Tuđman je bolje kontrolirao državu nego svoj ego

Objavljeno u Nacionalu br. 413, 2003-10-14

U Americi veliku pozornost izaziva nedavno izašla autobiografija bivše američke ministrice vanjskih poslova Madeleine Albright, u kojoj ona opširno opisuje svoj vrlo zanimljiv život: nekoliko poglavlja posvećeno je njenom angažmanu na području bivše Jugoslavije, od čega Nacional prenosi dio

Veliku pozornost američke političke javnost ovih dana izaziva nedavno izašla knjiga memoara bivše američke ministrice vanjskih poslova Madeleine Albright. U tim vrlo opširnim memoarima Madeleine Albright detaljno je opisala cjelokupni svoj vrlo zanimljiv život, ali i mnoge detalje iz života svoje obitelji. Život joj je bio neobičan od najranije mladosti. Rodila se 15. svibnja 1937. godine, a budući da je njezin otac Josef Korbel bio diplomat, već kao dijete počela je putovati. Prije Drugog svjetskog rata bila je u Beogradu gdje joj je otac radio u čehoslovačkoj ambasadi, tijekom rata obitelj je bila u izbjeglištvu u Londonu, a nakon rata ponovno se našla u Beogradu jer joj je otac bio imenovan za čehoslovačkog ambasadora. Poslije su je roditelji poslali u internat u Švicarsku.

O RAZGOVORU S TUĐMANOM On je pokušao Hrvatsku prikazati kao zapadnu demokraciju, ali je vladao njome željeznom šakom i korumpiranom dušom Otac Madeleine Albright nije bio komunist pa je – kada su komunisti 1948. godine u Čehoslovačkoj počeli preuzimati vlast – smijenjen s ambasadorskog mjesta i premješten za čehoslovačkog predstavnika u misiji Ujedinjenih naroda u Kašmiru. To je za cijelu obitelj bila sretna okolnost jer je to Korbelu omogućilo da kao funkcionar Ujedinjenih naroda obitelj prebaci u SAD te potom tamo zatraži politički azil. Uz pomoć nekih prijatelja iz diplomatskih krugova uspio je dobiti profesorsko mjesto na sveučilištu u Denveru, gdje se obitelj smjestila. Tamo je Madeleine Albright provela djetinjstvo i mladost, sve dok 1955. godine nije otišla na studij politologije na slavnom ženskom koledžu Wellesley. Postala je sveučilišna profesorica, veliki stručnjak za međunarodna pitanja. Nju je 1992. godine američki predsjednik Bill Clinton imenovao za američku ambasadoricu u Ujedinjenim narodima, a 1996. godine za američku ministricu vanjskih poslova, prvu ženu na tom položaju.

U svojim je memoarima Madeleine Albright zabilježila mnoga zanimljiva sjećanja osobne prirode. Vrlo plastično opisuje ono čega se sjeća dok je kao dijete boravila u Beogradu, prvo izbjeglištvo u Londonu, a posebno zanimljivo prikazuje kako je nakon što je obitelj stigla u SAD u Denveru od srednjoeuropske djevojčice postala Amerikankom. Opisala je i svoj brak te bolne trenutke kada ju je muž 1982. godine ostavio zbog mlađe žene. Ispričala je kako do 1997. godine nije znala svoje prave korijene. Roditelji su joj zatajili da je židovskog podrijetla, da su joj dvije bake i jedan djed, za koje je znala da su umrli tijekom rata, zapravo završili u nacističkim logorima.

U memoarima se ipak najviše bavila političkim pitanjima s kojima se susretala prvo kao ambasadorica u Ujedinjenim narodima, potom kao ministrica vanjskih poslova. Opisuje brojne susrete s raznim svjetskim državnicima te vrlo plastično opisuje njihove karaktere. Budući da se – zato što je srednjoeuropskih korijena – kao ambasadorica i ministrica mnogo bavila i tzv. jugoslavenskom krizom, čiju je genezu u knjizi objasnila, u nekoliko poglavlja bavi se i događajima na tlu bivše Jugoslavije. Ovdje donosimo njezin prikaz poznatoga posjeta Zagrebu, Beogradu, Sarajevu, Brčkom i Banjoj Luci 1997. godine, kada se sastala s Franjom Tuđmanom, Slobodanom Miloševićem i Biljanom Plavšić.

