Pixabay

Ubojstvo riješeno nakon 5300 godina

Objavljeno u Nacionalu br. 421, 2003-12-09

Tijelo Oetzija, pronađeno u tirolskom glečeru 1991., pokazalo je prvi put kako su ljudi u kamenom dobu bili odjeveni i obuveni, što su jeli, kako su se liječili i kako su ratovali? no nove zagonetke znanstvenici otkrivaju doslovno svakodnevno

Premda nije osvijetljen neonskim reklamama koje bi svakog putnika namjernika upućivale na senzacionalno arheološko otkriće koje čuva iza svojih zidina, “Južni Tirol” muzej u Bolzanu, glavnom gradu regije Alto Adige na sjeveru Italije, apsolutni je rekorder po broju posjeta među sličnim muzejima u Europi. Zdanjem od 1200 četvornih metara dnevno u prosjeku prođe bar 900 ljudi, iako je na uglu Muzejske i Sparkassen ulice u starom dijelu grada ta prostrana kuća u kojoj je do 1998. bila banka jedva zamjetna. Bez obzira na to, godišnje se ovdje, što na ulaznicama, a što na prodaji prava, obrće oko 2,5 milijuna eura.

Usko stubište iza drvenih ulaznih vrata u muzej vodi do visokog prizemlja gdje se nalazi pult s informacijama i dućan sa suvenirima. Malobrojni posjetitelji zadržavaju se na prvom katu gdje je postav muzejskih eksponata iz ledenog doba, jer je na drugom katu “eksponat” zbog kojeg u Bolzano posljednjih godina sve češće dolaze ne samo talijanski, austrijski i njemački, nego i turisti iz Amerike, Japana, pa čak i Australije. Oetzi, nazvan tako prema dolini u blizini koje je pronađen, ili Ledeni čovjek, što je njegovo službeno ime koje preferiraju Talijani, mrtav je već 5300 godina, a njegovi mumificirani ostaci koji su 1991. pronađeni u Alpama okruženi kompletnom i jednako tako dobro očuvanom opremom predstavljaju najsenzacionalnije arheološko otkriće u 20. stoljeću.

“Prije nego što je otkriven Oetzi, znanstvenici nisu imali nikakvu ideju o tome kako se odijevao čovjek u kamenom dobu. Nismo imali pojma da su se već tada izrađivale tako komplicirane cipele koje ne samo da su bile praktične, nego su ih pokušavali i dekorirati. Za razliku od ostalih mumija, svi Oetzijevi organi u potpunosti su očuvani, a ono što je možda najveća dragocjenost ovog otkrića činjenica je da je Ledeni čovjek naglo umro pa je stoga opremljen i odjeven upravo onako kako su se svakodnevno odijevali ljudi onog doba, a ne u ritualnu, pogrebnu odjeću”, objasnila je za Nacional koordinatorica muzeja u Bolzanu, dr. arheologije Angelika Fleckinger.

Priča o Ledenom čovjeku počinje prije 12 godina nedužnom šetnjom Erike i Helmuta Simon, njemačkog bračnog para koji je slučajno primijetio kako iz dijelom rastopljenog glečera viri glava i dobar dio leđa čovjeka za kojeg su vjerovali da je nesretni planinar koji je podcijenio moćnu planinu. Zbog te je pretpostavke tijelo najprije prebačeno u Institut za forenzičnu medicinu u Innsbrucku, a u žurbi da ga oslobode leda njegovi “spasioci” nisu se trudili biti osobito pažljivi, tako da mu je desno bedro primjetno oštećeno prilikom iskapanja. Nekoliko dana poslije bračni par Simon otkrio je, kao i ostatak svijeta, koliko je neprocjenjivo vrijedno njihovo otkriće, a uskoro im se javio i odvjetnik sa savjetom da za njega zatraže i zasluženu novčanu nagradu.
“Prije dva tjedna Simoni su se sudskim putem uspjeli izboriti za status službenih pronalazača mumije, što prema našem zakonu znači da bi im trebalo isplatiti 25 posto od vrijednosti njihova otkrića. Od toga, naravno, treba oduzeti troškove njenog održavanja koji su astronomski, no čitava bi se procedura mogla odužiti jer pravu je vrijednost Ledenog čovjeka vrlo teško procijeniti. Njegova je bakrena sjekira, recimo, prva sjekira kojoj je sačuvana i drvena drška, a isto vrijedi i za nož s kamenom oštricom uz koji je otkriven i etui ispleten od bilja u koji se spremao kad nije korišten”, priča Angelika Fleckinger dok se iz njezina ureda na trećem, spuštamo na drugi kat.

