitelji, uglavnom vezani uz vladajući HDZ,  u nizu procesa ponavljaju. Milijan Brkić, naprimjer, zbog duševne boli je u pet godina podnio 34 tužbe protiv različitih medija, od toga devet protiv tjednika Nacional. Naši urednici pitali su se kako je taj čovjek uopće obnašao dužnosti potpredsjednika Sabora i HDZ-a kad je patio od tolikih duševnih boli.

Sjećam se tih primjera i da se u struci dosta o tome razgovaralo. Znam da su i Nacional, i Styria, i mnogi drugi bili izloženi velikom broju tužbi. Činjenica jest da se on i neki drugi tužitelji često ponavljaju, kao i da ih ima više iz redova vladajuće stranke nego iz drugih stranaka. Neki primjeri su Branimir Glavaš i u posljednje vrijeme i Tomislav Tolušić, bivši ministar. Kada ta specifična vrsta serijskih tužitelja odluči pokrenuti postupak, vrlo često to ne čini samo protiv novinara ili medija koji su pokrenuli priču, već i protiv svih koji su je prenijeli. To ide u serijama od pet, deset ili više tužbi. Jedan od odličnih primjera za te SLAPP tužbe svakako je i HRT, koji je 2018. godine pokrenuo oko 30 tužbi protiv vlastitih i drugih novinara, različitih medija i HND-a.

NACIONAL: Da, od toga je deset tužbi bilo protiv Nacionala. No tada su Hrvatsku posjetila različita izaslanstva međunarodnih medijskih organizacija i čini se da je taj pritisak urodio nekim plodom, barem u slučaju HRT-a

Međunarodne organizacije tada su se jako angažirale i pisale izviješća i Europskoj komisiji i hrvatskoj vladi. Čak su dolazili dvije godine zaredom, što nije uobičajeno. Na kraju je pod pritiskom javnosti saborski Odbor za medije dao vrlo izravan naputak vodstvu HRT-a da te tužbe povuče, odnosno da se ide na mirenje ili na nagodbu. Tražio se način da se najbezbolnije iz toga izvuku, sa što manje štete za HRT. No ključno u toj priči jest da se radi o javnom servisu koji svi mi plaćamo i zato ga moramo moći kritizirati, komentirati ili problematizirati, pa čak i na načine koji su nekome možda nepristojni ili pretjerani. No dok god se radi o kritiziranju programa javnog servisa, upravljanja javnim servisom, trošenja novca pretplatnika, meni je potpuno nezamislivo da takva javna institucija tuži kolege iz drugih medija.

NACIONAL: No HRT je vjerojatno jedina javna televizija u Europi koja tuži vlastite novinare, kao i najveće nacionalno profesionalno novinarsko udruženje HND i njegova predsjednika Hrvoja Zovka.

Da, kolege iz Europe su se zgražali. Ti predmeti su još uvijek aktivni. Naime, iako je HRT pod pritiskom politike i javnosti povukao tužbe protiv svih medija, one protiv HND-a i Sanje Mikleušević-Pavić, predstavnice zaposlenika HRT-a, i protiv Hrvoja Zovka još uvijek su u postupku. Kod Mikleušević-Pavić radilo se o priopćenju kojim je Ogranak HND-a na HRT-u problematizirao program televizije i iznio bojazni o postojanju cenzure na javnom servisu, zbog čega HND i nju osobno tuže za ukupno 250 tisuća kuna. Nisu povukli tužbu ni protiv Hrvoja Zovka zbog opreme koju navodno duguje HRT-u, tu se radi o iznosu od nekih 15 tisuća kuna, kazneni postupak koji protiv njega vode radi klevete, a ni postupak u kojem zbog štete koja im je navodno nanesena njegovim javnim istupima također traže 250 tisuća kuna. Ti postupci su još uvijek aktualni.

 

‘Dok god se radi o kritiziranju programa javnog servisa poput HRT-a, upravljanja javnim servisom i trošenja novca pretplatnika, meni je potpuno nezamislivo da takva javna institucija tuži kolege iz drugih medija’

 

NACIONAL: Vjerujem da ćete vi imati priliku iznositi i hrvatske slučajeve. Ima li šanse da to tijelo nametne neke sankcije vladama koje grubo krše slobodu medija? Naime, vidjeli smo da Europski parlament inzistira na tome da se poveže vladavina prava s pristupom fondovima EU-a? 

