‘Umjetnost je najbolji protuotrov za ograničenost uma’

Žene iz amaterskog zbora ‘Domaćigosti’ pjevaju pjesme na različitim jezicima. Zbor je osnovan 2016. s ciljem da pridonese integraciji izbjeglica, tražitelja azila i drugih zainteresiranih za život u Hrvatskoj te smanji predrasude i ksenofobiju kroz kulturnu razmjenu

Päivi Johanna Vilhu živi u Hrvatskoj, a porijeklom je iz Finske. Partnera iz Hrvatske upoznala je u Finskoj prije nekoliko godina. Opisuje sebe kao svjetsku putnicu koja je zbog studija ili posla već živjela u Ekvadoru, Maleziji, SAD-u, Francuskoj i Japanu. Ponekad joj nedostaju tišina šuma, jezera i finskih otoka i neki rituali kao što su svakodnevno opuštanje u sauni i topli dimljeni lososi. Jovana Lukić se zaljubila u Dalmatinca i preselila iz Srbije u Hrvatsku. Kaže da joj ne nedostaju nedostatak sistema u Srbiji, urušavanje svih vrijednosti, različite koruptivne radnje i razni svakodnevni mučni prizori s tim povezani. Melike Bikec dobila je azil u Hrvatskoj, nakon što je otišla iz Turske. Svoju zemlju je napustila zbog manjka slobode govora, ljudskih prava i demokracije, ali nedostaju joj njezina zemlja i obitelj. Maruška Mileta je djevojka po majci češkog porijekla, odrasla je na Hvaru i zadnjih deset godina živi u Zagrebu. Zahvaljujući tom složenom identitetu iskusila je u maloj sredini što znači biti drugačija i nemati isti osjećaj pripadnosti kao drugi. Tea Vidović živi u Zagrebu, baš kao i diplomirana socijalna radnica Iva Prpić, ali je tijekom studija bila na razmjenama u inozemstvu pa je osjetila što znači biti stranac u jednoj zemlji, izoliran i ignoriran. Uvijek su ju, naime, etiketirali kao Balkanku.

Sve ove žene našle su način da se u Hrvatskoj umreže, ispolje kreativnost, njeguju svoje ideale i stvore mjesto na kojem neće biti važno tko je od njih “autohton“, a tko “stranac“. One su angažirane u zboru Domaćigosti koji doprinosi kulturnoj i glazbenoj raznolikosti ponude u Hrvatskoj tako što se pjevaju pjesme na različitim svjetskim jezicima. Zbor je osnovan 2016. na inicijativu Centra za mirovne studije, organizacije koja se već petnaestak godina bavi integracijom izbjeglica u Hrvatskoj. Ciljevi zbora su doprinijeti integraciji izbjeglica, tražitelja azila i drugih zainteresiranih za život u Hrvatskoj i doprinijeti smanjenju predrasuda i ksenofobije kroz kulturnu razmjenu. U zboru, čiji je glazbeni repertoar raznolik, trenutno pjeva petnaestak žena različitih godina, zanimanja i priča. Nije važno je li netko profesionalan glazbenik ili amater dok je radoznao, otvoren prema različitostima, voli pjevanje i ima osjećaj za socijalnu pravdu.

Oni su, istaknula je Tea Vidović, amaterski zbor i napreduju polako, ali imaju veliku želju osmisliti jedan mali festival te se nadaju da će to uskoro i učiniti. Dosad su osim u Zagrebu nastupali i u Rijeci, Sinju, Splitu i Bjelovaru. Pjevale su i u Eurokazovoj predstavi “Posljednja noć“ redatelja Branka Brezovca koja ima snažnu pacifističku poruku. Pjevali su kao zbor iznenađenja, s drugim ženama iz zborova kao što je LeZbor, na jednom događaju u režiji Anice Tomić koji je bilo u znaku borbe protiv nasilja nad ženama i obiteljskog nasilja.

