Tomislav Zajec 45-godišnji je hrvatski pjesnik, dramatičar, scenarist i romanopisac. Autor je dramatizacije romana Kristiana Novaka “Črna mati zemla”, čija je praizvedba u Zagrebačkom kazalištu mladih u subotu, 1. travnja. Zajec je diplomirao dramaturgiju na Akademiji dramske umjetnosti, gdje danas predaje, a apsolvirao je filozofiju i kroatologiju na Hrvatskim studijima. U časopisima Vrijesak i Forum 1995. objavljeni su mu poetski ciklusi, a godinu dana ranije dobio je Gorana na Goranovu proljeću. Godine 1996. objavio je prvu zbirku poezije, a piše i romane, te drame. Peterostruki je dobitnik Nagrade za dramsko djelo Marin Držić, a tekstovi su mu prevedeni na nekoliko jezika.

Nacional: Kako ste dramatizirali tekst “Črna mati zemla”, čime ste se najviše vodili?

Riječ je o zaista dugom procesu, u kojem smo redateljica Dora Ruždjak Podolski i ja prvo promišljali moguća rješenja i pristupe romanu, nakon čega je uslijedilo pisanje. Napravili smo četiri ili pet varijanti dramatizacije i pritom uz traženje najtočnijih izvedbenih rješenja, propitivali koliko smo blizu samom romanu, jer ni u jednom trenutku nismo željeli napustiti temeljne ideje romana ili njegov osnovni ton.

Nacional: Jeste li odmah znali kako je adaptirati?

Zapravo, upravo suprotno! Neobičan je to roman, na prvo čitanje vrlo pitak i bez obzira na teške teme koje obrađuje, čita se s velikom lakoćom i zaista je zavodljiv. Međutim, na svako drugo čitanje postaje sve zatvoreniji, opire se tumačenjima i gotovo odbija suradnju. Ponekad mi se činilo da je “Črna mati zemla” gotovo neki zasebni entitet, koji ima svoj život i koji nema previše veze s Novakom kao autorom. Mislim da su rješenja za adaptaciju počela stizati tek kad sam napokon i do kraja zavolio Novakove likove.

Nacional: Što je bio najveći izazov i kako ste ga prebrodili?

Izazova je bilo nekoliko. Prvi je bio iz velikog broja tema i pripadajućih im motiva izdvojiti temeljnu liniju koju želimo slijediti, a onda i vidjeti na koji se način taj materijal može upisati u strukturu koja je, logično romanu, razvedene i epske širine. Uz djetinjstvo glavnog junaka Matije Dolenčeca koje je situirano u Međimurje, tu je još i mističan prostor legendi, kao i suvremeni Zagreb. Uz to, trebali smo pronaći i pravi način za tematiziranje samoubojica iz romana, a da istovremeno budu u funkciji temeljne ideje i ne skrenu pogled s Matijine priče.

Nacional: Nisu se baš često radile predstave prema suvremenim hrvatskim piscima, iako sad sve češće. Je li to drugačije, teže, za dramaturga?

S jedne je strane zahvalno, jer ste u prilici surađivati s materijalom koji korespondira s našim vremenom i nudi prepoznatljive matrice, a s druge strane riječ je o velikoj odgovornosti. U ovom slučaju, Novakovom romanu ovo je prvi izlazak izvan korica knjige u prostor izvedbe, pa smo prilikom rada na predstavi pokušali biti u službi autora i temeljnih ideja romana. Kod dramatizacije klasika koji su već oprobani na sceni ili u filmu, odgovornost je kudikamo manja.

Nacional: Tema je teška, psihičke bolesti, samoubojstva, političke teme, tranzicija, kako ste doživjeli ovaj tekst?

Tema je zaista mnogo, a Kristian ih sve provodi s podjednakim žarom i uvjerljivošću, tako da je za predstavu bilo potrebno jasno izdvojiti onu najvažniju, ključnu. A to je priča o pokušaju jednog nevinog djeteta da se izbori s fiktivnom krivnjom za smrt oca, a onda i sa stvarnom krivnjom za događaj koji je uslijedio kao posljedica te tragedije. Tako da je bez obzira na svu širinu motiva, “Črna mati zemla” ipak i prije svega roman o krivnji, pokušaju oprosta i ljubavi.

Nacional: Tekst jako korespondira s hrvatskom stvarnošću, što najviše želite istaknuti?

Naravno, zbog te je činjenice roman i naišao na toliko dobar prijem kod publike. Mnogi pasaži iz romana gotovo kao ogledalo pokazuju ono što smo bili u našoj ne tako dalekoj prošlosti, kao i ono što smo danas. Uz političke implikacije i raster mentaliteta provincije, u radu na predstavi ipak smo ostali u okvirima osobne ispovijesti samog junaka, koja sama po sebi generira i izbacuje elemente hrvatske stvarnosti koju živimo, a pred kojom toliko često zatvaramo oči.

Nacional: Osim što ste dramaturg, vi ste pisac, pjesnik i scenarist. Može li se živjeti od pisanja u Hrvatskoj?

Jednostavno rečeno, ne može. Ili može vrlo teško. Malo je autora koji žive isključivo od pisanja, a da pritom neki od oblika primijenjenog pisanja kojim se dodatno bave nije opterećenje za njihov primarni umjetnički rad. Imam veliku sreću da sam zaposlen na Akademiji dramske umjetnosti, na kojoj ionako radim unutar umjetničkog obrazovnog procesa, a s druge strane, to mi ostavlja dovoljno slobode za rad na projektima te odabir onih do kojih mi je zaista i do kraja stalo.

Nacional: Je li pjesništvo marginalizirano u Hrvatskoj?

U svijetu koji za književnost općenito ima sve manje strpljenja, poezija je zaista gurnuta na marginu, što nije isključivo hrvatski problem. Međutim, hrvatska poezija ima generaciju pjesnika koji su u naponu snage i sigurno imaju što reći.

Nacional: Bili ste student filozofije na Hrvatskim studijima, kako gledate na probleme na tom fakultetu, ukidanje “svog” studija i situaciju u akademskoj zajednici?

Iskreno, u potpunoj sam nevjerici. Ironično je da se Hrvatski studiji koji su se u nedavnom postupku reakreditacije pokazali kao jedna od najbolje ocijenjenih visokoškolskih ustanova u nas, odjednom nalaze pred svojim gašenjem. Naime, prilično je izgledno da je ukidanje studija filozofije prva stepenica koja vodi do ukidanja Hrvatskih studija. Moguće je da se strategija gašenja zbog tobožnjeg problema s dupliranjem programa, provede i na ostalim smjerovima, pri čemu bi Hrvatskim studijima ostao samo smjer kroatologije. A da je to moguće napraviti bez ijednog pravog argumenta, zapravo je tužno. Volio bih da studenti ali i profesori Hrvatskih studija koji su jasno osjetili sve ove opasnosti ustraju u svojoj borbi, jer bi gašenje ovog studija moglo imati dalekosežne posljedice na ustroj sveučilišta.