Jedan od istaknutijih inženjera u obnovi banije Tvrtko Salitrežić pojasnio je na temelju opsežne dokumentacije, koju još uvijek čuva, kako je iznutra izgledao sustav obnove i zašto njegova tvrtka nije projektirala vertikalne serklaže na kućama

Žao mi je što je nešto – što je u ogromnom postotku bilo izuzetno korektno i dobro napravljeno – sada stavljeno na stup srama. Politika me uopće ne zanima, nisam član nijedne stranke, ali ako je Hrvatska od svoje samostalnosti nešto dobro napravila, onda je to bila obnova ratom oštećenih kuća. Sudjelovao sam u tom projektu niz godina i detaljno sam upoznat s cijelim tadašnjim sustavom obnove i svim izazovima koje je tada trebalo savladati”, izjavio je to za Nacional građevinski inženjer Tvrtko Salitrežić koji je kao projektant i nadzorni inženjer bio jedan od brojnih sudionika projekta obnove na području Banovine. On je ekipu Nacionala dočekao u projektnom uredu, kojem je suvlasnik i koji posluje bez prekida već 30 godina, a u ovom trenutku zapošljava tridesetak inženjera. Unatoč tome što je prošlo 25 godina od obnove, u njihovoj arhivi se i dalje čuva kompletna dokumentacija iz projekta obnove koja je vrlo pedantno i precizno složena. Ne samo da se u dvadesetak registratora spremljenih u jednoj velikoj kutiji nalaze originalni projekti 200-tinjak kuća koje je njegova tvrtka projektirala na Banovini, već za svaku kuću postoji i fotodokumentacija kako je ona (ili bolje rečeno ono što je nakon rata ostalo od nje), izgledala prije, a kako nakon obnove. Takvu vrstu fotodokumentacije nije, kaže, bilo obvezno izraditi ni sačuvati, ali je to napravljeno radi vlastite evidencije. “Čim se dogodio potres, ekipa naših inženjera otišla je na teren i obišla sve kuće koje su sredinom 90-ih projektirali. Igrom slučaja, gotovo sve kuće koje smo tada projektirali nalaze se desetak kilometara od epicentra potresa koje je bilo u naselju Strašnik’’, rekao je Salitrežić. Međutim, kaže, na oko 80 posto “njihovih” kuća dogodila su se samo manja oštećenja i to na crjepovima i dimnjacima. Od ostalih dvadesetak posto nijedna kuća se nije srušila, ali tek će se detaljnim pregledom u novom procesu obnove odrediti hoće li se neka od njih eventualno morati ukloniti i izgraditi nova. O tome govori i službeni podatak objavljen u Večernjem listu kako je od ukupno 2800 kuća koje su dobile crvenu kategoriju, samo njih 39 izgrađeno tijekom obnove. Unatoč tome, u medijima je stvorena izuzetno negativna slika o poslijeratnoj obnovi kao glavnom krivcu za ogromne štete nastale nakon potresa, što je rezultiralo i nizom osuđujućih komentara čitatelja vjerojatno nastalih u afektu, ali nažalost, bez sagledavanja stvarnih činjenica. Međutim, on iza zahtjevnog posla koji su radili u obnovi osobno stoji i sve o čemu govori potkrepljuje dokumentacijom.

“Tog 29. prosinca dogodila se enormna elementarna nepogoda. Ubrzanje tla na površini koje je najvažniji podatak prilikom seizmičkog proračuna konstrukcije, bilo je od šest do osam puta veće od onog koje je bilo mjerodavno prema tadašnjim propisima, ali i dvostruko veće od ubrzanja koje određuju današnji propisi. Možda možemo reći i ovo: imali smo sreću koliko je toga ostalo čitavo, ako uzmemo u obzir kako je ovo najjači potres u Hrvatskoj u zadnjih nekoliko stotina godina. Epicentar potresa bio je točno u naselju Strašnik. A mi smo dio obnove radili upravo u Strašniku i okolnim naseljima.’’