‘Ne osjećam se kao gost u Zagrebu. Dolazim iz Srbije gdje sam živjela 35 godina, pa zbog sličnosti kulturnih prostora ne osjećam veliku razliku’, kaže voditeljica zbora Jovana Lukić

Voditeljica zbora je pjevačica, glazbenica i etnomuzikologinja Jovana Lukić koja također vodi još jedan aktivistički zbor, ZborXop. Inače izvodi tradicionalne, a capella, narodne pjesme u grupi Pjevačka družina Svetlane Spajić deset godina, a prethodno je bila voditeljica pjevačkih grupa tradicijskog narodnog pjevanja u Srbiji. Honorarno je zaposlena, još nije pokušala, kaže, potražiti posao u struci jer je riječ o kulturnom sektoru pa ne polaže velike nade u pronalaženje “regularnog“ posla, posebice preko HZZ-a.

Kako je zadovoljna društvenim životom u Hrvatskoj, osjeća li se prihvaćenom u društvu?

“Sve članice, bivše i sadašnje, ovog zbora i ZborXopa, kao i druge osobe iz privatnog života, zaista su obrazovani, mladi, dobronamjerni ljudi, fokusirani na prirodu, ljudske vrijednosti, umjetnost, pravdu i boljitak. Definitivno se ne osjećam kao gost u Zagrebu. S obzirom na to da sam etnomuzikologinja, jako me zanimaju sličnosti i razlike između hrvatske i srpske kulture, pa se trudim ukazati na njih i učinim ih vidljivijima, posebno sličnosti. Dolazim iz Republike Srbije, živjela sam tamo 35 godina, pa je zbog toga to postalo dio mene, ali zapravo zbog velike sličnosti kulturnih prostora, prirodno, ne osjećam veliku razliku. Privlačan mi je omjer ‘balkanizma’ i ‘europeizma’ u ovoj kulturi, iako zbog toga se puno izgubilo na tradicionalnoj kulturi – konkretno pjesmi koja je meni važna. Katolička Crkva je svugdje, pa i u Hrvatskoj, isprala sve okuse i mirise podneblja u pjesmi i svirci, a pretpostavljam i u drugim izričajima. Glazba, odnosno umjetnost općenito, najbolje je oružje u borbi s ograničenošću uma. Ali i glazba ima svoje dijalekte, pa se moramo potruditi s obje strane da bismo razumjeli onaj drugačiji. Naša je publika uvijek i bez izuzetka bila divna, to su normalni ljudi koji reagiraju na dobru namjeru pjevanja.“

Päivi Johanna Vilhu ima posao u Finskoj i život u Zagrebu pa se osjeća, kaže, poput digitalnog nomada:

“Moj je posao zahvaljujući internetu i svim e-uslugama prilično mobilan i omogućuje mi da ostanem duže razdoblje s partnerom u Zagrebu. Što se prihvaćenosti i društvenog života tiče, ponekad sam usamljena i u početku sam bila pomalo sramežljiva jer nisam bila sigurna kakav je kulturni kod, ali uvijek sam se osjećala vrlo dobrodošlom i prihvaćenom. Također sam se pridružila Međunarodnom ženskom klubu u Zagrebu, ali ovaj je zbor ono što čini da moj boravak ovdje ima puno više smisla jer zahvaljujući zboru imam svoje prijatelje. Inače se više osjećam kao građanka svijeta nego jedne zemlje. Kada je riječ o hrvatskoj kulturi, sviđa mi se opušteni stav, bez stresa, sposobnost da se uživa svaki dan u životu, življenje u sadašnjosti umjesto opterećenosti budućnošću. Ponekad čujem staromodna mišljenja ili neistine o svijetu u kojem živimo. Pokušavam tada ne suditi nego razumjeti osobu i njezina gledišta u njezinu kontekstu, možda nisu svi imali prilike putovati kao ja. Ponekad čujem, primjerice, stav da je svugdje opasno, ali da je Hrvatska sigurna. I Finska je vrlo sigurna. Diljem ovog svijeta postoje nevjerojatne stvari, topli ljudi, čista prirodna i fina organska hrana.“

‘Kad sam okružena članicama zbora, osjećam se kao ‘domaća’. No onda shvatim da živim pod staklenim zvonom i da je svijet ipak malo drugačiji’, kaže Maruška Mileta

Melike Bikec, čija je struka psihološko savjetovanje i usmjeravanje, nakon diplome je u Turskoj tri godine radila na sveučilištu kao znanstvena asistentica. Ima li posao u Hrvatskoj, je li se integrirala, kako se osjeća ovdje?

