Nekoliko koraka od drvene česme iz osmanskog doba koja dominira Baščaršijom, trgom u centru Sarajeva, kupci u turskoj trgovini razgledaju čajeve, začine i rahat-lokum.

Murat Ozkaya, vlasnik trgovine, smatra sebe jednim od pionira. Nekadašnji burzovni stručnjak iz Malatije, grada na istoku Turske, započeo je tu novi posao kad se oženio Bosankom i preselio u Sarajevo prije 12 godina.

U to vrijeme migracija između tih dviju zemalja uglavnom je tekla u suprotnom smjeru. Ali u desetljeću otkako je otvorio trgovinu – kao i još nekoliko radnji, uključujući trgovinu tekstila iz Turske – primijetio je da broj doseljenika iz Turske koji dolaze u Bosnu i Hercegovinu počinje rasti. “Broj naših ljudi ovdje sve je veći; mnogo njih dolazi”, govori Ozkaya dok pije tursku kavu u jednom od kafića u starom dijelu Sarajeva, nedaleko od svoje trgovine. “Zaista se nadam da će netko od nas jednog dana ući u [bosanski] parlament. Nadam se da će Turska provoditi politike kojima će to podržati.” Širom Balkana sve je veći broj Turaka koji puštaju korijenje u mjestima koja su za njih donedavno bila samo točke na mapi Osmanskog Carstva. Mnoge od njih privlače prilike za pokretanje poslova, investiranje, školovanje ili ljubav. Neki su otkrili predačke veze koje ih približavaju narodima na obodu nekadašnjeg carstva.

Kakvi god da su im motivi, pripadnici te nove dijaspore u svoja nova prebivališta donose turski jezik, kulturu i vrijednosti. Oni su lice jedne nove i asertivnije Turske, čitavo stoljeće nakon pada Osmanskog Carstva.

Analitičari vjeruju da mogućnost angažiranja Turaka u inozemstvu kao poluga za primjenu meke moći u bilateralnim odnosima s drugim zemljama, nije promakla turskom predsjedniku Recepu Tayyipu Erdoğanu, koji se zbog svoje sve autoritarnije vladavine našao u sukobu sa zapadnim silama, uslijed čega su izgledi Ankare da se priključi Europskoj uniji sve manji.

Iako su neki od emigranata napustili zemlju da bi izmakli Erdoğanovim kaznenim mjerama poduzetim poslije neuspjela državnog udara 2016. godine, mnogi iseljenici podržavaju njegovu viziju “nove Turske” koju je gradio na islamističkom nacionalizmu umjesto na zapadnim vrijednostima sekularizma, koje je u Tursku donio Mustafa Kemal Atatürk, koji je 1923. godine utemeljio tursku republiku. “Na njih se gleda kao na ambasadore koji će na Balkan donijeti vrijednosti ’nove Turske’ i konačno postati dijelom lokalnog okruženja – što će pridonijeti rastu postojećih zajednica Turaka, naročito u [Sjevernoj] Makedoniji, na Kosovu, u Albaniji, kao i Bosni u nešto manjoj mjeri”, rekao je Osman Softić, neovisni politički analitičar iz Sarajeva.

Turski utjecaj na Balkanu već dugo je prisutan u obliku investicija u sveučilišta, džamije i infrastrukturu. Ankara također koristi meku moć uspostavljanjem mreže kulturnih centara, angažiranjem Turske agencije za pomoć i korištenjem državnih medija koji emitiraju programe na regionalnim jezicima.

Ali dok broj doseljenika raste, neki u tome uočavaju dobru priliku za preoblikovanje političkog pejzaža. Erdoğan potiče Turke u balkanskim državama da apliciraju za državljanstvo, ne bi li tako na stranim teritorijima stvorio blokove glasača koji će biti naklonjeni Ankari.

“Da na Balkanu ima više stanovnika odraslih u Turskoj, Turska bi bila utjecajnija zemlja”, smatra Rafit Sait, bivši poslanik iz vladajuće stranke koji predvodi grupu za dijasporu na Balkanu i predsjednik je Balkanskog centra za strateška istraživanja u Izmiru na zapadu Turske. “Na rezultate izbora mogla bi utjecati glasačka mjesta postavljena u Turskoj, gdje bi ljudi glasali za one stranke koje su bliske turskoj vladi.”

“Sultan Erdoğan”

Na mitingu u Sarajevu kojim je započeo kampanju za reizbor i opće izbore prošloga svibnja, predsjednik Erdoğan jasno je rekao što očekuje od Turaka u inozemstvu.

