UDRUGA SPIRIT: ‘Teško se pomiriti s činjenicom da dobijemo 10.000 godišnje, a radimo filmove s invalidima’

Udruga Spirit iz Rijeke za festival Uhvati film napravila je kratki film ‘Ni vremena za umirat’. U filmu je invaliditet prikazan kao faktor koji se može premostiti jer je osmišljen i realiziran u suradnji s osobama s invaliditetom

Udruga Spirit iz Rijeke godinama sudjeluje u realizaciji međunarodnog filmskog festivala posvećenog osobama s invaliditetom Uhvati film, a ove godine su realizirali kratki igrani film ‘’Ni vremena za umirat’’. U klubu Močvara, 18. siječnja, bit će održana premijera filma ‘’Ni vremena za umirat’’ riječke udruge Spirit, inspiriran filmovima prikazanim u sklopu međunarodnog filmskog festivala ‘Uhvati film’ održanog povodom Međunarodnog dana osoba s invaliditetom 3. prosinca. Riječ je međunarodnom filmskom festivalu kratkih filmova posvećenih osobama s invaliditetom koji se uz Hrvatsku održava u Banjoj Luci, Kotoru i Novom Sadu gdje je festival i nastao 2003. godine. Organizatori i pokretači festivala ističu da je u svim filmovima zastupljen neki invaliditet, ali ne na način da je invaliditet prikazan kao akter, nego je faktor koji se može premostiti jer je osmišljen i realiziran u suradnji s osobama s invaliditetom.

Udruga Spirit iz Rijeke u Hrvatskoj realizira projekcije filmova u sklopu festivala Uhvati film, osnovana je 1997., a nastala je s ciljem realizacije kulturnih i kreativnih programa. Predsjednika udruge Denisa Pilepića pitali smo kako je došlo do suradnje s udrugom Parnas iz Novog Sada koji su pokrenuli festival posvećen osobama s invaliditetom. „Festival Uhvati film postoji u Novom Sadu od 2003., kada su ga pokrenuli tadašnji studenti i osobe s invaliditetom. Poslali smo im par hrvatskih filmova 2007. i pozvani smo u goste u Novi Sad. Ubrzo smo shvatili da smo kompatibilni za suradnju i udruga Spirit postala je ravnopravan partner s organizatorima festivala te smo od 2010. počeli prikazivati filmove pristigle iz cijelog svijeta. Potom su se priključili Banja Luka i Kotor. Nas četvero iz četiri grada formiramo zajednički žiri koji godišnje zaprimi od 400 do 700 filmova iz cijelog svijeta te izabere tridesetak, od kojih se onda formiraju večeri u ta četiri grada. Potom slijedi karavan po drugim gradovima. Do sada smo posjetili 50-ak gradova u šest država, a samo u Hrvatskoj smo imali oko sto projekcija tijekom proteklih deset godina.“

Filmski karavan Uhvati film prije nekoliko tjedana je gostovao u školama Primorsko-goranske županije, ali ne uživo već putem online projekcija, na oduševljenje profesora i učitelja. „Svi su dojmovi bili odlični. Svi smatraju da im je potreban takav sadržaj. Naravno, puno je kvalitetnije kad postoji kontakt uživo, kad možeš prokomentirati s gledateljima tj. učenicima i njihovim profesorima, što inače činimo poslije svakog filma, no taj dio su preuzeli nastavnici i ne sumnjam da su ga odradili kvalitetno. Gostovanja po školama nama nisu nova, to radimo već nekoliko godina, a osim za škole u Primorsko-goranskoj županiji gostovali smo u školama u Osijeku, Belišću, Zagrebu.“

Iako je to međunarodni festival kratkih filmova osoba s invaliditetom, na koji stižu filmovi sa svih strana svijeta, ove su godine dobili odbijenicu Ministarstva znanosti i obrazovanja kada su prijavili filmski karavan na program izvaninstitucionalnog obrazovanja. „Dobijemo mi puno odbijenica. Oni se nisu ni izjasnili zašto su nas odbili, to je neprofesionalno i nije fer prema poreznim obveznicima, najviše roditeljima tih mladih ljudi. Škole u Hrvatskoj i dalje se bave formama, a kroz barikade se probijaju programi kurikuluma te se provode na osnovu entuzijazma savjesnih pedagoga i ravnatelja, a ne sustavno. Ljudi u vijećima, nažalost, ne stižu na teren, ne prate programe i vjerojatno odlučuju ‘na brzinu’ o onima koje već poznaju. Ne nužno nepotistički, već po inerciji, tek ovlaš čitajući program. Iako nije naizgled povezano, primjer rada bi trebao biti neka vrsta skautinga kao kod sportaša. Obratiti pažnju na sadržaj naročito je bitno ako je riječ o ovako kompleksnim projektima koji treba razumjeti je ovo nije običan festival filmova koji sakupi i prikaže desetak filmova koji se sutra zaborave. Tiče se važnih stvari, edukacije, ljudskih prava, mladih. Da meni netko stavi papir na stol u kojem piše da nastupa u nekoliko država i 50 gradova, par puta bih okrenuo dopis da se zaista uvjerim govori li istinu. Naravno, ima i drugih lijepih i kvalitetnih programa, ali u situaciji kad ovaj program želi 30-ak škola i drugih ustanova, teško se pomiriti da program ostane ispod crte ili osvoji svega 10.000 kuna za cijelu godinu. I to na natječajima gdje nešto slično dobije nekoliko puta veće sume. Ljudi iz škola koji nas žele taj program su vidjeli i osjetili, a nisu samo čitali o njemu’’, rekao je Pilepić.