Upravo ta arheolozima toliko dragocjena “prtljaga” i zauzima najveći dio prostora na drugom katu na kojem se, već s vrata, posjetitelji susreću s vjernom replikom 1,60 metara visokog pretka čije ih plastične, plave oči nekako blagonaklono “promatraju”. Manje blagonaklono reagirala je, međutim, koordinatorica muzeja kad smo je pokušali snimiti uz Oetzijevu repliku koristeći bljeskalicu na fotoaparatu kako bismo bar na stotinku sekunde osvijetlili inače potpuno zamračenu prostoriju. Premda su svi eksponati zaštićeni iza stakla, korištenje blica strogo je zabranjeno. Uostalom, za razliku od prvog i trećeg kata, čak je i pod na Oetzijevoj etaži premazan tamnom bojom, što nije, objašnjavaju u muzeju, efekt koji daje dodatnu dramatičnost jedva osvijetljenom prostoru nego nužnost radi očuvanja predmeta koji su sklonjeni u vitrinama na vječnoj temperaturi od 18 Celzijevih stupnjeva i pod svjetlom snage od 50 luksa jer za jače su preosjetljivi. Konzervatori inače nemaju problema s njihovim čuvanjem, kažu, dovoljno je tek predmete od kože tu i tamo premazati mašću.
Prava zvijezda ovog decentnog arheološkog “showa” leži u dijelu koji je gotovo skriven od znatiželjnih pogleda velikim pločama u koje su ugrađeni televizijski ekrani i gdje se bez prestanka vrti videozapis najzanimljivijih detalja o pronalasku, restauraciji, iskapanju i medicinskim ispitivanjima obavljenim na mumiji. S druge pak strane istih stupova smješteni su monitori s multimedijom.

Mumija, golo i dehidrirano tijelo koje zbog toga ne teži više od 13 kilograma, posljednjih pet godina leži iza tih, do stropa podignutih informativnih ploča u specijalno za njega smišljenoj komori u kojoj se temperatura održava na – 6 Celzijevih stupnjeva. Koža mu blista zbog tankog sloja leda koji ga, čak i u tom potpuno dezinficiranom spremištu, čuva od bakterija što bi izazvale njegovo raspadanje, a s licem deformiranim zbog dugog ležanja u ledu srest će se svatko tko odluči zaviriti kroz čelični prozor promjera 40 sa 40 centimetara. Samo kratak pogled na Oetzija dovoljan je da čovjek 21. stoljeća shvati opsjednutost znanstvenika i medija pa i sam počne tragati za mogućim odgovorima o njegovu životu i sudbini koja ga je iz kamenog doba servirala njemu pod nos.
Jedno od prvih takvih pitanja, kad je konačno ustanovljeno da je Oetzi uistinu živio tri tisućljeća prije nove ere i Isusova rođenja, puno prije egipatskih piramida i gradnje Stonehengea, bilo je ono o njegovoj nacionalnoj pripadnosti. Je li Oetzi najstariji Austrijanac ili najstariji Talijan, rasprava je zbog koje su iz arhiva izvučene topografske karte iz 1919. godine, nakon Prvog svjetskog rata, kad je povučena nova granica između dviju zemalja, a koje su se i na terenu pokazale iznimno preciznima. Prema njima i nakon mjerenja što su ih obavljali stručnjaci obiju strana, ustanovljeno je kako je nalazište ipak u Italiji, samo 92,56 metara dalje od austrijske granice. Prvih je sedam godina, dok se za njega pripremala zgrada muzeja u Bolzanu, Oetzi proveo u hladnjaku Sveučilišta u Insbrucku gdje su mu, prije nego što je ponovno zaleđen, uzeti uzorci tkiva za analizu te je napravljena rendgenska slika na kojoj nisu bili vidljivi nikakvi tragovi nasilne smrti. Doda li se tome činjenica kako je sva Oetzijeva oprema bila uredno poslagana oko njega, ne treba čuditi što su znanstvenici u Austriji zaključili da je tajanstveni alpski putnik najvjerojatnije bio pastir kojeg je, dok se sa stadom s planine spuštao u dolinu, uhvatilo snježno nevrijeme, a kad je zastao da se odmori, zaspao je i smrznuo se. Teorija o pastiru pomalo je poljuljana kad je zahvaljujući dotad uzetim uzorcima s Oetzijeva tijela ustanovljeno kako je Ledeni čovjek u trenutku svoje smrti morao imati najmanje 45 godina, a što je za kameno doba bila uistinu visoka starost. Malo je vjerojatno da su zacijelo najstarijem pripadniku svog plemena povjerili tako naporan posao tim prije što je ispitivanjem ostataka njegovih noktiju ustanovljeno kako je Oetzi imao neku vrstu kronične bolesti vrlo slične malariji, a zbog koje je vrlo često patio od visokih temperatura. Prema talogu na zubima ustanovljeno je također da je posljednjih 20-ak godina svog života Oetzi proveo u dolini Eisack, a kako je i zbog čega umro u planini 60-ak kilometra južno od svog prebivališta ostalo je tajnom. Kako bi se što točnije utvrdilo vrijeme njegove smrti, ispitani su i tragovi peludi s ostataka njegove odjeće i ustanovljeno je kako se radi o peludi alpskih biljaka koje cvatu ujesen i to je donekle potvrdilo klimav scenarij o nesretnom pastiru koji se s planinskih pašnjaka vraćao u dolinu. No neće proći dugo, a Oetzi će opet završiti u rukama forenzičara koji će pokušati dokučiti uzroke njegove smrti.
Pripremajući svoj stalni postav muzej iz Bolzana obratio se 1996. najpoznatijem svjetskom forenzičaru, Britancu Peteru Vanezisu, s molbom da prema Oetzijevoj lubanji rekonstruira kako je moralo izgledati njegovo lice. Stručnjak koji često surađuje s policijom iz odjela ubojstava nije mogao ostati ravnodušan pri susretu s mumificiranim tijelom, a kako mu se činilo da je zaključak o Oetzijevu smrzavanju u planini prije nagađanje negoli činjenica koju je moguće i dokazati, odlučio je od muzeja zatražiti dozvolu da tijelo ispita forenzičnim, a ne arheološkim metodama ne bi li razriješio taj misterij. Prva prilika pružila mu se tek 2000., jer u prve dvije godine otkako je 1998. muzej otvoren, još se testiralo koliko je efikasan sustav hlađenja koji je trebao mumiju sačuvati svježom, a ujedno je držati izloženu posjetiteljima.