U bosansku prijestolnicu doletio je nakon što su mu Austrija, Nizozemska i Njemačka uskratile mogućnost organiziranja sličnih događaja, što je donekle bila i reakcija na Erdoğanove pozive pripadnicima turske dijaspore u Nizozemskoj i Njemačkoj da glasaju prvo kao Turci pa tek onda kao Nizozemci ili Nijemci.

U Olimpijskoj dvorani Zetra nije manjkalo publike kojoj će se obratiti.

Među 12.000 gusto zbijenih posjetitelja u areni – od kojih su mnogi mahali crvenim zastavama – bio je Bekir Tekin, mehaničar iz Gjilana na istoku Kosova koji nikada nije bio u Turskoj. Rekao je: “Erdoğan je Turska. Turska je danas došla k meni.”

‘Vi ste predstavnici Turske u zemljama u kojima živite. Naučite jezik svoje zemlje, integrirajte se, uđite u politiku i unaprijedite naše odnose’, poručio je Erdoğan Turcima na skupu u Sarajevu

Mnogi drugi posjetitelji dovezeni su autobusima sa svih strana Balkana. Etnički Turci iz Sjeverne Makedonije pomiješali su se sa sunardonjacima iz regije Sandžaka na granici Srbije i Crne Gore. Oni s Kosova i iz Zapadne Trakije na sjeveroistoku Grčke stajali su s novopridošlicama iz Crne Gore i Albanije.

Neki su doputovali čak iz Njemačke, Austrije i Nizozemske – zemalja u kojima živi brojna turska dijaspora.

Dok je Erdoğan izlazio na binu, glasno se izvikivalo njegovo ime uz bučnu pratnju udaraljki. Neki od pristaša vikali su: “Sultan Erdoğan!”

Bakir Izetbegović, bošnjački predstavnik u tripartitnom predsjedništvu Bosne, poticao je prisutne, uzvikujući: “Sam Alah poslao vam je predsjednika Erdoğana!”

Zahvaljujući zakonu koji je 2012. godine usvojila Erdoğanova vladajuća Stranka pravde i razvoja (AKP), građani Turske koji žive u inozemstvu imaju pravo glasa na izborima u Turskoj. Obraćajući se dijaspori, Erdoğan je jasno stavio na znanje da glasanje za AKP neće biti dovoljno. “Uzmite državljanstvo zemalja u kojima živite”, rekao je prisutnima. “Nemojte ga odbijati. Uzmite ga. Ako vam ga ponude, uzmite ga.”

Onda je objasnio: “Vi ste naši predstavnici u zemljama u kojima živite. Naučite jezik svoje zemlje, integrirajte se, uđite u politiku i unaprijedite naše odnose. Ali nikada nemojte zaboraviti turski jezik, tursku kulturu i svoju Tursku.”

Za etničke Turke koji nemaju tursko državljanstvo i pravo glasa, njegov savjet je nešto drugačiji: uključite se više u lokalnu politiku. “Vi ste oni koji trebaju sjediti u tim parlamentima, umjesto onih koji izdaju našu zemlju”, rekao je.

Erdoğan je završio govor objavljujući namjeru Turske da više investira na Balkanu. Najavio je planove za izgradnju autoputa od Beograda do Sarajeva vrijednog 3,5 milijarde dolara, koji će se financirati turskim kapitalom.

Sljedećeg mjeseca tri milijuna turskih glasača iz dijaspore glasalo je na izborima koji su Erdoğanu donijeli još pet godina na poziciji predsjednika – nakon što je već 16 godina proveo na čelu države. Glasanje je ukazalo na duboku podijeljenost turskih glasača na Balkanu. Gotovo 60 posto glasova iz Bosne, s Kosova i iz Sjeverne Makedonije otišlo je Erdoğanu, dok su glasači iz Albanije, Bugarske, Grčke, Rumunjske i Srbije prednost dali opozicijskom rivalu iz Republikanske narodne stranke.

Tursko ministarstvo vanjskih poslova procjenjuje da više od šest milijuna Turaka živi u inozemstvu – od toga 5,5 milijuna u zapadnoj Europi. Dijaspora čini gotovo osam posto stanovništva Turske, koje broji 79,5 milijuna.

Također, dijaspora nastavlja rasti, čemu pridonose politička i ekonomska nestabilnost u zemlji. Prema posljednjim podacima Turskog zavoda za statistiku (TurkStat), turska emigracija je 2017. godine porasla za 42,5 posto u odnosu na prethodnu godinu i dostigla brojku od gotovo 254.000.

Analitičari očekuju da taj broj 2018. godine bude još veći.

Podaci o broju turskih državljana koji žive na Balkanu, nisu precizni, ali statistika koju je ministarstvo vanjskih poslova objavilo početkom veljače pokazuje da je više od 110.000 Turaka registrirano kod diplomatskih misija u regiji.

