Pet godina od kada je nekadašnjem  župniku fra Šimi Nimcu i bankarici  Jasni Bilonić izrečena nepravomoćna presuda prema kojoj su zbog prodaje crkvenog zemljišta u Baškoj  Vodi bili osuđeni,  Nimac na zatvorsku kaznu od dvije godine, a Bilonić na godinu i devet mjeseci zatvora, Vrhovni sud  Republike Hrvatske je zbog bitne povrede kaznenog postupka ukinuo preusudu. Suđenje će krenuti ispočetka pa se očekuje da će tijekom ponovljenog postupka biti otkriveni i dosad nepoznati detalji slučaja o kojem Nimac ni tijekom prvog postupka, ni u javnosti,  nije mnogo govorio, ali ih je javnosti otkrio Nacional.

U rujnu 2019. Nacional je objavio dramatično pismo franjevca Šime Nimca generalnom vizitatoru, u kojem je razotkrio sve aktere afere oko prodaje zemljišta u Baškoj Vodi te prozvao uglednike Katoličke Crkve za pritisak na njega putem medija, policije i obavještajnih službi.

Neki najviše pozicionirani predstavnici Katoličke Crkve u Hrvatskoj, uključujući vrlo utjecajnog splitsko-makarskog nadbiskupa Marina Barišića, svjesno i planski sudjeluju u različitim zemljišnim malverzacijama, a pored toga obmanjuju i izvrgavaju ruglu hrvatske sudove, koriste političke veze kako bi nastojali utjecati na njihove odluke te su spremni čak i na brutalne osvete i ponižavanja na osobnoj, ljudskoj razini, onih koji im se bilo kako zamjere, što uključuje i orkestriranu kampanju u medijima. To proizlazi iz više dokumenata do kojih je Nacional ekskluzivno došao proteklih dana, a koji se odnose na jednu od najvećih afera u crkvenim redovima – u javnosti kolokvijalno nazvanu „fra Šime i fatalna bankarica“. Ti dokumenti bacaju potpuno novo svjetlo na cijeli slučaj i bude ozbiljne sumnje da je gotovo cijelo jedno desetljeće na djelu zavjera dijela crkvenih struktura motivirana materijalnim interesima, ali možda još i više povrijeđenim egom i taštinama. Također, iz njih se može zaključiti da su u prošlosti postojale ozbiljne nejasnoće oko načina prodaje više crkvenih zemljišta i nekretnina, koje je 2012. godine razotkrio tada 34-godišnji franjevac Šime Nimac, te da je upravo to razlog višegodišnjeg skandaloznog odnosa prema njemu. Između ostalog, nametnuta mu je šutnja i oduzeta su mu gotovo sva prava izuzev svete mise, hrane, sobe i zdravstvenog osiguranja – s time da u posljednje vrijeme nema ni osiguranje, na što se posebno žali u dokumentima koje je Nacional dobio na uvid.

Fra Šime Nimac je s nekadašnjom službenicom bivše Splitske banke Jasminom Bilonić glavni akter afere koja je 2012. godine potresla Crkvu i izazvala ogroman interes hrvatske javnosti: po službenoj verziji on je kao župnik u Baškoj Vodi bez znanja i odobrenja nadređenih prodao 40 tisuća „kvadrata“ crkvenog zemljišta za iznos od 1,31 milijun eura (oko 9,8 milijuna kuna), a potom s bankaricom novac prisvojio za sebe. Oboje su optuženi i na splitskom Županijskom sudu nepravomoćno osuđeni na zatvor – ona na godinu i devet mjeseci, on na dvije godine – u procesu koji je zbog više detalja izazvao kontroverze. Između ostalog, splitsko-makarski nadbiskup Marin Barišić ondje se odbio pojaviti kao svjedok, da bi sudac Slavko Lozina na koncu odustao od njegova pozivanja, a tijekom postupka više puta nisu bila dozvoljena pitanja na temelju kojih bi se mogla jasno utvrditi praksa prilikom prodavanja crkvenih nekretnina. Vrhovni sud već gotovo pet godina nije se izjasnio o žalbama na tu presudu.

Franjevac je, pak, u međuvremenu dobio sve ostale procese pokrenute protiv njega, a čak su u Vatikanu poništene dvije opomene koje su mu izrečene kao uvod u isključenje iz crkvenih redova. No gotovo sedam godina on nije istupao u javnosti, po savjetu svoje odvjetnice, ne želeći činiti daljnju štetu reputaciji Katoličke Crkve i samome sebi, pa u samostanu u Karinu pokraj Zadra živi isposničkim i povučenim životom. Bankarica Jasmina Bilonić – za koju su mediji prije sedam godina spekulirali da je u romantičnoj vezi sa svećenikom – sredinom prošle godine ponovno je optužena jer je s odgovornom osobom iz Partner banke podizala novac s računa koji su sudskom odlukom bili blokirani te ga trošila ili dalje ulagala. Nimac je pred sudom ustrajno tvrdio da navodno nestali novac treba tražiti upravo na njenim računima, što se pokazalo točnim, te je također ustrajavao na tvrdnjama da je na djelu zavjera visokih crkvenih struktura koje po ustaljenoj praksi otimaju novac od prodaje nekretnina, dok s Jasminom Bilonić nije ni u kakvoj vezi. Za samo zemljište u Baškoj Vodi, tvrdi, imao je i usmenu i pismenu suglasnost za prodaju jer se od tih sredstava trebala proširiti skučena župna crkva, s čime su osim Nadbiskupije i provincijala njegova reda bili upoznati i župljani, pa čak i javnost putem lokalnih medija. Novac je, pak, navodno privremeno bio sklonjen u sefu kako bi se spriječilo njegovo otuđenje.

