TRAFFICKING – TRGOVINA ŽENAMA I DJECOM: Seksualno ropstvo postoji i u Hrvatskoj

Objavljeno u Nacionalu br. 360, 2002-10-06

Nedavno je u Bruxellesu završena Europska konferencija o suzbijanju trgovine ljudima, a SAD je objavio izvještaj po kojem je prošle godine zabilježeno 700.000 slučajeva traffickinga, kako se naziva trgovina ljudima: Nacional je pronašao Hrvaticu koja je bila prodana kao seksualna ropkinja te posjetio nedavno otvoreni hrvatski centar za pomoć žrtavama traffickinga u kojem je zbrinuta jedna Moldavka

Mariji je 19 godina i bivša je ropkinja koju je njen “vlasnik” prisilio na prosjačenje, seksualno zlostavljao i tražio od nje da prodaje drogu. Kao Hrvatica iz Bosne i Hercegovine, za vrijeme rata bila je prisiljena napustiti domovinu i preseliti se u Hrvatsku, u Dalmaciju. U obitelji bez sigurnih i stalnih izvora financija, prijavila se na oglas iz Plavog oglasniku, u kojem su u Zagrebu tražili djevojku za čuvanje djece. Dan nakon dolaska u Zagreb, njeni “poslodavci” na prijevaru su je odveli u Sloveniju, a potom u Austriju, u Beč. Tada su joj rekli da nema djeteta za čuvanje, nego da mora preobučena u Turkinju prositi po restoranima, prodavati cvijeće, a potom će i drogu, koju je prije toga trebala probati. Kad se pobunila, istukao ju je, a u samo nekoliko dana ropstva “djed Mijo”, kako je nadimak njenog “vlasnika”, nekoliko ju je puta silovao. Međutim, zaboravio joj je oduzeti putovnicu, koju je iskoristila tijekom jedne policijske racije kad se prijavila policiji i tako pobjegla iz pakla u kojem se našla. Danas živi u Hrvatskoj, s majkom i zaručnikom, govori za medije kojima je dostupna tek anonimno i preko posrednika, a na nedavnom ginekološkom pregledu ustanovljeno je da zbog posljedica silovanja nikad neće moći imati djecu. Marija je, na svoju sreću, u ropstvu provela samo dva tjedna, dok se mnoge djevojke slične sudbine nikada ne izvuku.

Marija se javila na oglas za čuvanje djece, no njeni su je poslodavci na prevaru odveli u Beč, gdje su joj rekli da mora prodavati cvijeće i prositi po restoranima, a zatim su je nekoliko puta silovali Samo u zemlje zapadne Europe godišnje stiže oko pola milijuna žrtava trgovine ljudima, dvije trećine tih osoba čine žene, a procjenjuje se da je godišnji profit trgovaca ljudima između sedam i dvanaest milijardi dolara U hrvatskom centru za pomoć žrtvama traffickinga trenutačno je smještena osamnaestogodišnja djevojka iz Moldavije koju je njena obitelj prodala kad joj je bilo nepunih 15 godina, nakon čega je završila u Španjolskoj i bila prisiljena baviti se prostitucijom U procesu trgovine ženama, Hrvatsku se smatra tranzitnom zemljom: u prvoj polovici glavni put dolaska žrtava traffickinga vodio je iz Mađarske, a posljednjih godina glavna je ruta iz Bosne i Hercegovine ‘Najčešće su žrtve traffickinga osobe bez ikakvih dokumenata, ne govore jezik zemlje u koju su dovedene, niti imaju ikakvih sredstava da se vrate, kaže Lovorka Martinović iz Međunarodne organizacije za migracije Marija je tek jedna od četiri milijuna osoba koje se godišnje kupe i pridaju diljem svijeta. Dvije trećine tih osoba su žene. Procjenjuje se da je godišnji profit sudionika organiziranog kriminala koji trguju ljudima između 7 i 19 milijardi dolara. Samo u zemlje zapadne Europe godišnje stiže oko pola milijuna žrtava trgovine ljudima. Podaci su to koje je još u rujnu 2000. javno iznijela zagrebačka nevladina udruga B.a.B.e., koja se sustavno bavi zaštitom i promicanjem ženskih ljudskih prava, a koje navodi i najnoviji izvještaj State Departmenta o trgovanju ljudima. Trgovina ljudima, za koju se ustalio engleski naziv “trafficking”, postala je jedan od najvećih problema s kojima se susreću policije i vlade diljem svijeta, ali zbog svog ilegalnog karaktera i iznimne prilagodljivosti novim uvjetima, nemoguće je utvrditi koliko je trafficking uistinu raširen. Radi se o “sivim brojkama” – cijeli proces zbiva se daleko od očiju javnosti, za njega znaju prodavatelj, kupac i žrtva te trgovine, pa se opravdano sumnja da su brojke o trgovini ljudima možda i mnogo veće od onih iz službenih statistika.