Oko 60.000 Turaka registrirano je u Bugarskoj, 13.000 u Rumunjskoj, 12.000 u Sjevernoj Makedoniji, 10.700 u Bosni, 8000 u Albaniji, 3500 na Kosovu, 2000 u Crnoj Gori, 600 u Srbiji, 250 u Hrvatskoj i 200 u Sloveniji. “Od početka ovog stoljeća broj turskih državljana koji cirkuliraju između Turske i balkanskih zemalja znatno je porastao”, rekao je Gul Uret, istraživač u Centru za studije jugoistočne Europe na Sveučilištu u Grazu u Austriji. “To je fenomen koji se javlja paralelno s unaprjeđenjem odnosa između Turske i balkanskih zemalja na državnoj razini.”

To također odražava promjene u profilu turske migracije. Godine 2017. više od 42 posto turskih migranata bilo je staro između 25 i 34 godine, dok je 57 posto dolazilo iz velikih gradova kao što su Istanbul, Ankara, Antalija, Bursa i Izmir, prema podacima TurkStata.

“Ranije su dijasporu u zapadnoj Europi uglavnom činili ljudi iz ruralnih oblasti i urbanih centara, relativno slabo obrazovani i oni nižeg društveno-ekonomskog statusa”, rekao je politički analitičar Softić. “Novu tursku dijasporu na Balkanu čine obrazovani ljudi, studenti koji se žele školovati i poduzetnici koji uočavaju priliku za posao, a sebe vide kao pripadnike zajednica na balkanskom prostoru, s kojim dijele povijesno i kulturno iskustvo.”

Dodao je da su neki od turskih državljana na Balkan došli u potrazi za domovinom predaka – što svjedoči o stoljećima migracija koje su oblikovale modernu Tursku.

Demografi procjenjuju da najmanje 20 posto Turaka ima predačke veze s Balkanom, dok još 20 posto ima takve veze s Kavkazom i drugim regijama.

’Strepnja i strah’

Mnogi od Turaka na Balkanu vatrene su pristaše AKP-a, ali ima i onih koji su okrenuli leđa onome što opisuju kao sve represivniju Erdoğanovu Tursku.

“Nisam mogla disati u Erdoğanovoj Turskoj”, rekla je Arzu Koca, umjetnica i dizajnerica koja se preselila u Sarajevo na jesen 2018. da bi pohađala master studije na Umjetničkoj akademiji u Sarajevu. “Javne politike, promjene koje one unose u društvo, veliki pritisak na naš način života – sve to natjeralo me je da odem.”

Obitelj Koca ima korijene na Balkanu. Njezin otac porijeklom je iz Razgrada na sjeveroistoku Bugarske, a majka iz Prijepolja na jugoistoku Srbije. Podnijela je zahtjev za srpsko državljanstvo.

“U potrazi za boljim životom moji roditelji su došli u Tursku jer je to bila zemlja u kojoj su razlike prihvaćane s puno tolerancije”, nastavila je. “To je bila Atatürkova zemlja, zemlja koja je sekularna, prosperitetna i bogata za one koji žele raditi.”

Arzu pripada “generaciji Gezi”. Tako nazivaju mlade ljude koji su demonstrirali u parku Gezi u Istanbulu 2013., što su bili prvi masovni ulični prosvjedi protiv Erdoğanova režima. Kao i Arzu, mnogi pripadnici te generacije napustili su Tursku.

“Svi smo bili obrazovani i urbani ljudi, a Erdoğanova policija brutalno nas je napala vodenim topovima i suzavcem jer smo tražili demokratske promjene”, objasnila je.

I dodala: “Atatürkova republika je nestala. Zašto bih inače otišla iz svoje zemlje?”

Stručnjaci kažu da za Turke s balkanskim korijenima važi stereotip da su sekularniji, da su kulturno, iako ne i religijski, konzervativniji i politički bliži Atatürkovim idealima nego Erdoğanovoj vrsti političkog islama. Atatürk je i sam porijeklom bio s Balkana, iz regije Sjeverne Makedonije i Grčke.

“Turski građani balkanskog porijekla djeca su obitelji koje su sve izgubile i koje su bile prinuđene ostaviti domove svojih predaka na Balkanu”, rekao je Kursat Guc, doktor znanosti s Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Ankari. “Država, Atatürk, domovina, republika, sekularizam i slični termini, to su važne motivacije za turske Balkance.”

Politički analitičar Softić ustvrdio je da manjak entuzijazma za Erdoğana i njegovu islamističku vladajuću stranku naročito pokazuju oni Turci koji se identificiraju kao Bošnjaci.

