Objavljeno u Nacionalu br. 824, 2011-08-30

Izravna isporuka naftnih derivata iz inozemstva bez kontrole dosegnula je goleme razmjere, a institucije poput Carine i Državnog inspektorata toleriraju te kriminalne poslove

Bilo je rano jutro u srijedu, 25. kolovoza, kad je autocisterna registarskih oznaka SB659-DF stigla na portu rafinerije nafte u Bosanskom Brodu. Nakon kratkog stajanja kamion, inače u najmu velike austrijske kompanije OMV, ušao je u krug rafinerije te produžio do spremnika broj četiri gdje je započeo ukrcaj dizelskog goriva. Već sat vremena kasnije kamion je napustio krug rafinerije i uputio se prema obližnjem graničnom prijelazu Slavonski Brod. Nakon otprilike pola sata čekanja vozač je obavio formalnosti na izlaznoj carinarnici te krenuo prema hrvatskoj graničnoj postaji. Tamo se zadržao nešto duže.

Carinicima je prodočio priloženu dokumentaciju i nakon provedene verifikacije dokumenata nastavio put. Sat i pol vremena kasnije kamion je stigao na benzinsku postaju austrijske kompanije u Valpovu. Rezervoar kamiona otvoren je prvi put nakon što je cisterna završila s ukrcajem u Bosanskom Brodu i gorivo je iskrcano u spremnike postaje. Ova naizgled dosadna priča, koju su zabilježili Nacionalovi reporteri, zapravo je dosad najkonkretniji dokaz goleme prakse nezakonitog uvoza naftnih derivata u Hrvatsku, ali i postojanja crnog tržišta nafte koje je tek logična posljedica takve prakse.

U domaćoj javnosti već godinama kolaju spekulacije o postojanju velikog crnog tržišta nafte u Hrvatskoj te milijunskim zaradama koje moćni pojedinci i tvrtke ostvaruju zahvaljujujući nezakonitoj trgovini derivatima. Iako su o tom problemu u prošlosti više puta izvještavali domaći mediji, Nacional je nakon višemjesečnog istraživanja prvi put uspio prikupiti konkretne i nepobitne dokaze o tome da postoji masovna praksa uvoza i trgovine naftnim derivatima mimo važeće zakonske regulative. Upravo to dogodilo se u srijedu kad je OMVov kamion ukrcao dizelsko gorivo u Bosanskom Brodu i onda ga direktno isporučio na benzinsku postaju u Valpovu. Propustivši da to gorivo nakon dopreme iz inozemstva odvede u svoje verificirano veleprodajno skladište, austrijska kompanija prekršila je zakon jer je upravo prekrcaj robe u ovlašteno skladište ključni uvjet uvoza naftnih derivata radi daljnje prodaje na teritoriju Republike Hrvatske, kako je to određeno Zakonom o trgovini i Uredbom o obavljanju trgovine na veliko i trgovine s inozemstvom za određenu robu.

IAKO SE NAIZGLED može činiti da je riječ o zanemarivom propustu, praksa izravne isporuke uvezenih naftnih derivata kupcima, koja je na domaćem tržištu dosegnula goleme razmjere, glavni je temelj procvata crnog tržišta, odnosno raspada državnog sustava kontrole naftnih derivata koji se iz inozemstva uvoze na teritorij Hrvatske. Na taj način stvara se mogućnost za goleme manipulacije – kako kvalitetom, tako i količinom uvezenog benzina, dizela i lož-ulja – a posljedica takve prakse je da hrvatski građani, a da toga uopće nisu svjesni, kupuju goriva niže kvalitete od one zakonski propisane, a državni proračun ostaje uskraćen za milijunske iznose koje ostvaruje preko poreza i trošarina na naftne derivate. O kolikoj je tu šteti riječ, nemoguće je precizno odrediti, ali može se izračunati da bi gubitak za državni proračun na godišnjoj razini mogao iznositi i više stotina milijuna kuna. Utoliko je teško razumljivo zašto državne institucije poput Carine i Državnog inspektorata toleriraju takvu praksu unatoč brojnim upozorenjima da su na taj način u najmanju ruku one tvrtke koje poštuju zakon dovedene u nejednak položaj pred onima koje to ne čine.

