Prošlog tjedna u zagrebačkom Kaptol centru skladatelj Antun Tomislav Šaban promovirao je svoj novi glazbeni film “Kvintet za klarinet i gudače”, koji će uskoro biti prikazan i na Hrvatskoj televiziji, u režiji videoumjetnika Tomislava Povića, produkciji Fonarta i Cantusa, a u izvedbi Gudačkog kvarteta Rucner i klarinetista Ratka Vojteka. U suvremenoj klasičnoj glazbi takva je vizualna produkcija u Hrvatskoj još u začecima i pokušaj je prezentiranja klasične glazbe izvan zatvorenih koncertnih prostora.

Antun Tomislav Šaban završio je studij klasične i jazz kompozicije u Zagrebu, Miamiju i Beču. Od 2001. glavni je tajnik Hrvatskog društva skladatelja (HDS), a od 2000. do 2013. bio je i umjetnički ravnatelj jazz projekata HDS- a. Jedan je od utemeljitelja European Composer and Songwriter Alliance (ECSA), krovnog saveza europskih skladateljskih udruga, a 2013. izabran je za dopredsjednika saveza i predsjednika Odbora ECSA- e za umjetničku glazbu. Djela su mu izvodili ugledni orkestri, ansambli i solisti u Hrvatskoj i svijetu, a surađivao je s glazbenicima poput Massima, Arsena Dedića, Radojke Šverko, Gibonnija i Tonyja Cetinskog na crossover projektima. Njegova transkripcija Vivaldijevih “Četiriju godišnjih doba” za dva klavira objavljena je 2001. na CDizdanju diskografske kuće EMI Classics, jednom od najprodavanijih albuma ozbiljne glazbe u više europskih država. Za umjetnički doprinos nagrađen je brojnim domaćim i međunarodnim priznanjima, a nagradu Porin dobio je za jazz produkciju.

U razgovoru za Nacional objasnio je kako radi na tome da se u percepciji umjetničkih vrijednosti u Hrvatskoj izjednače suvremena klasična i jazz glazba, zašto se u ranoj mladosti inficirao jazzom, može li se danas uopće utjecati na radijske urednike da puštaju kvalitetnu autorsku glazbu i na kojim načelima funkcionira prikupljanje tantijema i malih autorskih i srodnih prava preko ZAMP-a.

  • Antun Tomislav Šaban, glavni tajnik Hrvatskog društva skladatelja, govori o glazbenoj industriji, ZAMP-u, prezentiranju klasične glazbe putem videospotova snimljenih u prirodi
  • Za Nacional govori i o tome zašto Hrvatska ne odgaja kreativce

     

NACIONAL: Glazbeni film “A.T.Šaban: Kvintet za klarinet i gudače” sniman je u šumskom ambijentu kao malo duži videoclip, kakav je uvriježen u pop-glazbi. U suradnji s T. Povićem snimili ste lani “Golgotu” za zbor i orgulje.

Videoclip, odnosno spot kod nas je uobičajen u pop-glazbi kao format koji je već desetljećima u optjecaju i prilagođen je vizualizaciji glazbe za televiziju. Ne postoji neki ekvivalent u umjetničkoj glazbi. Tu je, naravno, i pitanje trajanja, jer je lakše u televizijsku shemu ubaciti nešto što traje 3-4 minute nego nešto što traje 18 ili 22 minute, kao moje kompozicije. Postoje i televizijski programi koji su rađeni po drukčijem kulturnom formatu, a mi imamo nešto takvo, jako dobro, Treći program HTV- a. Tu se otvorio velik prostor, to je iznimno kvalitetan program i drago mi je da je jako gledan. Oni imaju prostora za glazbu, ali opet se ne radi o odgovarajućim sadržajima u vizualnom smislu, jer uglavnom emitiraju snimke koncerata. Zato su im ovakvi kratki glazbeni filmovi dobrodošli. Oni traže upravo takve sadržaje. Što se tiče “Golgote”, recepcija i šire publike i stručnih televizijskih kadrova bila je jako dobra. Televizija je još uvijek najjači medij za prenošenje djela do publike među vizualnim medijima poput interneta, YouTubea, društvenih mreža.

JRE_1662
Antun Tomislav Šaban, glavni tajnik Hrvatskog društva skladatelja Foto: Josip Regović

NACIONAL: Jeste li preuzeli suvremeni pristup klasičnoj glazbi kako bi se mladim generacijama pokazalo da je to glazbeno naslijeđe koje ne mora biti statično, kruto, nezanimljivo?

Apsolutno. Tako se širi krug slušateljstva. Mnogi ljudi koji inače ne bi došli u dodir s ozbiljnom glazbom kroz ovakve će filmove dobiti novo iskustvo pristupa takvoj glazbi. To je kreativni put širenja publike.