Mislim da stručna skupina, koja je savjetodavna, sigurno neće imati takve ovlasti i da to nije smjer kojim će se ići. Mi se još nismo sastali i još ne znamo kakvi će biti naši konkretni zadaci, koja će biti metodologija i mehanizmi djelovanja. Iz onoga što sada znam, tri su osnovna cilja – da savjetujemo Europsku komisiju kod donošenja regulative EU-a koju bi tada svaka država članica trebala inkorporirati u svoje zakonodavstvo, drugi je savjetovanje Europske komisije u donošenju općih politika u odnosu na SLAPP tužbe i na medije, a treći je da postanemo centralna točka komuniciranja pravnih stručnjaka iz različitih država članica u kojoj možemo razmjenjivati iskustva i savjetovati se kako da se s nekim problemom u svojoj zemlji nosimo. No sumnjam da će izravne posljedice rada tog tijela biti donošenje sankcija, osim ako neka zemlja, u predviđenim rokovima, ne inkorporira europske propise u svoje zakonodavstvo i time krši pravo EU-a. Mislim da je glavna ideja da se u određenom roku na razini EU-a donese zakonodavni okvir koji bi se konkretno odnosio na SLAPP tužbe, i to tako da bi države članice u svoje zakonodavstvo – dakle, u Zakon o medijima, Zakon o elektroničkim medijima i slično – inkorporirale odredbe koje bi takve tužbe spriječile i služile kao osigurač.

NACIONAL: Takav osigurač sada ne postoji? 

Ne. Glavna karakteristika tih tužbi jest da one uglavnom nemaju validnu pravnu osnovu. Naš pravni sustav ne sadrži odredbe prema kojima sud, prije ulaženja u meritum spora, prvo treba ispitati pravnu osnovu. Umjesto toga, sud odmah kreće s postupkom i onda, u presudi, odlučuje i o pravnoj osnovi i o svim drugim pitanjima. Zato ti postupci i traju tako dugo. Čini mi se, iz onoga što sam pročitala u izviješćima međunarodnih organizacija, da se traži način da se u takvoj vrsti predmeta ugrade osigurači, tako da se utvrdi obveza da se prvo utvrđuje postoji li uopće pravna osnova. Ako je nema, da se u daljnji postupak i ne ide jer on uglavnom ionako služi samo iscrpljivanju medija, urednika i novinara.

NACIONAL: Ministrica kulture i medija Nina Obuljen-Koržinek hvali se činjenicom da je iz Kaznenog zakona izbačeno javno sramoćenje. Koliko je to olakšalo situaciju za novinare?

Javno sramoćenje je izbačeno, ali ostale su uvreda i kleveta. No kleveta je sada definirana tako da se može zaključiti da je zakonodavac želio postaviti stvari tako da ju je izuzetno teško dokazati i tu se, nadam se, vidi tendencija k dekriminalizaciji kaznenih djela protiv časti i ugleda. Većina pravnih stručnjaka koji se bave medijskim slobodama slaže se u tome da bi i jedno i drugo trebalo brisati iz Kaznenog zakona, no zakonodavac je očito smatrao da kleveta, kao namjerno iznošenje neistina i laži, treba ostati kazneno djelo. Takvo rješenje jest slučaj i u nekim drugim europskim zemljama. Što se tiče uvrede, propisano je isključenje protupravnosti, što je isto olakotna odredba. Ona kaže da nema kaznenog djela uvrede ako je počinjena prilikom obavljanja novinarskog posla i u javnom interesu. Čini mi se da su kazneni postupci koji su prije bili puno češći i opasniji, time ipak svedeni na razumniju mjeru. Mislim da se zbog svega navedenog tužitelji ipak rjeđe odlučuju na pokretanje kaznenog postupka.

‘Posljedice ograničavanja pristupa N1 televiziji bit će i ekonomske i političke, neovisno o motivima, a bilo bi porazno da se to radi zbog utjecaja politike’, kaže Vanja Jurić. PHOTO: Tomislav Čuveljak/NFOTO

 

NACIONAL: Iz hrvatske prakse znamo da su mnogi novinari osuđeni na klevetu ili sramoćenje iako su napisali istinu. Kako je to moguće? 

