‘U našoj trupi tekst je temelj, a vježbe sve dovode do savršenstva’

Redatelj Grigorij Kozlov uoči nastupa u HNK u Zagrebu 17. rujna

Predstava „Taras“ Festivalskog kazališta Baltički dom, prema motivima romana „Taras Buljba“ Nikolaja Vasiljeviča Gogolja i u režiji Sergeja Potapova, 13. rujna otvorit će 13. Međunarodni festival Sanktpeterburške kazališne sezone, koji u Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu do 17. rujna donosi četiri predstave iz Sankt Peterburga. Sljedećeg dana gostuje Državno dramsko kazalište Prijut komedianta s baletnom predstavom „Solaris“ redatelja Jurija Smekalova, a Sanktpeterburško državno akademsko kazalište komedije „N. P. Akimov“ predstavit će se 15. rujna s komedijom „Ludi novac“ Aleksandra Nikolajeviča Ostrovskog, u režiji Tatiane Kazakove. Posljednjeg dana ovog festivala, 17. rujna, bit će izveden Molièreov „Tartuffe“ u režiji Grigorija Kozlova, Sanktpeterburškog državnog kazališta Masterskaja.

Grigorij Kozlov veliko je kazališno ime u Rusiji, redatelj i kazališni pedagog koji je 2010. osnovao Sanktpeterburško državno kazalište Masterskaja. To kazalište ima 50 predstava u repertoaru, a svaka od njih nastala je kao rezultat pomnog iščitavanja teksta i rada s glumcima, sve bivšim polaznicima Kozlovljeve poznate kazališne škole. Kozlov je dao intervju Nacionalu.

Nacional: Sanktpeterburško državno kazalište Masterskaja izvest će “Tartuffea” u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, što publika može očekivati?

Ono što radimo je moderni ruski psihološki teatar. Neki misle da je takva vrsta teatra zastarjela, ali mi razmišljamo kao Trigorin u Čehovljevu “Galebu” – dovoljno je mjesta za sve, stare i nove. Zanima nas otkriti ono što je važno ljudima i njihovim osjećajima, različitostima – ima ih kompliciranih, dobrih, loših, ljubaznih, okrutnih, nježnih. O ljudima govorimo ono kako ih vidimo, kako ih vide autori predstava koje izvodimo, a to je gledateljima zanimljivo.

Nacional: U HNK-u će se predstaviti cijela kazališna scena St. Peterburga. Kako je vi vidite i gdje je tu Masterskaya, vaše kazalište?

Naše kazalište ima bogato iskustvo u turnejama, ali naravno postoji nervoza svaki put kad dolazimo u novi grad. Kako će nas gledatelji prihvatiti, hoće li nas razumjeti, hoće li shvatiti našu poruku? Dosad smo u tome uspijevali. Nedavno smo počeli nastupati u Kini, državi s potpuno drugačijom kulturnom tradicijom i drugačijim razmišljanjem, i prihvatili su nas kao da smo nastupali kod kuće. To znači da naše kazalište govori o nečemu toliko uobičajenom za cijeli svijet. Nadamo se da ćemo i sa Zagrepčanima pronaći zajednički jezik.

Nacional: Izvest ćete “Tartuffea”, ali koliko sam vidjela bit će to komedija sve dok ne postane tragedija. O čemu je riječ, zašto ste je pretvorili u tragediju?

„Tartuffe“ je priča o izigranom povjerenju, o čovjeku kojeg je prevarila osoba koju je smatrao prijateljem, nekime tko priča isti jezik i razmišlja na isti način. Ono što je grozno za Orgona nije to što su mu uzeli dom i prijetili mu i zatvorili ga zbog optužbe za izdaju kralja i domovine, grozna je ta prevara. Ljudska okrutnost, zloba, prevara. Molièreova komedija ima sretan završetak: kralj kažnjava zlu osobu i oprašta Orgonu. Moguće je vratiti stvari kakve su bile. Ali tako čista osoba poput Orgona ne može zaboraviti razočaranje u čovjeka kojem je potpuno vjerovao. Zato naš „Tartuffe“ nije samo komedija, nego i tragedija razočaranja, tragedija očaja.

