Václav Havel – od disidenta do prezidenta: Sanjar koji je Češku oslobodio totalitarizma

Objavljeno u Nacionalu br. 858, 2012-04-24

Publicist i književnik Branko Šömen u svojoj knjizi prikazuje ljude i događaje iz razdoblja komunističke vladavine u Češkoj, pri čemu ističe portret prvog češkog predsjednika kao književnika i humanista, ali i ljubitelja žena

Četiri mjeseca nakon smrti Václava Havela, prvog češkog predsjednika, književnika, humanista i političara, po mnogima simbola borbe za istinu i slobodu, objavljena je u izdanju Profila knjiga “Češki sanjar: Václav Havel – od disidenta do prezidenta”, u kojoj je autor Branko Šömen, njegov dugogodišnji prijatelj, opisao svoja sjećanja na zajednička druženja, ali i prikazao ljude i događaje koji su označili razdoblje komunističke vladavine u Češkoj. Publicist i književnik Šömen, vrstan poznavatelj čeških prilika i praških disidenata, u knjizi je dao ponajprije portret Havela kao intelektualca, kazališnog čovjeka i disidenta, ali i ljubitelja žena, kao i kulturni i politički portret vremena u kojem je Havel odigrao jednu od najvažnijih uloga. Václav Havel, za prijatelje Vašek, bio je jedan od ključnih ljudi Baršunaste revolucije, kojom je na miran način srušen komunistički režim u Čehoslovačkoj.

Nakon što je 1977. potpisao Povelju 77, najvažniji čehoslovački antikomunistički dokument, Havel je postao najistaknutiji čehoslovački disident, ali i vođa antikomunističkog pokreta, odnosno nenasilne borbe koja je završena u prosincu 1989. njegovim izborom za čehoslovačkog predsjednika. Havel je bio i jedan od najznačajnijih čeških intelektualaca 20. stoljeća, pjesnik, dramatičar, esejist. Knjiga je pisana u obliku crtica i potkrepljuje tvrdnju da je Havel bio češka politička veličina ponajprije zbog toga što nije bio političar, nego kazališni čovjek i intelektualac. Zato smo zamolili Branka Šömena da nam ispriča što ga se najviše dojmilo za prvog susreta s Havelom i je li se dojam mijenjao s godinama.

“S HAVELOM SAM SE prvi put susreo 1989. na Václaváku u središtu Praga. Ljudi su mu se bojali pristupiti, jer ga je pratila policija. Bio je najpoznatiji čehoslovački disident, stalno je nešto pisao, protestirao, hodio na zabranjene sastanke, raznosio letke, propagirao drukčiji politički sistem, tražio da vojska Varšavskog pakta napusti njegovu domovinu. Kad je Miloš Forman snimao film ‘Amadeus’ o Mozartu u Pragu, nije mogao doći do Václava, koji je u ono vrijeme bio ili u zatvoru ili u kućnom pritvoru. Kako se Václav glasno smijao, Forman je odlučio da će njegov Mozart, kojeg je glumio Tom Hulce, imati isti grleni smijeh koji će prepoznati samo Havelovi prijatelji. Bio je to Formanov hommage prijatelju, koji je svima otvarao vrata u drukčiji svijet, kao u svoje vrijeme Mozart, talentiran kao on, s vizijom kao glazbenik, umjetnik”, rekao je Branko Šömen.

