Zagorski Muzej seljačkih buna ima novu zanimljivu izložbu za ljubitelje povijesti. Izložbom “Jan Vítovec – češki vitez, zagorski grof” autori žele kroz sudbinu jednog viteza plaćenika, došljaka iz Kraljevine Češke koji se uspio brzo etablirati na zagorskom i širem slavonskom i hrvatskom prostoru i postati banom, ilustrirati burno i zanimljivo razdoblje 15. stoljeća u hrvatskoj povijesti. Izložba će biti otvorena do 31. ožujka, a nastala je u suradnji s Hrvatskim povijesnim muzejom u Zagrebu, Pokrajinskim muzejom u Celju, Pučkim otvorenim učilištem Krapina – Galerijom grada Krapine, Arhivom Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Arheološkim muzejom u Zagrebu, Sveučilištem Sjever u Koprivnici i Muzejom Českého lesa u Tachovu. Prikaz 15. stoljeća upotpunit će arheološka građa iskopana u zagorskim utvrdama Veliki Tabor, Vrbovec pored Huma na Sutli i Stari grad Krapina te arheološkim nalazima iz 15. stoljeća s čeških prostora. Autorica izložbe je Ivana Škiljan, a glavni stručni suradnik Milan Prohaska.

Kako je istaknula Ivana Škiljan, kondotjera Jana Vítovca, kojeg su suvremenici često zvali Pan Jan, odnosno “gospodin Jan”, možemo zamisliti kao dobro uvježbana kasnosrednjovjekovnog profesionalnog ratnika-plaćenika čije su vojne vještine i sposobnosti iskovane u krvavim husitskim sukobima.

“Kondotjer je bio vođa najamničke vojske koju su unajmljivali isprva prvenstveno talijanski gradovi komune i pape u 14. i 15. stoljeću. Moderno naoružani plaćenici igrali su sve važniju ulogu u vojskama mnogih monarhija i komuna, poglavito u Italiji, ali i drugdje u Europi. Sposobni zapovjednici mogli su se vrlo brzo uspinjati na društvenoj ljestvici. Sudbina Jana Vítovca neraskidivo je vezana uz grofove Celjske. Susret Jana Vítovca s Ulrikom II. Celjskim očigledno se zbio prilikom kratkotrajne vladavine Alberta Habsburškog, kada je Ulrik obnašao dužnost namjesnika Češke. Vítovec je postao vojni zapovjednik grofova Celjskih i tako je započela priča o češkom vitezu koji je ubrzo postao zagorski grof i slavonski ban. Želimo li tu priču sumirati u nekoliko riječi, možemo konstatirati da je Vítovčev život bio ispunjen, naravno, uglavnom ratovanjem”, rekla je Ivana Škiljan.

Povijesni izvori otkrivaju, nastavila je Škiljan, da je Jan Vítovec 1440. uočio mogućnosti vlastite društvene promocije stupanjem u službu Fridrika II. i Ulrika II. Celjskog. Bilo je to vrijeme slabih ili maloljetnih vladara u Hrvatsko-Ugarskom Kraljevstvu i prijestolnih borbi koje su kao dio šireg obračuna za dinastičku prevlast u srednjoj Europi između Habsburgovaca, Jagelovića te kasnije Hunjadijevaca, trajale sve do 1458. Takvu situaciju odlučili su iskoristiti Celjski, uz pomoć iskusnog kapetana Vítovca.

“U Slavoniji su Fridrik i Ulrik Celjski postali banovi, a Vítovec je imenovan za njihova podbana te mu je predana na upravu i Križevačka županija. Celjski su, u savezništvu s moćnim Nikolom Iločkim, širili svoje posjede, čime su na sebe navukli bijes Ivana Hunjadija i ugarskoga plemstva. Hunjadi je na njih bezuspješno pokrenuo vojsku koja je opsjela Bistricu u srcu posjeda Celjskih, međutim, vlastitim ljudstvom obranio ju je upravo Vítovec, a Hunjadi je bio primoran sporazumjeti se s Celjskima. U srednjovjekovnoj Hrvatskoj na Tomu i Grgura Kurjakovića vojsku je poveo u Ulrikovo ime upravo Jan Vítovec. Unatoč protivljenju Mlečana i bosanskoga kralja Stjepana Tomaša, do 1456. Ulrik je uspio kontrolirati praktički sve važnije utvrde u srednjovjekovnoj Hrvatskoj, s izuzetkom Klisa”, rekla je Ivana Škiljan.

Dodala je još jednu važnu stvar: autor Krešimir Regan u svojem prilogu o utvrdama koje su se nalazile u vlasništvu Jana Vítovca, pretpostavlja da su upravo Vítovci posredovali u prodoru nove, renesansne obrambene doktrine u Hrvatsko zagorje. Tijekom gotovo triju desetljeća svoje uprave bili su prvi zagorski gospodari koji su započeli graditi nove, moderne utvrde u duhu renesanse te su tako možda utrli put novom stilu u sjeverozapadnu Hrvatsku, koji će svoju punu afirmaciju doživjeti u vrijeme protuosmanskih ratova u 16. stoljeću.

