Nesigurna predsjednica, nedovoljno uvjerljivi kandidat ljevice koji to zapravo nije i eksponent divlje desnice u fotofinišu su borbe za ulazak u drugi krug, a presudnu bi ulogu mogla imati dijaspora čiji je broj birača narastao za 22 tisuće
Jedanaestero kandidata, dva tjedna kampanje, jedan predsjednik Republike. U nedjelju Hrvatska izlazi na prvi krug nikad neizvjesnijih predsjedničkih izbora. Ishod je u ovom trenutku nemoguće prognozirati. Tri favorita trče rame uz rame pa će se poredak možda morati utvrđivati fotofinišem. Realno je da se pobjednik neće znati do okončanja drugog izbornog kruga.
Utakmica je napeta, ali bez dobre igre. Kampanja je, kao prvo, ostala prekratka, što odgovara isključivo onome koji je već u sedlu. Koristeći svoj položaj Kolinda Grabar-Kitarović već je mjesecima u neformalnoj ali intenzivnoj kampanji, što je privilegij koji ostali kandidati nikako ne mogu kompenzirati. Dva tjedna nedovoljna su za bilo kakvo ozbiljnije predstavljanje biračima. Nerješivi hendikep, pogotovo za nova lica ili one koji se politički dosad nisu previše eksponirali.
Drugo, nakon dugo vremena Hrvatskoj se skoro ponovno dogodila kampanja u kojoj se kandidati ne bi sučelili, što bi bilo teško nazadovanje u proceduri demokracije. Predsjednica države prvo je bila odlučila da u sučeljavanju ne sudjeluje, pravdajući svoj kukavički bijeg od javnosti serijom izmišljenih izgovora. Napadala je protukandidate, tražeći da pokažu “minimum poštovanja prema našim ljudima“ i predstave svoje izborne programe, iako je odbijanjem sučeljavanja demonstrirala najdublji oblik nepoštovanja birača. Onda je tvrdila da ne želi sudjelovati u uvredljivim debatama ni odgovarati na pitanja “zašto sam u nekoj prilici nosila bijelo odijelo”. Ukratko, pokazala je veliku nesigurnost, strah i otvoreni prezir prema demokratskim pravilima igre. Na koncu su je pod pritiskom javnosti ipak nagovorili da se predomisli. Treće, glavni kandidati kampanju su uglavnom intonirali tračevima. Naveliko se prepucavalo oko toga tko je što radio devedesetih, tko je koliko volio Franju Tuđmana i tko se u Ministarstvu vanjskih poslova, gdje su im se putevi ukrštali, smatrao perspektivnim kadrom, a tko je važio za luftiguza. Mnogo vremena potrošili su na uzajamno šamaranje. Na reaktiviranje dvadesetak godina starih i nevažnih indiskrecija. Ogovaranje i pokušaje međusobnog difamiranja kao rezultat manjka pristojnosti, ozbiljnosti i pravog političkog sadržaja.
Četvrto, kampanja pokazuje da su predsjednički izbori tek zagrijavanje i zauzimanje startnih pozicija za neke buduće, mnogo važnije izbore i političke obračune. U finišu se razmahao sukob na desnici, između oficijelnog HDZ-a i ljute desnice okupljene oko novokomponiranog političara, dosad pjevača lakih nota Miroslava Škore. Bitka za Pantovčak kao instrument u desantu za osvajanje HDZ-a. Rušenje Andreja Plenkovića preko Kolinde Grabar-Kitarović. Stranka se lomi i dijeli, a predsjednička utakmica pretvara u pravi bratoubilački rat u HDZ-u. Makljaža na desnici potpuno je kapacitirala cijelu predsjedničku kampanju, u drugi plan potiskujući sve druge teme i kandidate.
Peto, čini se da bi u izborima presudnu ulogu mogla odigrati takozvana dijaspora, zapravo birači u Bosni i Hercegovini. Na prošlim izborima Kolinda Grabar-Kitarović pobijedila je Ivu Josipovića za prsa. Razlika je u Hrvatskoj bila samo oko 2000 glasova, ali su rezultati s one strane granice podebljali pobjedu. Njihov utjecaj na izborima u nedjelju mogao bi biti još presudniji.