Te tvrdnje fra Šime Nimac iznosio je djelomično pred sudom, no nikada u javnosti. Nakon sedam godina šutnje rezolutno je odbio i bilo kakav razgovor s novinarima Nacionala na tu temu. No dokumentacija koju posjedujemo iznimno eksplicitno razotkriva njegovu stranu priče i može poslužiti kao osobna ispovijest mladog franjevca oko slučaja koji je u potpunosti obilježio njegov život i zbog kojega već godinama nosi stigmu. Ključni dokument je njegov pismeni izvještaj upućen na adresu generalnog vizitatora Provincije Presvetog Otkupitelja Darka Tepeša, s kojim se u siječnju ove godine sastao u samostanu u Karinu, a koji Nacional objavljuje u integralnom obliku: u njemu fra Nimac detaljno opisuje kako je došlo do prodaje zemljišta te kako mu je odmah nakon toga priopćeno da će dobiti premještaj iz te župe. Također, on opisuje sličan događaj iz Baške Vode nešto ranije, kada je pod nejasnim okolnostima prodana stara župna kuća i kada je novac navodno potpuno zaobišao samu župu. Upravo zato on je spomenute milijune u dogovoru s Jasminom Bilonić navodno privremeno spremio u sef, dok se ne donese odluka o njegovu eventualnom premještaju u drugu župu, da bi potom uslijedila prevara bankarice, ali i niz otvorenih pritisaka crkvenog vrha. U tom kontekstu posebno ističe nadbiskupa Marina Barišića i donedavnog provincijala Provincije Presvetog otkupitelja Joška Kodžomana. Njih dvojica do zaključenja ovog broja Nacionala nisu bila dostupna za komentar.

‘Uvijek su u igri oko prodaje zemljišta iste osobe iz crkvenih i društvenopolitičkih struktura, povezane istim namjerama. Praksa je bila jednostavna, obavi se prodaja, a nižeg dužnosnika premjeste’

Intrigantno je da se spomenuti generalni vizitator Darko Tepeš – koji o svojim nalazima direktno izvještava generala svog franjevačkog reda u Rimu – neposredno nakon susreta s Nimcem susreo i sa samim splitsko-makarskim nadbiskupom Marinom Barišićem, o čemu je objavljena tek vijest protokolarnog karaktera, ali i da je nešto kasnije vodio „kapitul“ Provincijalata na kojemu je umjesto dotadašnjeg provincijala Joška Kodžomana na tu dužnost izabrana druga osoba, fra Marko Mrše.

Pored Nimčeva pisma generalnom vizitatoru, Nacional posjeduje i niz dokumenata o njegovu slučaju: od dokumenata koji dokazuju da su njegovi nadređeni ipak bili obaviješteni i dali su suglasnost za navodno spornu prodaju zemljišta, do detaljnog opisa života u samostanu i pritisaka kojima je osobno izložen do današnjeg dana, kako bi bio prisiljen napustiti svećeničku službu. Tome se uspio othrvati i još uvijek je, danas kao 41-godišnjak, u samostanu u Karinu.

“Mnogoštovani o. fra Darko,

pored našeg osobnog susreta i razgovora prigodom vaše vizitacije braće koja žive u samostanu u Karinu, želim vam se i pisanim putem obratiti s obzirom na svoj slučaj koji je u postupku rješavanja.

Pored našeg razgovora, ovdje želim navesti samo bitne elemente kako bi se dobila određena slika cijelog slučaja.

Naime, u župu Bast – Baška Voda došao sam 2009. godine kao župnik. Jedan od dugogodišnjih problema župe bila je izgradnja nove crkve ili proširenje postojeće u Baškoj Vodi. Sagledavši sve okolnosti i mogućnosti pristupio sam rješavanju te situacije. Upoznao sam nadređene i usmenim i pismenim putem. Usuglašeno je da se proširi postojeća crkva Sv. Nikole i da se financira sredstvima od prodaje župnog zemljišta u Baškom Polju. Za navedeno zatražio sam i dobio sve suglasnosti od svojih nadređenih i civilnih institucija te sam pristupio izradi idejnog projekta i prodaji spomenutog zemljišta.

Izričito napominjem sljedeće:

Na temelju razgovora između mene i ondašnjeg provincijala fra Željka Tolića obavijestio sam upravu Provincije o proširenju crkve i prodaji zemljišta te dobio njihovo pismeno pozitivno očitovanje.

Nakon toga komunicirao sam usmeno i pismeno s nadbiskupom mons. Marinom Barišićem te sam i od njega dobio usmenu suglasnost da se ide na proširenje postojeće crkve na rivi i da se financira od prodaje župnog zemljišta te me je uputio na dvije stvari: da osnujem novo župno pastoralno i ekonomsko vijeće i da daljnje korake komuniciram s uredom Nadbiskupije za graditeljstvo. Sve sam to u daljnjim koracima i učinio, što je vidljivo iz mojih dopisa prema Nadbiskupiji i Provinciji. Ovdje posebno ističem da su mi i provincijal i nadbiskup dali do znanja da su oni u kreditima i da ne mogu financijski pomoći ovaj projekt i stoga su apelirali da prodam župno zemljište i s tim sredstvima osiguram projekt.

Sporno zemljište nisam prodao sve dok nisam dobio i suglasnosti civilnih vlasti tj. Općine i Konzervatorskog odijela u Splitu, s obzirom na to da je crkva Sv. Nikole spomenik kulture.

Kad sam dobio dozvolu Općine tj. nakon što je u PPO unijeta mogućnost proširenja crkve i nakon što mi je Konzervatorski odjel u Splitu izdao rješenje o proširenju postojeće crkve, tada sam pristupio i prodaji zemljišta, što je bilo i realizirano u travnju 2012. god. Sve to, uz idejni projekt, dostavio sam u Nadbiskupiju don Jozi Lončaru, voditelju Ureda za graditeljstvo.

To znači sljedeće:

Imao sam suglasnost nadređenih tj. Provincije (usmenu i pismenu) i Nadbiskupije (usmenu suglasnost od nadbiskupa, dok pismenu suglasnost nadbiskup nije, citiram njegovu pisanu izjavu sudu, ,“nikada i nikome dao“ pa tako ni meni… Što je bila praksa i kod drugih otuđenja).

Imao sam suglasnost župnog pastoralnog i ekonomskog vijeća.

Imao sam pozitivno rješenje Konzervatorskog odijela u Splitu na idejni projekt.

Imao sam suglasnost Općine Baška Voda.

Da bih spriječio bilo kakve sumnje, napravio sam i sudsku procjenu zemljišta prije same prodaje.

O svim tim postupcima javno sam s oltara informirao vjernike pa je tako cijela priča s pozitivnim aspektom bila popraćena i lokalnim novinama Makarskom kronikom.

Sve to radio sam transparentno kako bih ispunio ono što nalaže Kanonski zakonik (kan. 1291 — 1294), a to znači:

Za prodaju župnog zemljišta imao sam suglasnost nadređenih.

Napravio sam i sudsko vještačenje zemljišta.

Razlog prodaje su pastoralne potrebe.