“Gotovo sve bošnjačke zajednice u Turskoj bile su barem donekle progresivne, lijevo orijentirane i republikanske [misli se na glavnu opozicijsku Republikansku narodnu stranku koju je osnovao Ataturk] u turskom značenju te riječi – i one svakako nisu uporište za Erdoğana i njegovu stranku”, napomenuo je Softić.

“Mlađe generacije bošnjačkog i balkanskog porijekla u Turskoj, naročito oni obrazovani, počinju postavljati pitanja o vlastitom identitetu i žele doći ovamo u posjet, a neki ostanu tu živjeti.”

Ali za mnoge Erdoğanove kritičare prava prekretnica bio je srpanj 2016., kada su neki od oficira turske vojske pokušali izvesti državni udar.

Erdoğan je reagirao brzo i nemilosrdno. Proglasio je izvanredno stanje u zemlji, dao otkaze stotinama tisuća državnih službenika i pritvorio veliki broj ljudi zbog sumnji da su bili umiješani u puč, uključujući i brojne novinare, suce, oficire i policajce.

Deseci tisuća Turaka zbog toga su napustili zemlju.

Mnogi su otišli u Njemačku gdje se, prema podacima Savezne uprave za migraciju i izbjeglice koje navodi Die Welt, samo 2018. godine njih 10.000 prijavilo za azil. Drugi su potražili utočište u balkanskim zemljama kao što je Kosovo.

Vodstvo AKP-a za puč krivi bivšeg imama Fetullaha Gülena, nekadašnjeg Erdoğanova saveznika koji danas živi u egzilu u Sjedinjenim Državama i koji tvrdi da nema veze sa zavjerom.

Turska je izvršila velike čistke u školama, na fakultetima, u nevladinim organizacijama i bankama povezanim s Gülenovim transnacionalnim vjerskim i društvenim pokretom koji Erdoğan opisuje kao “paralelnu državu” i “terorističku organizaciju”.

Jedna od žrtava tih čistki bio je Ahmet Kocyigit, turski državljanin nastanjen na Kosovu.

On je iz Adane na jugu Turske, a u vrijeme pokušaja udara radio je kao nastavnik fizike u školi u Prištini koja je bila povezana s Gülenom. Gotovo preko noći on i njegova obitelj postali su izbjeglice – bez mogućnosti povratka u Tursku, previše uplašeni da izađu iz kuće. “Živim u strepnji i strahu da će nas uhvatiti”, rekao je. “Kad izlazim moram biti veoma oprezan. Svaki put kad netko pokuca na vrata, moramo provjeriti tko je prije nego što otvorimo.”

Kocyigitov mlađi sin, koji je rođen poslije pokušaja puča, nema putovnicu jer turske vlasti odbijaju izdati dokumente djeci roditelja koji rade za Gülenove škole, čak i ako žive izvan Turske.

Kako je porijeklom iz Bugarske, Kocyigit je razmatrao mogućnost da se prijavi za bugarsko državljanstvo. Ali da bi se kvalificirao, morao bi cijelu obitelj preseliti u Bugarsku na tri godine – uključujući i 91-godišnjeg oca. “Prema sadašnjim pravilima, moja djeca bi morala čekati putovnicu 12 godina”, kaže on.

Umjesto toga podnio je zahtjev za azil na Kosovu, ali vlasti su spore u obradi zahtjeva. Konačno je odlučio okušati sreću u Sjedinjenim Državama. “Bolje je da odem u Ameriku, nego da živim u uzaludnoj nadi da ću uspjeti povratiti pravo da se vratim u zemlju”, rekao je on. “Kosovo postaje nova verzija Erdoğanove Turske. To nije zemlja za Turke kao što sam ja.”

Krajem rujna je odletio je u Ameriku podnijeti zahtjev za azil za sebe i obitelj.

Kako tvrdi inženjer Cemil Luma, nositelj dvojnog državljanstva Kosova i Turske nastanjen u Prizrenu na jugu Kosova, događaji koji su uslijedili poslije pokušaja državnog udara duboko su podijelili lokalnu tursku zajednicu. “Ljudi su otuđeni i podijeljeni zbog linije razdvajanja između Erdoğana i Gülena”, rekao je. “To je bolno i posljedice će se još dugo osjećati.”

Podaci s nedavnog popisa pokazuju da oko 19.000 etničkih Turaka živi na Kosovu, ali ta brojka ne uključuje imigrante iz Turske.

Luma je rekao da religija igra sve važniju ulogu u javnom životu njegove zajednice. “Poštujem vjerske rituale, ali posljednjih godina ne govori se ni o čemu osim o religiji – što me zabrinjava.”

Unatoč svemu, on sebe vidi kao čovjeka koji podržava Erdoğana. Bez utjecaja snažne Turske njegova zajednica na Kosovu bila bi asimilirana, smatra on. “U borbama različitih sila i interesa za dominaciju, Erdoğan na Balkanu pobjeđuje”, zaključio je.