“Privući središnju i istočnu Europu bliže Zapadu bio je ključni dio našeg napora da izgradimo jedinstvenu i slobodnu Europu. Pitanje, na koje smo hitno morali odgovoriti, bilo je je li i Balkan spreman da bude privučen Zapadu. Odgovor na to pitanje, bila sam uvjerena, ovisit će o tome hoće li uspjeti provedba Daytonskog sporazuma. Sporazum je prekinuo rat u Bosni i otvorio vrata mirovnim snagama NATO-a. Puške su utihnule, tenkovi su bili u spremištima, struja i voda su bile na raspolaganju građanima, tramvaji su ponovno vozili Sarajevom, djeca su se opet igrala na ulicama kojima su donedavno vladali snajperi, počela je obnova. No ozbiljni su problemi ostali. Dayton je afirmirao načelo jedinstvene Bosne, ali trebalo je mnogo više od običnog komada papira da taj cilj postane stvarnošću.

Sama sam osjetila dokaze napetosti kada sam posjetila to područje nekoliko mjeseci nakon potpisivanja sporazuma. Kao ondašnji američki ambasador u Ujedinjenim narodima željela sam dati podršku naporima da se izbjeglice vrate kućama. U tom su smislu Ujedinjeni narodi nastojali pomoći Hrvatima da se vrate u područja koja su tijekom rata osvojili etnički Srbi, što se ovima nije sviđalo. Dok je naša delegacija obilazila tržnicu u Vukovaru, koji je tada još bio pod srpskom kontrolom, nitko se sa mnom nije želio rukovati. Odjednom su oko nas počela letjeti jaja, a čuli su se i povici “kurva” i “kučka”. Dobro mi je tada došlo znanje srpskog jer sam znala što te riječi znače. Dok su se moji kolege pitali što se događa, svojim sam pratiocima rekla: “Idimo odavde.” Dok su naši automobili odlazili, poletjelo je i prvo kamenje, jedan je kamen razbio prozor automobila u kojem su bili moji pratioci.

Nekoliko sati kasnije nazvala me moja nervozna, ali oštra kći. “Majko”, rekla je Anne, “CNN je upravo emitirao vijest da si bila opkoljena gomilom koja je na tebe bacala kamenje. Što ti misliš? Zašto se nerazumno ponašaš? Mogli su te ubiti.” Bio je to trenutak kada sam vidjela da su se uloge u našoj obitelji izmijenile. Moje kćeri sasvim su preuzele kontrolu nad obitelji, ne samo da su počele kontrolirati moje troškove i predbacivati mi da previše novca trošim na odjeću nego su se, eto, počele brinuti i za moju sigurnost na putovanjima. Kasnije sam im poklonila majice koje je dao napraviti jedan od ljudi iz moje pratnje, a na kojima je pisalo: “Kamenovan sam zajedno s Madeleine Albright u Vukovaru.”

Kad sam postala ministricom vanjskih poslova, odlučila sam više pozornosti posvećivati ovom prostoru. U to je vrijeme provedba Daytonskog sporazuma išla slabo. Međunarodne vojne snage u Bosni bile su neaktivne, nisu željele preuzeti bilo kakav rizik niti pomagati u ostvarenju civilnih ciljeva. Ni Jugoslavija ni Hrvatska nisu poštivale svoje obaveze. Naši europski saveznici bili su za tamošnje prilike nezainteresirani. Bilo je sve više kojekakvih političkih komentatora i analitičara koji su tvrdili da je podjela Bosne jedino realistično rješenje, pa neka jedan dio bude pripojen Srbiji, drugi Hrvatskoj, a treći neka postane međunarodni protektorat.

Meni se činilo da podjela ne bi donijela stabilnost, samo nove borbe oko granica. Mi smo insistirali da nova Europa bude sagrađena na načelima demokracije i poštivanja ljudskih prava, a ne na etničkom čišćenju i brutalnoj sili. Sjedinjene Države, NATO, Rusija, Partnerstvo za mir, OESS, Europska unija i Ujedinjeni narodi odlučili su pomoći Daytonu da uspije. Nije to bio lak zadatak.

