‘Tisuće migranata poput nas utopilo se tražeći spas u Europi, a mi u Maroku gradimo novi život’

Reportaža iz Rabata, glavnog grada Maroka gdje je Nacionalova novinarka sudjelovala na međunarodnoj konferenciji o medijima i migraciji te razgovarala s izbjeglicama iz Afrike koji objašnjavaju zbog kojih su razloga napustili svoje države

U početku, želio sam otići u Europu. Napustio sam Nigeriju jer mi je život bio ugrožen, jer nisam imao perspektive tamo. Neko vrijeme živio sam u Alžiru, a onda sam došao do Maroka misleći da ću odatle lakše prijeći Sredozemno more”, otkrio je 22-godišnji Seddik Aboubel. Danas ima status izbjeglice u Maroku i ne namjerava krenuti dalje. “Ovdje sam već sedam godina. Vratit ću se doma kad Nigerija bude sigurna zemlja. Ali u Europu više ne namjeravam”, dodao je.

“Europa nikada nije bila moj cilj. Moj je cilj upisivanje medicine. Otac mi je bio liječnik i nakon njegove smrti odlučio sam da se i ja želim baviti tom profesijom. Kod nas se još umire od bolesti od kojih se ne umire drugdje”, rekao mi je Isaac Ebanda, 25-godišnjak sa sjeverozapada Kameruna koji je u Maroku nešto dulje od godinu dana.

Ebandu i Aboubela susrela sam u centru Organizacije Orient-Occident (Istok-Zapad). Ta nevladina organizacija djeluje u Rabatu, glavnom gradu Maroka, i bavi se obrazovanjem i integracijom migranata i izbjeglica u marokansko društvo. Aboubel pomaže pridošlim izbjeglicama u integraciji, a Ebanda organizira glazbene radionice. Svira klavir i već je nekoliko desetaka djece obučio prvim notama. Pod velikim je pritiskom da što prije upiše i završi fakultet jer smatra da mu je to jedina nada za bolju budućnost. U Kamerunu je za sobom ostavio majku i tri sestre. “Zbog njih živim!” rekao je Ebanda. I te kako je svjestan opasnosti koje bi ga čekale na moru. Vidio je previše fotografija brodova koji se potapaju i beživotnih tijela koja vade iz mora i previše ga je strah tog putovanja.

No iako su priče o nesrećama koje su zadesile tisuće migranta na putu preko Mediterana do Europe već stara vijest, ipak se i dalje mnogi odlučuju na taj put. Prema podacima stranice Missing Migrants (Nestali migranti) Međunarodne organizacije za migracije (IOM), koja prikuplja podatke o broju migranata i izbjeglica poginulih na Mediteranu, u prvih devet mjeseci 2019. godine poginulo je više od 950 osoba. U 2018. taj je broj iznosio 1842, a najviše je poginulih bilo 2016. godine – njih čak 3557.

Od te kobne godine Europska unija potpisala je niz sporazuma s više država, poput Libije, Nigera ili Turske, kako bi migrante držala podalje od svojih granica. Nakon takozvane migrantske krize tijekom koje su tisuće migranata krenule prema zemljama zapadne Europe „balkanskom rutom”, 18. ožujka 2016. godine Europska unija potpisala je sporazum s Turskom, kojim se trebao regulirati prelazak migranata iz Turske u Grčku i dalje na zapad Europe.

U veljači 2017. godine potpisan je sporazum s Libijom, koji je EU financirao s 237 milijuna eura i koji bi trebao pomoći zemlji da se “pozabavi migracijskim pitanjima”, odnosno zadrži migrante podalje od europskih obala. Godine 2017. Europska unija je u Nigeru otvorila centre za azil preko kojih se trebao riješiti status izbjeglica koji se prijavljuju za azil i koji bi se, u slučaju dobivena azila, preusmjerili u europske zemlje. Ruandska vlada je 10. rujna u dogovoru s Afričkom unijom najavila da će evakuirati stotine migranta zarobljenih u centrima u Libiji, gdje žive u životno opasnim uvjetima. UN je zasad opovrgnuo glasine da se radi o još jednom planu Europske unije kojim se migranti i izbjeglice pokušavaju zadržati izvan granica Europske unije.