Genealoška groznica

U veljači 2018. godine turska vlada otvorila je online genealoški servis na svojoj stranici za e-upravu, koji svakome koji ima osobni broj omogućuje da istraži gdje i kada su mu preci bili rođeni i kada su umrli.

U zemlji čiji zakoni zabranjuju bilježenje etničkog porijekla i koja sve građane smatra Turcima, ta baza podataka izazvala je veliko zanimanje.

Mnogi su otkrili da im preci potječu iz Bugarske, Sjeverne Makedonije, Armenije, Rusije, Azerbajdžana, Bosne, Srbije…

Samo sedam dana od pokretanja, stranica je nekoliko puta padala. Veliki broj zainteresiranih korisnika – oko šest milijuna – primorao je vladu da dokupi hardver i ojača servere, izvještavali su lokalni mediji.

“Pristup matičnim knjigama koje su desetljećima bile nedostupne, nije otvorio samo debatu o povijesti moderne turske republike”, rekao Uret sa Sveučilišta u Grazu. “Tako su također otvorena pitanja o naciji, etničkoj pripadnosti, identifikaciji i pripadanju. Moguće je da ova baza podataka radi u prilog vladajućoj eliti jer problematizira moderni nacionalni identitet i ideje o turskoj naciji koju su gradili osnivači republike.”

Ali Oktay Aksoy, član uprave Turskog instituta za vanjsku politiku u Ankari, smatra da tu nema skrivenih motiva. “Mnogi podaci o rođenju bili su uništeni, a država je samo konačno omogućila pristup podacima preko kompjutora”, naveo je on u elektronskoj poruci. “To je sve.”

‘Novu tursku dijasporu na Balkanu čine obrazovani ljudi, studenti koji se žele školovati i poduzetnici koji uočavaju priliku za posao’, kaže Osman Softić, neovisni politički analitičar iz Sarajeva

U Istanbulu i drugim gradovima širom Turske raste mala industrija pravnih firmi i nevladinih organizacija koje nude pomoć u postupku za dobivanje drugog državljanstva.

Sait iz Balkanskog centra za strateška istraživanja procijenio je da je do 18 milijuna turskih državljana porijeklom s Balkana ili iz drugih regija izvan Turske.

“Milijuni ljudi, uključujući Turke, Albance, Torbeše i druge, dolazili su u velikim valovima s Balkana u Malu Aziju zbog ratova i političkih nemira tijekom 19. i 20. stoljeća”, napomenuo je.

Procijenio je da danas oko 400.000 Turaka ima pravo na drugu putovnicu u regiji – ali zasad je samo u Srbiji taj proces relativno lako obaviti. “Druge zemlje nemaju bilateralne sporazume o dvojnom državljanstvu s Turskom i ne žure ih se potpisati jer strahuju da će doći do remećenja njihove osjetljive etničke strukture”, rekao je.

U Novom Pazaru u jugozapadnoj Srbiji bivši potpredsjednik općine Faruk Suljević suglasan je da je većina balkanskih zemalja uplašena mogućnošću remećenja političke ravnoteže ako se Turcima izdaju putovnice.

“Albanska i turska populacija u Makedoniji mogle bi se značajno uvećati u tom slučaju, isto kao i broj Bošnjaka u Crnoj Gori. Ali Srbija nema takvih problema i strahova”, izjavio je u intervjuu u listopadu, dok je još bio na funkciji.

Istanbulski odvjetnik koji se bavi postupcima za stjecanje drugog državljanstva u zemljama Balkana, opisao je barijere na koje nailaze turski državljani koji žele dvojno državljanstvo. “Bugarska ne daje [lako] turskim državljanima pasoše zbog lokalne povijesti i dinamike, a i zato što već ima veliku tursku etničku manjinu”, rekao je odvjetnik, uz zamolbu da ostane anoniman. “Kosovo i Crna Gora promijenili su svoje zakone u okviru procesa europskih integracija i daju državljanstvo tek poslije vrlo stroge provjere kandidata. “[Sjeverna]Makedonija također je pooštrila uvjete za stjecanje državljanstva, u pokušaju da održi delikatnu etno-političku ravnotežu u toj maloj zemlji koju bi veći priliv ljudi albanskog ili turskog porijekla mogao ugroziti. “Bosna nema sporazum o dvojnom državljanstvu s Turskom iz istih razloga kao [Sjeverna] Makedonija i Crna Gora.”

Što se tiče Grčke, ona Turcima ne daje državljanstvo na temelju obiteljskih veza, u skladu s bilateralnim sporazumom potpisanim prije gotovo sto godina, rekao je taj odvjetnik.

