Dana 12. veljače 1961. u Zagrebu su našli obješenog pjesnika Branka Miljkovića (27). Jedni su tvrdili da je umro zbog nesretne ljubavi prema jednoj ženi. Drugi da je bio razočaran u socijalizam i Jugoslaviju, te da se stidio svoje pjesme posvećene Titu. Treći su govorili da su ga u smrt otjerali hrvatski nacionalisti zbog njegovog srpstva, četvrti su se opet kleli da ga je ubila Udba zbog njegovog odlaska u Zagreb, veličanja hrvatstva i vlastitog hrvatskog porijekla po majci.

Sumnje u samoubojstvo pojedinih pjesnika, povezivanje njihove smrti sa političkim prilikama, zavjerenička teoretiziranja – čini se ponekad su bolnija nego sama smrt. Dokud se ponekad ide, da bi vjerojatno i sami pjesnici ustali iz grobova i ponovili obračun sa sobom na još upečatljiviji način, samo da bi konačno zatvorili usta onima koji im osporavaju učinjeno.