Zaključila sam da je problemu potreban novi pristup, koji sam predočila javnosti u govoru što sam ga 22. svibnja 1997. godine održala u Muzeju mora, zraka i svemira u New Yorku. U tom govoru obratila sam se četirima vrstama slušatelja. Željela sam da moji kolege u vladi znaju da ću se boriti da se produlji prisustvo američkih snaga u Bosni koliko to bude potrebno. Željela sam objasniti Kongresu zašto moramo Bosnu održati mirnom i jedinstvenom, i ne dopustiti da se raspadne i da se sukob obnovi. Poslala sam poruku Europi da od nje očekujem puno sudjelovanje u našim akcijama. A istodobno sam Bosancima, ali i njihovim susjedima Hrvatskoj i Jugoslaviji dala da biraju. Oni mogu odbaciti Dayton, ali će tada biti podvrgnuti sankcijama ili se mogu potruditi da ga ostvare, pa će tada dobiti našu pomoć i početi sudjelovati u radu zapadnih institucija.

Da bi im što dramatičnije predočila mogućnosti, nakon tog govora otputovala sam izravno u to područje, prvo u Hrvatsku. U blizini Zagreba vidjela sam kuće koje su bile spaljene kada su se srpske izbjeglice u njih željele vratiti. Susrela sam se s miješanim obiteljima koje su pretukli lokalni nasilnici. Bile su to obitelji koje nisu osjećale pripadnost ni jednoj etničkoj skupini. Bili su Jugoslaveni, ponosni na to, a premlatili su ih samo zato što im krv nije bila dovoljno “čista”. Među njima je bila i jedna sjedokosa baka, koju su fizički maltretirali. “Kako se to uopće može događati”, okomila sam se na hrvatskog ministra obnove, “Trebali bi se stidjeti.”

Ono što sam tražila od Hrvatske nije bilo lako. Serija ratova izmiješala je stanovništvo. Činilo mi se to kao groteskna igra muzičkih stolica, samo što su to bile muzičke kuće. Svatko je bio u kući nekog drugog, a nije ih bilo dovoljno za sve. Bilo je to konfuzno i teško, no smatrala sam da ćemo popustiti pred rezultatima etničkog čišćenja i ojačati pritiske za podjelama ako se ne izborimo za pravo izbjeglica na njihove kuće.

U Zagrebu, glavnom hrvatskom gradu, srela sam Franju Tuđmana, sjedokosog samoproglašenog oca domovine. Nekoliko godina prije, dok sam bila u UN-u, ugodno sam s njim ćaskala prisjećajući se ljetovanja na Brijunima u djetinjstvu. No sada sam se sukobila s Tuđmanom kao ekstremnim nacionalistom. Politički spretan, on je preuzeo u svojoj zemlji kontrolu nad svakom iole važnom institucijom, ali je istodobno izgubio svaku kontrolu nad vlastitim egom. On je pokušao Hrvatsku prikazati kao zapadnu demokraciju, ali je vladao njome željeznom šakom i korumpiranom dušom.

Rekla sam mu da Sjedinjene Države osjećaju toplo prijateljstvo prema hrvatskom narodu te žele dobre odnose, ali nam je potrebna suradnja. On je odgovorio da Hrvatska duboko cijeni odnose s nama i “u potpunosti podržava Daytonski sporazum”. No tada je došlo “ali”. Hrvatska ne može primiti više od malog postotka srpskih izbjeglica, koji se imaju pravo vratiti, rekao je. Hrvatska ne može obećati da će surađivati sa sudom za ratne zločine, ako to ne uradi i Srbija, niti može podržati koncept jedinstvene Bosne jer će ona postati bazom islamskog fundamentalizma. Usto nam je predbacio da Zapad ignorira Hrvatsku.

Podsjetila sam Tuđmana da su na mene bacali kamenje što sam branila prava hrvatskih izbjeglica u Vukovaru. Rekla sam da na Zapadu neće biti mjesta za zemlju koja prakticira ili opravdava etničko čišćenje i upozorila sam ga da će američka podrška međunarodnim zajmovima ovisiti o njegovoj suradnji.

Tijekom razgovora Tuđman se očito nadao da će dugačkim govorancijama uspjeti spriječiti raspravu pa je započeo priču o balkanskoj povijesti. Govorio je o potrebi katoličke Hrvatske da slomi muslimanski “zeleni polumjesec” koji se proteže od Balkana do Bliskog istoka te razbije slavenski “pravoslavni križ” koji se prostro ovim područjem. Tradicionalne europske vrijednosti, rekao je, podrazumijevaju da ga mi moramo podržavati dok on stvara etnički čistu “zapadnu” zemlju.