“Za sada znamo da sustav konzervacije radi jer ne primjećujemo nikakve promjene na tijelu. Svakih mjesec dana Oetzija pregleda patolog Egarter Vigl koji se brine o njegovu održavanju i zasad je mumija jednake težine i ne mijenja se. Nastojimo ga sačuvati za vječnost, ali ne možemo znati kako će izgledati za 100 godina. Otkako je izložen u muzeju, Ledeni čovjek otopljen je samo jednom iako svake godine primamo brojne zahtjeve od znanstvenika svih područja znanosti i iz čitavog svijeta koji bi željeli vršiti ispitivanja na mumiji jer njezino je tijelo savršeno očuvano s kožom, tkivom i svim organima, što je čini jedinstvenom u odnosu na slične nalaze mumificiranih posmrtnih ostataka”, kaže Angelika Fleckinger. Premda je potpuno sterilan laboratorij s najsuvremenijom opremom smješten odmah uz komoru u kojoj Oetzi leži, a prije nego što će u njega ući svatko prolazi i kroz prostor za dekontaminaciju, svako otapanje Ledenog čovjeka potencijalna je opasnost za njegovu 5300 godina čuvanu dugovječnost. Razlog zbog kojeg se muzej prije tri godine ipak odlučio za takav rizik nije bio prouzročen samo zahtjevom forenzičara Vanezisa koji je sugerirao i Oetzijevu autopsiju, nego i činjenicom da je znanost bitno uznapredovala u DNA analizi koja bi mogla otkriti više o tome tko je zapravo Ledeni čovjek iz prethistorije.

Prema posljednjim rezultatima istraživanja, objavljenim u kolovozu ove godine, ustanovljeno je kako dijelove strukture Oetzijeva DNA imaju i današnji stanovnici sjeverne Italije, Austrije i Švicarske. Znanstvenici trenutačno tragaju za jezgrom stanice koja još nije izdvojena, a upravo u njoj kriju se sve glavne informacije na osnovi kojih bi se Oetzija dalo čak i klonirati.

