nacional

Tukao me je i na poslu i u bolnici i pred policijom

Objavljeno u Nacionalu br. 393, 2003-05-27

Nacional je u Autonomnoj ženskoj kući u Zagrebu razgovarao s još dvije njihove štićenice, tridesetrogodišnjom Marijom i Tajvankom Chen Chen Oluić, koje su prošle višegodišnju torturu svojih muževa: kažu da im nitko nije pružio zaštitu te da se samo u Ženskoj kući osjećaju sigurno

Prije šest godina tridesettrogodišnja Marija, majka troje djece, napustila je muža nasilnika, ali on je došao k njoj na posao, prislonio joj pištolj na glavu i odveo je izvan grada. “Stavio mi je sajlu od auta oko vrata i tako me držao s uperenim pištoljem. Pojavila se policija jer nas je jedan moj kolega pratio i obavijestio ih. Počeli su mu govoriti: ’Što to radiš, daj se smiri, ne treba to baš tako…’ Mene su odveli u bolnicu, njega u policiju. Još mi nije napravljena ni medicinska obrada, a on je već bio pušten i došao je po mene.”
Marija je u Autonomnoj ženskoj kući Zagreb pet mjeseci. Došla je nakon dvanaestogodišnjih, gotovo svakodnevnih, divljačkih premlaćivanja od kojih je padala u nesvijest i budila se u kadi punoj krvave vode, ali nije mogla dobiti ničiju zaštitu – ni policije, ni centra za socijalni rad. Članovi obitelji, koji su joj željeli pomoći, i sami su postajali nasilnikove žrtve.
Zadnji je put bilo drukčije. Doduše, policija kojoj se okrvavljenog lica i tijela obratila za zaštitu u petak popodne rekla joj je da se “javi Centru za socijalni rad, jer policija tu ne može ništa”. Bilo je jasno da je oni samo vraćaju nasilniku, jer nijedan Centar za socijalni rad ne radi petkom popodne. No, Marija je preživjela vikend, a u ponedjeljak ujutro otišla u socijalni rad, gdje su joj rekli za Autonomnu žensku kuću Zagreb. “Znam da je nevjerojatno, ali po prvi put u životu osjećam se sigurnom”, kaže Marija.
Marija, krojačica po zanimanju, iz skromne obitelji, udala se za provincijskog bogataša s dobrim vezama, a mir u njezinu braku potrajao je punih mjesec dana. “Nije pio, bio je to, danas znam, normalan život, ali meni se činilo da sam u raju”. Nakon pet mjeseci braka završila je u bolnici s potresom mozga. “Nije me htio pustiti doktoru, ali na poslu mi je pozlilo, pa su me odvezli u bolnicu. Ubrzo je došao i napao me – da što se tu izležavam, što izvodim… Doktorima je rekao da sam pala niz stepenice”.
Uskoro je njihov brak prešao u rutinu. “Sve mu je počelo smetati. Tanjur je morao biti postavljen samo na jedan način, jelo ni pretoplo ni prehladno, cipele na mjestu. Ako su djeca ostavila u dnevnom boravku igračku na podu, kriva sam bila ja jer da sam ih loše odgojila. Ako smo išli na svadbe, smjela sam gledati samo pred sebe, paziti dobro s kim i kako govorim, kratka suknja nije dolazila u obzir, samo duga ili hlače, plesanje ni slučajno, pa ni smijanje. Prijateljice pred kraj nisam niti imala, kontrolirao je moje dolaske i odlaske na posao… Ako nije bilo po njegovom, dobivala sam šamare, kao za ‘dobar dan’.
U danima kad je dolazio kući pijan, torture su počinjale navečer i trajale do jutra. Znao me je po cijelu noć tući, pričati, vući za kosu, udarati mi glavom u zid, a pred jutro morala sam imati odnos s njim. Ako nisam, bilo je još gore jer je tvrdio da sam bila ’s nekim’. Bacio bi me na pod i gazio po meni, nekad bih se onesvijestila, pa bi me bacio u kadu, polijevao hladnim tušem, a kad bih se osvijestila, kada je bila sva krvava”.