Prema Nacionalovim informacijama, Državni inspektorat svojedobno je zaprimio i anonimnu prijavu u vezi s tim problemom, ali je nepoznato što je na tu temu poduzeto. Na Nacionalov upit o tome ima li Državni inspektorat saznanja o nezakonitom uvozu naftnih derivata i njihovoj kontroli u Hrvatskoj, kratko nam je odgovoreno da je naš upit proslijeđen Ministarstvu gospodarstva. Nacional nikakav odgovor nije dobio ni iz Carinske uprave, iako zapravo i ta služba pridonosi cijelom problemu dopuštajući carinjenje robe izvan prijavljenog veleprodajnog skladišta. Zašto se to čini, nerazumljivo je, s obzirom na to da su propisi o nužnosti korištenja veleprodajnog skladišta pri uvozu naftnih derivata doneseni jer je jedino tako moguće provoditi adekvatnu kontrolu njihove količine i kakvoće.

ZBOG ZEMLJOPISNE razvedenosti, ali i razvijene maloprodajne mreže, trgovina derivatima u Hrvatskoj je dislocirana. Kad bi bio dopušten izravni uvoz, jedini način da se obavlja kontrola kvalitete i količine uvezene robe bio bi da se provodi nad svakom cisternom u kojoj se roba uvozi u Hrvatsku, i to na ukrcaju i na iskrcaju, bez obzira ra na lokaciju. Osim što bi to bilo logistički teško izvedivo, takva praksa značajno bi povećala troškove uvoza. Upravo zato donesena su pravila o nužnosti korištenja skladišta. Takvi objekti specijalno su opremljeni i uređeni. Kvalitativnu kontrolu robe pri iskrcaju u tankove obavlja ovlaštena kontrolna kuća u prisutnosti carinika i državnog inspektora, a kako su mjerači na ulazu i izlazu iz tankova baždareni i verificirani od Hrvatskog zavoda za mjeriteljstvo, jednostavnom usporedbom ulaznih i izlaznih podataka sprečava se manipuliranje količinama i eventualna prodaja neocarinjene robe.

Dakako, nedostatak ovog sustava, za uvoznike, jest to što od njih zahtijeva značajna ulaganja u najam ili gradnju uvoznih skladišta te veće troškove logistike. Dakle, ako tvrtka posjeduje skladište u Zagrebu, uvozi iz Bosanskog Broda ili Srbije, a svoju mrežu benzinskih postaja ili kupca ima u Slavoniji, po zakonu derivate mora prvo transportirati u skladište u Zagreb, a onda vratiti u Slavoniju. To je značajan trošak i logično je da tvrtke traže način da ga izbjegnu. Upravo zbog toga na domaćem tržištu već godinama postoji praksa da tvrtke imaju prijavljeno veleprodajno skladište samo zato da bi mogle formalno zadovoljiti uvjete za uvoznu dozvolu, no uopće ga ne koriste. Naftne derivate isporučuju svojim kupcima izravno iz inozemstva, a manipulacijama u službenoj dokumentaciji prikazuju da je to gorivo prošlo kroz skladište iako nije.

Takva praksa zapravo je crno tržište jer ne postoji bilo kakav način da se kontrolira količina i Reporteri Nacionala snimili
su cisternu na graničnom
prijelazu Slavonski Brod
Reporteri Nacionala snimili su cisternu na graničnom prijelazu Slavonski Brod
kvaliteta derivata koji se tako uvoze u Hrvatsku, ali oko nje je godinama vladala svojevrsna omertà – zavjet šutnje, kako među državnim institucijama, tako i među tvrtkama koje su poslovale na naftnom tržištu. Razlog je vjerojatno bila činjenica da takva praksa u prošlosti nije bila jako rasprostranjena, nego su se njome bavile tek manje tvrtke. Ipak, u posljednjih godinu i pol dana situacija se promijenila, pa su uvoz naftnih derivata mimo zakonske procedure počele prakticirati i velike kompanije kao što su OMV, ali i slovenski Petrol. Tako je Nacional stekao uvid u ugovor što ga je slovenska tvrtka ponudila jednom svom hrvatskom kupcu u kojem mu se nudi mogućnost opskrbe s dvije lokacije – iz Zadra gdje ta tvrtka posjeduje skladište i iz slovenske luke Kopar.