Smrću posljednjeg celjskog grofa Ulrika II. Celjskog, nastavila je Ivana Škiljan, Vítovec malo pomalo nasljeđuje dio njihovih posjeda u tadašnjoj Slavoniji, u prvom redu Zagorsku grofoviju, ali i pojedine naslove i dužnosti, poput naslova bana.

“Bez moćnih zaštitnika i gospodara Celjskih, započeo je borbu za njihovo nasljeđe. Vítovec je morao znalački pregovarati i pravodobno nuditi svoje usluge kako bi sačuvao vlastiti status i ono što je do tada stekao – banski naslov koji mu je dodijelio ugarsko-hrvatski kralj Ladislav V. Posmrtni 1457. godine. U borbi za baštinu Celjskih kralj Ladislav i car Svetog Rimskog Carstva Fridrik III. natjecali su se u pridobivanju Vítovčeve naklonosti. Tako je Ladislav u borbi za baštinu Celjskih pridobio Vítovca, koji u ime kralja opsjeda Celje u kojemu se zatekao i sam Fridrik III. Iako su branitelji izdržali osmodnevnu Vítovčevu opsadu, tim pothvatom Vítovac je povećao vlastiti ratnički ugled, otkupninama zarobljenika dijelom vjerojatno i osobno bogatstvo, a slavonskom banskom funkcijom ušao je u najuži krug tamošnje društvene i zemljoposjedničke elite.”

U preostalim godinama života, nastavila je Ivana Škiljan, Vítovec je, čini se, boravio u Slavoniji gdje je rješavao različita posjedovna pitanja te izvršavao svoju bansku ulogu. Do smrti sačuvao je položaj i posjede, a preminuo je najvjerojatnije 1469. godine. Naslijedila su ga trojica sinova, Juraj, Ivan i Vilim, koji su, prema svemu sudeći, baštinili očeve posjede, međutim ne i slavonski banski naslov. Kako je rekla Škiljan, izuzev podatka da je u sukobima kod Hrastovice ostao slijep na jedno oko, iz povijesnih izvora detaljnije podatke o svakodnevici, karakteru i fizičkom izgledu Vítovca i njegove obitelji možemo iščitati vrlo malo. Poznato je da je imao spomenutu trojicu sinova, ali i jednu kćer koja se udala za grofa Johanna od Montforta, sina grofa Hermana i Margarete Celjske. U posljednjim godinama života Vítovec bio posebno angažiran oko crkve u Remetincu nad kojom su grebengradski vlastelini imali patronatsko pravo.

“Vjerojatno je kao donator odigrao ključnu ulogu u njezinoj izgradnji. Vítovčev grb ili grb Celjskih s leopardovim glavama sačuvan je na zaglavnom kamenu crkve, a smatra se da je u njoj pokopan i sam Vítovec. Riječ je o grobnici koja, uz ostatke starog grada Grebengrada, uistinu simbolizira Jana Vítovca u Hrvatskom zagorju. Povijesni izvori nesumnjivo nam potvrđuju ne samo da je bio sposoban na bojnom polju, već je znalački pregovarao kako bi za sebe i svoju obitelj stekao i više posjeda i vrlo rijetke i specifične privilegije, poput privilegija kovanja vlastitog novca koju je car Fridrik III. Habsburški dao Vítovcu 1459. godine. Iako se znalo za spomenutu povelju, u numizmatičkoj znanosti donedavno se nije znalo da su srebrni krajcari Jana Vítovca uopće kovani. Iako su bili u opticaju vrlo kratko, dobiveni privilegij iznimna je rijetkost, a važnost Vítovčevih krajcara iskovanih u Krapini za hrvatsku nacionalnu numizmatiku time je veća.”

Borislav Grgin, autor knjige “Kralj Matijaš Korvin i srednjovjekovna Hrvatska”, jedan je od stručnih suradnika na izložbi. Govoreći o kulturnom i povijesnom kontekstu u kojem je djelovao Jan Vítovec, rekao je da su sredina i druga polovica 15. stoljeća predstavljale početak burnog i prekretničkog razdoblja hrvatske povijesti, obilježenog osmanlijskim prodorima, pustošenjima i počecima rastakanja društvenog tkiva hrvatskih zemalja.

“U početku, četrdesetih godina 15. Stoljeća, kada se Vítovec pojavio u današnjem Hrvatskom zagorju kao važan vojni službenik grofova Celjskih, glavno političko pitanje u odnosima Ugarsko-Hrvatskog Kraljevstva i Njemačkog Carstva predstavljala je borba dinastija Habsburgovaca i Jagelovića za prevlast u širem srednjoeuropskom prostoru. U tom kontekstu, na pograničnom području današnje Slovenije i Hrvatske grofovi Celjski pokušavali su se profilirati kao što neovisniji, moćan treći čimbenik. Nakon izumiranja Celjskih 1456. u borbu za prevlast u srednjoj Europi uključio se novi ugarsko-hrvatski kralj Matijaš Korvin, s ambicijama uspostave vlastite nove dinastije Hunjadijevaca. U tim okvirima, a važan i Korvinu i njemačkom caru Fridriku III. Habsburškom u spomenutim pograničnim prostorima, Jan Vítovec je maksimalno iskoristio svoju povoljnu poziciju stekavši brojne posjede, prava i povlastice od obaju spomenutih vladara te konačno postavši prije smrti i slavonskim banom.”