Bilo je besmisleno bilo što odgovoriti jer on i tako nije nikoga slušao. Ipak, na kraju sam postavila završni zahtjev. “Bosna”, rekla sam, “treba trgovačke putove prema sjeveru. Posjetit ću sutra Brčko i željela bih objaviti da se vi slažete s otvaranjem tamošnjeg mosta. Je li to moguće?” Tuđman se složio, što je bio pozitivan korak.

Tog popodneva putovala sam u Beograd da se sretnem sa Slobodanom Miloševićem. To će biti jedini put da smo se susreli licem u lice. Unatoč svemu što se o njemu ranije znalo, Milošević je uspio uvjeriti neke diplomate da mu se može vjerovati na riječ. Pomagala je pri tome činjenica da je govorio engleski i što je osuđivao svoje sunarodnjake među bosanskim Srbima. Iako je dobar prevarant, on nije na dovoljno sofisticiran način razumijevao Zapad. U svakom slučaju podcjenjivao je odlučnost administracije predsjednika Billa Clintona.

Rekla sam mu da sam upravo provela veoma važan tjedan u Europi, tijekom kojeg je potpisan sporazum između SAD-a i Rusije, dogovoreno novo partnerstvo između Europe i SAD-a te obilježena 50. godišnjica Marshallova plana. Podsjetila sam ga da u tim važnim događajima njegova zemlja nije sudjelovala, ali da se to može promijeniti ako Beograd bude poštovao svoje obveze. Milošević mi je odgovorio – kao što to neprijateljski nastrojeni Srbi najčešće čine – da govorim netočne stvari jer nisam dobro upoznata s poviješću i sadašnjom situacijom u području. Rekao je da bi Jugoslavija svakako trebala biti dio Europe, ali to međunarodna zajednica onemogućava.

Prekinula sam ga pristojno, ali odlučno: “Vrlo sam dobro obaviještena o ovom području, moj je otac o njemu napisao knjigu, i ja sam pratila događaje vrlo pažljivo. Ne treba mi vaša lekcija iz povijesti.” Složila sam se da se prema njegovoj zemlji međunarodna zajednica treba ponašati fer te sam ga podsjetila da sam ranije tog dana bila u Hrvatskoj, gdje sam se zalagala za srpske izbjeglice. Rekavši mu da smo spremni razvijati dobre odnose, upozorila sam ga da su za to potrebna njegova konkretna djela. Zatražila sam da preda Haagu tri optužena ratna zločinca, za koje smo znali da još služe u jugoslavenskoj vojsci. Praveći grimase Milošević je rekao da će proučiti optužnice koje sam mu dala te, ako su dokazi snažni, predložiti da se osumnjičenicima sudi, ali pred lokalnim sudovima u Srbiji. Nije pristao na izručenje.

Na kraju sam ga pritisnula da se sastane s vođama albanske zajednice s Kosova. Rekla sam da Sjedinjene Države i druge zemlje mogu poslati svoje predstavnike na takav sastanak ako bi to bilo od pomoći. Milošević je rekao da problem Kosova ne želi internacionalizirati te da njegova zemlja ne treba vanjsku pomoć. Prije nego što smo završili, održali smo i sastanak u četiri oka, tijekom kojeg me je srbijanski predsjednik pokušao šarmirati, a ja to nastojala izbjeći. Moj je zadatak bio mnogo lakši. Kad smo izašli iz njegova kabineta, tamo su čekali reporteri. Osjetila sam se prevarenom jer smo se bili dogovorili da neće biti slikanja. Usto, nisam mogla na brzinu smisliti način kako da izbjegnem rukovanje. Rukovala sam se s njim, ali sam imala hladan, bezizražajan izgled lica.

Dok sam bila u Beogradu, našla sam vremena da posjetim rezidenciju češkog ambasadora. Tamo sam živjela s obitelji prije pola stoljeća. Naravno, zgrada je bila puno manja nego što sam je upamtila, a jedan njen dio bio je pretvoren u urede. Dok sam prolazila kroz svoju bivšu spavaonicu, razmišljala sam što bi bilo da je sudbina bila drukčija te da sam – što se moglo dogoditi – krenula putem svojeg oca i uselila se sa svojom obitelji u ovu kuću kao čehoslovačka ambasadorica u Jugoslaviji.

