UDRUGA SOFIJA: ‘U Hrvatskoj je svakih 15 minuta jedna žena zlostavljana’

Udruga za zaštitu i promicanje ljudskih prava Sofija provodi Nacionalnu kampanju osnaživanja žena. Nasilje nad ženama najčešći je oblik kršenja ljudskih prava u Europi, a porazno je da mnogi hrvatski građani smatraju da je razotkrivanje tog nasilja sramota za obitelj

U studenome ove godine završava dvogodišnji projekt Nacionalne kampanje osnaživanja žena koji provodi Udruga za zaštitu i promicanje ljudskih prava Sofija. Projekt je sufinanciran iz Europskog socijalnog fonda u vrijednosti 1.420.506,41 kn, što je novac koji je i te kako dobro iskorišten. Sofija je mlada nevladina i neprofitna organizacija, osnovana 2017. godine, a zalaže se za promicanje i zaštitu ljudskih prava, s fokusom na osnaživanje žena u današnjem društvu, unaprjeđenje društvenog položaja žena i ostvarenje spolne i rodne ravnopravnosti. Tako na službenim internetskim stranicama udruge Sofija stoji: „Prema podacima UN-a, svaka treća žena na svijetu tijekom svog života proživi neki oblik nasilja. Vijeće Europe je objavilo podatak da je 20 do 50 posto žena u Europi tijekom života bilo žrtvama obiteljskog nasilja te time nasilje nad ženama predstavlja najčešći oblik kršenja ljudskih prava u Europi. Stvarni podatak nasilja nad ženama još je teže doznati zbog nemogućnosti dokazivanja i slabe osviještenosti građana. Porazna je i činjenica da veliki broj građana Hrvatske smatra kako je nasilje nad ženom svakodnevna situacija čije prijavljivanje i razotkrivanje postaje javna sramota za obitelj. Zlostavljanje žena kao posljedicu ima nisku razinu samopoštovanja, socijalno isključivanje te posljedice za fizičko i psihičko zdravlje. Jedan od ključnih problema nasilja nad ženama u Hrvatskoj je taj da veliki broj žena nije u stanju napustiti zlostavljača jer su o njemu financijski ovisne te prijavljivanje nasilja često rezultira još gorom situacijom. Rodne razlike u području ravnopravnosti na tržištu rada jednako su porazne. Izvješće o rodnoj ravnopravnosti za 2018. pokazuje da žene i dalje preuzimaju većinu odgovornosti za skrb u obitelji. Iako su Europljanke obrazovanije od muškaraca, i dalje su u velikoj mjeri nedovoljno zastupljene na rukovodećim položajima u poduzećima te i dalje u prosjeku zarađuju 16 posto manje od muškaraca u cijeloj Europskoj uniji.“

Sanja Siročić, projektna voditeljica udruge Sofija i Ljerka Oppenheim, koordinatorica projekata i dopredsjednica. PHOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Niz je razloga koji su Sanju Siročić, projektnu voditeljicu udruge Sofija, i koordinatoricu projekata i dopredsjednicu Ljerku Oppenheim, dvije odlučne mlade žene koje su se upoznale tijekom volontiranja na Plavom telefonu, nagnali da se upuste u provođenje te vrlo zahtjevne nacionalne strategije.

„Udruga Sofija, pa tako i nacionalna kampanja, nastala je iz potrebe da se aktivno uključimo u procese donošenja odluka koje nas se kao žena posebno tiču, jer utječu na naše živote i određuju naše sudbine, a pritom još uvijek nisu predmet našeg odlučivanja. Ovdje govorimo o raznim oblicima kršenja ženskih i samim time ljudskih prava, zlostavljanju žena, odnosu prema ženama na radnom mjestu, nesrazmjeru u plaćama i ostalim problematičnim pitanjima koja su, zbog ravnopravnosti koju smo tek djelomično i sporadično ostvarili unazad dvjestotinjak godina, pala u zaborav i prestala biti aktualne teme“, rekla nam je Sanja Siročić te objasnila kako je sve počelo: „Upravo zato počeli smo promišljati o načinima na koje možemo vratiti osobnu snagu ženama kojima je oduzeta, stupiti u neposredan kontakt s onima kojima je osnaživanje najpotrebnije, svim građankama RH, neovisno o njihovu mjestu stanovanja, socijalnom statusu i mogućnostima. Aspekt osnaživanja smatramo najvažnijim u ostvarivanju zadanih ciljeva jer ga vidimo kao izrazito bitan proces u kojem svaka od nas povećava razinu moći koju ima, odnosno povećava se naša mogućnost da pozitivno djelujemo na svoje živote i uključimo se u procese donošenja odluka, a time ostvarujemo i pozitivan utjecaj na život svoje zajednice.“