Čini se da je HDZ digao na noge Hrvate po BiH. Planiraju da će tamo nadoknaditi ono što im ovdje usfali. U pola godine, od europskih izbora do danas, broj glasača u dijaspori porastao je za više od 22.000. Samo je u Mostaru gotovo 50.000 registriranih birača. Sudjelovanje bosanskohercegovačkih Hrvata u izborima u Hrvatskoj, kao relikt ratnih vremena i Tuđmanove ekspanzionističke politike, krajnje je problematično. Ako se predsjednički ili bilo koji naredni izbori odluče glasovima onih koji u Hrvatskoj ne žive, reperkusije mogu postati dramatične.
Kolinda Grabar-Kitarović – zrela za poraz
Aktualna predsjednica uspjela je u samo nekoliko mjeseci od svoje gotovine, prilično sigurnog osvajanja drugog mandata, napraviti veresiju. Njezin rejting ustrajno se topi. Sama nepogrešivo maršira iz skandala u skandal. Usporedo s kampanjom njeni se gafovi intenziviraju. Vjerodostojnosti nestaje, što je logičan rezultat njenog, često nevjerojatnog konfabuliranja. Bez bilo kakve nelagode javnosti će lansirati potpune izmišljotine, poput one da je svoju još nerođenu djecu vodila u tek reintegrirani Vukovar ili da se kao sitni šarafić u državnoj službi borila za međunarodno priznanje već priznate hrvatske države. Vrhunac svakako predstavlja otvoreno sljubljivanje s aferama već jako izbušenim Milanom Bandićem i za javnost potpuno šokantna najava da će mu u zatvor nositi kolače. Njezin je jedini izborni adut moćna HDZ-ova mašinerija. Koja se i sama, zbunjena sirenskim Škorinim zovom, opasno počinje dijeliti.
HDZ-ova vrhuška pokazuje znakove panike. Vjerojatno vide da je Kolinda Grabar-Kitarović zrela za poraz pa u njenu kampanju, kao da je njegova vlastita, naprasno ulijeće Andrej Plenković, posve neprimjereno za premijera pokušavajući popeglati počinjene greške i gluposti. Postavlja se kao njezin politički staratelj, kao da mu je kandidatkinja za predsjednicu Republike malodobna ili maloumna. Potom će se isprsiti i šef Sabora, inače neborbeni Gordan Jandroković, sada zadužen za napade na konkurenciju. U bedem ljubavi oko HDZ-ove predsjedničke uzdanice ugrađuje se kompletna Vlada, čak i oni koji joj svojim angažmanom čine štetu, poput mirovinskim referendumom havariranog ministra Pavića. Plenkovićeva zainteresiranost je logična. Poraz Kolinde Grabar-Kitarović neminovno destabilizira i njegovu poziciju. Nakon neuspjeha na europskim izborima nosi lošu karmu za parlamentarne i unutarstranačke izbore, premda mu ni pobjeda ne garantira neki veliki dobitak. S novim mandatom u jedrima predsjednica može postati vrlo neugodan saveznik. Na njenu lojalnost nije se kladiti.
Zoran Milanović – veliki povratak ofrlje
Zoran Milanović odlučio se za veliki povratak u politiku, i to kao kandidat za funkciju s kojom se svojedobno, kao premijer, sprdao i zapravo je smatrao nevažnom. Sada, kaže, osjeća vučju glad za Pantovčakom. Motivi tog obrata ostaju prilično nejasni. Ili se život izvan politike pokazao dosadnim ili je vlastiti biznis ispao prevelika tlaka. Nekadašnjem šefu SDP-a usfalilo je ili strasti ili hladovine.
Biračima nije ponudio ništa osim svog karaktera. U zemlji beskarakterne politike to može biti moćan adut. Ali može predstavljati i znak bahatosti. Na koju je, kako sada sam ironizira, izgubio autorska prava jer se s bahatlukom aktualne vlasti ne može nositi. Milanović je, čini se, očekivao da će kompletna ljevica pasti u afan čim joj se on ponovo ukaže. U kampanju je ušao nepripremljeno i posao zapravo odrađuje ofrlje. Pamtit će se jedan ili dva njegova govora, u kojima je zablistao. Intelektualna iskra nesumnjivo ga krasi, ali mu se u politici rijetko pali. Njegova superiornost počiva na inferiornosti glavnih rivala. Njegova Hrvatska djeluje normalnije i modernije samo zato što je njihova strašno destruktivna i nazadna.