Također naglašava kako je bitno znati da se u projektu obnove nije izrađivala „klasična“ projektna dokumentacija, već samo “upute o sanaciji oštećenih objekata”. Drugim riječima, za kuće izgrađene u obnovi nisu rađeni glavni i izvedbeni projekti, niti su se za njih ishodile građevinske dozvole. Cilj je bio pojednostavljenje administrativnih postupaka kako bi se ubrzao proces obnove kuća s ciljem što bržeg povratka prognanika u svoje domove.

Naravno, to ne znači da se nije radilo po propisima i zakonima, kaže i pokazuje primjere pojedinih projekata, odnosno “uputa o sanaciji”. „Neovisno o tome što nije riječ o klasičnim projektima, za svaku kuću izrađena je u biti vrlo detaljna dokumentacija. Pokazao bih vam kako izgleda jedna uputa o načinu sanacije. Imate najprije potvrdu o vlasniku kuće, odnosno pravno obrazloženje zašto se kuća obnavlja, nakon toga detaljnu snimku, opis i fotografije zatečenog stanja koje smo napravili na licu mjesta te u nastavku tehnički opis što je sve i na koji način prilikom sanacije potrebno izvesti na objektu s, možda najvažnijim dijelom, vrlo preciznim troškovnikom koji predviđa ukupni iznos koliko će radovi na obnovi te kuće koštati. Dakle, tehnički opis sanacije detaljno određuje što se treba napraviti, koji materijali i koje kvalitete se trebaju koristiti. Tu je i statički proračun krovišta, kao i niz grafičkih prikaza: tlocrt temelja, prizemlja, potkrovlja, fasade, presjeci…”, pokazuje Salitrežić.

Na pitanje o kojem se jako raspravlja i polemizira u zadnje vrijeme – zašto nema vertikalnih serklaža, objašnjava: ‘’Uputama nisu predviđene vertikalne serklaže, a na fotografijama obnovljenih kuća jasno se vidi da one nisu izvedene, naravno ni naplaćene.’’ Salitrežić ističe da su, kad je riječ o seizmičkim standardima, svi objekti izgrađeni sukladno tada važećim propisima iz 1981. koji su razdruživanjem bili preuzeti iz bivše Jugoslavije.

‘’Pravilnik koji je tada bio primjenjiv za projektiranje objekata u seizmičkom području određuje, za ovakve manje objekte kao što su obiteljske kuće koje smo radili u obnovi, da nije potrebno izraditi seizmički proračun niti je potrebno ugrađivati vertikalne serklaže. Taj pravilnik bio je na snazi sve do 2012., kada ga je zamijenio Eurocod 8.’’

Salitrežić kaže da u tome nema ništa čudno jer se svi zakoni temelje na nekim osnovnim principima prilikom projektiranja aseizmičkih konstrukcija pa dalje objašnjava: “Dakle, govorimo o malim objektima sedam puta sedam ili osam puta osam metara, poglavito prizemnicama. Takve su bile gotovo sve kuće u obnovi, nije tu bilo luksuza. Dakle, ono što statičare najviše zanima je veličina ubrzanja horizontalnog pomicanja tla na površini. Pojednostavljeno, kako se tlo ubrzava, a objekt ima svoju masu, akceleracija puta masa jednako sila i, pojednostavljeno, to je ta kvazi statička sila na koju je potrebno proračunati otpornost objekta. I što se događa sa zgradom? Ako imate sustav vanjskih i unutarnjih nosivih zidova, ispod kojeg je betonski temelj, na njima se nalazi kruta međukatna konstrukcija (AB ploča), vi ste u biti napravili jednu vrlo otpornu ‘kutiju’ s homogenom nosivom strukturom. Kad sam potres djeluje na objekt, najvažniji je princip utroška seizmičke energije na deformaciju. Ako u objektu imate velike razlike u krutosti pojedinih nosivih elemenata, primjerice jako krute kutove objekta koji su ojačani armiranobetonskim serklažama, energija od potresa ići će prema tim velikim krutostima i uslijed velike sile potresa postoji mogućnost da se te serklaže mogu znatno oštetiti, odnosno izgubiti svoju stabilnost i nosivosti jer su ‘navukli’ na sebe veliku silu. S druge strane, ako imate pravilan, simetričan tlocrt sa sustavom nosivih zidova debljine 30 centimetara, onda u pravilu imate duktilnu strukturu objekta te seizmika djeluje na sve zidove podjednako i kuća u potresu ‘pleše’, ali ostaje, ne ruši se. Naravno, ako govorimo o višim i većim objektima, prilikom proračuna potrebno je uzeti u obzir i niz drugih parametara i principa te se u kuće ugrađuju vertikalne serklaže pravilno povezane sa zidovima od opeke ili pak armiranobetonski okvirni sustavi jer se ti objekti tada drugačije ponašaju prilikom seizmičkog opterećenja.” Također lokalna kvaliteta tla, koja se sukladno pravilima Ministarstva nije provjeravala, može znatno utjecati na ponašanje objekta prilikom potresa. Tako na primjer ima slučajeva da su jedan objekt do drugoga naoko slični, a znatno se razlikuju u stupnju oštećenja.