“Naravno da nam ne pada na pamet klonirati ga”, zgrozila se Angelika Fleckinger objašnjavajući kako bi otkriće genetskog ključa Ledenog čovjeka pomoglo pri izradi genetske karte njegovih srodnika iz 21. stoljeća.

“Tragamo za vezama Oetzija i mjesnog stanovništva regije, zanima nas postoje li kakve karakteristične anomalije, kronične bolesti, bilo što specijalno u njegovoj genetici što se tisuće godina prenosilo i na današnje njegove srodnike, a trenutačno to nismo u stanju otkriti”, tumači Angelika Fleckinger, no otkriće koje je puno snažnije uzdrmalo javnost i medije odnosi se na čak četiri različite vrste ljudske krvi čiji su tragovi analizom DNA otkriveni na Oetzijevoj odjeći i oružju. Oetzi, dakle, nije putovao sam i sasvim sigurno je bio sudionikom krvavog okršaja jer na jednoj od njegovih strelica zadržali su se uzorci krvi dvoje različitih ljudi, a na desnom ramenu i dijelu leđa njegova krznenog ogrtača pronađena je krv trećeg, vjerojatno ranjenika kojeg je Oetzi ponio ne bi li ga spasio od sigurne smrti. Sad jedva da je bilo sumnje u to da je Ledeni čovjek poginuo u bitki, no pregledom njegovog tijela forenzičar Vanezis i dalje nije uspio otkriti nikakve tragove nasilne smrti. Ustanovljeno je tek kako je mumija u desnoj ruci i nakon smrti držala nož, a na šaci iste ruke pronađene su duboke rane što svjedoče o borbi prsa u prsa. Autopsija i dalje nije dolazila u obzir pa je Vanezis odlučio krenuti zaobilaznim putem i pokušati ponovno ispitati najprije vrijeme Oetzijeve smrti. Pelud što su je austrijski biolozi našli na odjeći mumije, naime, mogla je tamo pasti i stoljećima nakon njegove smrti i jedini pouzdan način bio je uzeti uzorke posljednjeg obroka iz Oetzijeva želuca, a čime je nedvojbeno ustanovljeno kako je umro na proljeće, a ne u jesen, kako se dotad vjerovalo. Ubrzo je konstruiran i novi scenarij prema kojem su Oetzija i njegovu družinu napali razbojnici ili pripadnici drugog plemena čijim su teritorijem prolazili. U okršaju je Oetzi strijelom ubio najprije jednog neprijatelja, a potom ju je izvukao jer takva je municija bila suviše vrijedna da bi je ostavio, pa istom strijelom pogodio i drugog neprijatelja. Nakon što je njegov suputnik ranjen, Oetzi ga je prebacio preko ramena i pomogao mu da pobjegne s poprišta bitke. Kako je onda Oetzi završio mrtav, pitanje je na koje i dalje nitko nije mogao ponuditi logičan odgovor sve dok patolog zadužen za čuvanje Oetzija, Egarter Vigl, nije 2001. odlučio napraviti još jednu rendgensku snimku mumije, no ovoga puta suvremenijom metodom kompjutorizirane tomografije koja omogućava puno bolji, trodimenzionalni pogled u unutrašnjost tijela. Ispod lijeve lopatice otkrio je vršak strelice, a ubrzo potom otkrivena je i rana na Oetzijevim leđima gdje ga je strelica pogodila i zaustavila se centimetar prije pluća. Pregledom rane ustanovljeno je da je Oetzi vjerojatno pogođen iz veće udaljenosti dok je njegov ubojica stajao nešto niže od svoje žrtve pa je tako konstruirana pretpostavka da je Oetzi bježao u planinu sa svojim ranjenim suborcem kad ga je iz doline u kojoj je vođena bitka stigla smrtonosna strijela.