ZATIM SE PRISJETIO kako je Havel u razgovoru, u srpnju 1989. kad je još bio disident, rekao: “Uvijek imamo toliko manevarskog prostora koliko ga sami izborimo. Bilo je razdoblja, osobito početkom 70-ih, kad smo imali problema s policijom, osobito kad bi nam izišao tekst u inozemstvu u emigrantskim novinama. Danas je policiji svejedno dajem li intervju Slobodnoj Europi. Bila su razdoblja kad je to bilo opasno, a danas je to samo po sebi razumljivo, ali ne zbog toga što se liberalizirala vladina politika, nego zato što jednostavno imamo taj prostor koji smo izborili, uz velike napore i žrtve.” Zanimalo nas je što je po njegovu mišljenju Havela, nakon što je 1977. potpisao Povelju 77 i postao najistaknutiji čehoslovački disident i vođa antikomunističkog pokreta, najviše usmjerilo prema nenasilnoj borbi za rušenje komunizma. Umjesto direktnog odgovora, Šömen je ispričao anegdotu iz Los Angelesa, iz vrta češkog disidenta Jiříja Plannera. “Bio sam u Hollywoodu i pozvao me redatelj Ivan Passer da dođem k Jiříju. Kad sam se pojavio, u sjeni stabla sjedio je Bohumil Hrabal, jedan od najčitanijih, ali i najboljih poslijeratnih čeških pisaca. Pisac je rekao svojim prijateljima: ‘Za mene je Havel svetac. Poput Prometeja, i on je ukrao vatru i odnio je među ljude, i to u nemogućim okolnostima što ih diktira naša komunistička partija, zbog čega je Havel bio nekoliko puta zatvaran. To je prvi mit. Drugi je Sokratov. Ponovio ga je, jer je i Sokratu bilo predloženo da napusti domovinu i ode u emigraciju, a Havel je znao da je bolje poštovati zakone vlastite zemlje nego strane države. Da sam ja sudac, ne bih ga osudio i zatvorio, nego bih mu dao predsjedničko mjesto, ali suci su odlučili drukčije i tako je Havel postao ujedno moderni Prometej i moderni Sokrat…’ Kad sam se poslije susreo s Havelom, još disidentom, spomenuo sam mu kako sam u Los Angelesu čuo da nosi u sebi dva mita – Prometejev i Sokratov, a on je odgovorio: ‘Lijepo je čuti da je moj prijatelj Bohumil Hrabal pripovijedao u Los Angelesu o meni u metaforama. Njegovoj bih usporedbi dodao: kad je riječ o Prometeju, ja ne prinosim tako veliku žrtvu kao on. A Sokratu je predloženo da sam izabere ili odlazak iz Atene ili čašu otrova, a on je odlučio ostati u Ateni pa je iskapio čašu otrova jer je poštivao državni sud, iako se s njim nije slagao. Moj je slučaj drukčiji. Ja ostajem u svojoj domovini, ali ne po želji države, jer bi ova država više željela da živim negdje drugdje. Ostajem po vlastitoj odluci, i u tome je razlika između Sokrata i mene’.” Iako Havel nije djelovao u Hrvatskoj, utjecao je na nju svojim idejama.

Stoga smo upitali Šömena je li Havel više utjecao na Hrvatsku svojim političkim idejama ili svojom umjetnošću, primjerice, dramama koje su se postavljale na hrvatskim pozornicama. “Teško je reći koliko je češki disident utjecao na Hrvatsku. S godinama je postajao karizmatična osoba, a na kraju je s hrvatskim glumcima sjedio na dubrovačkim skalinama i uživao u slobodi riječi, slobodnoj misli u gradu poznatom po Libertasu”, odgovorio je Šömen, dodajući da se s Havelom nije mnogo razgovaralo o politici, iako je bio jedan od tri prva potpisnika i zagovornika Povelje 77. “Bio je to protest intelektualaca, koji su živjeli u okruženje čehoslovačke komunističke stranke, kad su komunisti trčali ili letjeli po sugestije, informacije i zapovijedi u Moskvu. Havel je znao reći da je Povelja 77 od svih čeških samostalnih političkih inicijativa najstarija i najpopularnija. Postoji već 20 godina i postala je prirodno lice društvenog života te ujedno pluralizma interesa i mišljenja. Zbog toga su te neovisne inicijative dobile oznaku, a najviše Povelja 77, ilegalnih, protuzakonitih, neprijateljskih i slično. Havel je bio u politici pjesnik, u svom pisanju beskompromisan kritičar političkog sistema u kojem je živio, malo kod kuće, malo u zatvoru, a puno među ljudima.”

ŠÖMEN JE DODAO kako je Havel “pisao o malim ljudima, kojima politički sistem nije dopuštao da postanu normalni stanovnici Europe. “Dok je bio u zatvoru, njegove drame igrale su se po Europi, a beogradski dramski pisac Dušan Kovačević posvetio mu je u svojoj tužnoj komediji ‘Profesionalac’ kratko razmišljanje: Václav Havel glumi sebe u drami koja traje. Kad prenosi vreće u pivovari, nosi prave vreće i njegova su pleća njegova pleća, a ne pleća čovjeka koji glumi čovjeka što glumi onoga koji nosi težinu pivovarskoga tereta. Distance, tako potrebne i moderne – nema. Distanca se zbiva poslije, dok gledamo njegove kazališne komade. Tada počinje umjetnost, a prestaje život. Poslije njegovih uloga ne spuštaju se baršunasti zastori, nego željezne rešetke. Češki pisac svjetskog podrijetla. Lijepo za dramsku umjetnost, a teško za Václava Havela!”