Odnedavna u Hrvatskoj djeluje i Centar Rosa, namijenjen zbrinjavanju i pomoći ženama i djeci žrtvama traffickinga. Članice bivšeg Centra za žene žrtve rata svoje su sklonište prenamijenile i otvorile ga svim žrtvama traffickinga. U skloništu je trenutačno 18-godišnja djevojka iz Moldavije koju je njena obitelj prodala kad joj je bilo nepunih 15 godina, nakon čega je završila u Španjolskoj i bila prisiljena na prostituiranje. Nera Komarić, voditeljica Rose, kaže da uskoro planiraju otvoriti i besplatnu telefonsku liniju na koju će se sve žene i svi građani koji posumnjaju da se radi o traffickingu moći javiti. Ona kaže kako su “čak 90 posto seksualnih radnica/radnika u jugoistočnoj Europi žrtve traffickinga. Policija tek 65 posto njih identificira kao žrtve, a samo 7 posto nikad se ne vrati prostituciji”.

Prije dva tjedna u Bruxellesu je završena Europska konferencija o prevenciji i suzbijanju trgovine ljudima, na kojoj su sudjelovali brojni ministri iz gotovo svih europskih država. Hrvatska delegacija bila je predvođena Željkom Antunović, ministricom obrane i predsjednicom vladine Komisije za borbu protiv traffickinga. Ovo je prva konferencija u Europi na tako visokoj razini, a ona je potaknuta time što je u zadnjih nekoliko godina došlo do velikog porasta traffickinga, ili barem svijesti o postojanju toga problema. Bruxelleska konferencija pokušala je pružiti nacrt europske strategije za borbu protiv traffickinga, koju zemlje ne mogu pojedinačno provoditi nego gotovo uvijek u suradnji s drugim državama. Još važnije je pomoći žrtvama traffickinga, kako se ne bi nezaštićene vratile u svoje domovine i bile ponovno izložene riziku da postanu seksualno roblje i predmet međunarodne trgovine, što je čest slučaj. No, prije svega, zadatak bruxelleske konferencije bio je jačanje svijestio o postojanju problema, što mnoge vlade i nevladine organizacije smatraju posebno značajnim za uspješnu borbu protiv traffickinga.

Prema službenoj definiciji, trafficking obuhvaća sve radnje koji uključuju regrutiranje, transport unutar ili izvan granica zemlje, kupnju, prodaju, transfer, primitak ili pružanje zaklona osobi na osnovi prijevare, prisile, uključujući i prijetnje nasiljem ili zloupotrebu moći kako bi se osoba držala u “nedobrovoljnom položaju obveze” bez obzira na plaću, u kućanstvu, u prisilnom radu ili ropskim uvjetima, te u zajednici izvan one u kojoj je osoba živjela kad su prijevara ili prisila nastale. Prema nedavno objavljenom izvještaju State Departmenta, samo je lani zabilježeno 700.000 slučajeva traffickinga, dok se sumnja da je brojka veća od milijun, a pesimisti procjenjuju da se radi o četiri milijuna žena, djece i muškaraca koji su kupljeni, prodani, transportirani i držani u ropskim uvjetima. Najčešći oblici njihova izrabljivanja odnosili su se na seksualne usluge, kroz klasičnu prostituciju, udovoljavanje potražnji u zemljama s razvijenim seksualnim turizmom, ili bilo kojem drugom obliku seksualnog iskorištavanja koji je njihovim “vlasnicima” donosio financijsku dobit. Osim seksualnog ropstva, česti su slučajevi ropstva na farmama ili prisiljavanja djece da prosjače po ulicama, a žrtve su uglavnom mlade osobe, žene, u prosječnoj dobi od 18 do 24 godine.

