UNUK MAHATME GANDHIJA: ‘Ova Indija mom djedu bi slomila srce’

Objavljeno u Nacionalu br. 725, 2009-10-06

ARUN GANDHi, umirovljeni novinar i unuk velikog humanista, govori o odnosu sa svojim slavnim pretkom, njegovoj ideji slobode i svom putu u borbi protiv rasizma

“Život Mahatme Gandhija je najvažnija poruka koju je ostavio svijetu”, rekao je Arun Gandhi, unuk velikog humanista i indijskog “oca nacije”, kojeg smo intervjuirali nakon njegova govora na Svjetskom summitu mira u mađarskom gradu Szombathelyu. Taj umirovljeni novinar cijeli je svoj život posvetio borbi protiv rasizma i svih oblika diskriminacije, te je vrlo rano odlučio slijediti filozofiju svoga djeda. Arun Gandhi rođen je 1934. u južnoafričkom gradu Durbanu. Odrastajući tijekom apartheidskog režima, Gandhi je kao pripadnik indijske zajednice osobno osjetio segregaciju, jer je i crnačka i bjelačka zajednica imala rasistički odnos prema Indijcima u toj zemlji. Njegov otac Manilal, drugi sin Mahatme Gandhija, sudjelovao je u borbi protiv apartheida, te je zbog zagovaranja nenasilja i borbe protiv rasizma proveo ukupno 12 godina po južnoafričkim zatvorima.

Kada je Arun imao 12 godina, roditelji su ga odveli u Indiju da živi s djedom. Tamo je boravio od 1946. do 1948. godine, tijekom jednog od najburnijih razdoblja za tu zemlju. Indija se borila za neovisnost o britanskim kolonizatorima, a Mahatma Gandhi predvodio je veliki pokret koji se odupirao tadašnjoj britanskoj vlasti preko radikalnog nenasilja i civilne neposlušnosti. Dva mjeseca nakon što se Arun Gandhi vratio u Južnu Afriku, njegova djeda ubili su indijski nacionalisti jer su smatrali da svojim metodama Gandhi slabi indijsku poziciju. Deset godina nakon smrti svoga djeda, Arun se iz Južne Afrike vratio u Indiju, i od tada je započeo borbu protiv siromaštva u toj zemlji, kao i u drugim područjima svijeta. Otvorio je nekoliko centara za socijalne promjene, koji su do danas aktivni, a s ciljem obrazovanja stanovništva ruralnih dijelova Indije.

NACIONAL: Da li je danas moguća ideologija radikalnog nenasilja?

Mislim da jest, kao što je to bilo moguće u bilo kojem dijelu ljudske povijesti. Nenasilje se temelji na ljubavi, razumijevanju, i suosjećanju. Ako možemo kazati da su ove kvalitete danas nevažne, onda se nalazimo u teškim poteškoćama. Ljubav, razumijevanje i suosjećanje su sami temelji ljudskog roda, i ako ih ne možemo iskazivati jedni prema drugima, onda nismo ljudska bića, nismo civilizirani. Sjećam se da mi je kazao: ‘Ako tražiš osvetu nad crncima i bijelcima u Africi, nećeš ništa postići. Ali ako posvetiš svoj život kako bi ih promijenio i naučio ih da shvate da su u krivu i puni predrasuda, onda će se i oni jednoga dana možda promijeniti’.

Mislim da je to bila jedna od prekretnica u mom životu. Odlučio sam, da ću umjesto nasilja svoj život posvetiti nastojanju da pokušam ljude uvjeriti kako predrasude i rasizam nisu dobri.

NACIONAL: Kako ste se odlučili posvetiti borbi protiv nasilja i predrasuda?

– Mislim da se svojevrsna katarza dogodila kad sam imao 10 godina. U mome rodnom gradu jedan dan su me pretukli bijelci jer su mislili da sam previše crn. Potom su me pretukli crnci jer sam za njih bio previše bijel. Bio sam vrlo ljut i svaki sam dan razmišljao o osveti. Međutim, zbog događaja u vezi s apartheidom roditelji su me odveli u Indiju, gdje sam živio s djedom. Prva lekcija koju me je djed naučio bila je kako da razumijem gnjev i da tu energiju upotrijebim u dobre i pozitivne svrhe.