Tri puta je odlazila iz kuće, zadnji put prije šest godina, kad je bila kod rodbine. “Svaki me put muž našao i vraćao kući. Jednom me kidnapirao na Centru za socijalni rad pri pokušaju mirenja jer se nisam pristala vratiti kući. On je izišao prije mene, a mene su još neko vrijeme zadržali, ‘zbog sigurnosti’. On me sačekao na hodniku, pokupio me, strpao u auto praktički pokraj policajca koji je rekao ‘to je njegova žena pa neka se dogovore’. Držao me zatvorenu cijeli dan i noć, dok moj otac nije sjeo u policijsku stanicu i rekao – dok je ne nađete, ja se odavde ne mičem. Našli su me, a onda su mene ispitivali kao kriminalca jer sam odvela djecu. Mužu su ponudili kavu. Inspektor je rekao da i on ima ženu i djecu, i da ne zna kako bi se ona provela da je učinila što i ja.”
Samo je jednom dala zahtjev za razvod braka. “To ga je strahovito razjarilo. Bila bi to preteška ljaga za njegovo prezime da ga žena napusti. Imala sam dobar auto, posao, novac, odjeću, to je bilo ono što se smjelo vidjeti. Kad sam dala zahtjev za razvod, izišlo je nešto drugo na površinu, to nije smio dopustiti. U bijesu, napao je mog oca sajlom kojom je prije mene davio, otac je raskrvavljen pao, ali policija i hitna nisu htjele doći… rekli su da su to naše obiteljske stvari.”
“Nisam išla dalje s razvodom, najviše zato jer se nisam imala gdje skloniti. Svugdje bi me našao. Prijetio je mojoj obitelji. Financijski smo djeca i ja o njemu ovisili. Ali najvažnije je bilo to što me nitko nije mogao zaštiti. Kome god sam se obratila. Centar za socijalni rad imao je razumijevanja, ali je bio nemoćan. Policajci u tom kraju njegovi su prijatelji, on je tamo poznat i uvažen. Da pričam svoju priču nekome s kim će on sutra ručati? Moje su priče završavale u smeću. Novac danas radi sve… Nisam mu vjerovala kad je govorio da će biti bolje. Samo jednom, kad sam ga bila napustila, pa sam mislila da je vidio da mislim ozbiljno. Govorio je da mu je teško bez djece… i ja sam pomislila, možda se stvarno promijeni. Ali za tjedan dana bilo je još gore. Tukao me da priznam ’s kim’ sam za to vrijeme bila…”
Sada je razvod u tijeku, također se odlučuje i o skrbništvu nad njihovo troje djece. “Djeca su jako traumatizirana, bila su agresivna, onako kako me je on tukao i ponižavao, tako su me počela tući i ona. Tukli su i svoje vršnjake. Sada je bolje, idu na terapiju, i to je puno pomoglo.”
Na pitanje što očekuje od budućnosti, Marija kaže: “Na sigurnom sam, on mi ne može ništa, to mi je najvažnije. Sve ide svojim tokom. Povratak njemu ne pada mi na pamet ni u ludilu. Smrt je bolja. Odvojeno nas pozivaju u Centar za socijalni rad. Imam neku sigurnost u sebe, to mogu zahvaliti onima koji su radili s nama u Kući. Čini mi se da se i on malo boji ove situacije jer do sad me nitko nije uspio zaštititi, a sad je uvidio da je i to moguće. Nije mu to jasno, da njegove veze i novac tu ništa ne mogu. Ponovna udaja ne pada mi na pamet, iako vidim, po mojim sestričnama, da ima i normalnih muževa i brakova.”

