Objavljeno u Nacionalu br. 929, 20. veljače 2016.

Tomslav Pulić i Robert Zuber koautori su filma ‘Kandidat’ o izboru za predstavnika stanara koji na primjeru komunikacije između običnih ljudi govori o politiziranom hrvatskom društvu i njegovim manama

Tomislav Pulić, producent Odjela za kulturu, umjetnost i religiju Hrvatske radiotelevizije, i Robert Zuber, donedavni rukovoditelj Dokumentarnog programa, koautori su filma “Kandidat” koji će se na ovogodišnjem Međunarodnom festivalu dokumentarnog filma ZagrebDox natjecati u regionalnoj konkurenciji.

KROZ ZBIVANJA U ZGRADI u zagrebačkoj Ulici Braće Domany 2, u kojoj Pulić živi sa svojom obitelji, prikazali su hrvatsku stvarnost. Prije otprilike šest mjeseci ondje se održavao izbor za predstavnika stanara. “Vraćajući se s posla naletio sam na sastanak suvlasnika stanara. Svatko od zainteresiranih mogao se kandidirati. U tom trenutku bila su dvojica kandidata. Iznenadili su me njihov diskurs i doživljaj kandidature. Oni su kandidaturu za jednu, hajdemo reći, sponu između stanara i gradskog komunalnog te hitnih službi, doživjeli kao svojevrsnu kandidaturu za predsjednika Republike. S druge strane, dobar dio stanara ponašao se kao da ih ne zanima tko će i kako raspolagati novčanim sredstvima iz zajedničke pričuve”, prisjeća se Pulić kako je došao na ideju ekranizacije situacije u zgradi, kao refleksije političke situacije u državi.

KONTAKTIRAO JE KOLEGU ROBERTA ZUBERA znajući da on ima sklonost prema toj vrsti tema. Svidjela mu se, kaže, ideja filma te su ga kao koscenaristi i koredatelji prijavili prošle godine na HAVC-ov natječaj za razvoj scenarija dugometražnog dokumentarnog filma. Financijska sredstva iz HAVC-a nisu dodijelili “Kandidatu”, ali su zato s HRT-a prepoznali njihov entuzijazam i omogućili im realizaciju filma unutar odjela Dokumentarne produkcije HRT-a.

To razumijevanje javne televizije je, kaže Zuber, bio ključan faktor jer su Pulić i on ponudili opciju koja nije konvencionalna. Film su, naime, snimali mobitelima kad god bi se dogodila neka bitna situacija u zgradi. Obojica su procijenili da s cijelom filmskom ekipom ne bi dobili direktan upliv u priču. S dva mobitela pratili su oko pola godine izbor prvog predstavnika u zgradi, a zatim njegovu smjenu i izbor drugog predstavnika, a film je završen svojevrsnim epilogom jednog od autora. Na filmu su još radili Darko Flajpan, Zineta Alibegić, Mihailo Radosavljević, Teo Bekavac, Matija Petrović i Robert Stanić.

Zuber je prvi put u nekom filmu bio i snimatelj te priznaje da mu je bilo prilično stresno jer je snimka mobitelom nosila veliki dio filma.

“Počeli smo snimati i pratiti u što će se situacija u zgradi razviti. Aktualna situacija u politici, odnosno na izborima, dala je filmu jedan smjer koji nismo mogli ni scenarijem predvidjeti. Primjerice, neke rečenice koje su naši protagonisti izgovarali za vrijeme borbe za predstavnika stanara, kasnije su izgovorene na parlamentarnim izborima”, priča nam Zuber i dodaje da je jedna od tih rečenica: “Imamo podjela, oni nama govore – ili mi ili oni.” Upravo ta retorika – ili mi ili oni – provlačila se kroz političku kampanju tijekom izbora.

‘ZGRADA JE METAFORA HRVATSKE. U početku je veličanstvena. S godinama nebrige metastazira u ono što je danas, a to u što se pretvorila nije lijepo’, kaže Pulić

