Predstava “Audicija” u režiji Andrasa Urbana premijerno postavljena u petak u zagrebačkom Satiričkom kazalištu Kerempuh, kazališni je projekt propitivanja stanja suvremenog hrvatskog društva temeljen na glumačkoj improvizaciji na temu odlazaka sve većeg broja ljudi iz države.

Polazeći od toga da dugotrajna kriza – gospodarska ali i moralna – izaziva apatiju i beznađe, iz kojih proizlazi želja i potreba za odlaskom u inozemstvo u potrazi za boljim životom, Urban se u predstavi pita što takav život frustrirajuće besperspektivnosti dugoročno znači za pojedinca.

“Audicija”, autorski projekt Urbana, vojvođanskog Mađara rođenog u Senti 1970. godine, tom pitanju prilazi s raznih strana, promatrajući ga iz različitih perspektiva – nacionalnih, idealističkih, racionalnih, iz ženske i muške perspektive, iz perspektive roditelja i djeteta, uzimajući u obzir različite ideje o rasi, spolu, jednakosti, pravima.

Sve te aspekte propitivanja stavlja u kontekst audicije, kao situacije koja je po definiciji mjesto selekcije. Kakav je osjećaj nuditi se i jesmo li svi mi svakodnevno dio jedne velike selekcije, pitaju se njegovi likovi, šaroliko mnoštvo poslagano prema navedenim stereotipima.

Taj je materijal kritički pokušao proširiti politiziranjem – kroz razne izravne i neizravne aluzije na aktualnu političku situaciju u Hrvatskoj i njezine ključne aktere, redatelj nastoji razviti polemičku diskusiju i ukazati na neke ključne neuralgične točke društva koje, prema Urbanovoj dijagnostici, nagriza samo sebe iznutra, jer zemlju koja gazi svoju kulturu, deklarativno se uzda u Boga kao čuvara s figom u džepu dok pjeva “Danke Deutschland”, nikako ne može čekati svijetla budućnost.

Propitivanje politički nekorektnih stavova u obliku neke vrste manifestnog deklamiranja dijelom se opravdava tako da se oštrica kritike u jednom dijelu predstave usmjerava prema samome Urbanu u “obrnutoj audiciji”, gdje glumci koji su očito prošli njegov odabir za predstavu kritički razapinju svojeg redatelja, posprdno se pitajući tko je on uopće, optužujući ga da je mađarski nacionalist iz Srbije, da se ne pere, da je seksist, pa i homoseksualac.

Predstava je temeljena na hinjenoj glumačkoj improvizaciji; glumci – Linda Begonja, Mia Begović, Velimir Čokljat, Filip Detelić, Hrvoje Kečkeš, Ana Maras Harmander, Anita Matić Delić, Luka Petrušić, Maja Posavec i Matija Šakoronja –  “glume” sami sebe koji su se tu našli slučajno. “Spontano” ulaze u interakcije i počinju iznositi razne stavove, čije vrijednosti propituju promatrajući reakcije ostalih.

Odjenula ih je kostimografkinja Marita Ćopo, dok scenografija, koju je također osmislio redatelj, predstavlja gotovo praznu pozornicu kao mjesto slučajnoga susreta glumačkoga ansambla.

Važnu ulogu u predstavi igra i glazba, koju na klaviru izvodi Ante Sladoljev a autorski potpisuje Irena Popović, budući da velik dio svojih aktivističkih parola glumci iznose kroz songove, pri čemu dionice u kojima pjeva izvrsna Maja Posavec predstavljaju svojevrsne male vrhunce predstave.

Komentiraj

FOTO:hina
PODIJELI
Djelatnost je Hine prikup­lja­nje i razaši­lja­nje što potpunijih či­njeničnih i objektivnih novinsko-agencijskih informacija o zbi­va­njima u Republici Hrvatskoj i svijetu za potrebe medija i drugih sudionika društvenoga, političkoga, kulturnog i gospodarskog života.