I to je, nažalost, moguće, na primjer zato što u trenutku kada su oni objavili neku vijest, nisu mogli dokazati da se radi o istini, da bi se onda, recimo pet ili deset godina kasnije, u nekom sudskom postupku čovjeku o kojem su pisali dokazalo da je to bila istina. To se dogodilo i u nekim slučajevima koji su mi osobno poznati, na primjer s gospodinom Merčepom. Tekstovi objavljeni o njemu devedesetih pokazali su se istinitima, ali puno kasnije, kada je osuđen za ratne zločine. No mediji koji su o tome izvještavali bili su prisiljeni plaćati naknade štete zbog objave informacija koje su se pokazale točnima. Također je moguće odgovarati zbog objavljivanja istinite informacije ako se radi o povredama privatnosti.

NACIONAL: Tjednik Nacional izgubio je spor s bivšim ministrom Hasanbegovićem zbog istinite informacije objavljene u satiričnoj kolumni, u kojoj ni on ni itko iz njegove obitelji nisu spomenuti imenom, ali su se prepoznali. Naime, osobno sam, kao i svjedokinja koja je to potvrdila na sudu, vidjela cijelu obitelj kako razvlači žvakaće u prvom redu protokola na gala koncertu Dubrovačkih ljetnih igara. Izgubili smo sud zbog duševne boli djece. Kako to komentirate? 

Nisam znala za tu presudu, ali zvuči mi nepojmljivo. To je apsurdno. Kao ministar, on je tada bio na javnoj funkciji, na javnom mjestu i u protokolu, nije bio privatna osoba i trebao je očekivati pozornost javnosti. Po praksi Europskog suda za ljudska prava takva odluka nije smjela biti donesena. Trebali ste ići dalje. Nažalost, takav primjer nije jedini. Ono što vidim kao najveći problem je nedovoljna educiranost dijela sudaca za pitanja slobode izražavanja, odnosno za neka temeljna načela medijskih sloboda. Naše zakonodavstvo je zapravo u redu i u njega su ugrađeni svi standardi koji su međunarodno važni za zaštitu slobode govora, a problem je u tome što se često ne primjenjuje ispravno. Danas je mnogima još uvijek nejasno što je to točno javni interes ili postupanje u dobroj vjeri ili što to točno znači da je potrebno “vagati“ dva suprotstavljena prava. Mislim da bi i za suce i za nas odvjetnike bilo jako važno da se dodatno educiramo o tim pitanjima. Ne znam tko bi to trebao organizirati – HND, Ministarstvo pravosuđa ili Pravosudna akademija, ali mislim da je to nužno.

NACIONAL: Mnogim sucima nije jasno ni što je to satira. Kao što se sjećamo, satiričkom portalu News Bar, koji u zaglavlju ima napisano da su sve vijesti lažne, sudilo se zbog neke satirične vijesti o Velimiru Bujancu i on je na kraju pobijedio.

Bilo je još sličnih slučajeva gdje su objavili očitu zezanciju i izgubili, a sud je u presudi napisao da to što su objavili nije bilo istina. Dakle, sud je ocjenjivao satiru kroz istinitost informacije kojoj, naravno, i nije intencija da bude istinita. To je potpuno suludo.

NACIONAL: A HRT je tužio predsjednika HND-a Hrvoja Zovka i uručio mu izvanredni otkaz, onda su izgubili sud pa ga vratili na posao, a nedavno su mu opet uručili otkaz na temelju anonimne prijave o vrijeđanju i zlostavljanju kolegice na poslu. Kako to komentirate? 