Namjena dobivenog novca je bila u korist Crkve.

Zar bih nakon svega toga počinio ono što mi moji nadređeni stavljaju na teret???

Što se dogodilo nakon svega učinjenog?

Napominjem da u svim ovim postupanjima nikada mi nitko od nadređenih nije uputio nikakav usmeni ili pismeni prigovor da nešto nije u redu!

Nakon što je novac od prodaje zemljišta u travnju i svibnju 2012. godine uplaćen na račun župe, nedugo zatim meni se javlja jedan stariji fratar koji je bio blizak s don Ivanom Ćubelićem, generalnim vikarom Nadbiskupije, te me upozorava da ću biti premješten sa župe. Pitao sam ga zašto. Odgovorio mi je ovim riječima: “Čim je na račun uplaćen novac. tebi je premještaj potpisan.“ Iskreno nisam to povjerovao i nisam imao nikada iskustvo takvih situacija. Smatrao sam ako do toga i dođe. da će me netko nazvati i sa mnom razgovarati s obzirom na sami projekt. Međutim, u nekim razgovorima medu svećenicima načuo sam tako nešto te sam počeo sumnjati u neke osobe. Sjećam se, požalio sam se i načelniku Općine Jošku Roščiću, na što me i on upozorio rekavši sljedeće: “Prodali su nam staru župnu kuću i uzeli sav novac, nemoj da se to opet dogodi!“

‘Nekoliko puta, usprkos zabrani približavanja, pokušao sam doći do bankarice Bilonić i moliti je da vrati novac koji pripada župi, ali bez uspjeha. Odvjetnica mi je rekla da sam i od nje prevaren’

Kako je riječ o svibnju, a u srpnju su premještaji, razgovarao sam i sa samim kupcem zemljišta, na što me on uputio na tadašnju direktoricu banke Jasminu Bilonić koju tada prvi put upoznajem. U razgovoru s njom požalio sam se na situaciju oko novca i moga mogućeg premještaja, na što mi je ona sugerirala da je najbolje da se novac podigne s računa i položi u pretinac dok se ne vidi što će biti u sedmom mjesecu. Po njezinu nalogu to sam i učinio, podigao novac te joj ga predao da ga položi u pretinac i čekao Kapitul na kojem će biti riječi o premještajima.

U međuvremenu, negdje u šestom mjesecu, nazvao me i već tada bivši provincijal fra Željko Tolić i pitao je li sve onako kako smo dogovorili, tj. dozvole i novac osigurani, na što sam mu odgovorio da jest. Tad sam mu još rekao da neću dalje ništa poduzimati dok ne prođe Kapitul, a nakon toga da ću zatražiti građevinsku dozvolu. On se s tim složio i tad mi je rekao da fra Gabrijel Jurišić ima još neke primjedbe na projekt. Naime, sam fra Gabrijel, kao domaći svećenik, sa mnom je od početka sudjelovao u izradi idejnog projekta proširenja crkve, da bi nakon što je sve postignuto i osigurano (dozvole i novac) kako sam naknadno saznao, tražio moj premještaj. On sam pričao mi je kako su oni dugi niz godina pokušavali dobiti suglasnost za proširenje crkve, ali nikad to nisu uspjeli. Zašto je tako postupio, ostavljam njemu na savjest. Kasnije su mještani pričali kako se njegov sinovac Ante Jurišić, koji ima apartmane odmah iza crkve, bunio na dogradnju jer će mu zakloniti apartmane.

Dolazi dan Kapitula u srpnju 2012. godine, a sa mnom nitko ni tog dana ni sutradan ne komunicira te saznajem od drugih da sam premješten, bez jedne riječi nadređenih. To su za mene bili određeni šok i nevjerica, a sve na što su me upozoravali pojedinci sad mi je postalo jasno da je istina.

Odmah sam nazvao novoizabranog provincijala fra Joška Kodžomana i tražio susret s njim. Sreli smo se na Dugopolju u hotelu Katarina te sam od njega tražio odgovore na svoj premještaj. Rekao mi je da je razlog moga premještaja što nisam dolazio na dekanatske sastanke. Odgovorio sam mu da to nije istina i da istog trena nazove fra Nediljka Šabića i pita ga jesam li izostajao s dekanatskih sastanaka. Provincijal je odgovorio da za to nema potrebe. Nakon što mi je izrekao jednu rečenicu, meni je postalo tek tada sve jasno. Naime, kako on još nije znao da je novac sklonjen s računa u pretinac, rekao mi je ovim riječima: “Ti više nisi župnik i ne smiješ dirati novac od prodaje zemljišta.“ Tad sam mu odgovorio da ako me ne vrate u župu i ne nastavi se započeti projekt, da ću naći trinaest obitelji kojima prijeti stambena ovrha i podijeliti im taj novac. Tad sam shvatio da sam izigran i prevaren te sam se ustao i napustio razgovor.

Od tada do listopada, kada je slučaj došao u javnost, ja sam s provincijalom vodio pregovore da me vrate u župu i da će i novac biti vraćen. Oni to nisu htjeli, već su me poslali u Piramatovce i nastavili s pritiscima da im predam novac, a da jedan manji dio mogu zadržati za sebe, na što nisam pristajao. S druge strane, vjerovao sam da je s novcem sve uredu.