“Ne znamo još točno objasniti što se dogodilo prije njegove smrti. Našli smo ranu, ali nismo sigurni je li od nje odmah poginuo ili je živio još nekoliko sati, dana, možda čak i tjedana. Zato ćemo morati pregledati tijelo oko te rane da ustanovimo je li počela zarastati i koliko je svježa”, kaže koordinatorica arheološkog muzeja u Bolzanu, dok neki znanstvenici navijaju za bar djelomičnu autopsiju, otvaranje rane i izvlačenje kobnog vrška strijele koja je ubila Oetzija kako bi, uz DNA analizu njihove krvi koja je još uvijek u tijeku, doznali više o neprijateljima Ledenog čovjeka. Pretpostavka je kako je Oetzi, sa strijelom u leđima, uspio pobjeći od svojih neprijatelja, a kad su se kasnije skrili u zaklon, jedan od njegovih suputnika pokušao mu je izvući strijelu iz tijela čime je samo pogoršao situaciju jer upravo na tom predjelu nalazi se splet vena i arterija čije je oštećenje najvjerojatnije prouzročilo nezaustavljivo krvarenje. Ispitivanje rane obavlja se u Bolzanu ovih dana jer Ledenom se čovjeku mijenja led u komori budući da su znanstvenici, koji još uvijek pokušavaju dokučiti kakvim se to trikovima služila priroda kad je uspjela konzervirati ga, otkrili nov način čuvanja ledene mumije.

Istodobno, znanstvenici u Austriji nastavljaju ispitivati talog na uzorku Oetzijevih zuba kako bi otkrili gdje je točno rođen. Osim što bi tako mogli doći do prvih preciznijih informacija o migracijama stanovništva Alpa na prijelazu iz kamenog u brončano doba, ovaj bi podatak mogao biti dragocjen i za konačno rasvjetljavanje tajne tko je zapravo Oetzi. Možda je uistinu mogao biti pastir jer stada ovaca i koza u ono su se vrijeme smatrala najvećim blagom pa ne bi trebao čuditi da su imala pratnju i vremešnih, ali iskusnih pastira. Mogao je biti i trgovac jer upravo u tom razdoblju povijesti ljudi su počeli trgovati broncom i drugim proizvedenim dobrima. Činjenicu da uz njega nije pronađeno ništa vrijedno trgovine lako je objasniti ili pričom da je opljačkan ili vjerojatnijom tezom o tome da su robu pokupili njegovi suputnici koji su nastavili svoje putovanje. Oetzi je, osim toga, bio opremljen poput ratnika, mogao je biti i lovac, a s obzirom na svoje pozne godine, i plemenski mudrac. Kroz gomilu pretpostavki lakše bi se probijalo kad bi bilo otkriveno kojem je plemenu i kulturi Ledeni čovjek pripadao.

“Tko je bio Oetzi i kakav je bio njegov položaj u hijerarhiji ondašnjeg društva vrlo je teško pitanje jer nemamo predmeta s kojima bismo usporedili njegovu opremu. Iz kamenog doba imamo samo nekoliko pronađenih grobova i zahvaljujući tome znamo da je brončana sjekirica tada bila rijetkost koju su imali samo dobrostojeći. I prema njegovoj visokoj starosti moglo bi se zaključiti kako je imao visoku poziciju u društvu kao starac, vrač ili čak plemenski vođa”, nastavila je misterij o Oetziju zaplitati Angelika Fleckinger novim nagađanjima jer njegovo je tajanstveno putovanje, ako je bio plemenski vrač, možda imalo za svrhu skupljanje ljekovitog bilja. Da su Oetzi i njegovi suvremenici znali ponešto o medicini dokazuje i to što su među njegovim stvarima pronađeni ostaci gljive koja se i u današnjoj alternativnoj medicini koristi kao antibiotik, a vjerojatno mu je služila da se lakše nosi sa svojom kroničnom bolešću. Osim toga, na Oetzijevu je mumificiranom tijelu pronađeno 50 tetovaža smještenih upravo na točkama koje poznaje tradicionalna i medicinska akupunktura, a svrha im je bila olakšati starcu reumatske tegobe što ih je imao sa zglobovima i kostima. Na kraju tog bez sumnje uzbudljivog, a današnjim njegovim potomcima još uvijek tajanstvenog života, Oetzija je dokrajčila strijela s kamenim vrškom zbog koje je u strašnim bolovima i umro. Njegova je vrijedna oprema uredno složena oko mrtvog tijela pa je još jedna u gomili teza zbog kojih će Oetzi još dugo buditi znatiželju znanstvenika i javnosti i ta da su se njegovi prijatelji tako, žureći da pobjegnu što dalje od neprijatelja koji im je možda bio za petama, obredno oprostili od njega a da ga nisu pokopali. Priroda se pobrinula sačuvati njegove ostatke i otkriti ih 5300 godina kasnije Oetzijevim nasljednicima koji, zahvaljujući njegovoj tragediji, danas imaju priliku naučiti o njegovu vremenu mnogo više nego što su se ikad nadali.

Komentiraj