Sretna mu je okolnost da na ljevici nema jaku konkurenciju, s kakvom se na desnici aktualna predsjednica mora nositi, pa se činilo da će glatko ušetati u drugi krug izbora. Međutim, mnogo je onih koji će mu s lijeve strane gricnuti jako potrebne glasove, što se u slučaju male razlike među vodećom trojkom može pokazati fatalnim. Milanović se nije uspio nametnuti ni kao jedini ni kao nesumnjivi kandidat ljevice. Dio SDP-ovih glasača ne uspijeva animirati, zbog svoje premijerske ostavštine i onoga što je ostavio na Ibleru. Ali njegov ulazak u predsjedničku utakmicu ipak pomaže kakvom-takvom konsolidiranju njegove bivše stranke. Što ne govori o njegovoj snazi, nego o slabosti, jadu i čemeru onih koji su ga naslijedili. Oko njegove kandidature okuplja se i dosad razbijeno jato nekadašnje Kukuriku koalicije. Uspiju li osvojiti Pantovčak, smatrat će to pogurancem za svoj povratak na vlast. Ako plan ne uspije, ali kandidat dobaci do pristojnog rezultata, zbrčkani šef SDP-a Davor Bernardić trebao bi se zabrinuti. Nije se Zoran Milanović vraćao da bi opet otišao.
Miroslav Škoro – čiji je zec iz šešira?
Miroslav Škoro prvo je zamišljen kao osvetnički projekt. Desničarski kružok, koji je Kolinda Grabar-Kitarović morala šutnuti s Pantovčaka, odlučio je izmisliti vlastitog predsjedničkog kandidata s kojim će se vratiti tamo gdje je bio. Na pozicije da upravlja Hrvatskom. Mora se priznati da nisu napravili loš izbor. Škoro je kao pjevač široko popularan, djeluje pristojno i kultivirano, svojom baby facom osvaja publiku… U javnosti je odmah nastupio ambiciozno, predstavljajući vlastitu (?) platformu promjene Ustava. Bez obzira na problematičnost svog prijedloga, pokazao je predispozicije da zahvati u bazen mnogo širi od desničarskog.
U kampanji, međutim, sam je sebi sužavao ciljani prostor. Profilirao se kao kandidat ljute desnice. Predsjednička akvizicija krugova od desnog krila HDZ-a do radikalnih, proustaških grupacija. Osobni stavovi, navodno, nisu mu ni tvrdi ni ekstremni. Ali slijede ga „bujanci“, ljudi koji se raduju najavama da će prekopati Jasenovac. Podržava ga Most, koji se profilira kao kleronacionalistička stranka. Na njegovu skupu u Lisinskom nije bilo problematičnih, ekstremističkih parola ni znakovlja, ali je bilo mnogo crno obojenih političara. Naoko pitomi Škoro s vremenom je potpuno zahirio i prometnuo se u eksponenta divlje desnice. U posljednji tjedan kampanje ulazi s tvrdnjom da NDH nije bila samo fašistička država – što je još bila, nije rekao – i najavom da će kao predsjednik odmah raspustiti Vladu i Sabor.
Usta punih naroda – moj narod ovo, moj narod ono – najavio je bitku za HDZ. Objavio rat Andreju Plenkoviću. U ovom trenutku posve je nemoguće prognozirati hoće li Miroslav Škoro uspjeti uljuditi i na lancu držati tvrdu desnicu, što navodno namjerava, ili će joj sramotno poslužiti. Sam se predstavlja kao neformalni, rezervni kandidat HDZ-a. Ako i ne prođe na Pantovčak, borba za stranku se nastavlja. Već je najavio da, bez obzira na ishod izbora, ostaje u politici. Cilj je ili osvojiti HDZ ili ga prisiliti na koaliciju s desničarskim blokom, koji se oko njega već formira. Scenarij koji bi trebao onemogućiti stvaranje velike postizborne koalicije sa SDP-om. HDZ-ovi jastrebovi, poduprti Škorinim ultrašima, takvo rješenje planiraju ne dopustiti.
Mislav Kolakušić i Ivan Pernar – populisti anarhisti
Bivši sudac a danas eurozastupnik Mislav Kolakušić i saborski zastupnik Ivan Pernar nastupaju kao antisistemski igrači, prvi kao populist za seniore, drugi kao opijum za omladinu. Kolakušić je uzjahao na antikorupcijskoj platformi. Najavljuje da će potjerati korumpirane suce, pohapsiti sve lopove i napuniti hrvatske zatvore. Kad on postane šef države, tisuće će ljudi, veli, završiti iza rešetaka. Dijagnoze su mu dobre, terapija suludo despotska. Za sebe traži faraonsku ulogu. Po formuli tri u jednom. Bio bi predsjednik, premijer i višestruki ministar. Na njegove nebulozne ješke pecaju se prosvjedni birači. Očajni i gnjevni ljudi. Oni koji se osjećaju gubitnicima i rješenje vide u čvrstoj, željeznoj ruci. Revoltirani koji smatraju da Kartagu treba razoriti. A njihov je broj u Hrvatskoj danas pozamašan.