‘Policajac mi je rekao da bih još gore prošla da sam njegova žena a da sam pobjegla s djecom’ ‘Kad bi me onesvijestio, bacao bi me u kadu s vodom, a kad bi se osvijestila nastavljao bi me tući’ Morala sam angažirati privatnog detektiva da mi pronađe kćer koju je muž sakrio CHEN CHEN CHEN OLUIĆ
Oteo mi je kćer

“Kada sam napokon pronašla gdje živi moja trogodišnja curica i dobila dopuštenje centra za socijalni rad da odem po nju, bilo je prošlo dva mjeseca otkad sam je zadnji put vidjela. Nisam znala hoće li me prepoznati, je li me zaboravila, a znala sam da je za ta dva mjeseca nisu učili da voli, nego da mrzi svoju mamu. A ja je nisam imala pravo uzeti protiv njene volje, nego samo ako sama pođe sa mnom. Nikad neću zaboraviti ljubav i strah koji su me preplavili kad sam je ugledala. Raširila je ruke i rekla: ‘Mama, idemo doma.’”
To je priča 35-godišnje Tajvanke Chen Chen Oluić koja je došla s trogodišnjom kćeri u sklonište nakon što je, gotovo kao na filmu, uz pomoć privatnog detektiva i policije vratila dijete koje joj je muž oteo tri mjeseca ranije.
“Shvatila sam da je sklonište jedino mjesto za nas. Jednom sam je izgubila, ne mogu to zamisliti još jednom”, kaže Chen Chen čija je borba za nju i dijete, u zemlji čije zakone, jezik i običaje donedavno gotovo uopće nije poznavala, a bez novca, prijatelja i rodbine, fascinantna.
“Kad je u Centru odlučeno da se dijete predaje na skrbništvo meni, pa sam sa socijalnim radnikom, policajcem i odvjetnikom došla po njega, svekar mi je rekao da djeteta nema i da nam neće reći gdje je. Tada sam unajmila privatnog detektiva”, govori Chen Chen.
Svog budućeg supruga, diplomiranog šumara, upoznala je u Škotskoj, u Edinburghu, gdje su oboje bili na tečaju jezika. Pozvao ju je za Božić u Zagreb, upoznala je njegovu obitelj, prijatelje, svi su bili vrlo “prijateljski raspoloženi”. Vratila se na Tajvan raditi, nakon deset mjeseci on ju je došao posjetiti, pa su se zaručili. Vjenčali su se u Zagrebu.
”Živjeli smo s njegovim roditeljima, nismo si mogli priuštiti iznajmljeni stan. Rodila se beba. Nisam znala jezik, nisam mogla čitati, nisam razumjela TV, nisam mogla komunicirati s njegovim roditeljima. Kako na Tajvanu nisam naučila mnogo kućnog posla, jer sam odmah nakon fakulteta počela raditi, željela sam naučiti kuhati ovdašnju hranu, puno drukčiju nego na Tajvanu. Svekrva mi nikad nije željela ništa pokazati, govorila je da idem iz kuhinje gledati televiziju, a poslije se žalila susjedima i sinu da joj ne pomažem. Ogovarala me. Običavala je u ponoć kuhati, peći kolače, glačati, a tražila je to i od mene. Rekla sam joj da ne mogu raditi tako kasno, danju se trebalo brinuti za dijete. Molila sam muža da joj to objasni, ali mislim da to nikad nije učinio.
Bili su nemarni kad je dijete trebalo spavati, glasno su razgovarali, dijete je bilo nervozno, budilo se. Mnogo su ga puta probudili. Jednom sam nakon toga izišla s njim van, muž je izišao za mnom i zahtijevao da se vratimo u kuću o tome razgovarati. Kad nisam poslušala, gurnuo me, pala sam i raskrvarila lakat. Bilo je mnogo ljudi na Jarunu i pozvali su policiju. Pozvani smo na sud na Kennedyjevu trgu, moj muž je govorio, a meni su rekli da čekam vani. Za pola sata su me pozvali da potpišem neki papir, bez ikakva prijevoda. Tražila sam da mi se objasni što je to, no sutkinja mi je rekla da potpišem i više ‘nikada neću morati doći’. Ni danas ne znam što je to bilo. Muž me odveo u drugu sobu i rekao da jednom gospodinu koji je tamo sjedio kažem ‘hvala’, što najprije nisam htjela. Tko je on i zašto da mu kažem ‘hvala’?
Svađali smo se, najčešće zbog njegovih roditelja, pred kojima me nikad nije zaštitio. Govorio mi je da nisam ona djevojka koju je upoznao u Edinburghu, da me ne želi više vidjeti. Neprestano me gurao. Ja sam mu govorila da to ne radi, a on bi rekao – nisam te udario, samo sam te gurnuo. On je 1,83 metra visok i ima 80 kilograma, ja sam visoka 1,53 i imam 45 kilograma. Rekla sam mu da je to kao da gura dijete, da me ne dira, da ne volim fizičke napade. Obećao bi da neće, a zatim to prekršio.”
