Austrijanka Bettina Baláka promovirala knjigu u Zagrebu

Avantura naizgled savršenog para, Judit Kalman i mladog i uspješnog pisca Markusa Bachgrabena, počinje na jednoj njegovoj promociji nakon koje Judit zaključi da su njih dvoje stvoreni jedno za drugo. Naučena dobiti sve što poželi, Judit ne odustaje od muškarca svojih snova ni kad on otputuje na šestotjedni rezidencijalni boravak za pisce u Veneciju, već kreće za njim. Počinje Juditino opsesivno ludovanje, čiji ishod će biti potpuno neočekivan.

Roman “Kasiopeja” tragikomična je priča razotkrivanja složenih muško-ženskih odnosa u kojem austrijska književnica Bettina Balàka pokazuje prozu obilježenu ironičnim humorom, ali istražuje i dubinu ljubavnih i međuljudskih odnosa. Taj roman književnica je prošlog petka predstavila u Zagrebu.

Bettina Balàka rođena je u Salzburgu 1966. godine, a od 1991. živi u Beču i radi kao slobodna prevoditeljica i spisateljica. Osim proze piše i poeziju te dramske tekstove. Do sada je dobila niz uglednih nagrada, a samo je roman “Kasiopeja” dobio tri prestižna priznanja. Osvojio je prvo mjesto na listi najboljih naslova austrijske radiotelevizije, književnu nagradu grada Beča te književnu nagradu Saveznog ministarstva obrazovanja, umjetnosti i kulture.

Na „Kasiopeji” je autorica radila pune četiri godine zato što joj je bilo teško pisati na duhovit način, trebala je „vagati” svaku riječ i to nije bilo nimalo lako. Inspiracija za roman i lik Judit Kalman bila je slična situacija koja joj se dogodila u početku spisateljske karijere.

“Jedan obožavatelj poslao mi je e-mail u kojem mi je objasnio da je zaljubljen u mene, bio je uvjeren da smo stvoreni jedno za drugo. Bio je toliko uvjerljiv da sam mu gotovo i sama povjerovala! Svi oni koji vole čitanje znaju da s piscem kojeg volite zaista osjećate bliskost, a Judit Kalman je zapravo u mojoj glavi nastala nakon toga, jer je to samo zapravo preuveličana ljubav prema piscu”, kaže za Nacional Bettina Balàka koja osim o prijateljstvu, vezama, ljubavi, obitelji, ljudskim odnosima, u “Kasiopeji” piše i o ozbiljnijim stvarima. Radnja je smještena u Veneciju i njezin rodni Salzburg, ali Bettina Balàka povremeno „vraća” vrijeme radnje u 1970-e i 1980-e, u vrijeme kad se i sama formirala.

• ‘TIJEKOM 1980-ih U AUSTRIJI je bilo mnogo nacista, uglavnom prikrivenih. Stalno se razgovaralo o ratu, ali ne i detaljima tog rata’

Jedna od stvarnih povijesnih epizoda koju autorica spominje u romanu jest, primjerice, kad su stanovnici Purkersdorfa sudjelovali u pljačkanju poznatog sanatorija uslijed ponjemčivanja židovske imovine u Austriji tijekom Drugog svjetskog rata. Takve su se stvari, kaže, često događale pa se i danas na internetu svako toliko može pronaći neki oglas u kojem se prodaje dio nekog namještaja ili sličnih predmeta iz razdoblja dok je u Austriji još jako bio prisutan nacizam.

“Iako danas, naravno, u austrijskom društvu ne postoji nikakav značaj niti se govori o nacizmu i nacističkoj povijesti Austrije, čak i danas, i to čak kod mlađih generacija, još uvijek je prisutna krivnja zbog svega što se dogodilo tijekom Drugog svjetskog rata. Ne sviđa mi se ta kolektivna krivnja, ali se kod dijela stanovništva ona osjeća”, kaže Bettina Balàka. U “Kasiopeji” književnica piše: “Nijedan član prosvijećene salzburške mladeži sedamdesetih i osamdesetih godina nije držao do arijskog izgleda. Koga je snašla previše svijetla kosa, smjesta je promijenio boju, a kome je na krsnom listu pisalo germansko ime, uzeo bi si rasno zamjensko: Natascha umjesto Gudrun, Marco umjesto Friedrich.” Tih nekoliko rečenica, pojašnjava Balàka, odlično prikazuju atmosferu koja je vladala Austrijom tijekom njezina odrastanja.

“Tijekom 1980-ih u Austriji je bilo mnogo nacista, uglavnom prikrivenih, a za mene osobno to je vrijeme bilo jako neobično, prekriveno nekim velom tajne. U razgovoru, primjerice, sa svojim djedom, uvijek sam pokušavala saznati koja je bila njegova uloga u Drugom svjetskom ratu. Nikad nisam od njega uspjela ‘izvući’ što je točno radio u ratu. Znam da je bio vojnik, ali ne znam na čijoj je strani bio, a zbog činjenice da nikad o tome nije htio pričati, javljaju se mnoga pitanja. Puno je bilo takvih priča unutar mnogih obitelji. Isto tako, stalno se govorilo o ratu, ali istovremeno se nikakvi detalji tog rata nisu pričali”, govori Bettina Balàka koja kaže da je danas, desetljećima kasnije, Austrija prekrasna demokratska država, s visokim standardom života, u kojoj je divno i sigurno živjeti. Da nije tako, dodaje, ne bi danas tolike izbjeglice čekale da uđu baš u Austriju. Bettina Balàka dodaje da je izbjeglička kriza koja je dočekala Europu nespremnom, doista kompleksno pitanje.

“Prvi koji su zatvorili granice bili su Nijemci, bila je Bavarska, nakon što je previše ljudi već ušlo. Kad je Orbán najavio zatvaranje granica, svi su zapravo željeli da se to napravi i zahvaljivali Bogu što se to dogodilo, iako su ga svi javno kritizirali. Moramo biti fer i sagledati stvari iz različitih kuteva. Iako neki ljudi kažu da trebamo primiti sve izbjeglice, u Austriji se živi bolje od dvije trećine zemalja u svijetu. Znači li to da svi ti ljudi mogu ući u jednu zemlju? Nije to tako jednostavno riješiti”, objašnjava autorica koja je prije mjesec dana u svojoj zemlji objavila novi roman. U njemu Bettina Balàka ponovno piše o ženi, jednako neobičnoj kao Judit Kalman, ali ovoga puta zanimalo ju je zlo u ženi pa njezina glavna junakinja ubija svoje ljubavnike, a jedan je i iz Hrvatske, zato što joj dosade. I taj roman planira se prevesti i na hrvatski jezik.