TURUDIĆEVA OBMANA: Ograđuje se od Šeksa koji ga je preko Sanadera htio ‘transferirati’ na čelo Županijskog suda

Sudac Ivan Turudić tvrdi da s Vladimirom Šeksom nema nikakav odnos i da se on lažno predstavlja kao siva eminencija pravosuđa, ali Nacional otkriva da je upravo Šeks za njega lobirao u vrijeme lova na generala Gotovinu, kada ga je britanska tajna služba optužila da je korumpiran

Postoji više razloga zašto bi Ivan Turudić, sudac i nesuđeni predsjednik Visokog kaznenog suda, trebao bolje paziti i vagati što javno govori, poručio mu je u indikativnom intervjuu Nedjeljnom Jutarnjem predsjednik Državnog sudbenog vijeća i sudac Vrhovnog suda Darko Milković.

Da se ta Milkovićeva preporuka u Turudićevu slučaju može višestruko primijeniti, pokazuje Turudićeva izjava u telefonskom intervjuu za prošlotjednu emisiju „Provjereno“ Nove TV, koja se dva tjedna nakon objave u Nacionalu počela baviti širim kontekstom izjave poduzetnika Drage Tadića u kojoj je priznao da je lagao na suđenju Božidaru Kalmeti jer je preko posrednika od Šeksa i Turudića dobio poruku da će mu Turudić smanjiti kaznu bude li kao svjedok pomogao Kalmeti.

Referirajući se u tom javnom istupu na tu Tadićevu izjavu, Turudić je na pitanje novinarke u kakvom je odnosu s Vladimirom Šeksom izjavio: „Ni u kakvom sam odnosu s Vladimirom Šeksom. Njemu to odgovara, on se već 25 godina predstavlja kao neka siva eminencija prvenstveno sudstva, a i pravosuđa. To je lažno predstavljanje. S Vladimirom Šeksom se poznajem. I time bih završio.“

Turudić u tom svom javnom istupu nije govorio istinu. Jer odnos između njega i Šeksa krajnje je slojevit i ni u kom slučaju „nikakav“. Slojevit je do te mjere da mu je Šeks, tada s pozicije predsjednika Sabora, možda presudno pomagao u uzletu do funkcije predsjednika zagrebačkog Županijskog suda.

Nacional o tomu posjeduje pouzdane informacije koje otkrivaju nove nepoznate razmjere dubinskih odnosa između Šeksa i Turudića. A one, u najmanju ruku, služe kao indicije da su Tadićeve tvrdnje o posrednoj intervenciji Šeksa i Turudića, kao brokera koji potiču na lažno svjedočenje da se zaštiti Božidar Kalmeta, mogle imati itekako čvrsto logičko uporište.

Izvor s neposrednim saznanjima o tom događaju rekao je Nacionalu da je Šeks kao predsjednik Sabora tijekom 2005. godine prisustvovao sastanku u uredu tadašnjeg premijera Ive Sanadera, na kojem se diskutiralo o podršci Ivanu Turudiću u kandidaturi za predsjednika Županijskog suda u Zagrebu.

Može se tvrditi da je Šeks u to vrijeme bio u svojevrsnom zenitu svog političkog utjecaja. Tijekom prvog premijerskog mandata Ive Sanadera, 22. prosinca 2003. postao je predsjednik Sabora i obnašao je tu dužnost do 11. siječnja 2008. Bilo je to turbulentno vrijeme obilježeno bijegom generala Ante Gotovine od Haaškog suda. Mnogi su se politički i društveni odnosi prelamali upravo preko rješavanja tog pitanja koje su pojedine članice EU-a, predvođene Velikom Britanijom, koristile da opstruiraju pristupni put Hrvatske prema EU-u. Šeks je već u to vrijeme slovio kao svojevrsni HDZ-ov patrijarh. Obnašao je već dotad niz značajnih funkcija, a par mjeseci prije no što je Ante Gotovina početkom prosinca 2005. uhićen na Kanarima, Šeks je dospio u središte pozornosti. Tada je Šeks javno sažeo zaključke sastanka Vijeća za nacionalnu sigurnost na temu razrješenja slučaja Gotovina: „Locirati, identificirati, uhititi, transferirati!” Kasnije se nemušto pravdao da nije on bio autor toga plana, nego samo njegov glasnogovornik. Ali je bio uključen u najosjetljivije procese i događaje u državi, što je svakako bio i izbor predsjednika zagrebačkog Županijskog suda, čemu je stremio Ivan Turudić.

