Hrvatsko narodno kazalište (HNK) u Zagrebu u petak je premijerno izvelo predstavu “Glumica”, francuskog redatelja, koreografa i pisca Pascala Ramberta, koji je svoj tekst posvećen slavljenju kazališta postavio kao emocionalnu melodramu punu sentimentalne nostalgije u predstavi koja promišlja smisao života kroz teatar oslanjajući se na intenzivnu glumačku dijalošku razmjenu.

Tekst “Actrice” Rambert je napisao 2015. inspiriran glumcima Moskovskoga hudožestvenog akademskog teatra i fasciniran važnošću institucije glumca u ruskim kazalištima. U Rusiji Rambertova predstava još uvijek nije zaživjela, ali su njezini likovi – koji svi imaju ruska imena – u dirljivoj kazališnoj reminiscenciji života kroz kazalište, na pozornici središnjeg hrvatskog nacionalnog teatra oživjeli duh ruske umjetničke i društvene sredine.

Hrvatska produkcija vizualno se oslanja na onu koju je Rambert postavio u pariškome Theatre des Bouffes, gdje je “Glumica” 2017. praizvedena u istome temeljnome ozračju: pozornica je pokrivena desecima buketa prekrasnoga cvijeća u čijem se epicentru nalazi samotan bolnički krevet.

U njemu leži slavna kazališna glumica Eugenija (Alma Prica), koja boluje od neimenovane smrtne bolesti. Od samoga je početka jasno kako je riječ o divi ruskoga teatra koju svi obožavaju, što je dijelom simbolizirano cvijećem koje u tom okruženju služi kao putokaz prema smrti, i istodobno kao podsjetnik na silnim buketima ovjenčane dane slave.

Dok se uz njezino uzglavlje izmjenjuju bliske osobe iz privatnoga i profesionalnog života, od otuđene sestre Ksenije (Nina Violić), preko Ksenijina supruga a Eugenijina bivšeg ljubavnika Igora (Livio Badurina), supruga Pavela (Bojan Navojec), majke i oca (Vlasta Ramljak i Siniša Popović), do 18-godišnje kćeri (Luca Anić) i 10-godišnjega sina (Leonardo Bajić), te kolega glumaca (Dušan Gojić, Franjo Kuhar, Silvio Vovk, Tesa Litvan), Eugenijina bolesnička soba polako postaje bojno polje skrivenih emocija, potisnutih strahova i međusobnih razračunavanja svih protagonista te tužne procesije ujedinjene u očekivanju ultimativnoga kraja.

Neki u potrazi za oprostom, neki za iskupljenjem, a neki naprosto za pomirenjem s onime što su njihovi životi dijelili sa životom koji se privodi kraju, oni se, posredno, postupno mire s neizbježnom tragedijom smrti.

Eugenijina bolest širi prostor nelagode svih koji je okružuju – suočeni s licem smrti, umjesto da se okreću prema umirućoj i njezinoj agoniji, oni se okreću prema sebi, sve histeričnije zagledani u vlastitu nutrinu, odakle sve glasnije vrišti njihovo malo ‘ja’ koje vapi za milošću prihvaćanja i potvrde.

U toj paradi stereotipa koji se izmjenjuju – supruga glumca i alkoholičara, 18-godišnje kćeri kojoj je imperativ života sebičnost mladosti, 10-godišnjega sina koji se bori s demonima dok nitko na njega ne obraća pažnju, oca koji se ne može pomiriti s pogrešnim redoslijedom smrtnosti, otuđene sestre koja je odabrala konkretnu karijeru u beskrupuloznom poslovnom svijetu čiji je jedini bog kretanje kapitala – Eugenija proživljava i igra svoju posljednju ulogu, onu glumice koja umire.

Svi oni zajedno čine kompliciranu mrežu odnosa koja se postupno raspliće u prvome redu riječima, kroz bujice izgovorenoga teksta pisanog u nekom obliku poezije bez uskličnika, upitnika, zareza ili točke, u lirskim monolozima i melodramskim dijalozima, kojima je osnovni ton neki oblik raščišćavanja računa, pomirenja i nuđenja ili traženja oprosta.

Eugenija sve to prima s distance – u njezinu umiranju nema teatralnosti, dapače, teško je povjerovati da umire, iako je jasno da bolesnika kojega više ni liječnici ne posjećuju ne čeka nikakvo čudotvorno ozdravljenje. Smrt paluca u njezinoj glavi poput jezika stotina demona, njezino je stanje ledeni krajolik koji završava crnim rupama odsutnosti u kojima će njezino tijelo nestati u hladnoći ništavila.

Ta jednostavna istina potencirana je monološkim poemama bolničarke Ivane (Iva Mihalić), koja bez milosti i sentimenta pita: Nije valjda da si vjerovala u milosrđe i oprost? Toga nema, ni za koga – nema povlaštenih pred smrću.

Život ne ostavlja mjesta sentimentalnosti, čovjek je u njemu sam, i smrtan. Pa opet, Eugenija si ne može pomoći da ne zamjera svijetu što se ponaša kao da je bacila kipuću vodu na mravinjak – miris smrti uvijek izaziva paniku.

Uloga umiruće dive ujedno je i uloga bilo koje žene koja je radila, izgradila karijeru, koja je majka, ljubavnica, sestra, a koju, suočenu s fantazmagorijskim projekcijama vlastite smrti, Rambert postavlja u kontekst propitivanja odgovornosti prema bližnjima nasuprot odgovornosti prema vlastitim željama i odnosa prema samoj sebi.

Tekst teži obuhvatiti čitav dijapazon problematika – alkoholizam, siromaštvo, zatočenost unutar određenog političkog sistema pa time i unutar zadanog sustava vrijednosti. Sve se to prepliće s raspravom o glumi i glumcu: Što je to glumac? “Ništa – glumac je želja gledatelja – ništa više”, kaže autor.

Rasprava o kazalištu kao smislu života još je jedna razina predstave – o kazalištu kao mjestu prikazivanja istine i života, kao umjetnosti koja ima dužnost prema gledateljima, dužnost ispunjenja njihovih očekivanja i istodobno dužnost neprekidno se obnavljati, pritom u svemu novome zadržavajući nešto staro.

Rambert neskriveno postavlja i pitanje vjere, kroz tužnu sliku čovjeka na samrti koji se okreće vjeri u potrazi za utjehom. On vjeru relativizira – kao što to pojašnjava lik svećenika (Damir Markovina); vjera nije nužno istovjetna religiji, a iako dopušta svojoj heroini posrnuće u iznenada obnovljenu religioznost, Rambert ipak svoju predstavu završava u nekoj vrsti apsurdnoga igrokaza u maniri primitivnog plemenskog plesa, u čijem je središtu “kraljica koja je ostala bez kraljevstva”, kojoj taj konačni čin ultimativne ljubavi njezinih bližnjih skida s lica osmijeh s kojim je tvrdoglavo odlučila umrijeti, svodeći ju na tužnu ljušturu tjelesnosti, majku, sestru, suprugu, konačno spremnu “na još jedan, posljednji izlazak na pozornicu, ali na drugi način”.

Komentiraj