Sljedećeg dana u Sarajevu srela sam se s članovima bosanskohercegovačkog kolektivnog predsjedništva kako bih prisustvovala inauguraciji komiteta za vojnu koordinaciju etničkih grupa. Bio je to važan korak za Bosnu jer se time raskinulo s dotadašnjim ratnim mentalitetom. Prošla sam ulicom koja se za rata zvala Snajperskom alejom, zaustavila se kod dječjeg igrališta što ga je popravila američka agencija USAID te se tamo susrela s djevojčicom koja je zahvaljivala Americi što joj je popravila ljuljačku. Stavila sam cvijeće na most Grbavica u znak sjećanja na Suadu Dilberović, studenticu medicine i žrtvu snajpera, prvu od više od 150.000 Bosanaca poginulih u ratu. Susrela sam se i s postrojbom novih policijskih snaga. Potom sam postala prvim članom američke vlade koji je otputovao u srpski entitet Bosne i Hercegovine, Republiku Srpsku.

Posjet Republici Srpskoj počeo je u sjevernom gradu Brčkom, gdje sam željela kapitalizirati Tuđmanovo obećanje prethodnog dana i proglasiti otvaranje mosta preko rijeke Save u Hrvatsku. Most je povezivao bosansku autocestu sa srcem Europe. Otvaranje granice bit će znak ozdravljenja. Oko Brčkog još su se sporili Srbi i Muslimani. Otvaranje mosta prema zapadu bit će od koristi svima.

U znak pomirenja tri člana bosanskog zajedničkog ministarskog vijeća došla su na proslavu. No proslava je bila loše organizirana, pa su se na platformi kod mosta skupili mnogi koji tamo nisu trebali biti. Vladao je potpuni kaos. Moja pomoćnica Kitty Bartels, koja se prije mog dolaska brinula za protokol, trebala je osigurati da samo trojica članova ministarskog vijeća budu na platformi. Nitko na sebi nije imao nikakav bedž, ona nikoga od tih ljudi nije ranije vidjela niti poznavala, pa nije znala tko tamo smije biti, a tko ne i nije znala što da radi. No tada se dosjetila i okupljenim ljudima viknula: “Tko je član bosanskog ministarskog vijeća neka digne ruku!” Tri ruke polako su se digle, pa je tako saznala tko treba ostati, a ostale je ta sitna žena, visoka samo 150 cm, energično otjerala s platforme nekoliko trenutaka prije nego što smo stigli.

Zahvaljujući njenoj spretnosti ceremonija je prošla mirno, nije bilo nikakvih incidenata, iako smo se toga svi pribojavali. Prethodne noći jedan od ljudi iz našeg tima došao je na most da prouči mjesto kako bi odredio najbolje mjesto za fotografe. Nitko od lokalnih stanovnika nije se usudio izaći s njim na most iz straha od snajpera. Na samoj svečanosti bila sam okružena američkim vojnicima, a moji osobni tjelohranitelji otvoreno su nosili oružje. Naredili su mi da na sebe stavim pancirni kaput. Bio je neudoban, vruć i jako velik, pa je materijal pancira virio iznad mojih ramena. Zabrinuto sam gledala fotografe koji su me snimali plašeći se da će sutradan u novinama izaći moja slika s potpisom: “Madeleine Albright, grbava dama”.

Zadnje mjesto na itinereru bila je Banja Luka, gdje sam se susrela s predsjednicom Republike Srpske Biljanom Plavšić, ekstremnom srpskom nacionalistkinjom, koju su nazivali “balkanska željezna lady”. Susret je bio riskantan za obje. Pristalice Biljane Plavšić o meni su mislili sve najgore, a ja nisam željela da naš susret izgleda kao moja podrška njenim ekstremnim stavovima. Nadala sam se, međutim, da bih je mogla potaknuti da prekine s dotadašnjom nepopustljivom politikom bosanskih Srba i prihvati Daytonski sporazum.

Dok smo sjedili s naše dvije delegacije u gradskoj vijećnici Banje Luke, Biljana Plavšić bila je tvrda i nepopustljiva, pa sam je zamolila da se izdvojimo. U njenom uredu razgovarale smo nadugačko i zamijetila sam tada da su joj stavovi kompleksni i obećavajući. Srpski nacionalizam bio je, doduše, najvažniji dio njena identiteta i ona se zbog toga nije nikome ispričavala. No u međuvremenu je postala oštar rival Radovanu Karadžiću, spretnom ekstremistu koji je vodio bosanske Srbe tijekom rata, a čije su korupcionaške metode, po njenom mišljenju, loše djelovale na lokalnu privredu. Biljana Plavšić željela je da ljudi u Republici Srpskoj dobiju zdrave državne institucije, pa mi je tada privatno rekla da poštivanje Daytonskog sporazuma smatra jedinim praktičnim načinom da se u tom smislu krene naprijed i privuče strana pomoć. Njen pragmatizam jako je tada pomogao.