U prilog tome koliko faktora utječe na seizmičku otpornost objekta pokazao je i Nacionalu dao na uvid fotografije koje pokazuju primjer dviju kuća na području Petrinje, jedne pored druge. Prva koja je ostala potpuno neoštećena, rađena je za vrijeme obnove bez vertikalnih serklaža, a druga koja se potpuno ukosila, odnosno izgubila stabilnost, dovršena je prije nekoliko mjeseci.

Odluka o tome kako će kuće izgledati nije, kaže, bila slučajna. O svakom dijelu obnove, na redovitim tjednim koordinacijama puno se razgovaralo i usklađivao se niz tehničkih pravila prilikom obnove. Između ostalog, raspravljalo se konkretno i o drugim aspektima što kvalitetnije obnove kuća.

“Država je plaćala izgradnju kuća, ali bez fasada, a kad u kuću ugradite beton bez termičke zaštite, dobili ste vrlo loš tehnički detalj, tzv. ‘toplinski (hladni) most’, što u pravilu rezultira kondenziranjem vodene pare na unutrašnjim površinama te se stvaraju idealni uvjeti za razvoj vrlo neugodne zidne plijesni i gljivica, što u potpunosti onemogućava normalni život u takvim objektima. Država je dala najviše što je mogla u tom trenutku, a realno je bilo za očekivati kako velik dio ljudi neće imati novca za obnovu fasade te i u tom smislu ugradnja vertikalnih serklaža nije najbolje rješenje. Treće, u tako masovnoj proizvodnji osigurati njihovo pravilno izvođenje, sukladno svim tehničkim preporukama, bilo bi gotovo nemoguće jer ih treba vrlo pažljivo izvoditi, posebno u pogledu njihova povezivanja sa zidom od opeke. Jednostavno, to nije bilo ni realno u tom trenutku, a za ovako male prizemne objekte, utjecaj i pozitivan doprinos serklaža je relativno zanemariv, odnosno objekt se čak seizmički može bolje ponašati bez njih jer ima bolju homogenost i duktilnost.

Nadalje, ako imate vertikalnu serklažu i dođe do većeg seizmičkog opterećenja, ona će puknuti. Sanacija takve serklaže je tehnički vrlo složena i skupa ili je čak nemoguća. Ako je pak kut objekta zidan i došlo je do njegova oštećenja, takvo oštećenje je relativno lagano sanirati, odnosno potrebno je samo prezidati oštećeni dio te ste kuću vratili u prvobitno stanje. Jer kad se projektira u smislu zaštite od seizmičkog djelovanja, razmišlja se i o načinu sanacije koji mora biti ekonomski prihvatljiv.