Ipak, Chen Chen je opet dobila neočekivanu pomoć, a to je ono što vrlo malo zlostavljanih žena doživi – kad ju je gurnuo tako da je pala na pod, susjedi u Španskom gdje su tada živjeli čuli su njen plač i pozvali policiju. “Ti susjedi u Španskom bili su fantastični, čula sam kako je stara gospođa rekla: ‘Sram te bilo, gurnuo si svoju ženu na pod’. No, on se na to nije obazirao, nazvao je svog oca mobitelom i tražio da odvede dijete. Došla je policija, odveli su me u stanicu da dam iskaz, a kad su me vratili, vidjela sam da nema djeteta, njega i da su sve njihove stvari odnesene.
Bila sam bez ijedne lipe. Nisam imala za hranu, prijevoz. Išla sam pješice preko pola grada na centar za socijalni rad. Susjedi u Španskom bili su fantastični. Dali su mi hranu, karte za tramvaj, rekli su da se pripremim za borbu da dobijem svoje dijete natrag. Jednog dana u poštanskom sandučiću našla sam 50 eura i 50 dolara. Svi su mi prijatelji okrenuli leđa, i moja vjenčana kuma… Susjedi su me pozvali k sebi za Badnjak, rekli su mi da te večeri zaboravim na probleme, da prestanem plakati. To nije rješenje, govorili su mi, trebaš naći način da vratiš dijete…”
Chen Chen doista nije gubila vrijeme. Obratila se nadležnom centru za socijalni rad odakle su je uskoro obavijestili – koji su njeni “dani za viđanje”! Značilo je to da je dijete, do odluke suda, povjereno ocu. “Ja sam majka, nisam alkoholičarka, prostitutka, ne zlostavljam dijete. Zašto?!”, pitala je, i dobila odgovor da je to zato što nema vlastiti novac, “a djetetu je uvijek bolje s onim tko ga ima”. Zatim je morala otići iz Centra jer, rekli su joj, izgubit će “dane za viđanje”! U to vrijeme već je poznavala Nevu Tolle koja joj je rekla da novac nije nužan, da se može donijeti i odluka da otac plaća uzdržavanje, ali da bi doista bilo mnogo povoljnije da ima svoj novac. Obratila se majci na Tajvanu, ona joj je poslala novac koji je pokazala na socijalnom radu. Centar je tada promijenio odluku. No drugoga dana, kad je trebao dovesti dijete, muž joj je poslao telegram da je s njim “na izletu”, da će se uskoro vratiti. Na socijalnom radu nitko se nije previše uzbuđivao zbog toga, mužev novi odvjetnik razgovarao je s njom kao da ona samo gnjavi, pa je prošlo još mjesec dana prije no što je Centar naredio ovrhu, odnosno, odlazak po dijete uz policiju, odvjetnika i predstavnika centra za socijalni rad.
“Otišli smo pred vrata kuće njegovih roditelja, jer unutra nismo smjeli, ali oni su nam rekli da djeteta nema, da nam neće reći gdje je. Ja sam pitajući susjede shvatila da dijete zaista nije u kući. Moj muž ima veliku obitelj u Beogradu, i jako sam se bojala da nije tamo, jer bi trebale godine da ga vrate. Unajmila sam privatnog detektiva da slijedi mog muža i njegove i nađe dijete. Nakon tri dana našao je dijete u drugom gradu. Neva Tolle u međuvremenu je tražila da slučaj prijeđe u nadležnost drugog centra za socijalni rad i to je postigla. Uz pomoć policije i socijalnih radnika, koji su radili fantastično korektno, otišli smo u stan. Dijete je pošlo sa mnom, što je bio uvjet da ga uopće dobijem, bacilo mi se oko vrata govoreći, ‘Mama, idemo doma’. Ušli smo u auto, bilo je sve smrznuto, padao je snijeg, a mi smo požurili u Sklonište”.
Chen Chen se sada osjeća sigurnom, ali se svakoga dana suočava s novim problemima. Sretna je jer je upravo u petak dobila novo “privremeno rješenje o privremenoj mjeri skrbništva nad djetetom”. Ma što to značilo, dodaje Valentina Andrašek, psihologinja u Autonomnoj ženskoj kući Zagreb, jer obično se dobiva “rješenje o privremenoj mjeri”. Zatim, to privremeno rješenje određuje “bračnu terapiju” za nju i supruga. Na to Chen Chen neće pristati “jer zašto bi išla na terapiju s nekim s kim više ne želim živjeti? Predstavlja me kao lažljivicu, majku koja tuče dijete. Plašim se skorog dana kad će mu biti dopušteno da vidi dijete. Iako će to biti u prisustvu socijalnog radnika, ima načina da ga otme”, kaže Chen Chen koja će biti podvrgnuta i psihijatrijskom vještačenju da se utvrdi njena podobnost za skrbnika. “Zašto ona to mora prolaziti”, pitaju u Autonomnoj ženskoj kući. “Samo zato što zlostavljač, koji svakog dana obilazi socijalni rad i radnike, to traži. Sigurni smo da će ona na kraju dobiti dijete, ali to će otegnuti sudsko rješenje njezina slučaja za još godinu ili dvije.”