Iako je već i ta činjenica kompromitantna za slovensku tvrtku, indikativan dokaz nezakonite prakse jest činjenica da Petrol kupcu za isporuke iz Kopra nudi gotovo dvostruko jeftiniju cijenu manipulacije nego za isporuke iz Zadra. Slovenska kompanija na Nacionalov upit odgovorila je kratkim dopisom u kojem je potvrdila da gorivo u Hrvatsku isporučuje iz Zadra i Kopra, ali da pritom poštuje zakonsku proceduru. Ipak, u tom svjetlu teško je objasniti neslužbene informacije o tome da je Petrol od 1. lipnja ove godine otkazao ugovor o najmu Janafovih skladišta na zagrebačkom Žitnjaku. Najam tog skladišta Petrol je godišnje plaćao oko 120 tisuća eura pa je logično pretpostaviti da su u kompaniji taj trošak ocijenili kao nepotreban jer nemaju potrebu za upotrebom skladišta u Zagrebu, nego im je za formalne potrebe dovoljno samo ono u Zadru.

KAKO FUNKCIONIRAJU manipulacije službenom dokumentacijom, za Nacional je ekskluzivno ispričao menadžer tvrtke iz naftnog sektora, pod uvjetom da ostane anoniman: “Uzmimo za primjer da tvrtka uvozi derivate iz smjera Slovenije, ima vlastitu mrežu benzinskih postaja diljem države, skladište na južnom Jadranu, a kupca u Slavoniji. Oni zakonsku proceduru izbjegnu tako da gorivo dovedu na granicu i deklariraju kao da ide u skladište. Nakon što uđe u državu, kamion dobije lažne dokumente u kojima se predstavlja kao da vozi robu s jedne kompanijine benzinske postaje na drugu. To je zato da ne bi imao problema ako ga putem zaustavi policija ili neka izvanredna kontrola. Kad stigne do kupca, iskrca robu, lažna dokumentacija se uništi, a izdaje nova kao da je roba isporučena iz terminala. Takve manipulacije nisu ništa novo, ali nekoć su ih radili samo mali uvoznici, privatnici, a sad se tim trikovima služe i velike kompanije.”

Ako se zna da su OMV i Petrol dva najveća uvoznika naftnih derivata u Hrvatskoj, koji mjesečno uvezu ukupno oko 12 milijuna litara goriva, njihove potencijalne uštede i zarade od nepridržavanja zakonski zadanih procedura potencijalno su ogromne. Primjerice, u struci se računa da se oko jedan posto naftnih derivata gubi pri iskrcaju u veleprodajno skladište i iz njega. Kad netko fiktivno prikazuje da je neko gorivo prošlo kroz terminal, a zapravo nije, taj jedan posto ostaje mu kao čisti dobitak koji se poslije može prodati na maloprodajnim objektima a da na njega nije plaćen porez i ostala visoka davanja.

ISPADA DA BI Petrol i OMV tako godišnje mogli utajiti oko 1,2 milijuna litara goriva, što uz prosječnu cijenu od devet kuna po litri iznosi oko 10,8 milijuna kuna godišnjih prihoda. Višestruko veće manipulacije s količinom derivata moguće su pri transportu autocisternama, ako se pritom ne koristi licencirano uvozno skladište gdje jedino postoji mogućnost kontinuirane precizne kontrole uvezenih količina. Da uvoznik u svaku cisternu koju uveze stavi tek tri posto goriva više nego što je deklarirano – a ta količina smatra se dopuštenim gubitkom zbog isparavanja tijekom transporta – jasno je da se šteta za državni proračun mjeri stotinama milijuna kuna. Slična je situacija i s kontrolom kvalitete. U Hrvatskoj je zakonski dopuštena prodaja samo naftnih derivata najviše Euro V kvalitete.

Zbog uvođenja takvih normi u Hrvatskoj pristup hrvatskom tržištu u pravilu je zatvoren za proizvode iz zastarjelih rafinerija u BiH i Srbiji jer one uglavnom nisu sposobne proizvesti značajnije količine najkvalitetnijih goriva. Ipak, kako se dio goriva u Hrvatsku uvozi iz tih rafinerija, kao što je ona u Bosanskom Brodu, jasno je da je sustav kontrole kvalitete nužnost da se izbjegnu manipulacije. Naime, uvoznici bi mogli značajno povećati svoje profitne marže kad bi uvozili gorivo niže kvalitete i u Hrvatskoj ga prodavali kao Euro V. Analiza svog uvezenog goriva u veleprodajnim skladištima od ovlaštenih kontrolnih kuća kao zakonska obveza uvedena je upravo zato da bi se manipulacije spriječile, no i u tom segmentu često se krši zakon.