NACIONAL: Pišete tzv. apsolutnu glazbu, koja ne sadrži izvanglazbene asocijacije, ali upravo u primjeru “Kvinteta” u Maksimirskoj šumi pokazalo se da tonovi instrumenata odlično korespondiraju sa zvukovima iz prirode. Trebaju li uopće laici s takvim pomoćnim audiosredstvima slušati glazbu i imati takve asocijacije pri slušanju?

Smiju, zašto ne. Kao skladatelj nemam ništa protiv toga, kao ni mnogi moji kolege. Nekako je prošlo vrijeme striktne podjele žanrova i, kako volim reći, “smrtno ozbiljne” glazbe. Skladatelji koji pišu nekomercijalnu ili suvremenu klasičnu glazbu također traže nove putove suradnje s publikom, pokušavajući glazbu prezentirati na neortodoksan i nekonvencionalan način. Mislim da je to trend koji postoji već desetljećima i koji bi se ukratko mogao nazvati “izvan koncertnih prostora”. Glazba bi trebala biti dostupna u svim prostorima i situacijama. Nema razloga da i umjetničku glazbu ne slušamo i u drugim prostorima, kao i komercijalnu.

NACIONAL: Bavite se aktivno kompozicijom suvremene klasične glazbe, ali i jazza. Kada ste studirali, 90- ih godina, kakvi su bili trendovi u jazzu? Što ste kao trajno iskustvo ponijeli iz tih dana?

U ovih dvadesetak godina dosta se toga promijenilo. Kad studirate, morate se držati nekih kanona i u jazzu. Morao sam proučavati primjere iz glazbene prošlosti jazza, kao i u studiju klasične glazbe. Prolazili smo kroz analize stilova, od klasičnih do avangardnih, koji su čak malo bliže ozbiljnoj avangardnoj glazbi, preko nekih koji idu u smjeru rock i pop-zvuka, prema blues-jazzu i jazz-rocku. Moj profesor jazz kompozicije Ron Miller, vrlo ugledan pedagog, čiji je student bio i Pat Metheny, uvijek je smatrao da nije važno kojim glazbenim jezikom govoriš, ali da treba poznavati i druge jezike, posebno neke prošle. Bez čvrste baze nema suvremenog umjetničkog izraza.

NACIONAL: Što je kod vas potaknulo interes za jazz? Veći zvukovni, ritamski, harmonijski dijapazon, izazov improvizacije?

To je uvijek pitanje osobnih preferencija. I kao dijete sam jako volio jazz, ali sam klasičnu glazbu učio od šeste godine. Tada nije bilo jazz usmjerenja u glazbenoj školi, a nema ga ni danas. Bio sam samouk. Tek kad sam počeo studirati u Austriji, dobio sam prve službene lekcije. Trebao sam štošta nadoknaditi i to sam uspio u Americi. No uvijek sam htio skladati za jazz orkestar jer su mi ritamske formulacije u jazzu bile uzbudljivije. Iako isprva nisam znao što je to, niti kako ta glazba funkcionira, sve mi se činilo čarobnim: vještina pojedinih instrumentalista, složena harmonija, a nadasve ritam. Prvi kolege koji su mi dali priliku da čitav tjedan uvježbavam i snimam program s profesionalnim jazz orkestrom bili su odgovorni ljudi Radiotelevizije Slovenije, a posebno moj stariji kolega Lojze Krajnčan. Sljedeći uspjeh bila je nagrada Big Band Süd koju sam 1996. dobio u Leibnitzu na natjecanju koje je organizirao dirigent Sigi Feigl, a istovremeno sam započeo suradnju s Austrian Jazz Composers Orchestra kojemu sam četiri godine bio menadžer i organizator. Nakon 2000. najviše sam surađivao s Big Bandom HRT–a.

NACIONAL: Do koje mjere danas kao skladatelj možete tolerirati ili primjenjivati fusion stilova u glazbi? Kad to iz sfere estetike prelazi u glazbeni kič ili potpunu komercijalu koja spada pod nekadašnju Komisiju za šund?

Čini mi se da je većina takvih projekata u sferi čistih poslovnih projekata koji imaju isključivo komercijalnu vrijednost i misiju. Naravno da postoje i eksperimenti koji ne uspiju, ali neki postaju veliki komercijalni uspjesi. Danas je gotovo nemoguće to podvesti pod nekakav šund, raditi kanone i postavljati granice do kojih se može ići ili ne. Sve je prepušteno tržištu ili nečijoj tužbi za povredu časti, plagijat, a mi možemo sjesti i plakati ako nam se ne sviđa. Važnije je da uvijek postoji alternativa – kvalitetna glazba s umjetničkim pretenzijama koja poštuje standarde u koje je uloženo puno truda. Vjerujem da će takva glazba uvijek imati svoju publiku.