“Da, imam posao i imam svoj mali društveni život koji uključuje prijatelje sa zbora i grupu ostalih žena. Ponekad se u Zagrebu osjećam kao ‘domaći’, i to kada se družim s prijateljima koje sam sama izabrala, ali ponekad se osjećam kao ‘gost’ jer ne razumijem jezik dobro. No u svakom slučaju se ovdje osjećam ugodno. Uglavnom nisam doživjela loš stav većine prema meni otkad živim ovdje. Općenito je hrvatski narod pristojan. Ljudi poštuju privatnost drugih. Obazrivi su u komunikaciji. Naravno, ne mogu svi baš voljeti izbjeglice ili strance poput mene, ali moraju poštovati jedni druge. Mislim da sam stekla to poštovanje pa se želim zahvaliti ljudima zbog kojih se tako osjećam. Inče smatram da ako čovjek živi u stranoj državi, mora naučiti o kulturi te zemlje. Ako živite u stranoj državi, trebali biste naučiti kulturu te zemlje. To pokušavam i sama učiniti, ali također čuvam svoju kulturu. Kada je riječ o razlikama, one se vide uglavnom zato što sam muslimanka. Primjerice, u vrijeme Božića postoji taj običaj ispijanja kuhanog vina, izlazim s prijateljima, ali poštujem svoje granice i moji prijatelji to poštuju. Inače ne vidim velike razlike između Turaka i Hrvata u načinu života. Sviđa mi se miran život koji vodite. Zaista se osjećam opušteno ovdje.“

Maruški Mileti ideja ovog zbora nadovezuje se na ono čim se bavi i na njezin svjetonazor. Naime, ta novinarka radi u Zelenoj akciji i bavi se vanjskom komunikacijom i temama poput energetike i klimatskih promjena. Zanimaju je teme migracija i ljudskih prava, posebice s aspekta rastuće globalne klimatske krize. Zbog svog podrijetla i odrastanja u dvojezičnoj i dvokulturnoj sredini nikada se nije osjećala kao da je samo jedno, primjerice Hrvatica. Ističe da je prije svega čovjek koji pripada Zemlji i da koncept nacionalnih granica za nju predstavlja samo barijere među ljudskim bićima koje su izvor nepravde. Slično na nacionalni identitet gleda i Tea:

“Naš zbor se zove Domaćigosti – to je jedna riječ koja želi pobrisati kategorije koje se postavljaju: ili si domaćin ili si gost. Mi nismo niti jedno niti drugo, već smo oboje. Živim u Hrvatskoj cijeli svoj život, pa ima dana kad se osjećam kao gost. To su neke kategorije koje su fluidne, prijelazne i koje ovise o društveno-političkom kontekstu. Zbor Domaćigosti nastoji stvoriti prostor u kojem će se svi osjećati dobrodošlo bez obzira na to odakle dolaze, i gdje će imati priliku iskazati i izraziti sebe kroz glazbu, a onda to prenijeti drugima – na nastupima. Mislim da sam integrirana u ovo društvo u smislu da poznajem način na koji funkcioniraju sustav i institucije. No ako me pitate slažem li se s temeljnim postavkama tog funkcioniranja – onda bih rekla da nisam u potpunosti integrirana. Ja sam tu i nekim dijelom održavam postojeći sistem, a drugim dijelom ga mijenjam. Moj identitet je fluidan, a moja kultura je više od hrvatske kulture. Imala sam prilike vidjeti druge dijelove svijeta te upoznati ljude koji dolaze iz drugih dijelova svijeta – te ono što mi se tamo svidjelo nosim sa sobom. U tom smislu je moj identitet i moja kultura iznad nacionalnih konstrukata.“

Maruška Mileta se zboru priključila prije tri godine kada je cijela priča krenula. Vjeruje da je glazba univerzalni jezik koji može srušiti sve barijere jer su im ljudi znali reći da su, kada su čuli neku njihovu pjesme, iako nisu razumjeli jezik, osjetili snažne emocije, a ponekad su i zaplakali. Kaže da je najbolja reakcija publike kada se ljude dotakne pjesmom, i to iz neke daleke zemlje i kulture.