POZNATI HRVATI O ČUČIĆEVU MALTRETIRANJU SUPRUGE
Mirjana Krizmanić: Povjerovala sam supruzi jer nitko ne bi mogao izmisliti tako jezovite detalje

MLADEN VEDRIŠ, član Središnjeg odbora Europskog pokreta: Obiteljsko nasilje je moralno i etički nedopustivo, a pravno kažnjivo djelo. Teško mi je osobno odgovoriti na pitanje kakva bi me životna situacija mogla isprovocirati da podignem ruku na žensku osobu. Čovjek može doći u stanje afekta, ali se i tada mora u odnosu na vlastito okruženje kontrolirati. Postoje norme ponašanja koje se uvijek moraju poštovati. Osobno, kad mene pitate, nikada mi nije ruka ili šaka poletjela prema supruzi ili bilo kojoj drugoj ženskoj osobi. Što se tiče opravdanosti izlaska gđe Čučić u javnost, teško je suditi o nečijem braku, a da te ljude i privatno ne poznajete. No, intima je jedno, a osobni integritet i sigurnost drugo, i svatko to ima pravo braniti pravnim i svim javnim sredstvima. Što se pak tiče vašeg pitanja o ostanku Ljubomira Čučića na dosadašnjoj funkciji, sada kad je ovaj spor izišao u javnost te se u procjenu uključilo i državno odvjetništvo i MUP, za prepostaviti je da će se lakše doći do objektivne prosudbe. Svakako je, kad ste na javnoj sceni, da to i dodatno obvezuje. Za pretpostaviti je da će na sjednici Središnjeg odbora Europskog pokreta zakazanoj za srijedu odluka o ostanku na funkciji, odnosno ponuđenoj ostavci, biti donesena. Osobno, ne bih je prejudicirao, moje informacije su vezane uz napise u tisku, znači iz druge ruke.

MIRJANA KRIZMANIĆ, psiholog: Obiteljsko nasilje je strašno, posebno strašno kad se događa kod ljudi koji se tobože brinu za ljudska prava. Drago mi je da je priča Magali Boers – moram dodati, ako je točna – izišla u javnost, i to bi trebale učiniti i sve druge zlostavljane žene ako nemaju drugog načina spasa. Jer obiteljsko nasilje je i kažnjivo djelo, a najviše pate djeca. Ono je za djecu gore od rata, jer obiteljska svađa, čak i bez nasilja, ruši čitav njihov svijet i sigurnost – zato bi žene obavezno trebale napustiti takav brak. Moje su informacije samo iz tiska, ali osobno sam povjerovala supruzi iz nekoliko razloga. Prvo, teško je pomisliti da bi netko izmislio meni jezive detalje poput gašenja svjetla s dva prsta ili podmetanja malog prsta pod čašu. S druge strane, iz moje profesije poznate su mi slične situacije – jedan je sveučilišni profesor dopuštao svojoj ženi da uđe u njegov auto samo u rukavicama. To su tipične metode psihičkog zlostavljača, koje nije ništa manje pogubno od psihičkog. Radi se o sustavnom uništavanju dostojanstva, ličnosti, porobljavanju ličnosti, i, kao i kod fizičkog zlostavljanja, nema puta natrag. Ono postaje sve gore i teže. O tome se, na žalost, malo zna. U našim školama nedostaje poduke o partnerstvu, zajedničkom životu, nitko nije poučen o znakovima nasilja koje može samo rasti. Konačno, gospodin Čučić je priznao da je jednom udario ženu, ali da “sukoba ima u svakom braku”, što je čista demagogija. Jer, sukoba ima, ali nasilja nema u svakom braku. I dalje, jako sam se iznenadila kad sam kao njegovo objašnjenje njezinih modrica pročitala “pad sa stepenica”. Pa to je naivno objašnjenje zlostavljača iz udžbenika!