NACIONAL: Postoji li neki okvir preko HDS-a ili nekih stručnih simpozija i seminara gdje možete davati smjernice i dodatnu glazbenu edukaciju glazbenim urednicima s radiopostaja koji nisu prije dobili ozbiljno glazbeno obrazovanje?

Opet je sve tržište, a ako govorimo o radijskom tržištu u Hrvatskoj, ono je problematično jer postoji vrlo malo inicijativa koje bi težile za originalnošću ili kvalitetom. Ili imate stanice koje bi sve htjele biti poput Antene, ili druge, koje bi htjele biti Narodni radio. Vrlo malo njih ima svoj identitet. Javni radio opet ima svoje probleme. No veliki je problem na području originalne autorske domaće i strane glazbe. Ako ste songwriter u Hrvatskoj i napišete dobru pjesmu, kako ju plasirati na radio? Tu više nema sinergije i partnerstva koje je postojalo prije, da postoji diskograf koji je pronalazio i ulagao u nove autore, izvođače, ulagao u snimke i kad bi napravio novi proizvod išao prema radiju pa od niže rangiranih postaja plasirao pjesme na jače. To, nažalost, ne postoji i mi kao struka apeliramo, imamo neke razgovore i kontakte s radijskim urednicima, ali to ide teško jer je puno radijskih postaja. Načelno je velik problem plasirati bilo što novo i drukčije, zato se koncentriramo na velike radiopostaje, jer njih, logično, u programskoj politici slijede i manje. Svi idu na ono što je sigurno i to ide tako daleko da o programu ne odlučuju urednici, nego neki softveri koji se baziraju na anketama slušateljstva što je najpopularnije. Tako softver odlučuje što će se vrtjeti. To uništava biznis i glazbenu industriju, ako govorimo o kvaliteti i novome, jer se jedne te iste pjesme vrte u beskraj, a neke nove, možda još bolje stvari nemate gdje čuti.

NACIONAL: Jeste li još uvijek dopredsjednik Europskog saveza skladatelja? Kakve su vaše obveze?

To je interesna organizacija koja u cijeloj Europi promovira interese skladatelja, i umjetničke i poslovne. U desetak godina koliko postoji, postigli smo znatne uspjehe. Doveli smo skladatelje “za stol” da mogu sami razgovarati i zastupati svoje interese, jer prije nije bilo tako. Zastupali su ih agenti, izdavači, odvjetnici, zastupnici društva za kolektivnu zaštitu, ali samih kreativaca nije bilo. Iz toga i danas proizlazi pogrešna percepcija autorskog prava na koje se gleda kao na multinacionalnu industriju koja zarađuje milijarde, a pravim autorima i kreativcima ne pripadne ništa. To realno nije tako: veliki dio autora ostvaruje osnovni prihod od autorskih prava, od sustava kakav je u Hrvatskoj ZAMP. Ako ste ono što Amerikanci zovu “non performing songwriter”, dakle, ako ne nastupate i sami izvodite svoja djela kao kantautor, uopće nemate alternativu. Radimo na tome da skladatelji imaju sve veći utjecaj na svoj novac i jedan od koraka k tomu je Europska direktiva o kolektivnom ostvarivanju autorskih prava koja je prije više od godinu dana stupila na snagu i koja će pridonijeti da postanemo jači u suodlučivanju što se radi s novcem. Vrlo nam je teško i nositi se s naslijeđem “spina” da je HDS i ZAMP vlasništvo i biznis Ive Josipovića, to je nešto što nam je donijelo pogrešnu percepciju javnosti i na tome moramo poraditi.

NACIONAL: Puno se pisalo i govorilo o troškovima službe ZAMP kao vrlo visokim i spornim?

To je još jedan besmisleni spin. Normativ za dopuštene troškove definirao je WIPO, ured UN- a za intelektualno vlasništvo. Tamo stoji da su dozvoljeni troškovi do 30%. Troškovi Službe ZAMP-a u Hrvatskoj definitivno su najniži u regiji i iznose 25%. Naravno, troškovi su manji što je veća količina novca. HDS-ZAMP je po svom prometu i broju članova koje zastupa vrlo malo društvo na malom tržištu i naravno da su ti troškovi procentualno veći nego u, primjerice, njemačkom skladateljskom društvu koje godišnje prikupi između 700 i 800 milijuna eura. Oni imaju troškove od 16%, ali iz te mase eura, to je opet 120 milijuna eura, a ZAMP isti taj posao obavi za manje od 3,5 milijuna eura. Naši troškovi su onoliki koliko dopuštaju sami članovi HDS- a i ostali nositelji prava koji upravljaju svim tim procesima.