Dakle, kad smo sve to zbrojili, zaključeno je da ih nije bilo potrebno izvoditi. Ali ako je netko od projektanata i predvidio ugradnju vertikalnih serklaža, to nikako nije bilo zabranjeno, da se razumijemo. Iz svih ovih razloga mi vertikalne serklaže nismo predvidjeli našim uputama, sukladno tome oni nisu izvedeni, a izvođač radova ih nije ni naplatio.” Salitrežić ističe da treba, naravno, razumjeti ljude koji su sada u potresu ponovno ostali bez kuća, ali da isto tako treba i objektivno sagledati niz drugih činjenica, primjerice da je bilo vlasnika kuća koji su, nakon dovršene obnove, samoinicijativno izvršili preinake i dograđivali svoje kuće. On je to sve potkrijepio fotodokumentacijom, uspoređujući upravo jednu od kuća koje je projektirala njegova tvrtka koja se pojavljuje u medijima kao primjer loše obnove.

‘’Ako usporedimo naše projekte i fotodokumentaciju kuće nakon obnove s trenutnim stanjem na objektu, uočili smo niz građevinskih intervencija koje je naknadno izvršio vlasnik. Možemo usporediti kako je ta kuća izgledala prije obnove, što je projektirano, a kako ona sada izgleda. Vlasnik je evidentno sam rekonstruirao i dogradio objekt. Srušen je glavni nosivi zid okomito na prednju fasadu kako bi se spojile dvije prostorije. Umjesto nosivog zida ugrađena je armirano-betonska greda koja nosi međukatnu konstrukciju, a oslanja se samo na vanjski zid bez AB stupa. Dograđena je terasa u cijeloj širini objekta, pretpostavljam s podrumom, odnosno potkopan je cijeli prednji fasadni zid kuće. Postavljena je nadstrešnica koja se oslanja na prednji zid. Probijen je otvor i ugrađena balkonska vrata tako da sada balkonska vrata podupiru serklažu, odnosno ona završava i oslanja se na stolariju, a ne na nosivi zid. Probijen je otvor u međukatnoj konstrukciji. Ugrađeno je stubište i uređeno potkrovlje. Proširen je i probijeni novi otvori na zabatnim dijelovima fasade. Dograđen je dio objekta oko ulaza i sa stražnje strane kuće. Kuća ni nakon 25 godina, nažalost, nije zaštićena od nepovoljnih atmosferskih utjecaja, što je dovelo do znatnog pada kvalitete ugrađenog materijala, posebno opeke koja postaje krta i staklasta, kao i betona nadtemelja kojem se sada ljušti vanjski sloj. Sve je ovo vidljivo iz fotografija i snimki sadašnjeg stanja objekta. Svi ovi naknadni zahvati vlasnika, nažalost, znatno su umanjili otpornost i stabilnost kuće te sigurno doprinijeli veličini nastalih oštećenja tijekom potresa.’’

Isto tako ističe da ljudi uglavnom pogrešno misle da kad se projektiraju objekti koje treba zaštititi od potresa, to znači da oni neće tijekom djelovanja potresa biti oštećeni: “Objekt se nikako ne smije srušiti i nitko ne smije nastradati, ali to ne znači da možda neće biti oštećen. Osim ako se ne radi o objektima od velikog značenja, naprimjer nuklearnoj elektrani na kojoj se ne smije pojaviti ni pukotina. Iza toga po kategorizaciji prema važnosti objekata dolaze stadioni, trgovački centri, višestambene zgrade pa tek onda obiteljske kuće.”

Kad je riječ o projektu obnove, Salitrežić ističe da je danas teško pojmiti koliko je to bio veliki sustav i u kakvim se uvjetima radilo.

