U očekivanju odluke Ustavnog suda: Je li Milanović bio u pravu kad je predložio Zlatu Đurđević?

Unatoč prošlotjednom glasanju saborskih zastupnika u omjeru 77 za, 41 protiv i 12 suzdržanih da se prijedlog predsjednika Zorana Milanovića o budućoj predsjednici Vrhovnog suda ne stavi na dnevni red saborske sjednice, nije isključeno da Ustavni sud u utorak ipak potvrdi da je Milanović bio u pravu kada je za tu dužnost Saboru predložio Zlatu Đurđević, profesoricu kazneno-procesnog prava, unatoč tome što se nije odazvala na javni poziv Državnog sudbenog vijeća. Predsjednik Milanović predložio ju je pozivajući se na svoje izvorne ustavne ovlasti kao predlagatelja, a Ustavni sud je prošloga petka zaprimio i snažnim argumentima potkrijepljen novi prijedlog odvjetničkog dvojca Sandre Marković i Jadranke Sloković za ocjenu ustavnosti članka Zakona o sudovima koji propisuje proceduru kandidiranja predsjednika Vrhovnog suda. U tom prijedlogu dvije odvjetnice osporavaju usklađenost članka 44.a Zakona o sudovima s Ustavom, a upravo taj članak, ugrađen u Zakon 2018. godine, propisuje raspisivanje javnog poziva Državnog sudbenog vijeća za predsjednika Vrhovnog suda. Riječ je, dakle, o jednoj potencijalnoj odluci u prilog predsjednikovom prijedlogu, koju bi u utorak, baš na dan izlaska ovog broja Nacionala, Ustavni sud mogao donijeti. Tako bi presjekao sve nedoumice i nastavak rasprave predsjednika Hrvatske Zorana Milanovića s predsjednikom Sabora Gordanom Jandrokovićem.

Takva bi odluka prisilila Sabor da odmah krene u raspravu i donošenje odluke o tome prihvaća li ili ne prihvaća profesoricu Đurđević za novu predsjednicu Vrhovnog suda. Prihvati li je Sabor većinom glasova, ona bi trebala stupiti na dužnost sredinom srpnja. Kako je rekao predsjednik Milanović, ako se saborskoj većini taj njegov prijedlog ne sviđa, neka ga odbije, ali profesorica Đurđević ostaje njegova kandidatkinja od koje neće odustati. Nije isključeno da te okolnosti zbog ovog novog prijedloga za ocjenu ustavnosti, potkrijepljenog i jakim argumentima dviju uglednih i utjecajnih odvjetnica, odlože odluku Ustavnog suda. Činjenica je da u hodnicima Ustavnog suda vlada velika uznemirenost. Više nije nemoguće da pripremljeni nacrt odbijenice za ocjenu ustavnosti članka 44.a Zakona o sudovima, na temelju prethodnog prijedloga Darija Juričana, sada bude povučen, jer Ustavni sud nije mogao procjenjivati i valjanost argumenata koje su ponudile Sandra Marković i Jadranka Sloković. Njihovi argumenti nisu bili ponuđeni na stolu za odlučivanje ustavnim sucima.

Gordan Jandroković zatražio je dopunu predsjednikova prijedloga zato što se profesorica Đurđević nije odazvala javnom pozivu Državnog sudbenog vijeća, ali dvije odvjetnice u svom prijedlogu za ocjenu ustavnosti sada tvrde da ta procedura predviđena zakonom zapravo nije u skladu s Ustavom. Za to kao krunski dokaz podastiru i dvije prethodne odluke samog Ustavnog suda iz 2000. i 2010. godine. Predsjednik Ustavnog suda Miroslav Šeparović, međutim, potvrdio je u petak HINA-i da je Ustavni sud zaprimio taj njihov prijedlog i najavio mogućnost da se i o njemu raspravlja u utorak, 23. ožujka, dakle, na već najavljenoj sjednici Ustavnog suda na tu temu, ali u povodu prijedloga Daria Juričana za ocjenu ustavnosti.