Biznis u  procvatu

Unatoč preprekama, genealoška inicijativa inspirirala je neke od Turaka balkanskog porijekla da okušaju svoju sreću.

Hasan Cin, direktor službe za odnose s klijentima u trgovinskoj kompaniji u Istanbulu, podnio je zahtjev za dobivanje državljanstva Sjeverne Makedonije na temelju toga što je njegova majka porijeklom iz te bivše jugoslavenske republike. Otac mu je iz Prizrena na Kosovu. “Oboje su etnički Turci koji su morali emigrirati šezdesetih godina zbog tadašnjeg [jugoslavenskog] komunističkog režima i njegovih politika prema muslimanima”, rekao je. Još nema vijesti je li njegov zahtjev prihvaćen.

U Skoplju živi Tahsin Ibrahim koji je bio predsjednik Makedonskog udruženja turskih organizacija civilnog društva, mreže nevladinih organizacija koje zastupaju interese etničkih Turaka u zemlji – kojih prema posljednjem popisu iz 2002. godine ima oko 75.000.

Ibrahim je objasnio da sve više turskih državljana koji imaju obiteljske veze sa Sjevernom Makedonijom, kontaktira to udruženje i traži pravnu pomoć u postupku vraćanja imovine svojih predaka. Neki traže pomoć i za dobivanje državljanstva. “Mnogi od tih Turaka rođeni su ovdje u [Sjevernoj] Makedoniji”, rekao je. “Zašto ne bi dobili putovnice?”

Rekao je da većina takvih upita dolazi od etničkih Turaka koji su napustili Sjevernu Makedoniju poslije nasilnog cijepanja Jugoslavije devedesetih godina. Prethodni valovi migracije odigrali su se 1913., kada se povlačilo Osmansko carstvo, i 1953. kada su mnogi etnički Turci bježali od represivnog režima u Jugoslaviji.

Naš sugovornik u Sarajevu, bosanski predstavnik jedne od najvećih turskih poslovnih nevladinih organizacija Nezavisnog udruženja industrijalaca i biznismena, priznao nam je da su izgledi za dobivanje drugog državljanstva za Turke u Bosni veoma mali.

“Pitanje dobivanja drugog državljanstva za turske državljane porijeklom s Balkana privlači mnogo pažnje, ali rekao bih da je to samo zbog povišenih emocija poslije novih saznanja o porijeklu koja je omogućio online genealoški servis”, rekao je Omer Sert, čiji preci su iz Krajine u Bosni. “Većina njih nema pravo na putovnicu, a ni ja ne planiram tražiti još jednu.”

Ali prepreke dobivanju državljanstva ne sprečavaju sve veći broj turskih poduzetnika u pokretanju poslova u balkanskim zemljama – što mnogi čine da bi izbjegli ekonomske probleme u Turskoj.

Turska ekonomija teško je pogođena padom turske lire i velikom inflacijom, zbog čega su tisuće firmi pale u stečaj, a mnogi investitori pokušavaju investirati svoj novac u inozemstvu.

“Od svih balkanskih zemalja, Kosovo i Albanija najpogodnije su za poslovanje”, rekao je Cem Ozkan, tridesetogodišnjak iz Istanbula koji u Prizrenu na Kosovu vodi tvrtku koja proizvodi metalne ograde i vrata. “Mislim da te dvije zemlje pružaju optimalno poslovno okruženje.”

Abdurahman Balkiz, predsjednik Kosovsko-turske trgovačke komore i direktor kosovske banke BKT, procjenjuje da više od šest milijuna etničkih Albanaca živi u Turskoj. Rekao je da turske investicije na Kosovu iznose oko 382 milijuna eura: “Čini mi se da mnogi stanovnici Turske koji imaju korijene na Balkanu rado dolaze i investiraju ovdje [na Kosovu]. Koliko vidim, njihov broj nastavlja rasti.”

U veljači 2018. turska vlada otvorila je online genealoški servis pa su mnogi Turci otkrili da im preci potječu iz Bugarske, Sjeverne Makedonije, Armenije, Rusije, Azerbajdžana, Bosne i Hercegovine, Srbije…

U Albaniji više od 400 turskih kompanija zapošljava preko 15.000 ljudi, prema posljednjim službenim podacima. Državne statistike pokazuju da investicije turskih kompanija u Albaniji premašuju 2,6 milijardi eura.

Ali kada je u pitanju privlačenje novih turskih biznisa, čini se da je Crna Gora u tome najuspješnija.

U zemlji sa 622.000 stanovnika registrirano je više od 2100 turskih tvrtki – što brojnošću premašuje i ruske i srpske firme, pokazuju podaci crnogorske porezne uprave. Samo 2017. godine registrirano je oko 450 kompanija, dvostruko više nego prethodne godine.