ZLATKO CANJUGA, zastupnik u Saboru: Nasilje je apsolutno neprihvatljivo, ne doliči nijednom muškarcu i nijednom ljudskom biću i ništa ne rješava. Teško mi je reći što bi se moralo dogoditi da sam dignem ruku na suprugu ili bilo koju ženu, vjerojatno bi ona morala biti naoružana teroristkinja i ugrožavati moj vlastiti život. U civilnom životu ne mogu zamisliti takvu situaciju. Nikada nisam udario nijednu ženu. Tri sam godine član saborskog Odbora za ravnopravnost spolova, a kad je riječ o nasilju, uvijek smo na strani žene, pogotovo majke. U konkretnom slučaju, pohvala Nacionalu za objavljivanje članka, mislim da to može biti iskorak u rješavanju tog problema. Što se tiče vašeg pitanja o opravdanosti javnog istupa Magali Čučić, a s obzirom da znam koliko je naše društvo patrijarhalno, kako se na račun premlaćivanja žena zbijaju vicevi i šale, smatram da je njen istup potpuno opravdan, a čini mi se i da je njen jedini izlaz. Što se tiče vašeg pitanja o tome bi li gospodin Čučić trebao dati ostavku: obnašanje javne funkcije obvezuje na ponašanje koje bi trebalo biti primjer, pogotovo visookobrazovanih. U konkretnom slučaju, mislim da bi g. Čučić trebao odmah dati ostavku.

MORANA GRUDEN PALIKOVIĆ, predsjednica zagrebačke Gradske skupštine: Obiteljsko nasilje apsolutno je nedopustivo, ne postoji nijedan razlog za nasilje u obitelji, i ne bi se smjelo događati da nasilnika na bilo koji način štiti funkcija. Problem nije samo hrvatski, ali je vani javnost više na to senzibilizirana i strože su sankcije. To što je Magali Čučić izišla u javnost, smatram dobrim, jer je time sebe zaštitila, a zaštitila je i djecu. Svaki nasilnik ponavlja nasilničko ponašanje. G. Čučić je priznao da je jedan put udario svoju suprugu, pa se možemo pitati i ovo – u čemu je razlika između jedan i pet puta? Njena priča je potresna i zbog psihičkog nasilja kojem je bila izložena, terora kućnih “pravila” kojima je bila izložena. Na temelju svega što je dosad o slučaju objavljeno, uključujući i objašnjenje o “padu sa stepenica”, jasno je da se radi o osobi koja ne može obnašati javnu funkciju, prema tome, on bi trebao dati ostavku. Ono na čemu bi trebalo najviše raditi jest da se žena zaštiti, stavi izvan dohvata nasilnika. Danas potpuno sigurne mogu biti samo u Autonomnoj kući. Apsurd je, naravno, da zlostavljač ostaje u komociji doma, dok je djeci i ženi odlaskom u sklonište sve to uskraćeno.

NAIMA BALIĆ, članica Središnjeg odbora Europskog pokreta: Ne bih vam ništa sada rekla prije sastanka Središnjeg odbora u srijedu, prije nego čujem i drugu stranu. U principu mislim da se privatne stvari rješavaju u kući, oni to moraju sami probati riješiti. Ne želim davati nikakve izjave, do viđenja.

ŽELJKO ŽUTELIJA, novinar: nasilje u obitelji smatram apsolutno jezivim, nedopustivim, grozim se svakog nasilja, posebno nad ženom i djecom. Uopće ne znam ni jednu situaciju koja bi me mogla navesti da udarim ženu, valjda neko potpuno ludilo. Ne bih to mogao učiniti ni u afektu, jer i afekt smatram normalnim stanjem. Ne samo da nikada nisam udario nijednu ženu, nego sam i odnose sa svojim bivšim suprugama, nakon normalnih trauma razvoda, doveo na civilizirani prijateljski nivo. U konkretnom slučaju teško je suditi, iz novinskih napisa to bi ipak bila samo spekulacija. Ljubomira Čučića poznajem kao kolegu iz davnih dana, a svi moji odnosi s njim uvijek su bili primjereni, da tako kažem, u europskim gabaritima. Što se tiče vašeg pitanja o njegovu obnašanju funkcije predsjednika Europskog doma, rekao bih da za javne funkcije, pa i tu, vrijede najstroži kriteriji, jer ako je nešto “dopušteno” njemu, zašto ne bi bilo i običnom čovjeku. Čovjek na funkciji mora pristati na svojevrstan asketizam življenja. Što se tiče vašeg pitanja kome sam povjerovao, opet ne bih nagađao, ali moram reći da mi se njezina priča čini “najtanja” kad kaže da je zlostavljana godinama, ali da se neprestano nadala da se to neće ponoviti. Priče o roditeljstvu tu mi nisu uvjerljive. Čovjek uvijek ima izlaz i ne vidim zašto bi to netko trpio. Slažem se da je to kompleksan problem, ali čini mi se malo ispod intelektualnog dostojanstva da se nasilje toliko puta ponavlja, a da se ne pokuša iz te situacije izići.

Komentiraj