Putin brani Kosovo kao da je njegovo“, „Putin bi ratovao za Srbiju“, „Putin poručio Vučiću: Tko krene na Srbiju, napao je i Rusiju. Srbija mi je najvažnija zemlja u Europi“, „Putin će svim silama braniti Republiku Srpsku! Napad na Srpsku bio bi shvaćen kao objava rata Rusiji!“

Takvi naslovi godinama su krasili prve stranice beogradskih tabloida, izuzetno bliskih šefu srpske države Aleksandru Vučiću, izražavajući stav vlasti u Beogradu prema predsjedniku bratske pravoslavne Rusije, osvjedočenom savezniku i prijatelju Vladimiru Putinu i njegovoj herojskoj i nepokolebljivoj borbi protiv neovisnosti Kosova na svjetskoj sceni.

A onda se prošloga tjedna dogodio šok, koji se najbolje mogao vidjeti u istim tim tabloidima čiji su tekstovi godinama Europsku uniju opisivali kao zlu silu kojoj je cilj Srbiji oteti Kosovo, a sada su s njihovih naslovnica vrištale poruke: „Zar ovako, braćo Rusi? Putin zabio nož u leđa Srbiji, trampio Kosovo za Donbas“, „Svjetski sukob preko naših leđa, Putin igra na Kosovo“, „Jesmo li se kao narod previše kleli u ruskog predsjednika? Putin zbog svog rata zaboravio Srbe i Kosovo“, „Goli interes. Putin štiti interese Rusije u Donjecku i Lugansku, ne vodeći računa o poziciji Srbije na Kosovu. Naša država mora se voditi isključivo svojim interesima“, „Slavlje u Prištini, Zagrebu i Sarajevu zbog Putinove izjave“. S Televizije Pink, udarne medijske pesnice Vučićeva režima, poručeno je: „Ništa nam Rusi nisu ni bliži ni dalji od Ukrajinaca. Ni Ukrajina nije priznala Kosovo i osudila je NATO-ovo bombardiranje 1999. godine… Sjećamo se 1992. i uvođenja sankcija Saveznoj Republici Jugoslaviji, kada su ruski dužnosnici u Ujedinjenim narodima ne samo glasali za sankcije, već su se i utrkivali da pojačaju tu rezoluciju kako bi bila još oštrija prema nama.“

Glavni i odgovorni urednik tabloida Informer Dragan Vučićević, nakon što je naveo da je desetljećima pisao sve najbolje i najljepše o Putinu i da mu srce poskoči kada čuje rusku himnu, upitao je: „Ima li još Srba u Srbiji? Ili smo se svi već upisali u Ruse i Amerikance? Kako je moguće da bilo kome, danas i ovdje, preči bude bilo čiji drugi nego naš, srpski interes?“

Uz spominjanje Srba koji bi da budu veći Rusi od Rusa i govore kako na oltaru pravoslavlja i „svetog rata“ protiv Zapada treba žrtvovati sve, pa i budućnost djece, Vučićević je poručio: „Dajte, braćo Srbi i sestre Srpkinje, da barem jednom u historiji gledamo sebe, da mislimo na svoje.“

Vučićević je najzad izrekao istinu – zaista je pisao sve najbolje i najljepše o Putinu. Mada je to vrlo često bilo u suprotnosti s činjenicama, kao kada je 2016. godine Informer, pod naslovom „Putin šalje 200 aviona u Srbiju“, najavio održavanje zajedničke vježbe dvaju ratnih zrakoplovstava. Nije bilo navedeno gdje će u Srbiji toliki broj borbenih aviona sletjeti i biti smješten, ali se pokazalo da se zaista radilo o zajedničkoj vježbi. Uz sudjelovanje, umjesto više od 200 letjelica, „19 pripadnika Zračno – svemirskih snaga Ruske Federacije“. Koji su u Srbiju stigli bez ijednog aviona. Naravno da su srpski mediji dokaz Putinove bliskosti sa Srbijom pronalazili i u činjenici da se u Beogradu 2019. godine šef ruske države direktno obratio okupljenoj masi od 120.000 ljudi, „što nikada ne radi u inozemstvu“. Izgovorio je jednu rečenicu: „Hvala, hvala na prijateljstvu.“ Kao što su nalazili i razna opravdanja za Putinov razgovor i rukovanje s tadašnjim predsjednikom Kosova Hashimom Thaçijem u Parizu, prilikom obilježavanja 100. godišnjice završetka Prvog svjetskog rata. Gdje je Vučić, za razliku od Thaçija, mjesto imao na sporednoj tribini za državne dužnosnike.