Ismail Guvenc, turski poduzetnik i osnivač Udruženja turskih poslovnih ljudi u Crnoj Gori, smatra da status Crne Gore kao zemlje kandidata za članstvo u EU-u, uz poticaje za strane investitore, čini tu zemlju privlačnijom od drugih zemalja u regiji.

Srbija također nudi poticaje turskim investitorima, rekao je Salih Alkan, koji u Novom Pazaru vodi tvrtku za distribuciju sintetičkih plastičnih materijala.

Alkan je bio jedan od prvih Turaka koji su dobili srpsko državljanstvo – još 2006., davno prije genealoških otkrića – zahvaljujući obiteljskim vezama u Novom Pazaru i obližnjem Tutinu.

“Svakako da mi srpsko državljanstvo pruža određene prednosti. Možemo putovati u Europu bez vize, za razliku od državljana Turske, što znatno olakšava uspostavljanje kontakata”, rekao je Alkan.

“Svi smo mi Osmanlije”

Kakvi god da su bili njihovi razlozi za emigraciju, mnogi od Turaka na Balkanu naglašavaju zajednički identitet sa svojim novim susjedima.

“Kad sam došao, moja obitelj i ja vidjeli smo to kao obnavljanje naših obiteljskih korijena”, rekao je Sert iz Udruženja nezavisnih industrijalaca i biznismena u Sarajevu. “Brzo sam savladao jezik. Svi smo sada sretni jer smo se vratili u zemlju svojih predaka.”

I drugi se osjećaju kao kod kuće.

“Ljudi u Bosni žive Osmansko carstvo i njegove vrijednosti bolje nego mi u Turskoj”, rekao je Burak Baglan, turski biznismen iz turske južne provincije Hataj koji vodi turističku agenciju i bavi se pomalo uvozom i izvozom. “Veze između nas su snažne. Svakoga dana sve smo bliži jedni drugima.”

Sjedeći u sarajevskom kafeu Aksaraj, koji je ime dobio po povijesnom kvartu u Istanbulu, Baglan primjećuje da sve više mladih Bosanaca uči turski u nadi da će dobiti posao u nekoj od državnih ili privatnih institucija u regiji ili u samoj Turskoj.

“A i Turci uče bosanski jezik”, rekao je Baglan. “Sa svojim prijateljima u Bosni mogu razgovarati na turskom. Čaj i kavu mogu naručiti na bosanskom i obratno, jer ljudi ovdje govore turski.”

Recep Skrijelj, profesor povijesti i vlasnik zlatarnice u Novom Pazaru, konstatirao je: “Svi smo mi Osmanlije. Osmansko carstvo tu još živi.”

Skrijelj je Bošnjak. Njegova supruga Mubera, turska profesorica medicine, dolazi iz obitelji porijeklom iz Prizrena, mjesta sa značajnom turskom zajednicom. Oboje tečno govore turski, uz dosta slovenskih riječi i s balkanskim naglaskom.

Njihov ponos turskom kulturom i korijenima uobičajen je u regiji Sandžaka na jugu Srbije i sjeveru Crne Gore.

“I naša djeca uskoro će progovoriti turski”, rekao je Skrijelj.

Na Kosovu, direktor kulturnog centra u Institutu Junus Emre u Prištini, Mehmet Ulker, pada u zanos dok govori o “bratskim odnosima” Kosova i Turske. “Prvog dana kad sam stigao na Kosovo, duboko sam zaspao i čuo vani muziku”, prisjetio se. “Rekao sam sebi: Pa ja sam kod kuće. Onda sam se probudio, ali muzika se nastavila. Kad sam pogledao kroz prozor, shvatio sam da nisam u svom selu [u Turskoj] nego u Prištini.”

U Skoplju, Ibrahim iz udruženja nevladinih organizacija koje zastupaju interese etničkih Turaka u Sjevernoj Makedoniji odao je priznanje Erdoğanu zbog uvođenja jedne nove i ekspanzivne predodžbe o tome što znači biti Turčin u ovoj regiji – što je podržano investicijama u bolnice, škole, poljoprivredu, džamije i banke.

“Turski identitet nije nacionalni identitet”, rekao je on. “To je identitet koji obuhvaća više naroda i prepliće se s drugim identitetima. Nije vezan samo za Tursku. Mnogo je stariji i širi od nje.”

Ali drugi nisu toliko impresionirani Erdoğanovim utjecajem u regiji.

“Erdoğanov sukob sa Gülenom, njegovi sve lošiji odnosi sa zapadnim zemljama i čistke koje provodi u Turskoj, utjecali su na Balkan. Čini se da sve više zajednica u disjaspori zauzima kritički stav prema politikama vlade u Ankari”, zaključio je analitičar Softić.