Vizual za Nacionalnu kampanje za osnaživanje žena i za radionicu ‘Jača nego što misliš’. PHOTO: Sofija

Također je istaknula da je prva stvar koju su shvatile da moraju napraviti kako bi zaista osnažile žene i unaprijedile njihov položaj, bila osvijestiti da problem postoji, odnosno da još uvijek živimo u društvu koje nije potpuno ravnopravno i u kojem nismo svi jednaki. „Kad postanemo svjesni prepreka s kojima se susrećemo, jasno je da je za rješavanje problema potrebno više od samog osnaživanja, potrebne su duboke sustavne promjene. Zato kroz aktivnosti kampanje pokušavamo poboljšati međusektorsku komunikaciju i suradnju, posebice kad govorimo o sustavu kroz koji nezaposlene i zlostavljane žene prolaze.“ Ljerka Oppenheim to je potkrijepila konkretnim primjerima: „U Hrvatskoj je svakih 15 minuta jedna žena zlostavljana. To je gorući problem. Unatoč velikim koracima koje je tijekom mnogih godina postigao međunarodni pokret za ženska prava, žene i djevojke diljem svijeta i dalje imaju mnogobrojne probleme pred kojima ne smijemo zatvarati oči samo zato što je naše društvo donekle uređeno. I dalje su u svijetu vrlo prisutni dječji brakovi, genitalna sakaćenja, ženama se i dalje trguje i prodaje ih se u seksualno ropstvo. Odbija im se pristup obrazovanju i političkom sudjelovanju, a neke su zarobljene u sukobima u kojima je silovanje ratno oružje. Širom svijeta smrtne posljedice trudnoće i poroda nepotrebno su visoke zbog loših uvjeta, a ženama je onemogućeno da osobno odlučuju u svom privatnom životu jer nemaju nikakva prava.“

Pitali smo i koliko je, po njihovim saznanjima, u Hrvatskoj danas prisutan mobbing nad ženama na radnom mjestu i koliko je to problem vezan uz ravnopravnost spolova. „Nažalost, osobe koje su žrtve zlostavljanja zbog straha od gubitka posla i brige za vlastitu i obiteljsku egzistenciju, teško se odlučuju prijaviti to osobama kojima bi trebale, a kamoli pokrenuti sudski postupak. Tu je i dalje stigmatizacija osobe kojoj se to dogodilo, nedovoljno dokaza, često je verbalno, vaša riječ protiv njihove, i strah kolega da ako su prisustvovali i znaju što se događa, javno o tome progovore, i to iz istih razloga – straha od gubitka posla i sredstava za život. Nažalost, to čini začarani krug. Mogu vam reći svoj primjer: kada sam se žalila na diskriminaciju i mobbing na radnom mjestu na kojem sam prije radila, od osobe iz kadrovske službe kao odgovor na pritužbe dobila sam odgovor: Ma, nije on takav…“ rekla je Ljerka Oppenheim.

 

‘I dalje postoje dječji brakovi, genitalna sakaćenja, ženama se trguje i prodaje ih se u seksualno ropstvo, a neke su zarobljene u sukobima u kojima je silovanje ratno oružje’, kaže Ljerka Oppenheim

 

Ljerka Oppenheim prisjetila se kroz razgovor i jednog zanimljivog istraživanja vezanog upravo uz uznemiravanje žena na radnom mjestu. „Kada govorimo u kontekstu žena, zanimljivo istraživanje je provela i napisala neovisna stručnjakinja za suzbijanje nasilja nad ženama Dunja Bonacci Skenderović, a vezano uz spolno uznemiravanje na radnom mjestu u Hrvatskoj, pod naslovom ‘Na poslu želim da me se doživljava profesionalno’. Istraživanje je rađeno na uzorku od 448 osoba. Rezultati istraživanja pokazali su da su spolno uznemiravanje na poslu doživjele tri četvrtine žena i polovina muškaraca. Među njima, svaka treća osoba doživjela je spolno uznemiravanje na radnome mjestu od više osoba, dok je čak 61 posto spolno uznemiravanih osoba to doživjelo od svojih nadređenih. Isto tako navodi da su najčešći oblici spolnog uznemiravanja u čak 90 posto slučajeva neželjene seksualne primjedbe te sugestivni i uvredljivi komentari ili šale usmjerene prema osobi ili izrečene u njezinoj prisutnosti. Nakon toga slijedi požudno i neprimjereno izravno gledanje u dijelove tijela, čak 64 posto slučajeva. Neželjene dodire, grljenje i ljubljenje doživjelo je 53 posto ispitanika, a neželjene pozive seksualne prirode 40 posto ispitanika. Dva ili više oblika spolnog uznemiravanja i nasilja doživjelo je više od 82 posto ispitanika. Ono što je najporaznije jest da 83 posto ispitanika koji su bili spolno uznemiravani, to nikome u tvrtki nisu prijavili, a to nisu učinili jer smatraju da poslodavac ništa neće poduzeti. To možemo primijeniti i na ostale vrste nasilja i zlostavljanja. Osobe ne vjeruju sustavu i ne vjeruju da će ih netko zaštiti. I zato bih iskoristila priliku i rekla svima da podijele ono što prolaze ili sa svojim bližnjim osobama, prijateljima ili udrugama koje imaju iskustvo i praksu u borbi za sve vrste ženskih prava. Niste sami.“