(Ovdje samo želim povući paralelu s prodajom stare župne kuće u Baškoj Vodi i napomenuti da je i u mojem slučaju prepoznat već uhodani “modus operandi“ u Provinciji i Nadbiskupiji. Vjerujem da je od moga slučaja ta praksa konačno završila, zbog čega su neki pojedinci strašno ogorčeni. Moj grijeh jedino je u tome što sam bezrezervno vjerovao u poštenje i ljudskost svojih nadređenih (kao i jedne direktorice banke). Naime, pored mog slučaja u našoj zajednici postoji još slučajeva takvog karaktera (slučaj samostana Gospe Lurdske u Zagrebu, izgradnja crkve u Kninu, samostani Živogošće, Makarska, Trstenik, Karin… ) Uvijek su u igri iste osobe iz crkvenih i društvenopolitičkih struktura, povezane istim namjerama. Praksa je bila jednostavna. Kad je u pitanju novac, nije bilo problem dobiti bilo kakve suglasnosti od nadređenih, dapače. Nakon što bi se cijela priča dovela do kraja, slijedio bi premještaj dotičnoga i imenovao bi se novi župnik ili gvardijan koji bi bio podoban onima koji odlučuju. Jedan od primjera je i Baška Voda. Godinu dana prije moga dolaska u Bašku Vodu, ondašnji župnik fra Petar Gulić u dogovoru s provincijalom i nadbiskupom prodao je staru župnu kuću na rivi, tajno i bez ikakve pisane suglasnosti nadbiskupa (samo usmenim dogovorom). Nanesena je ogromna šteta župi, i materijalna i moralna, tim više što je sporna nekretnina Legat koji se nije smio otuđiti bez dozvole Svete Stolice, dok je iznos od pet milijuna kuna podijeljen između Provincije, Nadbiskupije i župnika, a župi na računu nije ostala ni jedna kuna. K tomu još, župnik fra Petar tvrdio je župljanima da je kuća u najmu, a ne prodana. Nakon što su župljani došli do ugovora i tražili odgovore Nadbiskupije i Provincije, događa se sljedeće: izmišlja se konstrukcija te sam generalni vikar don Ivan Ćubelić dolazi u Bašku Vodu, tvrdeći kako je prodaja stare župne kuće kompenzacija Provinciji za izgradnju nove, što jasno ne odgovara istini (nova kuća izgrađena 15 godina ranije). Čak su išli toliko daleko da su postojeću spomen-ploču na kojoj je pisalo kako se gradila nova kuća, skinuli i postavili novu na kojoj i danas piše kako „ovu kući sagradi Provincija Presvetog Otkupitelja“. U tom vremenu odjednom nestaje darovnica župljanke kojom je darovala kuću župi u zamjenu za govorenje godišnje 12 svetih misa, koja je bila uokvirena i desetljećima stajala u sakristiji, i ne zna se gdje je. Načelnik Općine tada mi je rekao da su Nadbiskupija i Provincija najprije htjeli prodati župno zemljište u Baškom Polju te su od njega tražili da im ga prije toga pretvori u građevinsko, što je bilo nerealno s obzirom na to da se nalazi izvan opsega prostornog plana Općine. Nakon toga župnik ga je javno napadao, čak se priklonio i SDP-u kako bi ga smijenio, što je nakratko i postigao. Uvidjevši da zemljište neće moći prodati, odluka je pala da se proda župna kuća, koja je na kraju prodana: kao legat, tajno, bez ikakve sudske procjene, bez valjana pastoralnog razloga i svrhe, a novac nije ostao župi. Nakon toga župnik je nagrađen boljom župom i priča je zatvorena. Svjestan te situacije odgovorno sam i u dogovoru s provincijalom i nadbiskupom stupio u rješavanja proširenja crkve i prodaje župnog zemljišta, što je sve i postignuto i to, vrlo bitno, uz znanje i odobravanje župnog vijeća i župljana. Kako sam već i rekao, nikada mi nitko od nadređenih ni jednom riječju nije prigovorio. I što je uslijedilo nakon obavljenog posla? Provincijal fra Joško Kodžoman mislio je da samo jednim potezom pera može mene premjestiti i nastaviti s uhodanim praksama. Kako sam već i opisao, stvar se razvijala suprotno od njihovih očekivanja. I o tom slučaju pismeno je obaviještena Sveta Stolica.)

Nakon obavijesnog razgovora u policiji i nakon što su se mediji naveliko raspisali o slučaju, angažirao sam odvjetnicu gđu. Nelu Pedišić, jer više nikome nisam mogao vjerovati. Budući da su znali da je novac kod bankarice, ona je bila uhićena i pritvorena. Nakon što je puštena na slobodu, moja odvjetnica odmah je zatražila da joj dostavi novac kako bismo ga vratili župi, što je bankarica i obećala te smo tako obavijestili i provincijala fra Joška, s obzirom na to da se on postavio za pregovore s nama. Međutim, ni nakon tjedan dana bankarica ne vraća novac te me odvjetnica upozorava da sam i od nje prevaren. Nekoliko puta, usprkos zabrani približavanja, pokušao sam doći do bankarice i moliti je da vrati novac, ali bez uspjeha. Nakon toga meni ništa nije preostalo nego iznijeti svoju obranu pred tužiteljem.

Odvjetnica je pokušala komunicirati s provincijalom i njihovim odvjetnikom kako bi pritisnuli bankaricu da vrati novac, međutim, oni to nisu htjeli te tada izdaju priopćenje za javnost u kojem su me unaprijed osudili i predali u ruke medijima (napominjem, sve po nalogu nadbiskupa Marina Barišića). Nakon svega, nadbiskup i provincijal dali su pisanu izjavu za javnost, citiram, “da oni ništa nisu znali, već su sve saznali iz medija“. Tužitelju su dali izjavu da ništa nisu znali te da sam tajno prodao zemljište i u dogovoru s bankaricom otuđio novac. Nakon glavne rasprave ta njihova izjava potvrdila se kao paklena laž i namještaljka.

Od listopada 2012. do svibnja 2013. boravio sam u roditeljskom stanu u Biogradu. Bio sam napušten i linčovan od svih putem medija i preko vlastite obitelji od strane Provincije i Nadbiskupije. Vršili su raznorazne pritiske i ucjene preko medija, policije i obavještajnih službi. Čak mi je jedan fratar napisao i pismo u kojem me poticao na suicid. Za sve te tvrdnje spreman sam staviti i ruku na križ jer, pored svega toga, bilo je pozitivnih ljudi i u Crkvi i u državnim službama koji su odmah uvidjeli nepravdu koja mi se nanosi te su mi pomogli da ustrajem i ne napuštam zajednicu. Iz samog državnog vrha rečeno mi je da je nadbiskup Marin Barišić dao nalog za moj progon i uništenje, a ulogu izvršitelja preuzeo je na sebe provincijal fra Joško Kodžoman.

Naglašavam da mi je moja odvjetnica, u namjeri da spriječi bilo kakvu dodatnu štetu prema Crkvi, zabranila bilo kakvo istupanje u javnosti i iznošenje bilo kakvih demantija, čega se pridržavam i do danas, bez obzira na mnoge neistine koje su javno iznesene protiv mene!

U svibnju 2013. godine na poziv provincijala došao sam u naš samostan ovdje u Karin. Uručen mi je dekret po kojem se moram ravnati (napominjem, oduzeta su mi sva materijalna prava i pomoći i ne smijem nikada i nigdje spominjati nadbiskupa Marina Barišića). I ovim putem želim zahvaliti ondašnjem gvardijanu fra Mladenu Kovačeviću i sad već pok. fra Šimi Samcu (generalnom definitoru) koji su me bratski primili, dok je fra Ivan Nimac (inače moj rođak) bio protiv moga primanja u samostan. To sad napominjem jer će naredno vrijeme do danas pokazati kakvu su ulogu u mojem slučaju imali pojedini fratri.