Nacional: Kakav je vaš odnos prema klasičnoj literaturi? Ovaj naslov pretpostavlja i ističe da je dobro vječno, a zlo samo prolazno, mislite li jednako? Ili nas život demantira?

Klasična literatura ne ističe samo to. Ona govori o različitosti života, o više lica ljudske prirode, kompliciranim odnosima među ljudima, savjesti, moralu, dostojanstvu, ponosu, kukavičluku, očaju i mnogim drugim stvarima. Govori i o višestrukosti manifestiranja dobra i zla, naravno, a najviše od svega – kako je često lako zamijeniti jedno drugim. Ali upravo je to razlog što je klasika vječna. Njezino vrijeme ne prolazi. Zato se čini kao da te stvari gledamo istovremeno u kazalištu i u stvarnosti – daje odgovore na sva pitanja.

Nacional: Zašto ste odlučili 2010. osnovati kazalište? Koji je glavni cilj, kakve predstave izvodite?

Te 2010. glumci moje glumačke radionice diplomirali su na kazališnom institutu. Bila je to učinkovita trupa koja se sastojala od iznimnih i vrlo obećavajućih mladih talenata. Kazališna zajednica grada – moram joj zahvaliti – uputila je zahtjev vladi da trupu zadrži kao novo kazalište. Počeli smo s radom. Već smo tada imali repertoar – Vampilov, Dostojevski, Ostrovski, Kuprin, moderni autori. Nismo imali svoj prostor pa smo nastupali u drugim dvoranama, ali imali smo svoje glumce. Grad nas je bolje upoznao i dolazilo nam je još više ljudi. Onda smo dobili kazališnu zgradu u kojoj radimo, u predgrađu Sankt Peterburga. Rekli su nam: „Tko će ići onamo, predaleko je!“ Ja sam im znao odgovoriti: „Za dobre predstave, ići će!“ I pogodio sam. Naš repertoar danas ima 50 predstava, a kazalište je puno svake večeri. Tijekom turneja igramo predstave u dvorani za tisuću mjesta, svi se gledatelji smiju, plaču i plješću, kao i doma kad igramo u našim manjim dvoranama. Želimo raditi kazalište o ljudima, za ljude. Želimo govoriti o vječnim stvarima, o onome što nas muči i onima koji razmišljaju jednako kao i mi. O sadašnjosti, ljubavi, smrti, sreći i tuzi – svemu onome što je čovjeku važno.

U svoje kazalište pozivamo redatelje sličnog razmišljanja, ali drugačijeg kazališnog jezika. Ponekad to proizvede uspjeh, ponekad ne, ali sve je to vrlo korisno i zanimljivo ne samo nama, već i našoj publici. Prihvaćamo samo dobre tekstove u svoj repertoar. Ne nužno klasike, igramo i predstave prema modernim autorima. Ta je literatura u pravilu izvanredna, a rad na njoj obogaćuje.

Nacional: Kako biste opisali svoj način predavanja, učenja, koliko je različit od uobičajenog bavljenja glumom?

Prvo, glumce učimo da razmišljaju dok su na pozornici. Da zadrže dugačku misao od početka do kraja situacije, od početka do kraja predstave. Da slušaju partnere na pozornici, da komuniciraju s njima, da ih osjećaju čak i kad među njima ne postoji dijalog. Nužno je puno čitati, pitati pitanja, dobiti informacije o svemu što se stvara tijekom proba, o autoru, vremenu u kojem je pisao, vremenu junaka u tekstu koji je autor pisao. Pozivamo stručnjake koji do u detalja predstave autora i epohu u kojoj je stvarao. I, naravno, za studenta umjetnosti tehnika je iznimno važna – sposobnost lake kontrole tijela i glasa.