Kako se bavio njime i po čemu je Vítovec reprezentativna figura svoga doba?

«Trebalo je istražiti vrlo rasutu građu i literaturu različite provenijencije te iz vrlo fragmentarnih, često nedovoljno jasnih podataka o Vítovcu, pokušati rekonstruirati što je moguće koherentniju sliku o njemu. Pan Jan Vítovec predstavlja dobar primjer toga koliko je sredinom 15. stoljeća i na ovom našem prostoru posjedovanje profesionalnih vojnih vještina pojedincu omogućavalo relativno brz uspon na društvenoj ljestvici ako bi se njegova stručna znanja poklopila s odgovarajućom društvenom i političkom konjunkturom, a to je ovdje očito bio slučaj. Primjer Vítovca pokazuje da se, nasuprot ranijem razdoblju srednjega vijeka, u ovo vrijeme zahvaljujući osobnim znanjima i sposobnostima po meritokratskom načelu već moglo postići značajnu društvenu promociju. Takva mogućnost označava ujedno i početak novog razdoblja promjena i postupnog napuštanja hijerarhijski i nasljedno organiziranih srednjovjekovnih društvenih i političkih struktura”, rekao je Grgin.

Ivana Škiljan istaknula je da jedino interpretacijom svakodnevnoga života u prošlosti možemo razumjeti širi povijesni kontekst proučavanih društava. Pritom se moramo, nastavila je, poslužiti rezultatima ne samo povijesnih, već i arheoloških istraživanja. Jedini danas sačuvani svjedoci djelovanja obitelji Vítovec na području Hrvatskog zagorja i Varaždinske Podravine su remetinečki samostan i šesnaest utvrda koje su bile u njihovu vlasništvu.

“Dosad poduzeta arheološka istraživanja zagorskih utvrda otkrivaju zanimljive nalaze koji nam ne govore mnogo o Vítovcima, ali svakako pružaju uvid u materijalnu kulturu plemstva tijekom 15. stoljeća na ovim prostorima. Spomenuta priča o životnom usponu Jana Vítovca iz redova profesionalnih vojnih službenika grofova Celjskih do velikaškog statusa i slavonske banske časti u Hrvatsko-Ugarskom Kraljevstvu prezentirana je prvenstveno arheološkom građom iskopanom u zagorskim utvrdama Veliki Tabor, Vrbovec pored Huma na Sutli i Stari grad Krapina. Naime, istraživanja na Velikom Taboru koje Muzeji Hrvatskog zagorja u suradnji s drugim institucijama provode već duži niz godina, rezultirali su brojnim nalazima koji danas čine osnovu Arheološke zbirke Dvora Veliki Tabor. U priči o Janu Vítovcu nama su zanimljivi nalazi iz druge polovice 15. stoljeća, poput pećnjaka s prikazom vladara Fridrika III. Habsburškog, finog stolnog posuđa uvezenog iz Španjolske i Italije koje se također može okvirno datirati u spomenuto razdoblje, kao i keramičkih čaša ukrašenih žigosanjem kakve ostaju u modi i tijekom 16. stoljeća”, rekla je Škiljan.

Dodala je da je voditeljica dugogodišnjih istraživanja na plemićkom gradu Vrbovcu pored Huma na Sutli i istraživanja na Starom gradu Krapini Tatjana Tkalčec zaključila da se na burgu Vrbovcu teško mogu izdvojiti slojevi i nalazi koji bi pripadali vremenu u kojem je burg bio u posjedu Jana Vítovca, njegovih sinova ili kada je bio u vlasništvu samog kralja Matijaša Korvina ili njegova izvanbračnog sina Ivaniša Korvina:

“Pisani podaci o tome jesu li i u kojoj mjeri ti gospodari živjeli ili posjećivali burg Vrbovec, ne postoje. Kako je specifičnost arheoloških nalaza druge polovice 15. stoljeća u tome što se na njima očitava sličan stilski visokogotički izričaj sve do početnih desetljeća 16. stoljeća, autorica donosi zanimljive nalaze datirane u navedeno razdoblje koji potkrepljuju različite aspekte života u srednjovjekovnome gradu. Tu su zanimljive pojedinosti poput prehrane stanovnika burga, zatim uporabnih predmeta, dijelova odjeće, oružja, eventualnih graditeljskih zahvata i pregradnja na samoj utvrdi, dijelova unutarnje dekoracije poput kaljevih peći itd. Istraživanja na Starom gradu Krapini, jednom od važnih uporišta Jana Vítovca, provedena su tek djelomično, ali rezultirala su također zanimljivim nalazima koji se mogu datirati u 15. stoljeće.”