‘Ovdje u Karinu posjetio me provincijal fra Joško i uporno me uvjeravao da se nisam nikada sastao s nadbiskupom. Tad mi je izrekao prijetnju: ‘Upao si u glib. Ne budeš li šutio, upast ćeš u još veći’

Nakon što sam dao svoju obranu tužitelju u Splitu, prošlo je godinu dana do podizanja optužnice prema meni, stavljajući mi na teret zlouporabu položaja i ovlasti, odnosno da nisam imao suglasnosti nadređenih za prodaju župnog zemljišta. U svojoj obrani jasno sam iznio tvrdnje glede suglasnosti i gdje se nalazi novac. I jasno ću i ovoga puta reći. Imao sam sve potrebne suglasnosti za proširenje crkve Sv. Nikole i prodaju župnog zemljišta u svrhu samog projekta. Cjelokupni novac predao sam bankarici Jasmini Bilonić da ga pohrani u pretinac, a od tog iznosa 200.000 eura dao sam kao posudbu Ivici Validžiću, s obvezom da ga vrati kroz godinu dana. Odgovorno tvrdim da nisam ni jedan jedini euro prisvojio sebi!

Što se događalo tijekom glavne rasprave na sudu u Splitu?

Nakon što je sud, na temelju dokaza i činjenica, odlučio pozvati nadbiskupa Marina Barišića kao glavnog svjedoka, cijela obrana i napad od strane odvjetnika Željka Capina koji zastupa župu i provincijala fra Joška Kodžomana, svodila se na zaštitu nadbiskupa Marina Barišića i njegovo izbjegavanje dolaska na sud, ne mareći pritom što se dodatno nanosi šteta kako župi i Crkvi, tako i meni osobno. Napominjem, kako onda, tako i danas! U tom periodu došao mi je u posjet ovdje u Karin provincijal fra Joško i uporno me uvjeravao da se nisam nikada sastao s nadbiskupom. Tad mi je izrekao ovu prijetnju: “Upao si u glib. Ne budeš li šutio, upast ćeš u još veći.“ Drugim riječima, tražio je od mene da zaniječem svoj susret i razgovor s nadbiskupom. Svi civilni svjedoci dali su iskaze koji potvrđuju ispravnost svega što sam radio u župi, dok su svjedoci svećenici najčešće odgovarali “ne sjećam se“ i “ne znam“.

Ono najbitnije u cijeloj raspravi jesu činjenice koje su neosporno dokazane, kako pismeno, tako i po iskazima svjedoka:

– da je nadbiskup Marin Barišić po CIC-u jedini ovlašten davati suglasnosti za otuđenje crkvenih nekretnina,

– da je nadbiskup Marin Barišić davao usmene suglasnosti za otuđenje – kako mnogima prije mene, tako i meni,

– da nadbiskup Marin Barišić nikada nije donio statute po kojima bi se uredilo pravo otuđivanja nekretnina u Nadbiskupiji, a što je bio dužan po odluci HBK-a iz 2007. godine,

– sve to navedeno posvjedočila su posebno dva svjedoka: tadašnji generalni vikar u Nadbiskupiji don Ivan Ćubelić i ondašnji provincijal fra Željko Tolić,

– u svom pisanom iskazu u ovom kaznenom postupku nadbiskup tvrdi “da ništa ne zna o slučaju već je sve saznao iz medija“ i “da nikada nikome nije dao nikakvu suglasnost za prodaju bilo koje nekretnine, pa tako ni fra Šimi Nimcu“. Postavlja se pitanje kako je prodano na desetke drugih nekretnina u Nadbiskupiji???

Moja odvjetnica gđa. Nela Pedišić za trajanja glavne rasprave uputila je dopis na Državno tajništvo Svete Stolice u Rim. Iznijela je kratko pregled moga slučaja te zatražila očitovanje. Sveta Stolica nakon toga zatražila je očitovanje nadbiskupa Marina Barišića o tome kako se vrši otuđenje crkvenih nekretnina u Nadbiskupiji i tko je davao suglasnosti. Odgovor nadbiskupa bio je taj da je suglasnosti davao generalni vikar don Ivan Ćubelić. Međutim, u svom iskazu na glavnoj raspravi don Ivan je nedvojbeno potvrdio da je nadbiskup taj koji je davao suglasnosti. Nakon kratkog vremena don Ivan je smijenjen sa službe generalnog vikara Nadbiskupije i upućen u župu Zagvozd. To je bilo na čuđenje mnogima unutar i izvan Nadbiskupije.

I sam odvjetnik Željko Capin, koji je zastupao Župu, predao je dopis Središnjeg državnog ureda za upravu u kojem se definira uloga generalnog vikara u Nadbiskupiji, s ciljem da se oslobodi bilo kakve odgovornosti nadbiskupa, a optereti generalnog vikara. Međutim, taj dopis tvrdi samo sljedeće: da je generalni vikar taj koji zastupa Nadbiskupiju u svim pravnim pitanjima prema državi. Na temelju toga odvjetnik Capin pokušao je tvrditi i da je samim time generalni vikar davao suglasnosti za otuđenje crkvenih nekretnina i da nadbiskup nije dužan kao glavni svjedok sudske rasprave odazvati se sudu. Takve tvrdnje odvjetnika Capina nisu istinite i ujedno su manipulacija sudom. Kanonski zakonik jasno je definirao prava i obveze nadbiskupa i generalnog vikara.