“Vratimo se u 1995., odmah poslije rata, kada je trebalo podići i ogroman sustav, a niste imali ni inženjerskog ni izvođačkog kadra u onom obimu koliko je to zahtijevao projekt obnove. Naime, radilo se o više od 150.000 oštećenih stambenih objekata, preko 500.000 prognanika kojima su se morali stvoriti elementarni uvjeti za povratak, a to je njihov dom. Čak i kad imate dovoljno kadra, uvijek imate bolje i lošije izvođače radova”, kaže, ali ne želi imenovati ni jednog izvođača radova koji je eventualno imao lošiju kvalitetu jer ni izvođače radova se ne može olako osuđivati kad se prisjetimo kakvi su tada bili objektivni uvjeti rada. ‘’Naime, u to vrijeme niste imali betonare, potrebnu infrastrukturu pa čak ni struju, a naselja koja je trebalo obnoviti još su bila djelomično minirana i u tim uvjetima obilazio se teren i snimale su se kuće”. Tijekom izvođenja radova nastojalo se odmah reagirati na sve uočene probleme, čak je i nekoliko desetaka izvođača, za koje se brzo utvrdilo da jednostavno ne mogu pratiti dinamiku i kvalitetu radova, Ministarstvo isključilo iz obnove jer su se informacije o stvarnom stanju na terenu putem glavnog inženjera prosljeđivale Ministarstvu obnove i razvitka koje je onda u skladu s tim informacijama i reagiralo. To znači da je ipak postojala neka vrsta pozitivne selekcije. Njegova tvrtka radila je projektiranje i nadzor pa objašnjava kako je taj nadzor izgledao i koje su bile njihove dužnosti i odgovornosti:

“Za svaku kunu koja je potrošena na kući odgovara nadzorni inženjer. S druge strane, za kvalitetu izvedenih radova, temeljem zakonskih propisa, odgovara izvođač radova kao pravna osoba koja je odgovara za solidnost izvedenih radova i to deset godina nakon primopredaje. Ono što mi kao nadzorni inženjeri možemo je praćenje vizualne kvalitete gradnje i ako uočimo da nešto ne valja, naložit ćemo da se popravi ili čak sruši te ponovno izvede. Kad je riječ o materijalima, za njih je izvođač morao imati, sukladno zakonu, sve ateste koji su bili garancija njihove kvalitete. Ovih dana u medijima se najviše problematizira kvaliteta ugrađenog betona. Izvođač radova bio je obvezan unajmiti vanjski neovisni laboratorij za kontrolu betona, slično kao i danas, a tada je, koliko se sjećam, te analize radio laboratorij CSS. I kad ste vi, kao nadzorni inženjer pregledali beton, a on je vizualno izgledao dobro, izvođač radova obavezno je prilagao i atest o njegovoj kvaliteti. Osim ako nije bila riječ o izuzetno lošem betonu, vizualno je gotovo nemoguće utvrditi je li neki beton loš ili dobar. Zato i postoji obveza atestiranja njegove kvalitete u neovisnom laboratoriju.’’

Međutim, još jednom ističe, čak i kad je o najboljem betonu riječ, ako te kuće u 25 godina nisu dobile fasade, odnosno nisu bile zaštićene od vlage i topline, to se također moralo odraziti na pad kvalitete tog materijala, posebno betona i opeke. Priznaje da ponekad nadzorni inženjeri nisu bili zadovoljni s kvalitetom izvedenih radova. „To vam je poslovična danonoćna borba nadzora i izvođača radova jer naravno, uvijek se može bolje. U ovom trenutku govorim o objektima na kojima smo mi vršili nadzor, ali vjerujem da su i svi moji kolege koji su tada radili na obnovi imali slična iskustva i borili se za što bolju kvalitetu izvedenih radova. Kad je riječ o izvođačima, nije nam čak najveći problem bila kvaliteta radova, već dinamika izvođenja radova. Imali ste izvođače koji su primjerice u tri mjeseca trebali napraviti 10 kuća, a napravili bi tek jednu jer naprosto nisu imali dovoljno radne snage i resursa. A pritisak s terena je bio ogroman, kao i ogromna želja ljudi da se što prije vrate svojim kućama. Svako kašnjenje u obnovi značilo je realnu opasnost da se ljudi možda više neće htjeti vratiti u svoju kuću.’’