Tako je danas uobičajena praksa da se kvaliteta goriva dokazuje tek uvoznim cerifikatom koji daje sam uvoznik, odnosno izvršava laboratorij koji je u njegovu vlasništvu. Uloga kontrolne kuće svedena je na tu razinu da samo potvrđuje sukladnost tog certifikata, odnosno potvrđuje jesu li podaci koji u njemu pišu usklađeni s hrvatskim normama.

Državni inspektori ne kontroliraju potpuno uvoz
naftnih proizvoda
Državni inspektori ne kontroliraju potpuno uvoz naftnih proizvoda
O TOJ JE PRAKSI, također pod uvjetom anonimnosti, pristao govoriti djelatnik jedne velike hrvatske kontrolne tvrtke: “U okolnostima u kojima se danas uvoze derivati nitko ne može jamčiti njihovu kvalitetu. Radi rezanja troškova uvoznici sve češće potpuno režu usluge koje naručuju od kontrolnih kuća. Primjerice, umjesto da u veleprodajnom skladištu uzorkujemo svaku pristiglu pošiljku, i to u prisutnosti carinika i državnog inspektora, danas je sasvim uobičajeno da se obavi okvirna analiza cijelog tanka smještenog u nekom inozemnom skladištu ili rafineriji. Na temelju te analize potom se radi deklaracija za svaku pošiljku robe koja dolazi iz tog tanka, ali kako nitko ne prisustvuje ukrcaju, nitko i ne može dokazati da je ta roba uistinu otamo došla ni da je te kvalitete. Logično je da naftne tvrtke žele smanjiti troškove, ali nejasno je zašto Carina prihvaća takve nasumične certifikate kao dokaz kvalitete.”

Ova izjava Nacionalova sugovornika zapravo najbolje oslikava problematiku protuzakonitog uvoza derivata. Naime, ne postoje dokazi koji bi ukazali da je takva roba, pa tako i ona u OMVovu kamionu s početka priče, lošije kvalitete ili da je ima više nego što je deklarirano. Ipak, zbog nedostatka adekvatne analize ne može se ustvrditi ni suprotno i upravo je to problem. Nepridržavanjem zakonski utvrđene procedure otvara se golem prostor za manipulacije i pronevjere te postojanje crnog tržišta nafte.

PROCJENE O VELIČINI tog tržišta u prošlosti su više puta iznesene u hrvatskim medijima, ali nikad nisu i službeno verificirane. Prije nekoliko godina tjednik Globus je, analizirajući službene podatke Ministarstva financija o prihodima ostvarenim kroz trošarine na naftne derivate, došao do otkrića da je 2007. u Hrvatskoj taj prihod bio za 80 milijuna kuna manji nego 1999., iako je u međuvremenu broj automobila registriranih u Hrvatskoj porastao za 48 posto, a broj turista za više od 130 posto. Globusovi novinari tada su procijenili da proračun zbog crnog tržišta nafte godišnje gubi minimalno 400 milijuna kuna, no njihov izračun u Ministarstvu financija proglasili su netočnim. Također, u domaćim medijima u više se navrata izvještavalo o navodnim slučajevima šverca nafte, a najpoznatiji među takvima bio je onaj tvrtke Sibex. O tom slučaju u javnosti je svojedobno govorio i bivši pomoćnik ravnatelja Carinske uprave Robert Matijević, koji je tvrdio da su čelni ljudi te državne institucije i policije namjerno zataškavali taj slučaj i da je zbog toga njemu uručen nezakoniti otkaz.

Ipak, svi ti slučajevi bili su izdvojeni incidenti i pretpostavke temeljene na teško dokazivim spekulacijama i financijskim proračunima. Nacionalova otkrića stoga se mogu smatrati prvim konkretnim dokazom i uvidom u metodologiju protuzakonitog uvoza i trgovine naftnim derivatima u Hrvatskoj. Koliki su razmjeri i posljedice takve prakse, zasad je teško procijeniti, ali neosporno je da se sve to događa uz prešutno odobravanje dijela hrvatskih državnih institucija, čiji bi posao trebao biti upravo da osiguraju poštivanje i provedbu tih zakonskih normi. Hrvatska vlada morala bi naći snage da hitno i odlučno intervenira te uvede red na domaće naftno tržište.

Komentiraj