Što se tiče novca dobivenog od prodaje župnog zemljišta, drugooptužena Jasmina Bilonić, kao ondašnja direktorica Privatnog sektora Splitske banke, u glavnoj raspravi priznala je da je od mene preuzela cjelokupni novčani iznos. U svrhu svoje obrane tvrdila je da je po mom nalogu predala novac određenim pojedincima. Te tvrdnje nisu istine, što su i sami svjedoci koje je teretila potvrdili. Nikad u životu te ljude nisam ni susreo ni s njima komunicirao. Moja tvrdnja je sljedeća: na njezin nagovor dao sam joj novac, kao direktorici banke, da ga pohrani u pretinac i sačuva dok se moja situacija s premještajem ne riješi. Kad je moja odvjetnica od nje zatražila da se novac vrati na račun Župe, nakon njezina oklijevanja postalo je jasno da ga ne želi vratiti i da sam prevaren. Posudbu u iznosu od 1.500.000 kn sudskom odlukom župi je dužan vratiti Ivan Validžić, iznos od 2.500.000 kn nalazi se na računu Jasmine Bilonić koji je blokiran, a ostatak je dotična zadržala za sebe. Odgovorno tvrdim da nisam ni jedan euro uzeo i zadržao za sebe. Sve to dobro znaju i provincijal i nadbiskup, dok uporno šire neistinu da je novac kod mene, želeći time cijelo vrijeme zaobići istinu o sebi i svojim nakanama. Nije normalno da vam osoba prizna da je uzela vaš novac te se dijelom nalazi i na njezinu računu, a vi ga ne potražujete od nje već od druge osobe. S obzirom na to da novac nije moj, ja ga stoga ne mogu ni potraživati da se vrati župi. To znači da nije nakana riješiti problem, nego ga nekom stvoriti.

Ishod nepravomoćne presude u ovom postupku za mene je bio nepovoljan. Zašto je to tako, s obzirom na mnoge dokaze i iskaze koji tvrde suprotno, smatram da ne treba previše obrazlagati. Napose što je sudac S. Lozina najprije uvrstio, a zatim odustao od saslušanja glavnog svjedoka u postupku nadbiskupa Marina Barišića, kao onoga koji je odgovoran za sva otuđenja nekretnina u Nadbiskupiji. Nadbiskup Marin Barišić i provincijal fra Joško Kodžoman iskoristili su svoju poziciju i utjecaj u društvu kako bi sebe zaštitili, a mene žrtvovali (na poseban način preko političkih struktura unutar HDZ-a). To odgovorno tvrdim jer sam obaviješten od odgovornih ljudi da je slučaj usmjeren tako, a što se dalo i u javnosti zaključiti. Međutim, to nije kraj. Još se čeka odluka Vrhovnog suda koja tu presudu može potvrditi, ukinuti ili nadopuniti.

Druga dva postupka koja je Nadbiskupija pokrenula protiv mene i mojih postupaka, riješena su u moju korist.

1. Postupak na trgovačkom sudu

Nadbiskupija je pokrenula postupak poništenja kupoprodajnog ugovora koji sam, kao župnik, na temelju svih već spomenutih suglasnosti nadređenih, potpisao s tvrtkom Sunčani Bast. Njihove tvrdnje bile su da je ugovor ništavan jer nisam imao njihove suglasnosti i zbog niske cijene zemljišta. Budući da sam i sam napravio sudsku procjenu zemljišta, što traži i Kanonski zakonik, sudski vještak gosp. Malenica dao je izjavu na sudu da je cijena za koju je zemljište prodano i veća od trenutne tržišne. Ishod tog postupka bio je protivan njihovim tvrdnjama te je Nadbiskupija zatražila izvansudsku nagodbu s kupcem “Sunčani Bast“. Nadbiskup i župnik potpisali su kupcu pravo upisa u zemljišne knjige, nakon čega je kupac u znak dobre volje darovao župi određenu površinu.

2. Ovršni postupak protiv mene na Županijskom sudu u Zadru

Nadbiskup i provincijal, vođeni mržnjom i osvetom, s ciljem da me se što više oblati u javnosti i uništi, čak su se usudili podignuti ovršni postupak želeći oteti imovinu mojih roditelja. Medijski su pritiskali javnost i sud kako bi u tome uspjeli. Čak su na prvostupanjskom sudu u Benkovcu presudom sudca Markovića u tome i uspjeli. Posljedica tog javnog linča bila je duševna šteta mojih roditelja i javni linč mene osobno. Međutim, po žalbi moje odvjetnice Županijski sud u Zadru odbacio je sve te njihove tvrdnje, odbio ovršni zahtjev i naložio da župa mora platiti iznos od 93.000 kn te sudske troškove. I na ovom slučaju jasno je što je bio cilj mojih nadređenih. Hvala Bogu, postoje ljudi i u pravosudnom sustavu na koje se ne može lažima i spletkama utjecati.

3. Postupak potraživanja novčanog iznosa od kupoprodaje zemljišta pred sudom u Benkovcu

Naime, župa je u samom početku, prije negoli je kazneni postupak utvrdio gdje se nalazi novac, podigla imovinsko-pravni postupak protiv mene. Moja odvjetnica upozoravala je mnogo puta i odvjetnika Capina i provincijala da sačekaju s tim postupkom dok se u kaznenom postupku ne utvrdi gdje je novac, s obzirom na to da je drugooptužena Bilonić priznala da je uzela novac od mene te je dio pronađen na njezinu računu, ili da se makar i nju obuhvati ovim imovinskopravnim postupkom. Posebno zato što se već znalo gdje je novac i što se imovinsko-pravni postupak za istu stvar ne može podizati dva puta. Moja odvjetnica gđa. Nela Pedišić doista je uložila mnogo truda da se slučaj riješi na najbolji mogući način. Nikada to nisu uvažavali, već od mene potražuju novac, a ne tamo gdje se on stvarno i nalazi.

Na ovom slučaju jasno je da nadbiskup i provincijal ne žele riješiti problem novca te da se vrati župi, već meni što više pravno otežati situaciju. Da su postupali po pravnim procedurama, a ne se vodili osvetom prema meni, već je do sada pola iznosa trebalo biti vraćeno na račun župe. Da su upravo oni počinili štetu prema župi, jer nikada nisu imovinskopravnim putem zatražili novac od prevarantice, pokazuje i činjenica da je upravo drugooptužena Bilonić 2018. godine počinila novo kazneno djelo za koje je i optužena. Naime, u dogovoru s direktorom banke podizala je taj župni novac koji je blokiran na njezinu računu te ga trošila i ulagala. U tome leži odgovornost i odvjetnika Capina, provincijala fra Joška i nadbiskupa Marina. To je očiti dokaz da nitko od njih ne želi riješiti ovaj problem na dobrobit Crkve i svih sudionika, već što više meni otezati položaj pa i na novu štetu župe. Zato je nužno iz ovoga predmeta maknuti dotične i postaviti nove osobe koje će pravno rješavati nastale probleme na dobro svih.