Na temelju Nacionalova uvida u dokument dviju odvjetnica, za razliku od Juričanova prijedloga, za koji je već bila pripremljena odbijenica, Sandra Marković i Jadranka Sloković kao ključne argumente u osporavanju članka 44.a Zakona o sudovima navode spomenute dvije konkretne odluke samog Ustavnog suda iz 2000. i 2010. godine. Upravo tim odlukama Ustavni sud ograničio je ovlasti Državnog sudbenog vijeća u situacijama kada ulazi u područje ovlasti drugih dionika izvršne i zakonodavne vlasti definirane Ustavom, pa tako i ako se miješa u Ustavom definirane ovlasti predsjednika Republike Hrvatske prema kojima predlaže Saboru kandidata za predsjednika ili predsjednicu Vrhovnog suda.

Sandra Marković i Jadranka Sloković otvorile su, dakle, mogućnost da Ustavni sud ne donese već pripremljenu odluku definiranu nacrtom koji je pripremila sutkinja izvjestiteljica Snježana Bagić, a u kojem je sličan pokušaj osporavanja ustavnosti članka 44.a Zakona o sudovima, onaj koji je podnio Dario Juričan, bio odbijen. Dakle, nije isključeno da se sada dogodi obrat i potvrdi da je Zoran Milanović ipak bio u pravu kada je kao kandidatkinju za predsjednicu Vrhovnog suda Saboru predložio profesoricu Zlatu Đurđević, unatoč tome što se nije odazvala javnom pozivu Državnog sudbenog vijeća kako je propisano Zakonom o sudovima.

U toj argumentaciji odvjetnice Sandra Marković i Jadranka Sloković pozivaju se i na stajalište Ustavnog suda od 15. ožujka 2000. godine iz ustavne odluke U-I-659/1994 u kojoj se konkretno zaključuje: „Uvažavajući navedena polazišta, Sud utvrđuje da se Ustavom propisana razdioba nadležnosti između državnih vlasti najbolje štiti ako zakonodavcu nije dopušteno zakonima zadirati u Ustavom utvrđene ovlasti i dužnosti najviših tijela državne vlasti predviđenih Ustavom. U postupku ocjene ustavnosti Zakona o Državnom sudbenom vijeću, Sud je stoga zauzeo stajalište da ovlasti i dužnosti koje pripadaju najvišim Ustavom utvrđenim tijelima unutar svake od državnih vlasti – a koje su (ovlasti i dužnosti) također propisane Ustavom – ne mogu biti ni proširivane ni ograničavane zakonima, jer bi to moglo utjecati na njihov Ustavom utvrđeni položaj i na međusobne odnose među njima, a time i na temeljna obilježja ustavnopravnog poretka kakav je izvorno ustrojen Ustavom.“

I prema jednom od ustavnih stručnjaka s kojim su se konzultirale i odvjetnice Sandra Marković i Jadranka Sloković, taj stav Ustavnog suda – potkrijepljen i odgovarajućom odlukom – apsolutno ima smisla. Drugim riječima, u vezi ustavnosti izbora predsjednika Vrhovnog suda RH, odnosno uloge DSV-a u tom procesu, važno je znati da je Ustavni sud ranijih godina već donosio odluke relevantne za taj slučaj: Odluke: U-I-659/1994 od 15. ožujka 2000. godine; U-I-190/2001 od 12. srpnja 2001. godine i U-I-191/2001. od 30. ožujka 2010. godine. Tako Ustavni sud još od 2000. godine nadalje jasno i nedvosmisleno tvrdi da se nadležnosti DSV-a ne mogu zakonom proširivati izvan onih ovlasti koje to tijelo po Ustavu izričito ima. To, dakle, znači da se DSV-u ne mogu bez promjene samog Ustava davati nikakve nove ovlasti, ma kakve god one bile. A Ustav Republike Hrvatske DSV-u odriče bilo kakvu ulogu kada se radi o izboru predsjednika Vrhovnog suda.

U prilog takvom shvaćanju odvjetnice navode da „u članku 119. stavku 2 Ustav očito nema namjeru ovu ustavnu ovlast Predsjednika Republike dati u zakonsko razrađivanje“.