“Trafikeri, osobe koje se bave kupnjom i prodajom robova, najčešće svoje žrtve sele iz zemlje iz koje potječu u drugu zemlju, najčešće iz istočnih, siromašnih zemalja, u zapadne, razvijene. Radi se o osobama iz sredina u kojima je siromaštvo konstanta pa ih nije bilo teško uvjeriti da se otpute u neizvjesno, pogotovo kad im je obećana dobra zarada i bogat život”, kaže Lovorka Marinović iz hrvatske podružnice Međunarodne organizacije za migracije (International Organization for Migration – IOM). “Najčešće, osobe su bez ikakvih dokumenata ili su im oni oduzeti, ne govore jezik zemlje u koju su dovedene niti imaju ikakvih sredstava da se vrate odakle su dovedene. Nerijetko ne znaju ni u kojoj se državi nalaze. Rijetki su slučajevi da su osobe kidnapirane, većina trafikiranih su osobe kojima je, ili njihovim roditeljima, obećana dobra zarada i bolji život”, kaže Lovorka Marinović.

Zemlje s dugogodišnjim problemom siromaštva, zemlje pogođene prirodnim katastrofama, zemlje u kojima su djevojke i žene tradicionalno u podređenom položaju – takve su zemlje izvor žrtava traffickinga. Države srednje i južne Afrike, u prvom redu Nigerija, zemlje Bliskog istoka i srednje Azije te pojedine članice Ruske Federacije, zatim Ukrajina, idealna su i najčešća izvorišta žrtava. Odredišta su gotovo sve zemlje svijeta, gdje god osobe stavljene u ropski položaj mogu svojim vlasnicima donijeti bilo kakav profit. Primjerice, čak i u Nizozemskoj, gdje radi 25.000 prostitutki, većina su njih žene iz srednje i istočne Europe, najviše iz Rumunjske i Albanije, od kojih je potonja postala pravi rasadnik mladog roblja, dječaka i pogotovo djevojčica. Nitko ne može pouzdano reći jesu li sve prostitutke došle u Nizozemsku dobrovoljno, pa i ova tradicionalno liberalna država pooštrava kriterije za dobivanje dozvole za bavljenje prostitucijom. Naime, prostitucija u Nizozemskoj nije legalna, ali se tolerira, s tim da vlasnici bordela imaju pravo držati prostitutke samo ako su punoljetne, pod zdravstvenom kontrolom i rade bez prisile.

Jugoistočna Europa, a time i Hrvatska, u posljednjih se nekoliko godina, od početka tranzicije, suočila s rastućim problemom trgovanja ljudima. Velike gospodarske krize koje su pogodile to područje, kao i ratovi, uvjetovale su golem porast kriminala, pa tako i traffickinga. Ipak, prema izvještaju “Trgovanje ženama i djecom u svrhu seksualnog iskorištavanja” koji je objavio IOM i procjeni Centra za istraživanje tranzicije i civilnog društva, Hrvatska je uglavnom tranzitna zemlja s malim postotkom trgovanja ženama i djecom. S druge strane, podaci o ilegalnim prelascima državnih granica pokazuju stalni porast ilegalnih migracija preko teritorija Hrvatske. “Prema prikupljenim podacima, u trgovanju ženama i djecom u Hrvatskoj mogu se razlikovati dvije faze”, kaže Lovorka Marinović. “U prvoj polovici 90-ih takvo se trgovanje koncentriralo uglavnom na Zagreb i njegovu okolicu, a glavni put dolaska žrtava traffickinga vodio je iz Mađarske. Žene kojima se trgovalo radile su uglavnom u noćnim barovima i klubovima na periferiji grada. Brojne racije 1996. i 1997. na tim mjestima drastično su smanjile broj žena koje su dolazile u Hrvatsku – njihovi ‘vlasnici’ shvatili su da im se cijena koju plaćaju za njih ne vraća na način kako su to bili naučili. Poslije, u drugoj fazi, nekoliko je putova iz Bosne i Hercegovine zamijenilo ‘mađarsku rutu’. Trgovanje je postalo geografski rasprostranjenije, a posao je proširen na turistička mjesta koja posjećuje vojno osoblje, pogotovo inozemno, smješteno u BiH”, dodaje ona.