Više od godinu dana Karadžić je bio glavni cilj naših napora da se uhvate osobe optužene za ratne zločine. Bili smo uvjereni da je on odgovoran za mnoge od najgorih zločina tijekom rata, uključujući i pokolj u Srebrenici. Nedugo nakon ovog mojeg putovanja u ljeto 1997. godine isplanirali smo u Bosni veliku operaciju. Radeći zajedno s još četiri zemlje, zamislili smo široku operaciju kako bismo u jednom danu uhvatili Radovana Karadžića i još petnaestak osumnjičenih ratnih zločinaca. Bila sam bijesna kada je u zadnji trenutak jedna od ključnih zemalja – čiji identitet ostaje tajnim – odlučila u tome ne sudjelovati. Stoga smo morali provesti mnogo manju akciju čiji je rezultat bilo hvatanje samo jednog osumnjičenika te smrt drugog. Karadžić nikada nije uhvaćen.

U jesen 1997. godine naš odjel za Balkan State Departmenta usredotočio se na dva cilja. Prvi cilj bio je jačanje prodaytonskih snaga, posebno među bosanskim Srbima. U listopadu su snage NATO-a u Bosni zauzele četiri radioodašiljača bosanskih Srba, koje je Karadžić koristio za antidaytonsku propagandu. Bio je to smjeli potez novog komandanta NATO-a generala Wesleyja Clarka. Clark je igrao ključnu ulogu u daytonskim pregovorima i znao je dobro kako vojna sila može efikasno pomoći provođenju sporazuma. Rekla sam predsjedniku Clintonu da je Clark najbolji partner kojeg bi mogli imati.

Usto smo uspjeli uvjeriti Bijelu kuću i ostatak administracije da američke snage moraju ostati u Bosni i nakon lipnja 1998. godine, što je bio rok ranije utvrđen za njihovo povlačenje. Do tada smo uspjeli pokazati da akcija da se unaprijedi provođenje Daytonskog sporazuma daje rezultate i mijenja političku dinamiku u tom području. Sredinom prosinca poslala sam predsjedniku Clintonu memorandum kojim sam od njega tražila da produži prisustvo naših snaga u Bosni. Rekla sam mu da će snažno američko prisustvo smanjiti utjecaj Europe te očuvati naše vodstvo u tom području. A to će biti, rekla sam svojem šefu, “jedna od najvažnijih odluka vašeg drugog mandata”.

Na konferenciji za novinare 18. prosinca Clinton je najavio produljenje američkog vojnog prisustva u Bosni bez postavljanja nekog novog roka za povlačenje. Američke snage ostat će tako dugo koliko bude potrebno, a svoje prisustvo mjerit će ne mjesecima koji su protekli, nego konkretnim napretkom postignutim u implementaciji Daytonskog sporazuma. Sljedećeg tjedna otputovao je Clinton u Sarajevo, noseći poruku daljnjeg američkog angažmana. Bosna je bila na pravom putu.

Da State Department nije tako snažno radio na jačanju implementacije Daytonskih sporazuma, uvjerena sam da bi američka administracija popustila i mirovne snage bile bi povučene odviše rano. Tada bi i neprijateljstva polako bila obnovljena, a ponovili bi se i užasi prethodnih godina. Na kraju bi bili prisiljeni tamo se vratiti s mnogo više vojnih snaga i u riskantnijim okolnostima.

S godinama sam sama stvorila vlastiti kriterij po kojem sam mjerila napredak u Sarajevu i Bosni i Hercegovini. Bio je to hotel “Holiday Inn”. Kada sam 1994. godine prvi put posjetila bosanski glavni grad, hotel je bio ruševina i nitko u njemu nije odsjedao. Godine 1996. bilo mi je dopušteno da odsjednem u hotelu, ali postojala je velika rupa usred zgrade, pa se jedna njena polovina uopće nije mogla koristiti. Godine 1997. hotel je već bio obojen svijetlom žutom boju i sve sobe bile su obnovljene. Kada sam se vratila 2000. godine, zgrada je postala novi užurbani centar društvenog života jedne prijestolnice. Olimpijski grad Sarajevo vratio se u život.

Komentiraj