Vladimir Šeks je kao predsjednik Sabora tijekom 2005. godine prisustvovao sastanku u uredu tadašnjeg premijera Ive Sanadera, na kojem se diskutiralo o podršci Ivanu Turudiću u kandidaturi za predsjednika Županijskog suda u Zagrebu. PHOTO: Davor Javorovic/PIXSELL

 

Međutim, Turudić je tada posredno zbog slučaja Ante Gotovine također bio pod velikim pritiskom. I to zato što je označen kao jedan od sudaca koje je korumpirao tada javno jako eksponirani Hrvoje Petrač, koji je, među ostalim, slovio i kao jedan od Gotovininih ključnih pomagača i financijera, kako je konstatirala britanska tajna služba. Ali je Petrač i sam bio u ogromnom pravnom problemu jer mu se dvaput sudilo zbog naručivanja i organizacije otmice sina generala Vladimira Zagorca. A sudio mu je i osudio ga upravo Ivan Turudić. Poslije takvog sudskog epiloga Turudić je bio pozvan na tajni sastanak u Vladu.

Na taj sastanak Turudića je potajice doveo Miroslav Šeparović, tada jedan od glavnih HDZ-ovih pravosudnih kadrovika. Radilo se o krajnje neobičnom i za sve sudionike kompromitantnom sastanku, koji je prvi put usputno spomenut u jednoj kolumni Ive Pukanića, kada se referirao na okolnosti suđenja Hrvoju Petraču za otmicu sina generala Vladimira Zagorca. To je suđenje vodio Ivan Turudić.

 

Iako Sanader, Šeks i Šeparović nisu imali formalne veze s izborom predsjednika Županijskog suda u Zagrebu, njihovo neformalno lobiranje trebalo je biti presudno. A onda je Vesna Škare Ožbolt poništila natječaj

 

Pukanić je o tomu napisao sljedeće:

„… nisam povjerovao ni nekim odvjetničkim krugovima, vrlo bliskima Ivanu Turudiću, koji su mi svojedobno ispričali jednu priču. U pravničkim se krugovima prilikom prvog suđenja Petraču pročulo da Turudić priča kako nema ni jednu osnovu, nego osnove ‘rekla- kazala’ za presudu Hrvoju Petraču. Kako se to događalo u vrijeme najveće potjere za Gotovinom, a Petrač je u domaćim i stranim medijima bio okvalificiran kao najveći generalov pomagač, u vlast se uvukla panika. Što ako Turudić oslobodi Petrača? Što će na to reći Europska komisija, Carla Del Ponte, ambasadori Europske unije u Zagrebu, kako će Ivo Sanader moći doći pred oči Europi i tražiti početak pregovora? Po toj priči, u koju ja ne vjerujem, naš ‘sudac’ je nakon presude Petraču pozvan k premijeru. Pri tome su navodno asistirali HDZ-ovi pravni eksperti (dvojac poznat iz slučaja Glavaš) Vladimir Šeks i Miro Šeparović. Da nitko ne vidi, Turudić je do glavnog šefa proveden na stražnji ulaz. Tamo su mu poručili da mu se ispričavaju što su sumnjali u njegovo poštenje kada ga nisu zaštitili od ucjena britanskih agenata, koji su napisali da ga je Petrač korumpirao. Premijer Sanader navodno mu je rekao da je nakon osuđujuće presude protiv Petrača dokazao svoje poštenje te da će imati njegovu podršku ako se kandidira za predsjednika Županijskog suda u Zagrebu. U tu priču tada nisam vjerovao, kao što ne vjerujem ni sada.“

Pukanić je o tom sastanku pisao s ogradama, ali je svejedno iznio puno detalja. I to zato što je imao saznanja od izvora s neposrednim saznanjima o tom događaju. Znao je da se taj sastanak doista dogodio.

Nakon što je ta kolumna objavljena, tadašnji premijer Ivo Sanader nazvao je Pukanića. Pukanić je u tom trenutku bio u svom uredu u Vlaškoj ulici, na drugom katu zgrade u kojoj je tada bila smještena redakcija Nacionala. Bio je u društvu dvojice svojih suradnika koji su slušali taj razgovor.

Ivo Sanader energično je, povišenim tonom, zatražio od Pukanića da mu se ispriča zbog navoda iznesenih u toj kolumni koje smo ranije citirali. Uznemireno je ponavljao da mu je Pukanić dužan ispriku. Pukanić mu je uzvratio da se isprika ne traži, nego se eventualno može zamoliti. Replicirao mu je da je to istina. Sanader ga je u tom nadvikivanju pitao tko mu je to ispričao.