Prigovori nevladinih organizacija na rad policije upozoravaju kako MUP ima problema s prepoznavanjem traffickinga – policija nema dovoljno sredstava, a time ni kadrova, korupcija je u Hrvatskoj još uvijek velik problem, a ne postoji ni jasan plan akcije suzbijanja traffickinga. Većina žena koje su privedene kao ilegalne imigrantice ili osobe uključene u međunarodnu prostituciju, tvrde u ženskim nevladinim organizacijama, nisu ispitane kao eventualne žrtve trgovanja, odnosno traffickinga. Hrvatske nema među stotinjak zemalja koje su obuhvaćene izvještajem State Departmenta, čak ni u trećoj, zadnjoj skupini, gdje su države koje gotovo ništa ne rade na suzbijanju traffickinga (npr. BiH, Bjelorusija, Indonezija, Iran, Libanon, Rusija, Turska, UAE, čak i Grčka). Slovenija i SRJ su u drugoj skupini, među državama koje poduzimaju značajne korake, dok je Makedonija u prvoj, među državama čije se aktivnosti na suzbijanju traffickinga ocjenjuju vrlo visoko (ali ne znači da u državama prve skupine nema traffickinga). Da se našla na popisu, Hrvatska bi bila u trećoj skupini, kažu u nevladinim organizacijama, a nedavnim osnivanjem Nacionalnog odbora za suzbijanje trgovine ljudima, kojim predsjedava Željka Antunović, koji ima zadaću izraditi nacionalni plan suzbijanja traffickinga i pomoći osobama koje su postale njegove žrtve, i taj bi se rejting Hrvatske dogodine trebao popraviti.

Prema onome što tvrde u IOM-u, glavni putovi, čini se, vodili su iz SRJ u Mađarsku i Austriju, a alternativni kroz BiH i Hrvatsku prema Sloveniji, ili preko mora, od hrvatske ili češće albanske obale prema Italiji. Većina žena kojima je IOM pružio pomoć na Kosovu, u Makedoniji, Albaniji i u BiH, gdje je IOM organizirao sedam skloništa za žrtve traffickinga, došle su iz Moldavije, Rumunjske, Ukrajine i Bugarske. Iako Kosovo prije nije bilo poznato kao centar međunarodne prostitucije, prisutnost brojnih međunarodnih vojnih postrojbi na Kosovu stvorila je potražnju za seksualnim uslugama i potaknula trafficking. Štoviše, novinski izvještaji svjedočili su da su neki od dužnosnika međunarodnih snaga na Kosovu i sami bili upleteni u kriminalne aktivnosti povezane s traffickingom. U BiH je prisutnost međunarodnih snaga dovela do velikog broja ilegalnih noćnih klubova s prostitutkama, od kojih su mnogi otvoreni blizu vojnih logora, a sumnja se da je danas oko tisuću ilegalnih bordela diljem BiH.

U trgovini ženama Hrvatsku se smatra tranzitnom zemljom. Hrvatska graniči sa SRJ i BiH, gdje su donedavno ilegalne migracije i trgovina ženama bile vrlo razvijene. Međutim, za BiH ta se tvrdnja odnosi u prvom redu na Republiku Srpsku, dok je SRJ, upozoravaju u hrvatskom MUP-u, odnedavna uvela vrlo rigorozne kontrole i pokrenula niz akcija u suzbijanju traffickinga. Iz Moldavije, Rumunjske i Ukrajine žene su se prevozile u Beograd ili Novi Sad, gdje su čekale dok nisu bile prebačene u BiH. Ilegalna tržnica Arizona u BiH, na kojoj je djelovalo i nekoliko javnih kuća, bila je ujedno i najveća tržnica žena na području bivše Jugoslavije. Tek nedavno poduzete su jače mjere kako bi se spriječili prodaja i kupovanje žena, pa čak i upotreba žena kao platežnog sredstva (npr. u zamjenu za kontejnere cigareta).

Zinka Bardić, glasnogovornica MUP-a, upozorava da trafficking, odnosno trgovanje ženama i djecom u svrhu seksualnog iskorištavanja, MUP ne bilježi kao pojavu koja je učestala nego se radi o izoliranim slučajevima. Naime, trafficking podrazumijeva nekoliko kriminalnih djela u jednoj radnji – stavljanje u ropski položaj, ilegalno prelaženje granica, podvođenje i prostituciju. Svako od tih djela pojedinačno MUP prati, ali da bi se govorilo o traffickingu, trebala bi sva biti zastupljena na samo jednom slučaju, na što MUP nije naišao zadnjih godina, pa stoga izbjegavaju govoriti o traffickingu, koji još ne poznaje ni hrvatsko zakonodavstvo. Nadalje, ako i postoji, prema statističkim podacima, misle u MUP-u, postotak trgovine ženama i djecom iznimno je malen u usporedbi s ostalim vrstama kažnjivih djela u Hrvatskoj. Od 1998. do 2000. prijavljeno je samo pet kažnjivih djela koja se tretiraju kao uspostava ropstva i prevoženje robova te 21 djelo međunarodne prostitucije. Žene strankinje koje dođu u Hrvatsku ovdje se ne zadržavaju dugo: njihovo glavno odredište je Italija. Od početka 1998. do kraja 2000. godine 4151 žena pokušala je ilegalni prijeći hrvatsku granicu, neke od njih višekratno, ali slučajevi traffickinga oficijelno nisu zabilježeni.