 

‘Žiri godišnje zaprimi od 400 do 700 filmova iz cijelog svijeta te izabere 30-ak, pa slijedi karavana po gradovima. Do sada smo posjetili 50-ak gradova u šest država’, kaže Denis Pilepić

 

Pitali smo Pilepića kakvi se filmovi najčešće prijavljuju na festival. „Imao sam čast biti u žiriju proteklih nekoliko godina kao predstavnik Hrvatske i u zadnjem pregledu bilo je još sigurno sto odličnih filmova, od kojih u finale izvučemo 30-ak. Novi Sad prikaže tih 30-ak jer njihov festival traje sedam dana. Mi prikažemo otprilike polovicu tih filmova jer kod nas festival traje tri dana, dok Banja Luka i Kotor za sada prikazuju svojevrsni Best off festivala. Riječ je o filmovima od 3 do 30 minuta, uz uvjet da sudjeluje osoba s invaliditetom kao autor ili glumac, da film nije patetičan, nego nudi nešto novo, originalno i zanimljivo.“

Pilepić je istaknuo i da je po mišljenju mnogih stručnih osoba iz svijeta filma, ali i iz svijeta koji se bavi osobama s invaliditetom, festivala Uhvati film jedan od najkvalitetnijih programa u regiji. Dobitnik je Plakete udruženja filmskih umjetnika Srbije što, kako je naglasio Pilepić, „dosta govori o festivalu“. Zadnjih godina pobjeđivali su talijanski, španjolski, indijski i australski filmovi. Njega su najviše fascinirali afrički filmovi: „Te je filmove teško opisati, oni metu sve pred sobom. Zaista niste ista osoba prije i poslije projekcije. Činjenica da se prikazuju filmovi iz raznih zemalja govori da je riječ o različitim kulturama. Vidjeti daleki svijet iz neuobičajenog kuta je neprocjenjivo bogatstvo. U jednom filmu jedan vremešni čovjek u Africi, osoba s teškim invaliditetom, u kolicima koje je sam izradio, govori o tome kako je tijekom života posadio oko milijun stabala. Ili Japanac koji plešući vitla svojim kolicima oko glave ili plivač bez ruku sa samo jednom nogom koji se tuži kako su mu suci na natjecanju oteli medalju jer je njegov konkurent imao i ruku. Imate li hrabrosti žaliti se na vaš udobni život nakon toga? Ne radi vam možda daljinski?“

Pilepić je u razgovoru istaknuo da su vrlo često osobe s invaliditetom predmet sažalijevanja, manipulacija, stavljanja u drugi plan kod školovanja i zapošljavanja, a u filmovima koji se prikazuju na festivalu oni su glavni akteri, a ne sporedne uloge i nisu predmet sažalijevanja jer su često voditelji tih projekata, realizatori i redatelji filmova, a često i članovi žirija. Osobe s invaliditetom koji žive u Rijeci su tako snimili kratki igrani film ‘’Ni vremena za umirat’’ u kojem su glavne uloge povjerene osobama oboljelim od cerebralne paralize. „Film nije dio festivala, ali dijeli istu ideju vodilju. Već godinama u udruzi Spirit radimo radionice s djecom i mladim osobama s invaliditetom, najčešće kolegica Helga Paškvan i ja. Snimili smo i kratke filmove sa srednjoškolcima, ali nisu bili zahtjevni poput ovog filma. Ovom smo filmu pristupili ozbiljnije, a uspjeli smo konačno dobiti i novac. Glumci u filmu nisu isključivo osobe oboljele od cerebralne paralize, ali njihove dijagnoze nisu ni bitne. Oni su prvenstveno mladi ljudi koji se žele izraziti filmom i to je polazište od kojeg smo krenuli. Time smo htjeli razbiti predrasudu o tome tko je i kako treba izgledati glavni glumac, dajući druge vrijednosti u prvi plan. Ponosni smo da možemo reći da je film jako dobro primljen“, rekao je Pilepić. Iako je film nastao zahvaljujući volonterima, dio novca uspjeli su pribaviti od HAVC-a i Odjela za kulturu grada Rijeke. Publika u Rijeci bila je oduševljena filmom, na premijeri su se predstavili i glavni glumci, a posebno agent o1o nazvan tako jer jedinica predstavlja njega kao agenta, a dvije nule kotače njegovih kolica.

„Od početnog scenarija u filmu je ostalo 20 posto osnovne ideje jer se kroz radionice i vremenom pokazalo što se može u praksi. Na kraju su se svi glumci jako dobro zabavljali, bilo im je korisno, a finalni produkt je ispao vrlo gledljiv i simpatičan pa smo i mi vrlo zadovoljni. No problem je kada netko godinu dana unaprijed traži dopis s ‘točnim objašnjenjem’ i garancijama razvoja ideje, što je uz takve glumce nemoguće.“ Osim zagrebačke premijere koja je planirana 18. siječnja u klubu Močvara, udruga Spirit planira online projekcije filma ‘’Ni vremena za umirat’’, a sve informacije mogu se dobiti na www.spirit-ri.hr.

Komentiraj