I Pukanić mu je to i otkrio. Točno mu je rekao koji je izvor s neposrednim saznanjima o tom sastanku – i kojem novinaru Nacionala – to otkrio. Nastupila je dramatična tišina koja je trajala dvadesetak sekundi. Sanader je potom Pukaniću rekao da se taj sastanak ipak održao, ali da na njemu nisu razgovarali o podršci Turudiću u kandidaturi za predsjednika zagrebačkog Županijskog suda. Pukanić mu je s nevjericom uzvratio da ne može vjerovati kako mu može tako ponovo lagati, i to nakon što je upravo priznao da mu je slagao kada je tražio ispriku zbog njegovih navoda u kolumni za koje je, suočen s argumentima, ipak priznao da su istiniti.

Kad je Ivo Pukanić u kolumni spomenuo tajni sastanak Turudića i Sanadera u Vladi, Sanader ga je nazvao i počeo na njega urlati. PHOTO: Nacional

 

Turudić je u to vrijeme bio sudac u usponu, ali se u kolopletu tadašnjih burnih dnevnopolitičkih zbivanja našao prozvanim za korupciju od britanskih špijuna, koji su vršili veliki pritisak na Sanaderovu vladu zbog odbjeglog generala Ante Gotovine. Pa su jednim dokumentom, koji se svodio na devet točaka britanske ucjene, izvršili pritisak, dajući naputke kako udobrovoljiti britansku vladu da odblokira pristupni put Hrvatskoj prema članstvu u EU-u. Među tim uputama našla se i ona da „korumpirane suce Ivana Turudića i Krešimira Devčića“ treba pritisnuti. Kada je Nacional objavio sadržaj tog skandaloznog dokumenta, Vlada ga je isprva demantirala, sve dok Nacional nije objavio i sam dokument. Ali ni tada nije ustala u zaštitu ljudi koji su u tom dokumentu bili prozvani kao korumpirani. Turudića je tada s čela Udruge hrvatskih sudaca podržao samo Đuro Sessa. Pa tako vlada nije ustala ni u Turudićevu zaštitu. Zato se kasnije na tom sastanku Sanader Turudiću ispričao.

Svemu tome prisustvovao je i Vladimir Šeks. Upravo su te okolnosti iz ljeta 2005. bile među presudnima za Vesnu Škare Ožbolt na funkciji ministrice pravosuđa.

Jer ona je u prve probleme u odnosima s HDZ-om ušla upravo u ljeto 2005., kada je odlučila poništiti natječaj za predsjednika Županijskog suda u Zagrebu.

Ona je tada naljutila premijera Sanadera, predsjednika Sabora Vladimira Šeksa i Miroslava Šeparovića, glavnog neformalnog pravosudnog kadrovika HDZ-a, koji su neformalno u kandidaturi za tu funkciju podržavali Ivana Turudića.

Turudić je njihovu podršku dobio nakon što je na zatvorsku kaznu osudio Hrvoja Petrača, jednog od osumnjičenih za otmicu malodobnog sina umirovljenoga generala Vladimira Zagorca. Turudić je u tom slučaju sudio, a Šeparović je bio Zagorčev odvjetnik. Za Šeparovića je cijeli slučaj trebao biti neugodan jer je u njemu sudjelovao kao zainteresirana strana, pa se moglo nagađati da je on za Turudića lobirao i iz nekih drugih razloga.

Bila je za njega neugodna već i činjenica da je s Turudićem prijatelj, jer se i zato moglo postaviti pitanje je li Turudić u tom slučaju mogao presuditi posve nepristrano.

Iako Sanader, Šeks i Šeparović nisu imali formalne veze s izborom predsjednika Županijskog suda u Zagrebu, u HDZ-u se računalo da bi njihovo neformalno lobiranje trebalo biti presudno, s obzirom na to da je Turudić ispunio sve formalne pretpostavke za obnašanje te funkcije, a dobio je i većinsku potporu kolega iz deveteročlanog sudačkog vijeća.

 

Sanader je povišenim tonom tražio od Pukanića da se ispriča zbog navoda da je Turudić bio kod njega. Kad mu je Pukanić rekao tko mu je to otkrio, Sanader je priznao da se sastanak ipak održao

 

Međutim, Vesna Škare-Ožbolt iskoristila je zakonsku mogućnost i poništila taj natječaj, navodeći kao razlog da je sudačko vijeće Županijskog suda sa samo jednim glasom glasovalo u korist Ivana Turudića: omjer je bio pet naprema tri. Više njenih suradnika objasnilo je tada Nacionalu da je ona zapravo poništila natječaj zato što je mislila da ni Turudić ni Đuro Sessa, njegov tada najozbiljniji protukandidat, nisu najpovoljniji kandidati za tu dužnost.