Pernar je u svom populističkom anarhizmu mnogo otvoreniji. Svojom se neobrazovanošću diči. Protivnik je cijepljenja i sličnih civilizacijskih tekovina. Politički konfuzan, funkcionira na krilima provokacije. Na društvenim mrežama prate ga tisuće pripadnika mlade, silom svoje životne dobi i društvenih prilika prilično konfuzne, možda i izgubljene generacije. Sudjelovanjem na predsjedničkim izborima nekadašnji korifej Živog zida pokušava vratiti rejting kojim je do raspada stranke raspolagao.
Dario Juričan, Dejan Kovač, Dalija Orešković, Katarina Peović – sitno je bitno
Ljevica na predsjedničkim izborima nema dvoje jakih kandidata poput desnice, ali nasuprot Zoranu Milanoviću na teren je istrčalo više malih izazivača koji vrlo vjerojatno ne mogu računati na neke epohalne uspjehe, ali nešto će glasova dobiti.
Jedan od njih je Dario Juričan, koji će za potrebe svoje antikampanje, vođene pod geslom „Korupcija svima, a ne samo njima!“, promijeniti ime u Milan Bandić, ciljajući na brojne afere zagrebačkog gradonačelnika. Duhovitim performansima, predstavljajući se kao promotor korupcije, osvaja simpatije publike. Zatim, tu je mladi Dejan Kovač koji se s Princetona, napuštajući vrhunsku karijeru, vratio u Hrvatsku i postao predsjednički kandidat HSLS-a. Potom Dalija Orešković, koja se kao žilavi borac protiv korupcije i privatizacije vlasti dokazala na mjestu šefice Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa, odakle je odlukom Plenkovićeve vlade eliminirana. Četverolist zaključuje Katarina Peović, dugogodišnja aktivistica i čelnica Radničke fronte, čijim je sudjelovanjem u predsjedničkim izborima Hrvatska dobila socijalistički orijentiranog kandidata za šefa države.
Riječ je o ljudima koji se profesionalno ne bave politikom, koji su svoje karijere izgradili u drugim profesijama. Svi redom pripadaju lijevo-liberalnoj opciji. Moguće je govoriti o ljevici nove generacije, koju lijeni i potrošeni SDP ne razumije i ne uspijeva obuhvatiti. Svojim sudjelovanjem na predsjedničkim izborima pokušavaju se etablirati, osvajaju prostor i hvataju zalet za naredne parlamentarne izbore.
Ante Đapić i Nedjeljko Babić – politički zombiji
Ante Đapić i široj javnosti prilično nepoznati Nedjeljko Babić djeluju kao politički zombiji. Kao da dolaze iz nekog prošlog vremena. S današnjom Hrvatskom uopće ne korespondiraju. Kao nekadašnji čelnik pravaških grupacija i dokazani ljubitelj crnih košulja, Đapić više nema političku težinu. Vrijeme ga je pregazilo. Povijesni revizionizam i ustašija imaju danas neke druge, mlađe ikone – lica su nova, uniforme stare – što će rezultati izbora sigurno pokazati.
Nedjeljko Babić iz posve je druge priče. Nekad član HDZ-a, gradonačelnik Klanjeca danas ima vlastitu stranku, neobična imena, za koju se u javnosti slabo čulo. Uvjereni je euroskeptik i protivnik NATO-a, što su posve legitimni stavovi. Problem je u tome što su u njegovu slučaju obučeni u jako staromodno ruho. Babića ipak ne treba podcijeniti. Gradi stranku, uvjeren da se bez organizacije ništa ne može. Navodno već ima dvadesetak tisuća članova. Činjenica je da je potpise za svoju kandidaturu skupio prvi, bez bilo kakvih štandova, svojim stranačkim kanalima. Sudjelovanje na predsjedničkim izborima vidi kao trening za nastup na parlamentarnim izborima potkraj 2020., na kojima će, tvrdi, visoko uzletjeti.
Komentari