Jedino kako to mogu vidjeti je kao nastavak sustavnog kažnjavanja Hrvoja Zovka, koje je započelo netom nakon što je izabran za predsjednika HND-a. To je počelo 2018. godine, a ovaj drugi otkaz, kao ni onaj prvi, gdje smo pravomoćno dokazali da je bio nezakonit, čini mi se ne ide samo Hrvoja Zovka, već i Hrvatsko novinarsko društvo u cjelini i ostale aktivne zaposlenike HRT-a. Njih se tako želi zastrašiti i šalje im se određena vrsta poruke: Pazite što radite i budite dobri! Naime, upozorava ih se da javno ne smiju kritizirati rad jedne javne institucije. Indikativno je da se odluka o drugom otkazu temelji na anonimnoj prijavi koja je HRT-u dostavljena samo nekoliko dana nakon što je Nacional, u nizu tekstova, objavio optužbe novinarki za seksualno zlostavljanje od člana uprave. Mislim da to jako puno govori i da je to nastavak sustavnog kažnjavanja Zovka i HND-a za trud koji su uložili u rasvjetljavanje postupaka uprave u vođenju HRT-a. Ta odluka o otkazu prilično je problematična i mislim da mogu s dosta visokim postotkom sigurnosti tvrditi da ćemo uspjeti dokazati kako se i ovoga puta radi o nečemu što je zapravo odmazda i nema veze s njegovim kršenjem radnih obveza. Indikativno je i da se ta prijava odnosi na njegovo navodno ponašanje od prije tri ili četiri godine, dakle na vrijeme prije nego što je onaj prvi postupak uopće pokrenut. Potpuno je nevjerojatno da ako je on doista nekog uznemiravao i vrijeđao na poslu, ta osoba tijekom prvog postupka nije bila svjedok HRT-a protiv Zovka. Sve skupa djeluje kao da je vrlo pažljivo osmišljeno i inscenirano.

 

‘Odluka HRT-a o otkazu Hrvoju Zovku prilično je problematična i mislim da mogu s dosta visokim postotkom sigurnosti tvrditi da ćemo uspjeti dokazati kako se i ovoga puta radi o nečemu što je zapravo odmazda’

 

NACIONAL: Bivša predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović najavila je tužbu protiv tjednika Nacional zbog teksta u kojem se navodi da odbjegli Zdravko Mamić ne samo da je financirao njenu kampanju, već i plaćao razliku u plaći u odnosu na onu u NATO-u. Može li Mamić biti vjerodostojan svjedok u nekom eventualnom sudskom procesu? 

To ocjenjuje sud u svakom pojedinom postupku. No ne vidim razlog da on ne bude svjedok. Hipotetički mogu reći da je sigurno pitanje od javnog interesa je li Zdravko Mamić bilo kako sudjelovao u financiranju predsjednice Republike. S tog aspekta mi to pitanje apsolutno nije sporno. Ako su s tom pričom izašli neki ljudi oko njega ili oko predsjednice, jedino sporno s pravnog aspekta jest je li Nacional imao, kako se to po zakonu kaže, opravdan razlog da vjeruje u točnost tih informacija. Ako imate nekoliko svjedoka koji će potvrditi da su to rekli, pored javnog interesa, moći ćete dokazati i da je postojala dobra vjera i da u tom slučaju nema razloga za odgovornost Nacionala.

NACIONAL: Je li najavljeni prestanak emitiranja nezavisnog informativnog kanala N1 na platformi A1 doista pitanje tržišnog natjecanja i izostanka dogovora teleoperatera ili je riječ o političkom obračunu? Bi li EU na to trebao reagirati?

Teško mi je govoriti o eventualnim motivima jer ta priča ima jako puno dimenzija i jako puno potencijalnih posljedica. A posljedice ograničavanja pristupa N1 televiziji bit će i ekonomske i političke, neovisno o motivima. Puno mi je draže vjerovati da se primarno radi o pitanjima tržišne utakmice međusobnih rivala, nego o utjecaju politike, jer bi to bilo porazno na puno gore i opasnije načine. U svakom slučaju, jako navijam za N1 i da nastave raditi svoj posao jer su, po svemu onome što rade, u ovom trenutku nezamjenjivi. U najboljem mogućem smislu N1 ispunjava sve uloge jednog medija i puno drugih od njih može i treba učiti. Navijam za njih i jer stvarno postoji ozbiljan javni interes za pristup građana N1 televiziji. Zato se nadam da će iskoristiti sva pravna i druga sredstva koja su im na raspolaganju i da će nas, neovisno o modalitetu kojim će to ostvariti, nastaviti svakodnevno informirati kao i do sada.

Komentiraj