Čim je Škare-Ožbolt poništila natječaj za predsjednika Županijskog suda, Jutarnji i Večernji list podsjetili su na to da su britanski špijuni Turudića u non-paperu spominjali kao suca kojeg je korumpirao Hrvoje Petrač i kojeg smatraju jednim od glavnih financijera odbjegloga generala Ante Gotovine. Dokument se u POA-i pojavio nekoliko tjedana prije nego što je Turudić donio nepravomoćnu presudu u slučaju otmice Tomislava Zagorca, a Nacional je o njegovu postojanju javnost informirao nedugo nakon nepravomoćne presude. Vlada nije htjela javno zaštiti Turudića od tih optužbi, ali ga je poslije neformalno podržala u natječaju za šefa Županijskog suda.

Krajem 2005. ponovo je raspisan natječaj za tu dužnost, a Vesna Škare-Ožbolt na tu funkciju opet nije imenovala Turudića.

Ponovljeni natječaj pratile su i brojne okolnosti koje su upućivale na žestoka neformalna politička lobiranja, ponajprije opet za Turudića. Turudić je tada imao čvrsta politička jamstva da će biti imenovan, ali Vesna Škare-Ožbolt opet to nije učinila, nego je na tu funkciju postavila Mirjanu Rigljan, nakon što joj je Vrhovni sud, vjerojatno svjestan političke delikatnosti tog natječaja, opet odlučio prepustiti konačnu odluku.
Okolnosti tog natječaja čak su neformalno posvađale neke dužnosnike HDZ-a te se u stranci već tada počelo ozbiljno razmišljati o smjeni Vesne Škare-Ožbolt. Ona je ubrzo smijenjena, a Turudić je time bio izuzetno zadovoljan. Bile su to turbulentne okolnosti koje su prethodile njegovu uzletu prema poziciji predsjednika zagrebačkog Županijskog suda i koje su već tada itekako bile impregnirane njegovom diskutabilnom spregom s Vladimirom Šeksom i vrhuškom HDZ-a.

Turudić je bio pod pritiskom jer je označen kao jedan od sudaca koje je korumpirao Hrvoje Petrač, financijer bijega generala Ante Gotovine. PHOTO: Hrvoje Jelavic/PIXSELL

 

Šeksovi pozadinski strateški interesi mogli su se nazrijeti i u nekim drugim situacijama u predmetima s kojima je Turudić, u godinama nakon što je dospio na čelo zagrebačkog Županijskog suda, također bio u doticaju. Ponajprije u slučaju povezanom sa suđenjem Branimiru Glavašu, Šeksovom dugogodišnjem osječkom ratnom i političkom suputniku i prijatelju.

Pa su Turudićeve tvrdnje o tomu da sa Šeksom nema nikakav odnos, u najmanju ruku, nedovoljno promišljene.

Visoki politički izvor blizak premijeru Plenkoviću za Nacional je koncem vikenda izjavio da je Turudićev poraz na izboru za predsjednika Visokog kaznenog suda u ovoj fazi, ključna najava dubinske reforme pravosuđa. Isti izvor primijetio je da su Turudićeve izjave u nedavnom intervjuu za Jutarnji list – da zna tko mu je uskratio glas na izboru za predsjednika Visokog kaznenog suda i da želi da oni to znaju – zapravo rječnik nalik mafijaškom uličnom žargonu. I ujedno nedopustiv način javne komunikacije, zbog čega u vrhu HDZ-a procjenjuju da on za sebe zapravo traži izlaznu strategiju, odnosno da se vjerojatno priprema za otvaranje odvjetničkog ureda. Nacionalov izvor o tomu je rekao:

„Da ne traži izlaznu strategiju, mogu otvoreno reći da nakon takvih izjava u normalnom društvu ne bi mogao dugoročno opstati na poslu koji trenutno radi. Kao što mogu reći da on sigurno ne može računati ni na kakvu drugu prestižnu sudsku poziciju u budućnosti.“

Isti izvor smatra da je ključna najava drugih trendova u hrvatskom pravosuđu, kao i to što je pravomoćno osuđen odbjegli moćnik hrvatskog nogometa Zdravko Mamić, te dodaje:

„Konačno se u punom sjaju pokazuje da je Mamić pravi karcinom s metastazama hrvatskog društva u cjelini.“ Prijateljski odnosi Turudića i Mamića ponajprije su doveli do toga da se Mamiću sudilo u Osijeku, a ne na Županijskom sudu u Zagrebu dok mu je Turudić bio na čelu. Turudić je u više navrata nedavno javno izjavio da je Mamićev dugogodišnji prijatelj, ali da se s njime godinama nije vidio niti su u kontaktu. Prema navodima Darka Milkovića, predsjednika Državnog sudbenog vijeća, upravo je prijateljstvo s Mamićem presudilo i dovelo do toga da Turudić ne bude izabran za šefa Visokog kaznenog suda. Što ga je i dovelo u situaciju da ubuduće mora znatno više no ranije vagati što će, gdje i kada javno govoriti.

Komentiraj