Impresivna disertacija politologa Daga Strpića o Marxu (dovršena i obranjena u proljeće 1991.) iznimno je upečatljivo teorijsko finale cijele jedne epohe razvoja našeg društva općenito i hrvatske politologije posebice.

Ta velika studija ne može se svesti na sintezu prethodnih, ma koliko značajnih, interpretacija Marxove Kritike. Naime Marxovo se mišljenje ne može primjereno dokučiti i vrednovati (samo) iz ma kako suptilne usporedbe s Hegelovom apsolutnom znanošću i filozofijom prava. To je bitno nedostatno, filozofijsko tumačenje Marxove Kritike (baš kao što je ‘filozofijsko’, premda deklarativno protufilozofijsko i Althusserovo i njegove škole).

Marxova se teorijska pozicija, kao u samorazumijevanju i izvedbi kritika političke ekonomije, može razabrati samo kao grandiozni pokušaj znanstvene kritike/osporavanja i prevladavanja klasične britanske političke teorije i političke ekonomije, od Hobbesa, kao utemeljitelja te misaone tradicije, preko Smitha, kao njezina vrhunca, do Ricarda, kao njezina posljednjeg velikog predstavnika.

Pritom je cijelo istraživanje ‘Robna proizvodnja i udruženi rad u Marxovoj kritici političke ekonomije’ valjalo sagledati u svjetlu ukupnog modernoga i suvremenog razvoja političke znanosti i političke ekonomije, kako ‘marksističke’ tako i ‘građanske’.

Komentiraj