S obzirom na iskustvo stečeno kroz kampanju, jesu li, po mišljenju naših sugovornica, žene u Hrvatskoj zakonski dovoljno zaštićene i ravnopravne ili bi trebalo popraviti, odnosno, mijenjati zakone? „Ulaskom u Europsku uniju možemo reći da smo ubacili u neku višu brzinu i donijeli smo relevantne propise koji štite žene, dobili smo 24-satnu liniju pomoći i skoro sada u svakoj županiji imamo sklonište za žene žrtve nasilja, tako da se napredak vidi, ali tu još ima prostora za reformu, recimo zakon o zaštiti nasilja u obitelji koji je prekršajan nije još potpuno usklađen s Istanbulskom konvencijom ili se događalo da se prekršaj o javnom redu i miru provodi tako da i osoba koja prijavljuje nasilje i sama bude prijavljena za kršenje javnog reda i mira. To su situacije koje se, nadamo se, više neće ponavljati. Bitno je da je Hrvatska ratificirala sve međunarodne glavne konvencije UN-a o zaštiti ljudskih prava, uključujući i konvenciju o uklanjanju svih oblika diskriminacije nad ženama te također Istanbulsku konvenciju“, rekla nam je Ljerka Oppenheim, ustvrdivši da se pomaci vide, te je navela da je u srpnju ove godine Sabor izglasao neke bitne promjene u kaznenom zakonu koje bi trebale omogućiti učinkovitiju zaštitu žrtvama obiteljskog i rodno uvjetovanog nasilja. „Isto tako, Europski parlament usvojio je 24. lipnja vrlo bitnu rezoluciju koju je predložio naš parlamentarac Predrag Fred Matić, o seksualnom i reproduktivnom zdravlju i pravima žena. Tako da možemo reći da imamo zakone, na papiru su stvari donekle u redu, samo možda praksa i provedba imaju prostora za poboljšanje. Sustav je velik i možemo reći ponekad i trom. Ima puno slučajeva, procedura je na nekim mjestima preduga i sustavi koji djeluju unutar toga nemaju uvijek najbolju komunikaciju među sobom, tu vidimo mjesto za napredak“, istaknula je Ljerka Oppenheim.

U okviru Nacionalne kampanje za osnaživanje žena održala se radionica ‘Jača nego što misliš’. PHOTO: Sofija

Jedan od ciljeva koje su si zadale kroz Nacionalnu kampanju za osnaživanje žena jest da kroz dvije godine trajanja projekta obiđu sve županije, odnosno 21 grad, i kroz radionice, susrete i komunikaciju sa ženama sprovedu svoj naum u djelo. Sada su pri kraju projekta, koliko su uspjele ostvariti zadane ciljeve? „Moram priznati da sam jako ponosna na nas. Započele smo kampanju usred pandemije, točnije, s provedbom aktivnosti počele smo u travnju prošle godine i svakog mjeseca imale smo aktivnosti vezane uz kampanju. Održale smo 13 radionica uživo. Obišle smo Zabok, Karlovac, Šibenik, Split, Varaždin, Bjelovar, Veliku Goricu, Čakovec, Pulu, Rijeku, Osijek i održale dvije radionice u Zagrebu i pet online radionica za područje cijele Hrvatske. Nažalost, do kraja projekta ostaju nam još samo dvije radionice, u Zadru i Dubrovniku. Kažem, nažalost, jer vidimo rezultate i povratne informacije koje dobivamo od samih sudionica. Susrele smo se s predivnim ženama, često i nekim teškim sudbinama i pričama koje su nas stvarno dirnule i koje nam daju vjetar u leđa da radimo to što radimo, da vjerujemo u to što radimo i da znamo da smo na pravom putu. I zato nam je drago što smo uspjele, unatoč svim okolnostima, i privatnim i poslovnim, koje su nas pratile prošle i ove godine, pomagati, podržavati i osnaživati žene kroz svoje radionice i cijelu kampanju“, rekla je Ljerka Oppenheim.