‘Uvijek će postojati migracije – pitanje je samo koliko će ljudi uspjeti migrirati, kamo će migrirati u budućnosti i koliko će resursa biti na globalnoj razini’, kaže Reiner Klingholz s Berlinskog instituta

No Sarah Lamart, zaposlenica UNHCR-a koja se bavi određivanjem izbjegličkog statusa osoba, istaknula je da je tijek migracija tako moguće tek ublažiti i usporiti, ne i zaustaviti. “Krajem 2018. godine bilo je 74,8 milijuna izmještenih osoba na svijetu, od toga 20,4 milijuna izbjeglica i 3,5 milijuna tražitelja azila”, rekla je Sarah Lamart, koja posljednje dvije godine radi u Maroku gdje u sklopu suradnje između UNHCR-a i marokanske vlade pomaže u implementaciji Ženevske konvencije i osiguravanju prava za izbjeglice i migrante. Sarah Lamart istaknula je da će u budućnosti vjerojatno biti sve više izbjeglica koji ne bježe samo od ratova i sukoba, već i od teških životnih uvjeta izazvanih klimatskim promjenama. Regija Mediterana, naročito s afričke strane, jedna je od najsuših regija na svijetu i moglo bi je izuzetno pogoditi daljnje zatopljenje. Gotovo 60 posto stanovništva u toj regiji živi na području koje bi znatno pogodila veća nestašica vode. Lamart vjeruje da će se i definicija izbjeglice zbog toga morati promijeniti, no objasnila je i da je UNHCR izuzetno oprezan u pitanju te izmjene: “Ako previše proširimo taj pojam i izrazimo želju da proširimo zaštitu, mogli bismo u stvari napraviti još goru stvar. S obzirom na trenutnu političku klimu diljem svijeta, Ženevska konvencija o pravima izbjeglica izuzetno je osjetljiva tema.”

Klimatske promjene samo su jedan od budućih uzroka migracija. Drugi, iznimno bitan faktor su demografski trendovi na afričkom kontinentu. Prema demografskim projekcijama, do 2050. godine u zonama subsaharske Afrike i Bliskog istoka broj stanovnika mogao bi se povećati za 100 do 150 posto. U Nigeriji je već sada gustoća stanovništva slična kao u Nizozemskoj – no valja uzeti u obzir da je površina Nigerije 923.763 km², a Nizozemske tek 42.508 km². Populacija Konga trebala bi se povećati i do 200 milijuna stanovnika, a Tanzanija će za dvadeset godina imati više stanovnika od Rusije.

“Riječ je o fenomenu koji smo u Europi doživjeli prije 200, 300 godina, kada smo također imali slične migracijske fenomene prema Americi ili Australiji”, rekao je Reiner Klingholz s Berlinskog instituta za stanovništvo i razvoj. Od 1950. godine do danas iznimno se smanjila stopa mortaliteta novorođenčadi, no nije se smanjila stopa fertiliteta, što je uzrokovalo veliki demografski rast u zemljama diljem Afrike. “U Nigeru je norma sedmero ili osmero djece po ženi, a ta se brojka nije promijenila u posljednjih sedamdeset godina. Istodobno je mortalitet pao s 350 od 1000 djece na 100 od 1000 djece”, objasnio je Klingholz.

Istaknuo je i da sam pad stope mortaliteta nije dovoljan za poticanje razvoja određene zemlje, već ga istodobno trebaju pratiti i razvoj ekonomije i povećanje dostupnih radnih mjesta. Osim toga, obrazovanje žena je jedan od iznimno bitnih faktora za uravnoteženje rasta stanovništva i bolji razvoj.

U zemljama u kojima su žene obrazovanije i u kojima je općenito bolja razina obrazovanja i više otvorenih radnih mjesta, pada i stopa fertiliteta. “Razvoj obrazovanja i ekonomije jedini je održivi način razvoja. No i uz to, uvijek će postojati migracije – pitanje je samo koliko će ljudi uspjeti migrirati, kamo će migrirati u budućnosti i koliko ćemo resursa imati na globalnoj razini”, zaključio je Klingholz.

Komentiraj

Source:Jelena Prtorić