NACIONAL: Kakav je bio vaš odnos s Mahatmom Gandhijem?

– Prema meni se odnosio kao bilo koji drugi djed prema svome unuku. U to se vrijeme njegov pokret približavao vrhuncu: Indija je trebala postati neovisna, ali bez dijela tadašnjeg teritorija koji je pripojen Pakistanu. Moj je djed bio sretan jer je smatrao da će Indija dobiti neovisnost bez nasilja, ali je zbog činjenice da je dio njegove zemlje pripao susjednoj državi bio jako nesretan. No unatoč svim naporima koje je proživljavao tih mjeseci, za mene je svaki dan bez iznimke odvajao sat vremena.

NACIONAL: Koliko vas je djed usmjeravao da postanete nenasilni?

Mislim da mi nikad nije izravno kazao da bi se kao osoba zauvijek trebao odreći bilo kakvog oblika nasilja. To sam naučio preko njegovih lekcija i primjera iz njegovog života.

NACIONAL: Sjećate li se neke od njegovih lekcija?

Kad sam živio s djedom, jedna od mojih zadaća bila je da za vrijeme njegovih govora odlazim među publiku i naplaćujem autograme koje je davao. Taj mu je novac trebao za brojne socijalne programe koje je pokrenuo. Jednom sam pomislio: ‘Ako svi mogu dobiti autogram, zašto ne bi i ja?’ Nabavio sam malu knjigu i stavio je među ostale koje je djed potpisivao, ali bez novca. Međutim, djed ju je odbio potpisati, rekavši kako se ne mogu razlikovati od drugih, pa makar bio njegov unuk. Ako želiš autogram, onda ga trebaš platiti, kazao je, te dodao da prije toga novac moram zaraditi. Ja sam mu odgovorio da ću autogram ipak dobiti besplatno. Na to se on nasmijao i kazao: ‘Dobro, vidjeti ćemo tko će pobijediti’. Od toga dana, svaki puta kada je sudjelovao u političkim diskusijama s britanskim i indijskim uglednicima, ja bih se uvukao u prostoriju i potom bi mu knjigu stavio u ruke, tražeći ga potpis. Sjećam se kako su ga nebrojeno puta drugi političari u prostoriji nagovarali da mi potpiše knjigu, samo da ih prestanem ometati. Nikada nisam dobio autogram. No, sjećam se kako mi djed nikada nije rekao da napustim prostoriju, bez obzira koliko mu smetao. Tada sam, vidjevši ga kako se ponaša u svakodnevnom životu shvatio: Kad bi prosječni čovjek pokušao postići barem pola od njegove samokontrole, nasilja u svijetu bi bilo znatno manje.

NACIONAL: Sjećate li se kakav je bio život u dvije zajednice koje je Gandhi formirao u Indiji?

Ljudi su u tim zajednicama živjeli prilično jednostavno. Svi su morali dijeliti poslove, od čišćenja ulica i dvorišta pa do poslova u kuhinji. Sve je bilo podjeljeno među grupe mještana, svaka grupa je imala svoje zadatke. U tim je zajednicama bilo oko 260 familija, barem za vrijeme mog boravka.

NACIONAL: Da li su te zajednice bile Gandhijevi ideali društvenog ustroja?

– Da, on je želio da naučimo kako riječ obitelj ne znači samo krvna povezanost, već da smo svi dio velike obitelji i da najveće strance i nepoznanike moramo tretirati i poštivati kao najuži dio obitelji.

NACIONAL: Što je potaklo vašeg djeda da postane ono po čemu ga poznaje cijeli svijet?

