Predstava “Tit Andronik”, koju je u Zagrebačkom kazalištu mladih (ZKM) u petak premijerno postavio Igor Vuk Torbica, slojevita je, vizualno snažna, redateljski precizno cizelirana studija sraza moći i paranoje u modernoj verziji najkrvavije tragedije Williama Shakespearea, čijom su izvedbom glumci toga teatra još jednom pokazali vrhunske glumačke sposobnosti u komadu koji ljestvicu kazališne umjetnosti podiže na novu razinu.

Shakespeareov “Tit Andronik”, napisan između 1588. i 1593., izmišljena je priča o rimskome vojskovođi koji se nakon uspješnog ratovanja protiv Gota vraća u Rim kao pobjednik, kako bi tamo našao dekapitirano carstvo: dvojica sinova pokojnoga cara bore se za krunu – odluku o nasljedniku donijet će upravo Tit.

Veliki se bard i u ovoj, kao i u mnogim drugim svojim dramama, bavi padom čovjeka – i metaforičnim i doslovnim – odnosno, pitanjem koliko u tom padu svoje prste imaju sudbina ili sreća, a koliko slobodna volja. Tit svojom voljom odabire pogrešnoga nasljednika za cara, i time, kao i još nekim drugim svojim lošim procjenama, pokreće niz nesretnih događaja koji će odnijeti živote njegovih sinova, dok će njegova kći Lavinija biti osakaćena i silovana, a on sam na prevaru izgubiti vlastitu ruku, te uz nju i dostojanstvo i moralne skrupule.

Torbica, koji je u ZKM-u već režirao nagrađivanu predstavu “Hinkemann” po predlošku Ernsta Tollera, s “Titom Andronikom” pokazuje jasne naznake određene redateljske poetike koju bismo – s obzirom na odmake prilikom režija u drugim hrvatskim kazalištima (HNK-u Zajc iz Rijeke i zagrebačkoj Gavelli) – mogli dijelom povezati i sa samim ZKM-om i njegovim ansamblom.

Podignuta bijela scena u sceni kontrapunktirana s općim crnilom pozornice, okružena kazališnim parafernalijama i bez gotovo ikakvih scenskih rekvizita (scenograf je Branko Hojnik); radnja koja na pozornici kipi u srazu glumačkih osobnosti pri čemu često jedan lik u naponu energetskog angažmana služi kao neka vrsta antipoda unisonoj, gotovo ravnodušnoj skupini, dok izlazak sa scene za glumca obilježava izlazak i iz priče i iz aktivnog igranja – samo su dio te prepoznatljive poetike.

Doslovna igra svijetla i tame odraz je unutarnjih previranja likova, zarobljenika vlastitih nagona za preživljavanjem razapetih na klackalici osvete i pohlepe.

Ponovo je Torbica uzeo klasični izvornik – ovaj put dramu o civilizaciji u samrtničkom hropcu – i u suradnji s dramaturginjom Katarinom Pejović napravio potpuno modernu, vizualno snažnu predstavu koja bi nas trebala podsjetiti na goruće probleme današnjice: sljepilo vladara i pohlepe elita koji vode do potpunog političkog rasapa i gubitka ljudskosti. Svijet Tita Andronika koji gledamo na pozornici jedan je esencijalno anarhičan svijet barbarskoga individualizma. Militantni imperijalizam je diskreditiran, hrabrost i snaga nemaju vrijednosti, valorizira se samo život sam.

Tita igra Sreten Mokrović, Katarina Bistrović Darvaš je Tamora, dijabolična gotska kraljica pogonjena osvetom; Dado Ćosić i Vedran Živolić igraju njezine sinove Demetija i Hirona, Rakan Rushaidat je Maur Aron, Mia Biondić Lavinija, a Petar Leventić car Saturnin. Adrian Pezdirc je Titov brat Mark Andronik, Frano Mašković Lucije, Jasmin Telalović pojavljuje se u nekoliko uloga, kao i Robert Budak, dok je Milivoj Beader Klaun.

Ritualni karakter sistematičnog osvetničkog niza naglašavaju glazba i zvukovi koje čitavo vrijeme u živo, dijelom potpomognuti glumcima, stvaraju glazbenici Alen i Nenad Sinkauz.

U ovoj bajci nema bajke, kaže na samome početku Maur Aron. “Predstava koju gledate samo je jedna od mogućih verzija onoga što se moglo dogoditi”, jer to što ona prikazuje nikada ne prestaje – zločin se obnavlja i perpetuira u zastrašujućem kolopletu povijesnih ekscesa koji prijete postati svakodnevicom.

Na kraju, okupani krvlju, svi su istodobno i žrtve i poluge toga povijesnog perpetuuma.