U sklopu projekta odlučile su i realizirati dokumentarni film kojim bi zaokružile kampanju. „Želja nam je film prikazivati na srodnim događanjima, čime želimo problematiku još uvijek aktualnog ženskog pitanja, a posebno osnaživanja žena, približiti široj zainteresiranoj javnosti“, rekla je Sanja Siročić te nastavila: „Tome pridonosi i sama tema, odnosno fokus filma, a to je upravo osnaživanje žena, poglavito onih koje su (bile) žrtve nasilja, vraćanje osobne moći i stavljanje naglaska na važnost podrške društva u kojem živimo i u kojem nasilje nad ženama i ženska prava još uvijek nisu teme kojima se bavimo adekvatno, sustavno i dovoljno ozbiljno. Film koji snimamo progovara o onome što su naše protagonistkinje prošle, oslikava njihov put i priča njihove priče, u kojima će se svaka žena moći barem u nekom segmentu prepoznati i, nadamo se, osnažiti da podijeli i svoju priču.“ Važno im je, kako su naglasile, da se čuje iskustvo žena s kojima su radile, da kao žene u ovom društvu naglas kažu koji su problemi s kojima se svakodnevno susreću i da ispričaju priče onih žena koje su se odlučile boriti protiv nametnutih pravila i danas mogu biti ponosne na sebe. Jer, kako je naglasila Oppenheim, „jače su nego što su ikada i mogle zamisliti. Ne zato što su to željele, već zato što su to kao žene morale postati“ .

 

‘Ulaskom u EU Hrvatska je ubacila u višu brzinu i donijela relevantne propise koji štite žene, a sada u skoro svakoj županiji imamo sklonište za žene žrtve nasilja’, kaže Ljerka Oppenheim

 

Do kraja ove godine priredit će i prigodnu izložbu koja se nastavlja na trend koji su započele prošle godine, a to je da se nastoje obilježiti važni datumi u povijesti ženskih prava kroz umjetnost i kulturu, posebice izričaj ženskih autorica. „Umjetnost, kultura i mediji, u svom bogatstvu kulturnih izričaja, imaju neupitnu sposobnost promicanja tolerancije, jednakosti, raznolikosti i socijalne uključenosti jer kroz jezik umjetnosti progovaraju s većim brojem građana od ijedne druge metode, tehnike ili alata. Pomažu u borbi protiv štetnih stereotipa i potiču promicanje vrijednosti neophodnih za izgradnju inkluzivnog i ravnopravnog društva, posebice kad su u stvaranje kreativnog i kulturnog prostora uključena oba spola u jednakoj mjeri“, rekla je Sanja Siročić te dodala da ove godine obilježavaju Svjetski dan borbe protiv nasilja nad ženama kroz umjetnost, organiziranjem izložbe fotografija koja uključuje djela ženskih autorica čije se stvaralaštvo temelji na ženskim motivima i intimnim prikazima ženske svakodnevice. „Izložbom želimo potaknuti promatrače na ulazak u intimni prostor ženskog stvaralaštva, posebice onog koje priča ženske priče, naglašavajući tako potrebu za zaštitom žena u svim dijelovima društva. Cilj izložbe je podizanje svijesti o ženskom položaju i problematici rodno uvjetovanog nasilja te promicanje jednakosti spolova s ciljem borbe protiv diskriminacije žena.“

Na koncu su istaknule da je za ovakav jedan nacionalni projekt potrebna određena doza hrabrosti i ludosti. „Ono što nas od početka ne napušta je velika želja da zaista napravimo nešto dobro, da ostvarimo sve ambiciozno zacrtane ciljeve, napravimo barem mali korak u postizanju ravnopravnosti spolova koji može pozitivno utjecati na sve žene Hrvatske, i konačno, da pokažemo same sebi da smo i mi jače nego što smo mislile“, istaknula je pri kraju projekta voditeljica kampanje udruge Sofija Sanja Siročić te dodala: „Kad radite ono u što vjerujete, nije teško pronaći snagu, vrijeme i odlučnost potrebne za ostvarenje svega što ste poželjeli ostvariti.“

I na kraju, zašto naziv projekta Sofija? Objašnjenje se može pronaći na njihovim službenim internetskim stranicama na kojima stoji sljedeći citat: „Netko je, na kraju, morao početi. Ono što smo mi rekli, tako mnogo drugih misli. Samo se ne usude to izreći.“ Riječi su to mlade Sophie Magdalene Scholl ubijene zbog pružanja pasivnog otpora i suprotstavljanja nacističkom režimu 1943. godine u Münchenu. Ispod tog citata piše i sljedeće: „Danas živimo u 21. stoljeću. Možemo li reći da su se stvari značajno promijenile? Koliko je onih koji šute, ali ne zato što nemaju što reći, nego jer misle da se njihov glas neće čuti ili da njihov glas ništa ne znači.“ Ove dvije mlade odlučne žene ne šute, već su glasno odlučile napraviti sve kako bi osnažile i brojne druge žene da jednako jasno i glasno progovore o svojim problemima.

Komentiraj