Zatim to i obrazlažu: „Dakle, predlaganje predsjednika Vrhovnog suda izvorna je ustavna nadležnost predsjednika Republike, ničim ograničena. Iz Ustava proizlazi, predsjednik predlaže Saboru koji, nakon što je dobio prethodno mišljenje Opće sjednice Vrhovnog suda i nadležnog odbora, obavlja izbor. Ustav ne kaže čak ni ‘u skladu sa zakonom’, još manje sam predviđa neku posebnu proceduru. Jedino ograničenje koje predsjednik ima po prirodi stvari su materijalni uvjeti za izbor predsjednika VSRH koje predviđa zakon, poput pravničkog obrazovanja i radnog staža. I tako je bilo do 2018. godine, kada je saborska većina promjenom Zakona o sudovima neustavno ograničila izvornu predsjedničku ovlast, propisujući da postupak inicira Državno sudbeno vijeće javnim pozivom, što Ustav ne predviđa. Štoviše, Zakon u članku 44. stavak 4. od predsjednika Republike suprotno Ustavu traži da on pribavi prethodno mišljenje Opće sjednice Vrhovnog suda i nadležnog odbora Hrvatskog sabora.“

Prema tumačenju dviju odvjetnica, „taj zakon propisuje nešto što je izričito u suprotnosti s Ustavom koji predviđa drukčiju proceduru: predsjednik predlaže Saboru kandidata, a onda Sabor prije donošenja odluke traži prethodno mišljenje svog nadležnog odbora i Opće sjednice Vrhovnog suda. Te su promjene, zapravo, suptilni način pritiska na predsjednika Republike i njegovo kapacitiranje prilikom formiranja prijedloga za predsjednika VSRH. Osobno, nemam nikakve dileme – navedene odredbe Zakona o sudovima o izboru predsjednika Vrhovnog suda su neustavne.

Naime, Ustav je kao ovlaštenog predlagatelja za izbor predsjednika VSRH predvidio predsjednika Republike upravo zbog načina njegova izbora (neposredni izbor građana) i njegove Ustavom određene izvanstranačke pozicije. Želio je jedinom dužnosniku takvog profila dati ovlast da predlaže čelnika pravosudne vlasti koji bi morao biti potpuno neovisan o politici i imati vrline koje ga čine dostojnim da bude na čelu sustava koji dnevno odlučuje o iznimno važnim pravima i obavezama građana i drugih subjekata“, tvrde Sloković i Marković.

Pozivaju se i na članak 124. Ustava, koji propisuje:

„Državno sudbeno vijeće, u skladu s Ustavom i zakonom, samostalno odlučuje o imenovanju, napredovanju, premještaju, razrješenju i stegovnoj odgovornosti sudaca i predsjednika sudova, osim predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske. S druge strane, članak 119. Ustava, u kojem je propisan postupak izbora predsjednika Vrhovnog suda, uopće ne spominje DSV, a stavak 2. toga članka glasi: ‘Predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske, uz prethodno mišljenje Opće sjednice Vrhovnog suda Republike Hrvatske i nadležnog odbora Hrvatskoga sabora, na prijedlog predsjednika Republike bira i razrješuje Hrvatski sabor. Predsjednik Vrhovnog suda Republike Hrvatske bira se na četiri godine’.“ I prema ustavnim stručnjacima, koje je konzultirao i Nacional, „iz toga se jasno može zaključiti da bilo kakvo redefiniranje postupka izbora predsjednika Vrhovnog suda RH može biti učinjeno jedino odgovarajućom izmjenom Ustava Republike Hrvatske, a nikako ikakvim zakonom“.

S druge strane, GRECO je u svojim preporukama o načinu izbora predsjednika Vrhovnog suda napisanim još 2014. godine, a na koje se saborska većina poziva, tražio da se postupak tog izbora unaprijedi tako da se DSV-u da „odlučujuće sudjelovanje“ u cijelom procesu. No hrvatski Zakon o sudovima, koji Vlada RH brani kao mjeru učinjenu upravo na zahtjev GRECO-a, DSV-u uopće ne daje „odlučujuću ulogu“, već samo ulogu „poštara“ koji zaprimljene prijave mora proslijediti dalje Uredu predsjednika Republike Hrvatske. I tu je, dakle, vidljivo da bi dosljedno provođenje preporuka samog GRECO-a, ključnog argumenta Vlade u cijeloj priči, zapravo zahtijevalo da se nove ovlasti DSV-a provedu kroz promjene Ustava, a ne zakona. GRECO ne ulazi u to kako bi Hrvatska DSV-u trebala dati „odlučujuću ulogu“, ali je u kontekstu onoga što piše u Ustavu RH jasno da bi se to moralo učiniti isključivo promjenom Ustava, za što je potrebna dvotrećinska većina zastupničkih ruku. U suprotnom, kako tvrde Nacionalovi sugovornici, zakonskim izmjenama mijenja se duh Ustava, nerijetko i običnom većinom zastupničkih ruku, iako je poznato da je za promjene Ustava potrebna dvotrećinska većina glasova svih saborskih zastupnika.