Što se dogodilo da se nemjerljiva srpska ljubav prema majčici Rusiji i bratu Putinu pretvori u priču o „golim interesima“, „nožu u leđima“, „trampi Kosova za Donbas“? Je li moguće da su zaboravljene poruke „Putin šalje Srbiji najmoćnije oružje“, „Putin će sam riješiti Kosovo“, „Putin obećao: Branit ću Srbiju kao da je Rusija“, „Putin: Srbiju više nitko ne smije pipnuti“, „Putin nam poklonio MIG-ove od 150 milijuna eura“, „Putin: Sve za Srbiju“, „Putin: Čuvat ćemo srpske granice“, „Putin razmješta raketni štit u Srbiji“, „Putin: Srbija mora biti sila“, „Putin zaprijetio: NATO, odbij od Srbije“, „Putin daje Srbiji poslove vrijedne 10 milijardi dolara“?

Povod je bio razgovor Putina s glavnim tajnikom UN-a Antoniom Guterresom u Moskvi, gdje je izjavio da su oblasti na istoku Ukrajine Donjeck i Lugansk postale neovisne na osnovi presedana Međunarodnog suda pravde, prilikom odlučivanja o neovisnosti Kosova, u srpnju 2010. godine.

Tada je Međunarodni sud pravde u Haagu u savjetodavnom mišljenju ocijenio da Deklaracijom o proglašenju neovisnosti Kosova iz 2008. godine nije prekršeno međunarodno pravo.

Nakon što je više od 13 godina tvrdio da Kosovo nema pravo na neovisnost, Putin je prošloga tjedna rekao da, na osnovi dokumenata Međunarodnog suda pravde, u ostvarivanju prava na samoopredjeljenje određeni teritorij bilo koje države nema obavezu od centralnih vlasti tražiti dozvolu za proglašenje suvereniteta. Prema tome, Donjecka Narodna Republika (DNR) i Luganska Narodna Republika (LNR) imaju identično pravo kao Kosovo da se izjasne o svom suverenitetu bez dozvole centralne vlasti, jer je napravljen presedan, zaključio je Putin.

Rusija je, prije DNR-a i LNR-a, priznala neovisnost Južne Osetije i Abhazije na teritoriju Gruzije, kao što je i 2014. anektirala ukrajinski poluotok Krim, ali Putin nikada nije otvoreno koristio Kosovo kao opravdanje za takve poteze.

Novu izjavu šefa ruske države mnogi su u Beogradu, uključujući i ljude u državnom vrhu, prepoznali kao znak da se Moskva odrekla Srbije, zbog čega su vladini mediji preko noći „progledali“ i otkrili podjednaku vezanost Srba za Ukrajince kao i za Ruse, posumnjali u Putinovu ljubav i sjetili se uloge Moskve u uvođenju međunarodnih sankcija 1992. godine. Ambasador Rusije u Beogradu Aleksandar Bocan Harčenko pokušao je „razjasniti“ situaciju tvrdnjom da Moskva neće priznati Kosovo i da ostaje dosljedna svojoj politici.

„Kosovo je bitno pitanje naše prijateljske i bratske suradnje i nema nikakvih signala da Rusija može promijeniti odnos prema tom pitanju“, izjavio je Harčenko, uz ocjenu da Kosovo ostaje presedan u međunarodnom pravu. „Jednostrano i nelegitimno proglašenje neovisnosti Kosova ne treba dovoditi u vezu s odcjepljenjem Donbasa, jer su se građani DNR-a i LNR-a na referendumu izjasnili za odcjepljenje od Ukrajine, što s Kosovom nije slučaj“, rekao je Harčenko.

Što ne odgovara istini, jer su kosovski Albanci u rujnu 1991. organizirali referendum o neovisnosti od Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije i Srbije. Odaziv je bio 87 posto, rezultat skoro stopostotno za neovisnost. Referendum je priznala samo Albanija, ali se to glasanje često tretira kao temelj proglašenja neovisnosti Kosova 17 godina kasnije. Harčenko je odbijanje Srbije da uvede sankcije Rusiji ocijenio kao pozitivno.