Nakon što im u mnogim stvarima nije baš pošlo za rukom, odlučili su se na opomene za moje isključenje iz Reda (u prilogu moji osvrti na kanonske opomene i osvrt na odnose među braćom u samostanu).

Napominjem da mi provincijal nikada nije dao priliku da iznesem svoju obranu (to je bio dužan učiniti s izricanjem prve kanonske opomene) niti je sa mnom želio razgovarati pred upravom Provincije te je stalno vukao jednostrane poteze mimo znanja definitora, a sve po nalogu nadbiskupa Barišića. Stalno je pred drugim svećenicima pronosio neistinu prema kojoj ja ne želim s njima razgovarati i surađivati. Posebno je to došlo do izražaja na jednom sastanku definitorija kada sam svoje osvrte na dvije izrečene opomene uputio Provincijalu, ali i svim članovima definitorija. Neki su prvi put čuli i vidjeli određene dopise iz predmeta. U ljeto ove godine saznajem od jednog definitora da su u Rimu te opomene poništene. Kad su pitali provincijala što je s mojim slučajem, odgovorio je da se radi samo o proceduralnoj pogrešci i da postupak mog isključenja ide dalje. Nikad nisam službeno obaviješten ni o čemu od provincijala.

I prije samog dolaska Vas kao generalnog vizitatora u Provinciju, bio je najavljen sastanak Definitorija na kojem je trebalo mene premjestiti iz Karina na Sumartin. Provincijal je, očito revoltiran poništenjem opomena, žurno tražio od gvardijana da mu dostavi izvješće o meni. Ali isto to tražio je i od fra Ivana Nimca kao samostanskog vikara, što je odmah bilo čudno. Jer po Dekretu za mene je odgovoran gvardijan fra Petar Klarić i ja njemu i nitko drugi. Budući da gvardijan i vikar nisu u dobrim odnosima (sve navedeno u dodatnom pismu koje sam uputio na zadnji Definitorij), fra Ivan je poduzeo sve kako bi gvardijana uklonio iz Karina. U takvoj atmosferi gvardijan mi je priznao sljedeće: fra Ivan ga je ucjenjivao (po nalogu Provincijala) da ako mi ne oduzme ključ od ulaznih vrata, neće biti gvardijan; posebno ističem da je pred zadnji Definitorij tražio od gvardijana da o meni napise negativno mišljenje provincijalu; uporno je tvrdio medu fratrima i tražio očitovanje od provincijala da ja nemam pravo glasa i sudjelovanja na samostanskim Kapitulima, dok se on sam nikad ne pojavljuje na istima. Saznavši za te prijave igre, napisao sam dopis provincijalu i Definitoriju o ponašanju fra Ivana Nimca prema gvardijanu i prema meni. Od tada je uslijedila šutnja, a provincijal mi nije odgovorio ni jednom riječju. Toliko o njegovim nakanama! Zapravo, sve su to bili pritisci na mene od strane provincijala kako bi me natjerali da napustim zajednicu i time oslobodim bilo kakve odgovornosti nadbiskupa Marina Barišića i njega samoga. Čak mi je to govorio i fra Ivan Nimac (po nalogu provincijala) za vrijeme ručka, citiram: “Što će tebi habit? Napusti zajednicu, nemaš ti što raditi ovdje!“

Što se tiče moga boravka ovdje u samostanu. mogu samo reći riječi hvale za prethodnog gvardijana fra Mladena Kovačevića i aktualnog fra Petra Klarića. Odnos s gvardijanom je na bratskim i ljudskim osnovama. Komuniciramo svakodnevno o svim tekućim i životnim obavezama. Što me zamoli, to i učinim, a u slobodno vrijeme uglavnom radim oko maslina i bajama te pomažem starim roditeljima. Što se tiče samostanskog vikara fra Ivana Nimca, koji tu službu ni u kojem segmentu ne vrši i ne poštuje, mogu samo kratko reći da fra Ivan nije moj problem i što se mene tiče, mislim da je najbolje za njega da promjeni postojeći prostor. O situaciji u samostanu već sam pisao Definitoriju i taj dopis prilažem Vama uz ovaj tekst.”

Vrijeme od proteklih šest godina od slučaja pokazalo je sljedeće:

– da se istina i činjenice ne mogu sakriti od javnosti i da su one već javna tajna,

– svi pritisci i manipulacije mojih nadređenih dobrim dijelom nisu naišli na plodno tlo. Tu posebno želim zahvaliti Svetoj Stolici i našoj Generalnoj kuriji što nisu dozvolili rješavanje moga slučaja “preko noći“ i na temelju novinskih natpisa, što je bio cilj mojih nadređenih,

– bitna stvar u cijelom postupku je dokazana: da sam imao sve potrebne suglasnosti svojih nadređenih, da su svi sve znali i da sam, kao župnik, bio jedina ovlaštena osoba za sklapanje ugovora,

– da novac od prodaje nisam uzeo sebi niti je ijedan euro ostao kod mene, već sam ga želio sačuvati od svojih nadređenih. Prevaren sam od bankarice Jasmine Bilonić koja je i na sudu priznala da je od mene preuzela novac,

– da je provincijal fra Joško Kodžoman, po nalogu nadbiskupa Marina Barišića, cijelo ovo vrijeme sve poduzimao, pa i mimo činjenica i pravnih procedura, ne kako bi riješio problem, već kako bi pred javnošću i svećenicima sve zlo svalio na moje ime i prezime. I sam odvjetnik Željko Capin, nakon što su na Trgovačkom sudu u Splitu vidjeli da gube spor s kupcem i nakon što mu je sutkinja sugerirala nagodbu, izjavio je sljedeće: “Ja sam ovdje samo đakon, a netko drugi donosi odluke“ (prenijela Slobodna Dalmacija)! Jasno je svakome da je mislio na nadbiskupa Marina Barišića,

– vrijeme je pokazalo da je upravo moj provincijal fra Joško Kodžoman najodgovorniji za cijelu situaciju od samoga početka, jer nikad nije želio komunikaciju s mojom odvjetnicom, već je uvijek pokušavao mene izmanipulirati.

On je odgovoran što je prevarantica Jasmina Bilonić drugi put ukrala isti župni novac, jer ništa nije htio poduzeti, već je stalno propagirao laž da je novac kod mene.

Na sudu je, kao svjedok, dobrim dijelom iznosio neistine.

Preko fra Ivana Nimca ucjenjivao je gvardijana fra Petra Klarića da napiše negativno izvješće o meni.