– Mislim da je jedan od presudnih događaja bio njegov odlazak u Južnu Afriku, kamo je otputovao kao mladi školovani odvjetnik. Očajnički mu je trebao novac jer se njegova obitelj dosta zadužila kako bi mu platila školovanje u Velikoj Britaniji. Putujući prema Johannesburgu, kupio je željezničku kartu za prvi razred. Međutim, odmah su ga izbacili iz vlaka zbog boje njegove kože. Danima je bio frustriran zbog tog događaja. Tada je shvatio svu kompleksnost problema segregacije, barem što se tiče razmišljanja Indijaca u Južnoj Africi. Gotovo svi su mu govorili kako Indijac ne treba ići u bjelačke četvrti ako ga bijelac tamo ne želi. No djed se nije složio s takvim razmišljanjem jer je smatrao da se takva nepravda ne može tek tako prihvatiti a da se na nju ne reagira. Već je tada bio uvjeren kako se nasiljem ne može odgovoriti na takvu situaciju. Alternativa je bila nenasilje. Tada se u njegovim postupcima počela nazirati ideologija totalnog nenasilja.

NACIONAL: Je li vam ikad govorio što je mislio o britanskoj kolonizaciji Indije?

– Katkad smo mi kao djeca, ali i mnogi odrasli glasno govorili kako je Velika Britanija neprijatelj Indiji, kako su obični okupatori koje treba izbaciti iz zemlje. Kad bi djed to čuo, odmah bi reagirao. Govorio bi kako to nije istina, kako su nam Britanci zapravo prijatelji. Oni su prema njegovim riječima samo bili u zabludi. Nikoga nije smatrao neprijateljima, pa ni Britance, bez obzira na sve nepravde koje su oni kao nacija počinili indijskom narodu.

NACIONAL: Možete li opisati atmosferu uoči atentata na vašeg djeda?

– Atmosfera je bila iznimno loša. To se događalo u jeku podjele Indije, nasilje je bilo vidljivo na svakom koraku. Hindusi i muslimani međusobno su se ubijali. Kad je Indija postala neovisna, moj djed nije bio sretan. U to je vrijeme živio na selu, jer je želio uvesti mir među sukobljenim stranama. Tih su ga dana stranački lideri zvali u New Delhi da proslave neovisnost Indije. Rekao im je da on ne vidi ništa vrijedno slavlja. Toliko milijuna izgubljenih života nije smatrao žrtvom koja se može opravdati neovisnošću Indije. Nije se odazvao njihovim pozivima.

NACIONAL: Dosta ste puta izjavili kako ste bili shrvani njegovim ubojstvom, te da ste se htjeli osvetiti. Kako teško je bilo pomiriti se smrću Mahatme Gandhija?

– Da, bio sam shrvan. U Južnu Afriku smo se vratili samo dva mjeseca prije atentata. I onda je došla vijest da je ubijen…Na početku nisam mogao vjerovati u to. Uvijek sam ga se sjećao kao brižnog i dobrog djeda koji nikome ništa ne bi napravio nažao. Svojim sam roditeljima rekao da bih se istom mjerom osvetio onima koji su ga ubili. Međutim, tada me je obitelj podsjetila na sve ono što me je djed naučio. Rekli su da on nikada ne bi želio nikakvu osvetu. Tada mi je postalo jasno da sam želio učiniti ono protiv čega se djed borio cijeli život.

NACIONAL: Postoje li neke krive predodžbe o vašem djedu u današnjem svijetu?

Mislim da ne postoje krive predodžbe o njegovom radu. Međutim, složio bih se kako je danas dijelom iskrivljena slika o njegovoj filozofiji. Danas sam na Svjetskom mirovnom summitu govorio kako ljudi misle da je nenasilje oružje koje se može iskoristiti kada se suočavamo s konfliktom, a potom staviti sa strane. Nenasilje nije oružje, nenasilje je način života. Ako nenasilje ne koristiš u svakodnevnom životu, ako to nije integralni dio tebe, onda si u zabludi. Jer takvo nešto nije kao električni prekidač, da ga možeš isključiti kad ti ne paše. To je primjerice jedna od krivih predodžbi koje ljudi imaju prema mome djedu.Gandhijevo pravo učenje o nenasilju bi trebali usvojiti svi ljudi, a posebici oni koji sebe zovu ‘Gandhijevim sljedbenicima’

NACIONAL: Kakva je percepcija Mahatme Gandhija u suvremenoj Indiji?