„Srbija od početka ruske ‘specijalne vojne operacije’ ima dosljedan stav i službena Moskva to zna cijeniti. Uvjeren sam da kod građana Srbije postoji većinsko razumijevanje za rusku vojnu operaciju u Ukrajini. Insistiranje Washingtona i EU-a da Beograd uvede sankcije Rusiji je nevjerojatan pritisak i neprijateljsko ponašanje Zapada prema Srbiji“, izjavio je Harčenko.˝Srbija je jedini kandidat za članstvo u EU-u koji se nije pridružio sankcijama protiv Moskve, uvedenim zbog ruskog napada na Ukrajinu, iako vlada u Beogradu insistira na tome da je njen prioritet članstvo u Uniji. Usprkos tom prioritetu, Srbija godinama gotovo da ništa ne čini na približavanju EU-u, njenom najvećem donatoru i trgovinskom partneru iz kojeg dolaze najbrojnije investicije. Umjesto toga, Beograd kao da se stidi pomoći sa Zapada i insistira na jačanju veza s Moskvom i Pekingom, uz povremeno spominjanje suradnje s Washingtonom.

Vučić tako funkcionira već 10 godina, ali ga je ruska invazija na Ukrajinu dovela u situacija da se mora opredijeliti, s obzirom na to da više ne može nastaviti „sjediti na četiri stolice“ – Rusija, Kina, EU, Sjedinjene Američke Države. Može li Beograd sebi priuštiti odricanje od Moskve, o kojoj je energetski izuzetno ovisan jer sav plin uvozi isključivo iz Rusije, a državna ruska kompanija Gazprom je većinski vlasnik Naftne industrije Srbije (NIS)? Pored toga, značajan dio stanovništva Srbije na Putina gleda kao na heroja i zaštitnika.

Pitanje je i je li Beograd u stanju okrenuti leđa Bruxellesu i Washingtonu i njihovim milijardama eura pomoći, trgovinskoj razmjeni i ulaganjima u Srbiju? Istovremeno je pitanje mogu li EU i SAD Srbiji osigurati zamjenu za ruske energente?

Naravno da se u takvoj situaciji Vučić opredijelio za omiljeni pristup –od sebe napraviti heroja, ali i žrtvu kakvu nije moguće pronaći ni na ratištima Ukrajine i tako pokušati dobiti na vremenu, čekajući da se dogodi nešto što će pažnju skrenuti na drugu stranu. „Slobodan čovjek i slobodna zemlja ne odlučuju se prema ultimatumima i sili koju neko predstavlja, već prema onome što štite, a štitimo svoju zemlju, narod i građane. Postavljate ultimatume? Ne ide to tako lako“, poručio je Vučić, uz konstataciju: „Da smo uveli sankcije Rusiji, bili bismo najbolja demokracija na svijetu.“

Nekoliko dana kasnije Vučić je poručio da će Srbija nastaviti europskim putem, uz očuvanje prijateljskih odnosa s Rusijom, a u subotu je obavijestio naciju da je u tijeku svjetski ekonomski i politički sukob „jer smo izloženi nevjerojatnim pritiscima, koji se ne svode na to hoće li vam netko opsovati nešto, već na veoma sofisticirane metode prijetnji i ucjena ekonomskim napretkom ili nazadovanjem zemlje“.

Što se tiče sankcija prema Rusiji tiče, Vučić je rekao: „Nema prijateljstva u međunarodnoj politici koja vječno traju, vječni su samo interesi. Imamo svoje interese i u skladu s time radimo ono što je potrebno… Donosit ću odluke u skladu s interesima Srbije, makar na svijetu ostao sam. Baš me briga za zapadne i istočne ambasade, za Amerikance, Ruse, Europljane i sve ostale.“