Kad je vidio da imam ljudsku i normalnu suradnju s prethodnim gvardijanom fra Mladenom K., tražio je od njega (mimo Dekreta) da svaki put on kao gvardijan sada mora pitati njega kao provincijala za dopuštenje da ja izađem iz samostana (“pametnome dosta“).

Braća iz pojedinih samostana pričali su mi da je često jako negativno o meni govorio pred drugima, trudeći se tako sakriti istinu.

Vršio je pritisak preko moje obitelji da me “odbace“.

Osobno je izvršio utjecaj na suca Slavka Lozinu (veliki utjecaj na njega ima upravo nadbiskup Marin Barišić) u kojem pravcu presuda mora ići (upozoren sam iz samog vrha HDZ-a).

Nakon poništenja kanonskih opomena koje mi je izdao, krajem ljeta opet je krenuo s provokacijama tražeći moj premještaj u samostan u Sumartinu, jer nije dobio negativno izvješće od gvardijana.

‘Tvrdim da nisam ni jedan euro uzeo i zadržao za sebe. Sve to znaju i provincijal i nadbiskup, dok uporno šire neistinu da je novac kod mene, želeći time cijelo vrijeme zaobići istinu o sebi i svojim nakanama’

Od prošle godine više mi, po njegovu nalogu, ekonom fra Josip Gotovac ne podmiruje ni zdravstveno osiguranje. Isto tako, prošle godine u svibnju imao sam problem sa zubima te sam ih molio da mi podmire trošak, što su i obećali, u ratama. Platili su prvu ratu, dok ostatak do danas nisu podmirili zubaru.

U ovih šest godina nikada mi ni za koju potrebu nisu dali nikakvu materijalnu pomoć, već sve svoje troškove pokrivam preko obitelji i prijatelja.

U ovih šest godina, kao moj provincijal, nikad me nije upitao ni kako sam.

Sve navedeno spreman sam ponoviti i dodatno pojasniti bilo gdje, pred bilo kim i bilo kad!

Molim Vas, fra Darko, kao generalnog vizitatora, da učinite ono što je u vašoj moći, ne da štitite bilo koga, već da potaknete odgovorne da se pošteno i ljudski pristupa rješavanju tog problema. Da spasimo ono što se spasiti da i da se ne čini daljnja šteta ni župi, ni Provinciji, ni Crkvi, a i nikome osobno. Još je moguće ispravno, poštujući činjenice, riješiti ovaj problem na dobrobit svih, a ponajprije Crkve.

U tom pravcu molio bih sljedeće:

Da se nužno iz ovog slučaja uklone provincijal fra Joško Kodžoman, exprovincijal fra Željko Tolić i nadbiskup Marin Barišić, te da se imenuje neovisno vijeće od nekoliko članova koji bi u zajedničkoj suradnji pronašli najbolje rješenje.

Da se nužno komunicira s mojoj odvjetnicom Nelom Pedišić jer je i do sada učinila mnogo napora ne samo da bi zaštitila mene osobno, već i interese župe i Crkve! Na tome sam joj itekako zahvalan! S obzirom na isključivost mojih nadređenih, ona je ipak u određenoj komunikaciji s pojedinim svećenicima kojima je stalo do toga da se slučaj pravedno riješi.

Ako mi se još ne može dodijeliti nikakva pastoralna služba, da me se ostavi u ovom samostanu u Karinu iz više razloga:

Imam dobru suradnju s gvardijanom.

Narod me u ovom kraju poštuje i dobro me prihvatio.

Ovdje se osjećam mentalno i duševno, psihički i fizički uravnoteženo.

Zbog komunikacije s odvjetnicom i povremenog odlaska u Zagreb.

Zbog obaveza prema starim roditeljima koji su u poodmakloj dobi i potrebni pažnje.

U slobodno vrijeme obrađujem nasad maslina i badema čiji su posjednici moji roditelji i tako koristim slobodno vrijeme.

Da mi Uprava Provincije pismeno odgovori:

Imam li pravo na pastoralnu službu?

Imam li pravo glasa u zajednici i pravo glasa na samostanskom kapitulu?

Imam li pravo na pisane obavijesti za sve pravne aktivnosti koje se unutar zajednice poduzimaju i rješenja koja se donose u mom slučaju? I ako da, zašto do sada nisam bio obaviješten?

Imam li pravo, kao član zajednice koji nema nikakva primanja već šest godina, na materijalnu pomoć kod zdravstvenog i dopunskog osiguranja i liječenja?

Imam li, pored misnih intencija koje svakodnevno govorim u korist samostana, pravo na bilo kakvu naknadu za osobne potrebe?

Imam li pravo na materijalnu pomoć za troškove prema odvjetnici?

Mnogopoštovani o. fra Darko!

Nakon svega, u vjeri i nadi da ćemo riješiti probleme zajedničkim nastojanjima, želio bih i dalje ostati svećenik i redovnik i služiti Bogu i ljudima:

u zajednici u kojoj će braća jedni drugima poštovati dostojanstvo, osobitosti i vrline, ali i suosjećati s padovima!

u zajednici braće, a ne “strankama“ istih po mjestu rođenja, mišljenja i interesa!

u zajednici u kojoj uprava Provincije neće jednima biti “majka“ a drugima “maćeha“!

u zajednici u kojoj taštine i osobne frustracije neće biti glavne pokretačke snage, već će to biti osobne karizme i vjera u Božju providnost i milosrđe!

u zajednici koja će svojom vjerodostojnošću biti izazov mnogim mladima!

u zajednici u kojoj novac i društveni status neće biti put i svrha pastoralnih nastojanja!

u zajednici koja neće crpiti svoju snagu i utjecaj iz političkih struktura, već iz Riječi Božje i služenja povjerenom narodu!

U dubokoj vjeri i pouzdanju u Božju providnost i milosrđe, zahvalan Bogu i svim dobročiniteljima, napose svojoj odvjetnici Neli Pedišić, kao i dobronamjernima u zajednici kojoj pripadam i izvan zajednice, ali i onima koji mi otežavaju put, očekujem razumijevanje i okončanje ove situacije. Spreman sam već danas svakome pružiti ruku oprosta i suradnje bez obzira na sve navedeno! Svjestan i svojih slabosti, prihvaćam odgovornost za svoje određeno nerazborito postupanje, ali ne i osudu svojih nadređenih da sam imao nakanu počiniti takvo nešto!