Čitavo je bogatstvo protratio po kavanama i kockarnicama, da bi iza sebe ostavio samo jednosoban stan na Petlovom brdu u Beogradu. Njegova priča počela je 1938. godine u selu Pečenjevac kod Leskovca. Otac Dušan bio je mesar, a majka Kosara domaćica je rodila petero djece – najstarijeg sina Aleksandra, potom Ivana, Tomu, kćer Mirjanu i najmlađeg Novicu.

Odrastajući u nemaštini, Toma je brzo shvatio da ga život na selu ne privlači, pa je trbuhom za kruhom krenuo u grad. S diplomom osnovne škole i tečajem za traktorista, morao je raditi najteže fizičke poslove. Radio je u leskovačkoj bolnici, a u pauzama bi sjedio na stepenicama i pjevao na sav glas. Na kraju su ga primjetili. Ali bilo je to drugo vrijeme. Nije bilo lako postati pjevač. Trebalo je da netko napiše pjesmu i da je otpjeva. Toma je znao i jedno i drugo. Prvi javni nastup imao je u hotelu “Dubočica” u Leskovcu.

“Živio je za muziku”,  sjeća se brat Novica. “Bio je čovjek koji nije imao ni trunku pohlepe za bogatstvom, za nekim dobrima, kućama, stanovima… Novac ga nije interesirao. Jedino je volio imati auto, da može otići negdje i stići kad treba. Pare su mu služile samo da ih što prije potroši. I uvijek ih je trošio u nekoj kafani. Tako je živio do kraja.”

Toma Zdravković umro je 30. rujna 1991. Imao je 53 godine.