Unatoč tako odlučnoj i prkosnoj izjavi, nema sumnje da Vučić pažljivo sluša što mu poručuju „Amerikanci, Rusi, Europljani i svi ostali“, jer im je odavno dao do znanja da u Srbiji on donosi sve odluke, pa im tako i samo on može dati odgovor. Koji Vučić odlaže – najavio je da će se javnosti obratiti u petak, a onda je kao datum slanja sudbonosne poruke odredio 6. svibnja. Vučić o Srbiji govori kao o regionalnom ekonomskom tigru čiji je rast bruto domaćeg proizvoda među najvećim u Europi, a kao dokaz navodi procjenu da je tijkom uskrsnih i četverodnevnih prvosvibanjskih praznika oko 750.000 državljana Srbije otišlo „na odmor ili provod u inozemstvo“. Ako je to istina, Vučić ne bi trebao biti jako zabrinut zbog „veoma sofisticiranih metoda prijetnji i ucjena ekonomskim napretkom ili nazadovanjem zemlje“. Puno je vjerojatnije da je Srbija obaviještena sa Zapada da se, pozivajući se na neutralnost kao razlog za odbijanje uvođenja sankcija protiv Moskve, svrstala uz zlikovce i da nema još puno vremena da promijeni stranu.

Ako se stav Beograda ne promijeni, možda će državljanima Srbije uskoro biti potrebne vize za ulazak u EU. Možda će biti obustavljena bespovratna pomoć EU-a i SAD-a, uz povlačenje europskih firmi iz Srbije. Uz sve dramatičniju situaciju u Ukrajini, nije teško zamisliti mogućnost da Srbi koji rade u EU-u budu obaviješteni da će im ako odu nakratko u domovinu, biti uskraćen povratak u Uniju. Ili će netko primijetiti da, usprkos Vučićevim tvrdnjama o Beogradu kao faktoru stabilnosti u regiji, Zagreb, Sarajevo i Podgorica nisu skloni opuštanju u odnosima sa Srbijom, što vjerojatno važi i za Skoplje.

Naslovnice Vučiću bliskih tabloida dan nakon što se ruski predsjednik Vladimir Putin sastao s glavnim tajnikom UN-a Antoniom Guterresom. FOTO: Screenshot

Na mogućnost promjene odnosa Beograda prema Moskvi ukazao je član parlamenta iz Vučićeve Srpske napredne stranke Dragan Šormaz, porukom da je vrijeme za formiranje proeuropske vlade u Beogradu, čiji članovi trebaju biti samo oni koji su spremni odmah uvesti sankcije Moskvi, nacionalizirati NIS, „zatvoriti ruski špijunski centar u Nišu“ i potpisati izjavu da će raditi na što skorijem učlanjenju Srbije u EU i NATO.

Prema Šormazovim riječima, članovi nove vlade u Beogradu moraju biti spremni Ukrajini poslati kao pomoć avione MiG-29, tenkove T72 i ostalo rusko oružje iz arsenala Vojske Srbije.

Avioni MiG-29 su Vučićev ponos. Radi se o 14 borbenih letjelica koje, prema Vučićevim riječima, čine Srbiju najjačom zrakoplovnom silom u regiji. Šest aviona je, navodno, Rusija prije nekoliko godina, zahvaljujući Vučiću, poklonila Srbiji. Iako se tvrdilo da je Putin poklonio Srbiji avione vrijedne 150 milijuna eura, remont tih polovnih letjelica je, prema službenim podacima, koštao Beograd 185 milijuna eura. Što za regionalnog ekonomskog tigra nije problem, jer je Vučić u subotu izjavio da se vode razgovori o kupnji „12 potpuno novih“ francuskih borbenih aviona Rafale i očekuje početak pregovora s Velikom Britanijom o nabavi 12 do 14 letjelica Typhoon. Vučić je to rekao poslije vježbe na kojoj je Vojska Srbije pokazala da, u skladu s politikom neutralnosti, u svom sastavu ima i kineski protuzračni raketni sistem FK-3, kao i nova američka oklopna vozila BearCat.

Komentar novog američkog ambasadora u Beogradu Christophera Hilla bio je: „Mislim da je u 21. stoljeću veoma teško kupovati malo opreme na jednoj, malo na drugoj strani i vjerovati da to služi vašim sigurnosnim interesima.“

Hill je izjavio da ne postoji pritisak na Srbiju da uvede sankcije Moskvi, ali je poručio da Beograd treba „ponovo razmisliti“ o tome doprinosi li Rusija rješenju kosovskog problema te naglasio da „ne treba američke diplomate da govore Srbima što da rade“.

„Rusija se toliko udaljila od onoga što zovemo međunarodnim dostojanstvom, od zapadnih vrijednosti, pa ako mislite da će Moskva nekako pomoći oko Kosova – trebate opet o tome razmisliti“, poručio je Hill.