Ono što je važno za metodu postavljanja predstave jest to što počinjemo od analize teksta. Detaljno razgovaramo o tome zašto su se likovi ponašali ovako ili onako, zašto su tako govorili, što su imali na umu u određenom trenutku, što su implicirali, zašto nisu govorili drugačije iako su mogli. Nakon toga počinjemo s etidama, malim vježbama. To znači da glumci igraju scene dok u glavi već imaju ideju o svom liku, pokušavajući prilagoditi tu ideju autorovu tekstu, učiniti ga organskim, iskušavajući prostor, okolnosti, situaciju sa svojim tijelom. Tako se stvaraju mnoge uspješne predstave. Čak kad autor nema neku scenu i nešto je opisano dvjema riječima, etide su ponekad toliko snažne i precizne da ulaze u izvedbu i postaju uvjerljivi dio predstave. Kao redatelj uvijek sam, naravno, siguran u to kako će predstava izgledati. Ali nije moguće, da tako kažem, samo „podijeliti uloge“: ti dođeš tamo, skočiš ovdje, kažeš ovo i ti kažeš ovo. Izlazak, skakanje, šaptanje, vikanje – sve to rodit će se u umjetniku samo od sebe i korespondirati s logikom cijele radnje. Ako se umjetnik osjeća potpuno neugodno u scenografiji koja, po mojemu mišljenju, treba biti tamo od početka, u tom ću ga slučaju ili približiti toj scenografiji, da osjeti potrebu stajati upravo ondje i govoriti upravo to što treba, ili sam pogriješio i ta scenografija ne može biti takva.

Nacional: Svi su glumci u vašoj trupi, dakle, ujedno i vaši student, svi su mladi. Može li ta činjenica ponekad biti teret, u smislu stvaranja nekih predstava?

Naši glumci puno čitaju, gledaju filmove, raspravljaju o važnim društvenim temama. Njihov su um i duša konstantno u poslu, a to uvijek pruži emocionalno i intelektualno iskustvo na temelju kojeg je moguće konstruirati sliku starijeg lika. U diplomskim predstavama oni su – a tad su imali 20, 25 godina – igrali starije ljude, čak i starce, i svi su gledatelji rekli da je njihova gluma izgledala uvjerljivo. Nije toliko važan vanjski izgled, koliko stanje vašeg uma dok igrate. Ako gledatelj vjeruje glumcu, njihov se mladalački izgled brzo zaboravi na sceni. Naši glumci ne koriste nikakve maske kad igraju starce, ne koriste pudere kojima bi posijedili kosu, samo se pojave na sceni. Gledatelji im vjeruju i to je ono što je važno.

Nacional: Koliko vam je važno predstavljati rusku kulturu? Smatrate li to odgovornošću, čašću, opterećenjem?

Nastupanje u inozemstvu ne vidimo kao misiju. Radi se samo o upoznavanju s novim ljudima koji su željeli doći pogledati našu predstavu, a kad su oni u pitanju radi se o upoznavanju teatra iz Sankt Peterburga, mladim glumcima, jednim tipom raznolikog modernog kazališta.

Nacional: Koji su planovi trupe?

Ove sezone imamo nekoliko premijera u planu. Naš redatelj Roman Gabrija postavlja vlastiti tekst u vidu poezije. Glumac Maksim Blinov debitirat će u ulozi redatelja, postavlja dramu američkog autora Neila LaButea. Moj prijatelj i dugogodišnji suradnik Aleksandar Bargman u listopadu će na velikoj sceni postaviti „Cyrana de Bergeraca“. Još jedan naš prijatelj, Aleksej Jankovski, priprema predstavu temeljenu na Tolstojevoj „Ani Karenjini“. A ja pripremam Shakespeareova „Romea i Juliju“ s glumcima pripravnicima naše trupe koji su diplomirali prošle godine i unatoč tome već igraju pet predstava s našeg repertoara.

Komentiraj