Václav Havel napisao je više od 20 drama, desetak knjiga eseja i nekoliko zbirki pjesamaKAKO JE ŠÖMENOVA knjiga i portret vremena te ostalih intelektualaca i umjetnika koji su živjeli 60-ih i 70-ih u bivšoj Čehoslovačkoj, zanimalo nas je kako mu iz današnje perspektive izgleda to razdoblje. “Godinama sam hodao u Prag, Bratislavu i svaki put sam ispočetka doživljavao ljepotu češke ili slovačke duše, želje i htijenja da se iziđe iz obruča, klopke, da se postane čovjek”, kaže Šömen. “Češki su intelektualci tiho, ali ustrajno, protestirali protiv domaće komunističke partije, koja je na odgovorna mjesta postavljala nesposobne koji su onesposobljavali sposobne. No tako je bilo ne samo u Čehoslovačkoj, nego i kod nas. Kad sam posjetio književnika Ladislava Fuksa, vidio sam u dnevnoj sobi ptičje krletke koje su visjele nad mojom glavom. Bile su pune čeških knjiga – zabranjenih. ‘Kad se vrati sloboda, demokracija, otvorit ću krletke i ptice-knjige ili knjige-ptice poletjet će u svijet.'” Zatim se Šömen prisjetio posjeta “odličnom moravskom pjesniku Oldřichu Mikulášeku u Brnu”. Našli su se u jednom, kako je rekao, prikrivenom bifeu, gdje mu je priznao da kao anonimni umirovljenik ima toliku mirovinu da njome može svaki dan kupiti kutiju šibica i popiti kavu… “Uza zid je imao naslonjene štake. Pokazao je rukom na njih: ‘S poezijom je kao sa mnom, ili još bolje: sa mnom je kao s poezijom – slomili su joj noge i sad živi na štakama, mora se podupirati jer ne može hodati, a kamoli potrčati. A zadaća, što zadaća: dužnost je poezije da bude ispred svih ostalih, da pokaže put iz duhovne učmalosti u duhovni napredak.'” A o Hrabalu? “Hodao sam po Výčepyma i tako ušao u gostionicu ‘Kod bijelog tigra’, gdje je svaki četvrtak u podne sjedio Bohumil Hrabal i pio svoje češko pivo”, nastavio je Branko Šömen. “Već na ulazu primijetio sam ga kako sjedi za stolom, a oko njega mladi američki studenti. Gledali su ga i slušali kao deveto čudo svijeta, a on je u rukama okretao fotografije i govorio kako je bio u Los Angelesu gost na veselici u vrtu jednog češkog disidenta. Na tim fotografijama bio sam i ja. Bohumil Hrabal je podigao pogled. Kad me spazio na pragu pivnice, zagrcnuo se, ali se brzo snašao. Vidite, rekao je studentima, gospodin s te fotografije upravo je došao provjeriti kako te slike pokazujem mladima i hvalim se gdje sam bio. To se može dogoditi samo u čarobnom Pragu gdje je sve moguće. Pridružite nam se, gospodine Branko! Američki studenti nisu vjerovali svojim očima. Fotografija je išla iz ruke u ruku, gledali su fotografiju, pa mene, pa opet fotografiju, i oduševljeno govorili kako je to wonderfull, kako je Prag zaista čaroban. Da, u ono vrijeme Prag je to zaista bio”, primijetio je Šömen. Na kraju smo Branka Šömena upitali što je po njegovu mišljenju najveća i najvažnija Havelova ostavština ne samo Češkoj, nego cijelom svijetu, radilo se o političkim idejama ili o književnom doprinosu, a on je rekao da je “Havel bio sve to, predvodnik svojih prijatelja pisaca. Kao čovjek bio je topao, radoznao, zaljubljen u sve lijepo, stalno je skupljao oko sebe istomišljenike i odlučio je da neće posustati – cilj je bio poznat, trebalo je ići do kraja. Poveo je Čehoslovačku iz labirinta političkih pritisaka, pogrešne ideologije, i dokazao da se narodi mogu riješiti totalitarizma na miran način. Bio je duhovit, kritičan, skroman, neprimjetan kao crni odloženi kamen na Kafkinu grobu. Kad je postao predsjednik Čehoslovačke i prvi put defilirao pred počasnom stražom na Hradčanyma, fotografi su zabilježili predsjednika s prekratkim hlačama koje ‘kao da je od nekoga posudio.’

Fotografija je obišla svijet i nastala su brojna nagađanja. Budući da je Havelov otac bio slobodni zidar, odmah su se pojavile ‘pouzdane tvrdnje’ da su Havelove nogavice pod određenim kutom bile slobodnozidarski znak pri dodjeli viših stupnjeva posvećenja. Nekoliko dana kasnije Havel je objasnio da su njegove hlače bile iz poznatog krojačkog salona Adama Steinera”, rekao je Šömen i citirao Havela: “Tu novu odjeću sašio mi je Gradski forum tvrtke Adam. To su iskusni krojači, koji znaju da hlače nakon nekoliko minuta padnu za pet centimetara. Kad sam krenuo defileom, htio sam biti dostojno odjeven i ja sam si te hlače povukao gore. Ali su me hlače prevarile – mene, Gradski forum tvrtke Adam i cijeli narod. A kako sve to nisam mogao objašnjavati i svima se ispričavati, rekao sam da su te prekratke hlače nova moda.”

BRANKO ŠÖMEN nam je na kraju otkrio da je jednom pitao Václava Havela koji mu je bio najljepši dan u životu, a on mu je odgovorio: “Najljepših sam dana imao nekoliko, ali uvijek su najljepši bili oni kad sam izlazio iz zatvora.”

Komentiraj

Source:Nina Ožegović