Osporavajući članak 44.a Jadranka Sloković i Sandra Marković navode i odluku Ustavnog suda U-I-191/2001. od 30. ožujka 2010. godine, koja tumači da je nadležnost DSV-a moguće urediti zakonom, ali samo u vezi onih ovlasti koje su DSV-u eksplicitno dane Ustavom, što je bila nadgradnja odluke iz 2000. godine. U svrhu toga navode: „Udruga hrvatskih sudaca iz Zagreba, zastupana po tadašnjem predsjedniku Vladimiru Gredelju, a potom po predsjedniku Đuri Sessi, podnijela je prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom pojedinih odredaba Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudovima (Narodne novine broj 129/00.) te članka 2., članka 8. stavka 5., članka 11., članka 13., članka 14. stavka 3., članka 16., članka 17. i članka 24. stavka 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o Državnom sudbenom vijeću (Narodne novine broj 129/00.; u nastavku: ZID ZDSV/00).“ Potom Sloković i Marković citiraju i konkretnu odluku koju je tim povodom donio Ustavni sud, u kojoj se kaže: „… Ustav u članku 123. stavku 1. taksativno je utvrdio djelokrug Državnog sudbenog vijeća, odnosno da je tom odredbom taj djelokrug ‘limitiran’ i nije ga dopušteno sužavati ni proširivati. Člankom 123. stavkom 1. Ustav utvrđuje tijelo koje odlučuje o imenovanju i razrješenju sudaca te o njihovoj stegovnoj odgovornosti, Državno sudbeno vijeće…“

Napokon, Sloković i Marković predlažu Ustavnom sudu ukidanje osporene zakonske odredbe članka 44.a Zakona o sudovima jer je, po njima, u suprotnosti s u njihovu prijedlogu „argumentiranim ustavnim odredbama, načelima i jamstvima“. „Smatramo da je zakonom propisana drugačija procedura u odnosu na onu određenu u članku 119. stavku 2. Ustava, s obzirom na izbor predsjednika Vrhovnog suda. Člankom 44.a Zakona o sudovima nije poštovano ni ustavno određenje iz članka 98., koji navodeći dužnosti predsjednika Republike navodi da ‘obavlja druge dužnosti određene Ustavom’“, objasnile su Sloković i Marković.

Nadalje navode i „Članak 44.a Zakona o sudovima predsjedniku Republike daje u ovlast pribavljanje mišljenja Opće sjednice Vrhovnog suda i Odbora za pravosuđe Hrvatskog sabora, što je izvan ove ustavne odredbe; Članak 44.a Zakona o sudovima suprotan je i odredbi članka 124. Ustava koji u stavku 2. završno navodi ‘osim predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske’. Sve te nesuglasnosti s Ustavom osporene odredbe dovelo je u konačnici do povrede načela vladavine prava. Zbog očite nesuglasnosti navedene zakonske odredbe s Ustavom, smatramo utemeljenim privremeno obustaviti izvršenja pojedinačnih akata i radnji koji se poduzimaju na osnovi članka 44.a Zakona o sudovima“, zaključile su svoj prijedlog za ocjenu ustavnosti Jadranka Sloković i Sandra Marković. Sada je na potezu Ustavni sud koji bi, prema najavama, o tom prijedlogu trebao odlučivati u utorak, ali odluku koju će donijeti morat će potom poštovati svi, uključujući i predsjednika Hrvatske Zorana Milanovića, kao i predsjednika Sabora Gordana Jandrokovića.

 

Komentiraj