Bez preuveličavanja i neke lažne skromnosti samo jedna utakmica u Hrvatskoj je veliki derbi. Ona Hajduka i Dinama. Sve ostalo nije ni blizu. Često mediji naprave nekakve umjetne stvari ala Učka, jadranski, Sv. Duje i slično, čisto kako bi imali nekakav naslov ili skrenuli pozornost na sebe. U stvarnosti, sve su to utakmice.

Nažalost, zbog Dinamove dominacije u prvenstvima temeljene na osuđujućim presudama “najboljeg managera”, prevlasti u HNS-u i sudačkoj organizaciji sa sudskim kaznama koje se odrađuju, Hajduk je najčešče samo u sporednoj sportskoj ulozi.

Naravno, pri tome ne treba umanjivati znanje igrača zagrebačkog kluba koje su usput pokazali i dokazali u međunarodnoj konkurenciji kao ni loše sportske politike Hajduka koje su uzrok neosvajanju titula i kad je današnjih suparnik bio ranjiv.

Koliko god je Dinamo dominirao na terenu toliko su navijači Hajduka na tribini. Što brojčano, što pjesmom, što svojim akcijama za klub koji je postao za sva vremena njihov. Bez upliva “najboljih managera” i politike. Impresivne su financijske brojke za stanje nogometa u Hrvatskoj koje je na svojoj skupštini iznio Naš Hajduk.

Ne treba zaboraviti pohvaliti ni najnovije akcije navijača Dinama koji su tek na svom početku bitke za klub. Nešto kao Naš Hajduk 2011. godine. Istina s prilično drugačijim početnim postavkama. Politika Keruma je tada digla ruke od kluba jer su ga utopili u dugove pa neka svi okrive navijače za krah. U Zagrebu sada politika daje ruke navijačima u toj bitci. Upravo zbog trenutne malobrojnosti navijača vjerojatno je to jedini način, malo po malo nagrizati taj ogroman tumor nagomilan godinama u klubu. Pri tome moraju dati ruku i ljutim neprijateljima kao početni kompromis. Kako god bilo, krajnji cilj im treba bit, a po početnim postavkama i je, ono što je sada Hajduk.

HAJDUK-DINAMO

Što se onog sportskog dijela na terenu tiče i posljednje utakmice dovoljno govore o raspoloženju prije derbija. Dinamo je rutinski dobio Varaždin s 2-0 i uz Hajdukovih 0-0 u Velikoj Gorici stigao do prilike da osigura titulu remijem na Poljudu. Ogromna važnost se pridaje tome kao bitnoj stavci, a u stvarnosti je puno bitnija druga, ovo je tek 32. kolo. Hajduk je teško podbacio u odnosu na najavljivane ambicije lova na titulu. I ne može se isto sakriti iza drugog mjesta i finala kupa. Pri tome ne treba zaboraviti sve probleme koje je Dinamo imao, i organizacijski i sportski, od prodaje igrača do smjene trenera. Pravo pitanje je da nije bilo toga, koliko bi tek onda bodova pobjegli.

Hajdukove ambicije su se očitavale kroz sportsku politiku. Mijenjali su se treneri kao na traci, dovodili svakakvi igrači po njihovim željama i stilu igre. I ako sada gledamo s odmakom, za ovaj rezultat su mogli ostati i Dambrauskas i Karoglan. Manje ne bi napravili, a Litavac je i prošle godine bio bliže.

Naravno, teško je to isto izustiti predsjedniku jer je njegova odgovornost oko svega velika. Posebno ako se vidi i trenutni proračun Hajduka koji je eksplodirao. Jednako tako ne trebaju mu se oduzeti zasluge za odlične financijske rezultate.

Ali… kako i on sam voli istaknuti, uvijek te gledaju kroz rezultate seniora. A njima nitko nije i ne treba biti zadovoljan. Jer ono što te tjera naprijed je da budeš bolji. Utapanje u neko sitno zadovoljstvo malih pobjeda je laganje samog sebe u ligi gdje su Rijeka i Osijek završili s UEFA kaznama.

Zbog svega navedenog i ogromne Lekine početne pogreške inzistiranja na igranju s 3 igrača iza, Hajduk još uvijek nije uhvatio formu zbog koje bi Dinamo trebao strepiti na Poljudu. Uostalom ni Gorica ne strepi. Dobra stvar su konačno obrisi neke igre, i standardna postava i sustav koji će ipak biti osakaćeni izostankom Benrahoua.

Oporavkom Sahitija, odnosno povratkom Pukštasa će se taj dio pokriti. Vjerojatno na način da će Litavac na desetku iako bi ga mnogi vidjeli na mjestu Krovinovića, a njega naprijed.

Zbog Lekina (pretjerana) opreza, uzrokovanog lošim početkom mandata, Hajduk žrtvuje Fossatija ili Grgića u sredini, stoperi igraju preplitko, a bekovi bez rizika. I onda imamo igru kao u Gorici, prilično stabilniju, ali sporu.

I kako onda dobiti puno jači Dinamo? Naravno, većom agresijom, s više rizika. Međutim, gledajući spor napredak u igri teško da će se isto dogoditi.

S druge strane Bišćan je jedan od trenera kojem je i s boljim kadrom primarna obrana. Što se vidi i iz posljednje 3 utakmice bez primljenog gola. Stabilizirao je momčad nakon brojnih turbulencija i odlaska Ademija. Uglavnom, na Poljudu neće juriti. A zašto i bi kad mu je dovoljno i 0-0. Za razliku od Čačića igrači mu igraju prirodne pozicije, a mlađi dobivaju više prilika.

Dakle, očekuje nas derbi koji je bitan samo kao utakmica prestiža dok obje momčadi već debelo razmišljaju što i kako iduće sezone.

Prepuni Poljud je praktički jedina prava sportska pozornica koja podsjeća kakav bi sport trebao biti. Podrška momčadi i kad gube i kad tuku jer klub osjećaš kao neodvojivi dio sebe.

Renato Čupić