TOMISLAV PULIĆ SMATRA da su kod nas političari zvijezde pa mu je razumljivo što njihov diskurs preuzmu građani u svakodnevnom životu i koriste ga u određenim situacijama koje nemaju baš veze s politikom. “Biti predstavnik stanara uslužna je djelatnost, kao što je političar na vlasti uslužna djelatnost. I jedni i drugi financiraju se od naših sredstava i odlučuju o raspodjeli zajedničkih sredstava. Kad pukne cijev u zgradi, nije bitno tko je lijevo ili desno. Bitno je intervenirati na vrijeme”, kaže Pulić kojemu su protagonisti tijekom snimanja postali simpatični unatoč njihovim neobičnim postupcima. Posebno se, kaže, pazilo u montaži na etičnost u prikazu njihovih priča na ekranu. “Svi oni koji su pregledali materijal, na neki način su se do kraja filma i smijali i tugovali s njima. Oni su na neki način simbolika transmisije Hrvatske. Opteretili su nas politikom u našim životima. Opteretili su nas podjelama koje nemamo izbora zaobići. Volio bih kao roditelj šestogodišnjeg djeteta živjeti jednoga dana u državi u kojoj moje dijete ne zna tko su Zoran Milanović, Tomislav Karamarko, Božo Petrov i Kolinda Grabar Kitarović. Moje dijete ih sve zna. Politika je svugdje, po meni je krivo prisutna”, kaže Zuber i dodaje da ipak ne trebamo biti apolitično društvo jer svaki zakon koji političari donesu utječe na nas.

U filmu posjećuju i Gradsko stambeno komunalno gospodarstvo koje je upravitelj zgrade, tražeći od zaposlenika da im pomognu objasniti zakon vezan uz međuvlasnički ugovor. “Odgovorili su da nam ne mogu pomoći jer nisu nadležni za naš problem te su nas uputili u Ministarstvo pravosuđa. Zakon govori da se suvlasnici moraju sami usuglasiti i potpisati međuvlasnički ugovor kojim reguliraju odnose među sobom – tko će biti predstavnik, hoće li primati naknadu, koje su njegove obveze… Kako će se dogovoriti oko toga, kada se ne mogu dogovoriti hoće li boja zida u hodniku biti bijela ili žuta?”, pita se Pulić. Zakon je, kažu, nejasan oko načina prikupljanja potpisa. “Sustanari i suvlasnici sposobni su potpisati i nekolicini kandidata jer se ne žele nikome zamjeriti. Situacija u našoj zgradi bila je takva da su oba kandidata dobila natpolovičan broj potpisa”, kaže Pulić. U zgradi je jedino mijena stalna, dodaje Zuber. U prošloj godini zgrada je promijenila troje predstavnika, a pitanje je, kažu, što će biti u novoj godini. Slično je i s trenutnim promjenama na državnoj razini.

“KANDIDATOM” AUTORI NIKOGA od političara ne vrijeđaju, oni samo promatraju ljudsko ponašanje. “Nama je kao pojedincima uvijek drago komentirati tuđe pogreške, tuđe mane, a oduševljavamo se svojim pozicijama predstavnika stanara, sabornika itd. Voajerističko smo društvo. Volimo kritizirati. Paralelno s time, jako smo inertni. Kafanska smo država u kojoj svi znaju kako se igra nogomet, kako će se PDV smanjiti, svi znaju kako bi trebalo odraditi priču s tajnim službama, a nitko ne bi nešto napravio”, smatra Zuber. Vidljivo je to, kaže, i u filmu. “Kao što dio građana nije izašao na izbore, tako na sastanke suvlasnika dođe maksimalno 50 stanara od njih 700-tinjak. Međutim, kada se donese odluka o novom predstavniku stanara, svi se osjećaju pozvanima komentirati tu istu odluku. Treba li nešto učiniti, onda će reći ‘sused, ne bi se štel mešat'”, kaže Pulić koji u jednom trenutku u filmu i sam postane protagonistom. “Shvatim da izbor za predstavnika stanara nije ono što ja smatram da je najbolje za zgradu i odlučim na neki način participirati”, otkriva Pulić. U filmu se pojavljuju i PR stručnjaci Krešimir Macan i Aleksandra Kolarić, čijim su ulogama htjeli ispitati koliko se komunikacijski alati koji se inače koriste na nacionalnoj razini mogu koristiti i na lokalnoj razini, u ovom slučaju u jednoj zgradi. “Zgrada je metafora Hrvatske. U početku je veličanstvena, monumentalna. S godinama nebrige metastazira u ono što je danas, a to u što se pretvorila nije lijepo”, kaže Pulić i objašnjava da je film ispao pomalo melankoličan, iako je inicijalno bio zamišljen kao čista komedija. Nakon premijere “Kandidata” na ZagrebDoxu, Pulić i Zuber planiraju rad na njegovim nastavcima. Naime, to je prvi film zamišljene trilogije “Kandidat”, “Kampanja” i “Izbori”.