Kako je, po njezinom mišljenju, izgledao i kako izgleda taj njihov mali svijet ispunjen glazbom?

“Nije nas puno ostalo od ‘originalne’ postave od prije tri godine jer ljudi dolaze i odlaze, što je nekako normalno u životu, iako teško jer postanete poput obitelji. Imali smo mnogo predivnih zajedničkih trenutaka, bilo je tu i drama i plakanja – kao i u svakoj obitelji. Teško mi je izdvojiti samo jedan trenutak jer smo toliko toga proživjeli zajedno, no vjerojatno mi je uvijek bilo najljepše kada su nas članovi zbora učili pjesmama na svom jeziku. Jer se u tom trenu mogao osjetiti ponos u njima, da mogu podijeliti nešto iz svoje zemlje koja im je nasilno oduzeta. Mi jesmo možda po nekim društvenim normama različiti, ali zapravo smo isti – svi želimo negdje pripadati, biti voljeni i poštovani te slobodno živjeti. Nadam se kako ovim našim malim kolektivom to barem malo omogućujemo. Glede mene osobno, zbor se apsolutno uklapa u moj život i moje viđenje svijeta. Aktivizam je praktički i moj posao i život te ne mogu zamisliti da radim išta drugačije. A zbor je za mene još jedna forma aktivizma, ali malo drugačija jer tu imam mogućnost s jedne strane sebe kreativno izraziti, a s druge strane se boriti protiv nepravednog sustava. I to zajedno s puno sjajnih i snažnih žena koje me svakodnevno inspiriraju i potiču da budem bolja. I naravno, ne smijem zaboraviti naša dva vrlo talentirana dečka koji svojim sviranjem uvelike uljepšavaju zvuk zbora.”

‘Domaćigosti je jedna riječ koja želi pobrisati kategorije koje se postavljaju: ili si domaćin ili si gost. Mi nismo ni jedno niti drugo, nego smo oboje’, smatra Tea Vidović

Anamarija Sočo, Solinjanka koja skoro 20 godina živi u Zagrebu i cijeli život pjeva u različitim zborovima, kaže da je taj osjećaj stvaranja glazbe s drugim ljudima, rad s članicama zbora i društvena misija zbora čisti serotonin i magija. Priključila se zboru prošle godine, nakon što je godinu dana živjela u Montréalu, gdje je sudjelovala na sličnom projektu, odnosno bila dio zbora čiji je cilj bio uključiti u zajednicu ljude koji su na neki način bili “autsajderi“. Kaže da je uvidjela, nakon što se uključila u zbor Domaćigosti, koliko je različit sustav azila u Hrvatskoj i Québecu i s kakvim se egzistencijalnim poteškoćama susreću tražitelji azila u Hrvatskoj:

“U Montrealu su izbjeglice iz Sirije koji su bili članovi zbora odmah po dolasku dobili sve što im je potrebno za normalan život u novoj zemlji. Obitelji se odmah stambeno zbrinjavaju, pohađaju intenzivne tečajeve jezika, djeca kreću u školu, roditelji se zapošljavaju ili prekvalificiraju. Od samog početka imaju osjećaj da su sigurni i dobrodošli. U zboru se vidjelo da su zadovoljni i optimistični oko svoje budućnosti. Zbor im je služio kao alat za dodatnu integraciju u lokalnu zajednicu, način da upoznaju nove ljude, da bolje nauče jezik, da steknu nove prijatelje, da se zabave… U Domaćimgostima sam imala priliku upoznati divne ljude koji su izbjegli iz ratovima opustošenih zemalja Bliskog istoka, ali ono što sam vidjela i osjetila u njihovom slučaju je bilo sasvim drugačije. Činilo mi se da im je dolazak na zbor predstavljao bijeg od tihe jeze Porina i bio slamčica vedrine u tmurnoj svakodnevici punoj neizvjesnosti, depresije, anksioznosti i nesigurnosti. Zaista sam im se divila! Tako je teško pjevati kad ne znaš hoćeš li imati krov nad glavom sljedeći tjedan ili hoće li te sutra netko pretući na ulici.”