Međutim, gdje je granica između dobrovoljnog seksualnog rada i traffickinga, odnosno trgovine ženama u svrhu seksualnog iskorištavanja? Na to pitanje nitko, ni MUP ni nevladine organizacije, nema odgovor. Jedan slučaj trgovanja u smislu seksualnog iskorištavanja, koji je policija zabilježila, a radilo se o bračnom paru iz Hrvatske kao organizatorima traffickinga, otkriven je samo stoga što strankinje koje su se bavile prostitucijom nisu više dobivale dogovoreni postotak novca. Tek kad su im “poslodavci” uskratili dogovorenu zaradu, one su policiji prijavile svoje seksualno ropstvo. Stotine telefonskih brojeva u svim oglasnicima u Hrvatskoj govore da prostitucija (tzv. escort usluge) ovdje ima svoje tržište, ali rade li prostitutke u ropskim uvjetima? Policija odgovara da se radi ilegalno, ali to ne znači nužno da je rad prisilan ili u ropskim uvjetima. Čak ni u “Intim baru” u Sesvetama, najpoznatijoj javnoj kući koju je policija zatvorila u srpnju 1997., nije otkriveno da je ijedna strankinja radila u ropskim uvjetima, a godinama ih je bilo uvijek oko 15, uglavnom iz Ukrajine. No sociolog Aleksandar Štulhofer upozorava da trafficking nije uvijek usmjeren na seksualno iskorištavanje: “Fenomen modernog ropstva vezan uz trafficking ne odnosi se isključivo na osobe podvrgnute nekoj vrsti seksualnog ropstva, odnosno totalnoj eksploataciji njihove seksualnosti. Mnogo je češće riječ o osobama koje su podvrgnute nekoj vrsti prisilnog rada, jer im je onemogućen svaki izlazak iz situacije u kojoj se nalaze. Dobar su primjer djeca uključena u proizvodnju tepiha u nekim azijskim zemljama”, kaže Štulhofer, ali organizatorima traffickinga Hrvatska je u tom smislu potpuno nezanimljiva zemlja.

Policija, pa ni sam ministar unutarnjih poslova Šime Lučin, naravno, ne negiraju da kroz Hrvatsku prolaze i žrtve traffickinga pa sve jače surađuju s policijama drugih država i Interpolom i na tom problemu. No kako Hrvatska nije krajnje odredište, a ni zemlja podrijetla žrtava traffickinga, mnogo više posla imaju policije drugih država. Zabilježena su samo dva slučaja Hrvatica koje su žrtve traffickinga – jedna je djevojka završila u Italiji, druga u Austriji. Obje su prisiljene na pružanje seksualnih usluga, s tim da je djevojka koja je završila u Austriji bila prisiljena i na prosjačenje. O najnovijem slučaju, djevojci koju je njena obitelj prodala prije tri godine, kad joj je bilo tek 15 godina, a koja se nalazi u Centru Rosa, policiju nitko nije službeno obavijestio. Za medije, djevojka je ostala nedostupna, navodno svojom odlukom.

Problem, dakle, ipak postoji, ali Hrvatska je među zemljama koje se s traffickingom susreću tek sporadično. Unatoč brojnim prigovorima na loš obrazovni sustav, mladi, pogotovo djevojke, ipak su dovoljno obrazovani da ne završe kao žrtve trafikera, a dosadašnja iskustva s djevojkama angažiranim u prostituciji pokazuje da je većina njih (uvjetno rečeno) dobrovoljno došla u Hrvatsku. Uostalom, slažu se svi, one ionako nisu problem – problem su oni koji su ih doveli. Marija, Hrvatica iz Bosne i Hercegovine, ili Moldavka koja se javila u Centar za žene žrtve traffickinga “Rosa”, živi su hrvatski primjeri suvremenog svjetskog problema zvanog trafficking.

Komentiraj

Source:Milivoj Đilas