– Političari u Indiji su najgori što se tiče sjećanja na djeda, jer stalno traže načine kako bi izrabljivali njegovo ime u dnevnopolitičke svrhe. Stavljaju njegove fotografije na zidove, sjete ga se na obljetnicama njegova rođenja i smrti, a ostatak godine ga zaborave. Oni ne vjeruju u njegovu filozofiju, ne čine ništa kako bi predstavili njegov rad. Ali narod Indije predstavlja sam korijen razumijevanja Gandhijeve filozofije. Svake godine odlazim u Indiju i tamo vidim mnoge ljude koji ga iskreno poštuju. To mi daje nadu u današnju Indiju. U političare sam se odavno razočarao.

NACIONAL: Što bi vaš djed rekao o današnjoj Indiji?

– Mislim da bi mu bilo slomljeno srce. Ovakvu Indiju on nije priželjkivao. Jednom je napisao: “Ako Indija krene putem nasilja, onda to više neće biti moja zemlja”. Indija je danas zemlja paradoksa. S jedne strane vidimo bogatu i naprednu zemlju koja se ekonomijom uspoređuje s najmoćnijim svjetskim silama, a s druge, to je zemlja u kojoj 50 posto stanovništva živi na rubu gladi, u ekstremnoj bijedi. Nezamisliv je taj jaz. Nitko ne čini ništa da bi to promijenio, a u svojoj pasivnosti najgora je indijska vlada. Većina ljudi u Indiji eksploatira se na razini robovlasničkog društva.

NACIONAL: Kakva je trenutačna situacija u Južnoj Africi?

– Afrički političari učinili su istu pogrešku kao Indijci nakon odlaska britanske vlasti. Preuzeli su moć i postali su isti establišment. Postali su vladari, povukli se u velike rezidencije, bez ikakvog senzibiliteta za prosječnog čovjeka. Moj se djed tomu protivio kada je došlo do promjena u Indiji. Nije želio da se indijski političari presele u britanske kuće, tražio je od njih da žive jednostavno. No oni ga nisu poslušali, nego su živjeli luksuzno.

NACIONAL: Može li se sukob na Bliskom istoku usporediti s bivšim apartheidskim režimom u Južnoj Africi?

– Jedanput sam vidio zid koji su gradili u Palestini. Ta je betonska prepreka ljudima doslovno postavljana u dvorišta. To nisu radili ni za vrijeme apartheida u Južnoj Africi, to je apsurdno, graditi zidove od nekoliko metara s namjerom da se odvoje cijele zajednice. Mislim da su za takvo stanje dijelom krivi i Palestinci, što sam jednom kazao Jaseru Arafatu. Kazao sam mu da njegova vlast čini točno ono što od njega očekuje Izrael: stvaraju bombaše samoubojice i time gube simpatije i podršku među svjetskim silama. Pitao me je što bih ja učinio da sam na njegovu mjestu. Ja sam odgovorio da bih na noge podigao pola milijuna palestinskih izbjeglica koji su protjerani iz svojih domova. Kada bi se tih 500 tisuća muškaraca, žena i djece pokrenulo u mirni marš iz Jordana prema svojim kućama, bila bi to najveća vijest u svim svjetskim medijima. Javnost bi danonoćno izvještavala o koloni mira i ljudima koji se samo žele vratiti svojim domovima. Kad bi Izraelci počeli pucati po nenaoružanoj koloni, preko noći bi izgubili potporu svijeta. Svijet bi im rekao da konačno prestanu i tom bi gestom Palestina dobila simpatije svih svjetskih sila. Svidjela mu se ideja, ali nažalost nije proživio dovoljno da je provede. Umro je dva mjeseca nakon našeg razgovora.

Komentiraj

Source:Hrvoje Šimičević