Točno se znalo i kolika je cijena pojedine kuće jer su postojali precizni troškovnici. Iz dokumentacije proizlazi da je gradnja jedne kuće od 55 kvadratnih metara iz temelja stajala oko 150 tisuća kuna, dok je kuća od oko 35 kvadratnih metara stajala oko 110 tisuća kuna. U prosjeku je izgradnja stajala u današnjem novcu između 300 i 400 eura po kvadratnom metru. No to je bila cijena bez stolarije. Stolarija se dovozila posebno, ističe, jer je nisu kupovali izvođači, nego izravno Ministarstvo. Procijenili su da će tako dobiti povoljniju cijenu na temelju ukupne količine. Tu je, veli, bilo i nekih pritužbi na kvalitetu, ali stolariju nije birao i dobavljao izvođač radova, nego je samo izvršio njenu ugradnju.

Danas mu je najteže kad čuje da se uz obnovu počinju vezati riječi poput “krađa”, “korupcija” i “ratno profiterstvo”.

“To su izuzetno teške, ali netočne optužbe, a radi se o potpuno krivoj predodžbi o obnovi poslije rata. Uspostavljeni sustav obnove je bio vrlo čvrst i dobro strukturiran. Od izrade samih uputa koje su vrlo striktno propisivale koliko se kojeg materijala na kojoj kući moglo potrošiti i predviđenog utrošaka sredstava pa preko načina izrade situacija izvođača radova, njihove obrade i kontrole, odnosno dostavljanja u Ministarstvo na naplatu. Tadašnji područni nadzor F&M inženjering, temeljem praćenja i informacija s terena, u dogovoru s Ministarstvom izradio je jedinstvenu računalnu aplikaciju s kojom je u potpunosti standardizirano praćenje i kontrola procesa cjelokupne obnove. Tako je propisano točno kako treba izgledati pojedina situacija, obračun izvedenih radova, rekapitulacija, a sve se, osim u papirnatom obliku, predavalo na disketama. Evo, i nakon 25 godina umetnuo sam u računalo jednu od tih disketa, a aplikacija i dalje uredno radi. Uveden je sustav koji se mogao kontrolirati. Ovako veliki sustavi, za koje u praksi nema presedana, moraju imati još jednu bitnu karakteristiku, a to je njihova konstanta dorada i unapređenje, odnosno usklađivanje sa stvarnim informacijama s terena. Tu sada dolazimo i do jedne od uloga glavnog inženjera Ministarstva koji je u to vrijeme bio Ivo Žinić. Jedna od njegovih najvažnijih dužnost kao glavnog inženjera bila je da on s terena, preko kontakta s desetinama inženjera koji su sudjelovali u projektu obnove, realno sagleda što je dobro, što ne valja i što još treba napraviti ili promijeniti kako bi sustav bio bolji. Dakle, glavni inženjer, temeljem svakodnevnog kontakta sa svim sudionicima obnove, ali i redovnih tjednih koordinacija svih inženjera-sudionika u obnovi, prikupljao je informacije s terena i bio spona prema Ministarstvu s kojim je i koordinirao tijek obnove. Ono je na temelju tih informacija odlučivalo o promjenama, doradama, poboljšanjima sustava, a Žinić je povratno, svim sudionicima u obnovi, dostavljao i tumačio naputke Ministarstva. Vodilo se računa o svemu, čak i o tome da biste nakon nekog vremena ako ste kao izvođač ili nadzor radili na jednom području bili prebačeni na drugo iz predostrožnosti kako se ne bi stvarale ‘veze’ između pojedinih sudionika na obnovi. Na sve se pazilo kako bi se sačuvali funkcioniranje, vjerodostojnost i poštenje sustava. Vjerojatno je u ovako velikom sustavu bilo i određenih nepravilnosti, ali samo kao iznimka, a ne pravilo. Dobro je što je to i danas moguće provjeriti jer je sve što se radilo popraćeno kroz vrlo detaljnu dokumentaciju kao što su razni obrasci, izvješća, građevinske knjige i situacije.’’