Postoji 20-30 članova HDS-a koji su izabrani u tijela Društva, Nadzorni odbor, Predsjedništvo, Autorsko-pravni odbor i koji su zaista dobro informirani. Na kraju krajeva, to je naš novac, novac hrvatskih autora, a ne novac poreznih obveznika ni države. To čak nije ni novac ZAMP- a.

Mi autori od tog novca živimo i znatan dio, koji se mjeri milijunima kuna, vraćamo u svoje glazbene i umjetničke projekte, u prosjeku oko 3 milijuna kuna; od Muzičkog biennala i Zagrebačkog festivala do izdavaštva, diskografije i ostaloga, to je novac kojega se sami skladatelji odriču. Dajemo i milijun kuna godišnje u tuđe, neovisne projekte, dakle, podupiremo široku paletu glazbe, od tradicijske do raznih vrsta klapske, tamburaške i rock glazbe. Riječ je o sedamdesetak festivala, smotri i izdavača, od kojih svaki pridonosi kulturnoj i glazbenoj raznolikosti u Hrvatskoj.

HDS je vjerojatno najveći privatni financijer i rock glazbe, bilo kroz naše projekte poput RockOff festivala na koji se prijavilo više od stotinu rock bendova te kroz natječaje. U svojoj sobi u HDS-u imam hrpu zahvalnica raznih rock bendova i rock festivala. Dakle, značaj dio autorskog novca utroši se u projekte od opće društvene koristi.

NACIONAL: Dio tih tantijema i autorskih prava koje ZAMP prikupi u Hrvatskoj ide u inozemstvo stranim autorima i izvođačima, jer je HDS/ZAMP član svjetske mreže autorskih društava. Koji je postotak ukupne svote u pitanju?

Otprilike trećina, s tim da postoji i obrnuti proces, jer se hrvatska glazba izvodi i u inozemstvu. Svake godine dolazi izvana u prosjeku pet milijuna kuna. Na žalost, u nekim je zemljama taj sustav autorskih prava nesređen. Naša su najveća “regionalna” tržišta Srbija i Bosna i Hercegovina i tu smo hendikepirani: iz Srbije nam nešto novca još i dolazi, a iz BiH i Makedonije vrlo malo. Vjerujem da će se ulaskom tih zemalja u EU ti procesi riješiti i ubrzati.

NACIONAL: Kakvi su vam planovi, što biste stilski voljeli komponirati?

Moj je problem kao skladatelja to što sam ujedno i tajnik HDS-a, taj mi ozbiljan posao oduzima mnogo vremena. Veliki, ambiciozni projekti zasad su isključeni. Ono u čemu bih se volio okušati – a za to ću vjerojatno trebati pričekati da prestanem biti tajnik – neka je vrsta glazbenog teatra. Je li to mjuzikl ili opera, nebitno. Ne mora to trajati tri sata, imati tri čina s velikim orkestrom, deset solista i slično. Ima i kraćih formi, evo, na ovogodišnjem Bijenalu raspisan je natječaj za petominutnu operu koji je bio jako dobro prihvaćen, imali smo više od sto prijava i najbolji će biti izvedeni 21. travnja. Moj zadnji film možda je korak u tom smjeru jer postoji vizualna dimenzija, ali glazbeni teatar je posebna kategorija, koja obuhvaća i glumačke, scenske, elektroničke efekte i razine. Također volim uglazbljivati tekstove i stalno tragam za lijepim tekstovima. Bavit ću se malim formama, to je nešto što si uz ostale obveze mogu priuštiti.

Komentiraj

FOTO:Josip Regović, Tomislav Pović/Fonart
PODIJELI
Iva Körbler (Zagreb, 1973), povjesničarka umjetnosti, nezavisna kustosica i urednica Diplomirala povijest umjetnosti i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Osnovnu i srednju muzičku školu „Elly Bašić“ pohađala i završila u Zagrebu. Od 1995. objavljuje tekstove, kritike, intervjue i eseje o modernoj i suvremenoj umjetnosti i arhitekturi u stručnim časopisima i novinama. Od 2001.-2009. urednica za likovnu umjetnost i arhitekturu u časopisu „Vijenac“. Bila je pomoćna suradnica za likovnu umjetnost, arhitekturu i glazbu na „Hrvatskom enciklopedijskom rječniku“ (Novi liber, 2002). Suradnica je Nacionala od 2003.-2007. te od prosinca 2014.