Ovaj članak nastao je u okviru projekta Balkanske stipendije za izvrsnost u novinarstvu, uz podršku Fondacije ERSTE i Fondacija za otvoreno društvo, u suradnji s Balkanskom istraživačkom mrežom. Hamdi Firat Buyuk je novinar BIRN-a u Sarajevu i politički analitičar. Aleksander Clapp je nezavisni novinar iz Atene i stipendist BFJE-a. Serbeze Haxhiaj je istraživački novinar iz Prištine. Urednik je Timothy Large.

---

Gülenistički pokret

Gülenistički pokret je transnacionalni vjerski i društveni pokret koji je inspirirao turski imam Fetullah Gülen, od 1999. godine nastanjen u Sjedinjenim Državama.

Turski predsjednik Erdoğan i Gülen bili su bliski saveznici do 2013., kada su tisuće Gülenovih pristaša zauzimale visoke položaje u vojsci, policiji, sudstvu i administraciji.

Gülenove škole i druge institucije nicale su širom svijeta – i pogotovo na Balkanu, uz podršku Ankare.

Takozvani Gülenisti su zauzvrat promovirali Tursku i nastupali kao Erdoğanovi emisari na Balkanu.

Međutim, počevši od 2011. godine, Gülenisti su se počeli udaljavati od Erdoğana zbog njegove nacionalističke i islamističke agende pa su se na njihovom starom savezu pojavile prve pukotine.

Erdoğan je počeo napadati njihovu organizaciju, nazivajući je “paralelnom državom” i “fetulahističkom terorističkom organizacijom”, skraćeno FETO.

Erdoğan je optužio Gülena i njegov pokret za organiziranje neuspjelog puča protiv vlade u srpnju 2016. godine, iako Gülen tvrdi da nema ništa s tim.

Turska je uhapsila na tisuće njegovih navodnih sljedbenika, zatvorila mnoge škole, nevladine organizacije, tvrtke i banke koje su povezane s Gülenom.

Turski službenici su u međuvremenu izvršili pritisak na Kosovo i druge zemlje da spriječe rad nevladinih organizacija i koledža povezanih s Gülenom i izruče im pripadnike Gülenova pokreta.

Te države odbijaju to učiniti, što nije spriječilo Ankaru da navodne Güleniste silom dovodi u Tursku.

Turska nacionalna obavještajna agencija izvela je dvije operacije na Kosovu i u Moldaviji, što je izazvalo brojne osude jer su uhapšeni deseci nastavnika koji su radili u Gülenovim školama.

---

Etnički Turci na Balkanu

Tijekom stoljeća osmanske vladavine na Balkanu mnoga turska plemena iz Male Azije, Centralne Azije, s Kavkaza i iz regije Crnog mora naselila su se u ovoj regiji u okviru projekta turkizacije i islamizacije koji su sprovodili turski sultani.

Tako je turska populacija značajno porasla u dijelovima Carstva koji će kasnije biti Grčka, Bugarska, Sjeverna Makedonija, Kosovo i tako dalje.

Mnogi etnički Turci su poslije poraza Osmanskog carstva u Balkanskim ratovima 1912. – 1913. i Prvog svjetskog rata otišli u Tursku, ali značajne turske manjine ostale su u balkanskim zemljama.

Etnički Turci čine osam posto stanovništva Bugarske – oko 600.000 ljudi – a veliki broj bugarskih Turaka živi i u Turskoj.

Prema podacima turskog ministarstva vanjskih poslova, oko 150.000 etničkih Turaka živi u kopnenom dijelu Grčke i još oko 25.000 na grčkim otocima.

Etnički Turci čine četiri posto stanovništva Sjeverne Makedonije od 2,1 milijuna.

Na Kosovu čine gotovo dva posto populacije od 1,9 milijuna. Turci su prikazani jednom od šest zvjezdica na kosovskoj zastavi koja simbolizira multietnički sastav stanovništva.

Broj ljudi koji govore turski jezik na Kosovu i u Sjevernoj Makedoniji daleko je veći od broja etničkih Turaka u obje zemlje – što govori o važnosti turskog jezika još od osmanskih vremena. Turski se često može čuti na ulici u Prizrenu na Kosovu ili u Skoplju, prijestolnici Sjeverne Makedonije.

“Kosovski Turci su uvaženi i poštovani građani Kosova”, rekao je turski političar Fikrim Damka. “Kosovski Turci pridonijeli su dobrim odnosima Turske i Kosova i zaslužni su za sve veću pomoć i podršku koju Kosovo dobiva od te zemlje.”

(Svi podaci osim podataka za Grčku preuzeti su iz CIA Factbook)