Maruška Mileta kaže da je pitanje kada se osjeća kao ‘’domaća’’ a kada kao ‘’gošća’’ za nju kompleksno pitanje:

“Kada sam okružena dragim ljudima koji dijele moje vrijednosti, poput prijateljica iz zbora ili ljudi s kojima radim, osjećam se kao ‘domaća’. No onda shvatim da možda malo živim pod staklenim zvonom i da je ostatak svijeta ipak malo drugačiji. Pa me obuzme nekakav osjećam tjeskobe zbog tolike netrpeljivosti, ali i ravnodušnosti među ljudima, što je nekad možda i gore. Posebno kada čujem i čitam kako je, primjerice, dobro što policija tuče ljude na granici jer moramo se braniti. Od koga? Ljudi koji samo žele, kao i svi mi, siguran i normalan život. Gdje su nestali ljudskost i empatija? U takvim trenucima se sigurno osjećam kao ‘gošća’. Ali zbog toga se vjerojatno još i više želim boriti za izgradnju pravednijeg društva u kojem će svi imati jednake mogućnosti. Stoga, ta dva sata tjedno koja provedemo zajedno na probi pomažu da barem na kratko zaboravimo na probleme u svakodnevnom životu, iako pjevanje nije lako, a nerijetko i da zajedno podijelimo teret koji svaka nosi. Zajedno smo jači.”

Iva Prpić smatra da se zbor prirodno nadovezuje na njezin posao i aktivizam. Ona kao socijalna radnica radi u Gradskom uredu za socijalnu zaštitu i osobe s invaliditetom Grada Zagreba, a prije je radila u Ministarstvu socijalne politike i mladih, gdje su prvi put počeli upotrebljavati državnu imovinu koja je stajala neiskorištena za smještaj azilanata. Od svog studentskog perioda bila je, kaže, aktivna u neprofitnim organizacijama baveći se mladima i socijalnim radom, ali se i politički angažirala u, između ostalog, borbi za mlade, ravnopravnost spolova, LGBTQ osobe, ljudska prava i prava osoba s invaliditetom. U vrijeme njezina studiranja društvo je, ističe, upravo izlazilo iz poraća, demokracija je bila na niskom nivou, osiromašenje je bilo svakodnevica, a gomila poštenih i pristojnih ljudi zapala je u ralje poraza:

“Iako nas je tijekom rata i najveće izbjegličke krize u stanu moje obitelji od 65 kvadrata bilo 18, nikad nisam imala potrebu mrziti ikoga i uvijek sam gledala stvari iz različitih perspektiva smatrajući da oni manje sretni, drugačiji, oni bez glasa u dominantnom društvu imaju pravo da ih čujemo, uvažavamo i uključujemo na ravnopravnoj osnovi. Zahvalna sam na političkom iskustvu i nekim pobjedama za različite skupine društva, ali danas je moj izbor artivizam – borba za političke i društvene ciljeve te promjenu kroz umjetnost, a to je upravo ovaj divan zbor Domaćigosti. Privatno volim pjevati, još sam kao dijete pjevala u dječjim zborovima i snimila dječji zborski album, a pjevala sam i ‘Stop the war in Croatia’ s pokojnim Tomislavom Ivčićem. Pjevam u zboru Domaćigosti već skoro dvije godine. Pjevanje je sloboda, trenutak kada ste najbliži sebi, ali i onome s kime pjevate. Ideja zbora koji okuplja ljude različitih nacionalnosti, one koji su tu samo u prolazu ili one koji namjeravaju ostati i to bez dodatnih pitanja, ali s puno podrške, nešto je što čini moj život bogatijim. Uz to, nadam se da obogaćujemo svakoga tko nas i na trenutak posluša. I s nama zapleše ili zapjeva u ritmu afričkih, armenskih, hrvatskih, afganistanskih, španjolskih, bosanskih, srpskih, arapskih i inih pjesama.“

Komentiraj