Njemački filozof Arthur Schopenhauer, rođen 21. rujna 1860. godine, smatrao je da je bit čovjeka u intuiciji koja se ispoljava kao volja. Ovaj njemački filozof je tvrdio da kada ostvarimo neku težnju, osjećamo dosadu. Tako je čovjekov život samo smjena boli i dosade. Povijest čovječanstva je besciljno lutanje i nema napretka. Schopenhauer vidi jedini izlaz u askezi, odricanju od života i utapanju u nirvanu. Još jedan način oslobađanja od boli je u bezinteresnom doživljaju umjetnosti.

“Sunce prži vječno podne” – tako je opisao naše postojanje filozof koji bi nepripremljena čitatelja lako mogao nagnati na bezvoljnost prema životu. Svojim ekstremnim pesimizmom možda je najpotpunije izrazio duh razočaranja devetnaestog stoljeća u odnosu prema optimizmu prosvjetiteljstva i iznevjerenim idealima Francuske revolucije. Prema njemu, svijet nije racionalan, već je očitovanje bezumne volje, slijepog nagona za životom. Takva volja, koja proizlazi iz nedostatka, nikad ne može biti zadovoljena, pa su bol i nesreća neminovno iskustvo života… Života koji se svodi na šest dana bijede i sedmi dan dosade. Ovaj svijet je, dakle, najgori od svih mogućih, a Hegelova koncepcija napretka puka je iluzija – svjetska povijest besciljno je lutanje. Što nam preostaje? Pod utjecajem indijske filozofije, protiv svjetske boli naučava askezu, odricanje od života, negaciju volje, umrtvljenje, utapanje u nirvanu, tišinu praznine nebitka.