Talijanski desničari prijete EU

Objavljeno u Nacionalu br. 805, 2011-04-19

Revolucije u Sjevernoj Africi pokrenule su val imigranata prema talijanskim obalama: Europska unija prepustila je Talijanima da se sami snalaze u krizi, što je razbjesnilo desničarske političare

Roberto Maroni, istaknuti član vodstva talijanske sjeverne separatističke stranke Lega Nord, od svibnja 2008. godine član je talijanske vlade i ministar unutarnjih poslova. Posljednje dvije godine, i to ne samo iz desnih političkih krugova sadašnje vladine koalicije, dobivao je pohvale zbog svojeg rada, jer je provodio znatno oštriju politiku u borbi protiv organiziranog kriminala i općeg kršenja zakona. Ali izazivao je i mnogo polemika svojim metodama u borbi protiv ilegalne imigracije, što je u Italiji vrlo osjetljiva tema. Zbog toga je posljednjih dana u središtu pozornosti talijanske, ali i europske političke javnosti. Kada su počeli prodemokratski pokreti u Sjevernoj Africi Maroni je počeo upozoravati kako bi to moglo imati dramatične posljedice po Italiju, upravo zbog ilegalne imigracije. Italija je već dulje vrijeme na udaru krijumčara ljudi, koji nastoje prebaciti ilegalne imigrante sa sjevernoafričkih obala do obala južne Italije, i to ne samo stanovnike tamošnjih zemalja, nego i mnoge iz unutrašnjosti Afrike, sa Srednjeg istoka, čak i iz južne Azije.

Proteklih godina zahvaljujući djelovanju Maronija i nekim diplomatskim dogovorima s vladama Tunisa i Libije smanjen je dolazak imigranata u Italiju. Kada je – zbog prodemokratskih demonstracija – pala vlada u Tunisu, a potom je došlo do građanskog rata u Libiji, Maroni je počeo upozoravati da se Italija treba pripremati jer bi ju mogla pogoditi prava poplava ilegalnih imigranata, govorio je o mogućnosti da ih dođe čak 350.000. Nakon promjene vlasti u Tunisu povećao se broj ilegalnih dolazaka, prvenstveno do talijanskog otoka Lampeduse, koji se nalazi u blizini tuniske obale, procjenjuje se da je dosad tamo stiglo oko 25.000 ljudi. Otok Lampedusa najjužniji je teritorij Italije. Nalazi se u Sredozemlju, 205 kilometara južno od Sicilije, 110 kilometara istočno od Tunisa. Stručnjaci se slažu da otok zapravo geografski pripada Africi, jer se nalazi mnogo bliže afričkom nego europskom tlu, a da pripada afričkoj kontinentalnoj ploči pokazuje i to da je more između tuniske obale i Lampeduse relativno plitko, mnogo pliće nego more između otoka i Sicilije. No, otok je u sastavu talijanske države iz povijesnih razloga.

Otok, koji je 12 kilometara dug i tri kilometra širok, danas ima oko 6000 stanovnika, koji se ponajviše bave poljoprivredom i turizmom, a stoljećima je bio nenastanjen. U antičko doba Feničani su ga koristili za bazu svojim moreplovcima na sredozemnim putovanjima, a opustio je nakon što su Arapi osvojili afričke obale Mediterana, te su tamo počeli operirati gusari. U 17. stoljeću južnom Italijom i Sicilijom vladali su španjolski vladari, pa je španjolski kralj Karlo II. proglasio sebe vladarom i tog otoka, te ga dao na upravljanje plemiću Giuliju Tomasiju, koji se proglasio princem da Lampeduse i Linose, još manjeg otočića smještenog sjeverno od Lampeduse. Giulio Tomasi, inače djed poznatog talijanskog književnika Giuseppea Tomasija od Lampeduse, autora slavnog romana “Gepard”, bio je ambiciozan, te je odlučio ne samo naseliti otok, nego ga i učiniti prosperitetnim, pa je poticao doseljavanje seljaka sa Sicilije. To su nastavili i njegovi nasljednici, koji su dva stojeća kasnije otok prodali Napuljskom kraljevstvu, pa je 1860. godine, kad se Italija počela ujedinjavati, otok došao u sastav nove jedinstvene talijanske kraljevine. Tamo je kasnije Italija izgradila veliki zatvor i držala vojsku, shvaćajući stratešku važnost otoka smještenog u blizini ključnih sredozemnih pomorskih putova. Tijekom Drugog svjetskog rata saveznici su izvršili invaziju na otok u lipnju 1943. pripremajući se za invaziju na Siciliju i kasnije Apeninski poluotok. Nakon Drugog svjetskog rata tamo su se vratile talijanske vlasti, a Lampedusa je zbog političkih promjena u sredozemnom bazenu izgubila na strateškom značenju. No, proteklih godina se situacija sasvim izmijenila, a ovih dana ima najava da bi se – prvenstveno zbog događaja u Libiji – situacija na otoku mogla dramatično zaoštriti. Lampedusa je jedna od Africi najbližih točaka Europske unije, posljednjih se godina povećala ilegalna imigracija u Europsku uniju državljana azijskih i afričkih zemalja, pa je otok postao cilj mnogih brodova s ilegalnim imigrantima. Italija je uvijek bila poželjni cilj imigranata i organizatora krijumčarenja ljudi jer ima dugačku obalu, relativno liberalno imigrantsko zakonodavstvo, te razgranatu sivu ekonomiju, u kojoj su imigranti mogli naći poslove.

Talijanski ministar
unutarnjih poslova
Roberto Maroni (lijevo)
s premijerom Silvijem
Berlusconijem u obilasku
naselja za smještaj
imigranata u okolici
Catanije - Maroni je
glavni zagovornik teze
da bi Italija trebala
napustiti EU zbog
imigrantske krizeTalijanski ministar unutarnjih poslova Roberto Maroni (lijevo) s premijerom Silvijem Berlusconijem u obilasku naselja za smještaj imigranata u okolici Catanije – Maroni je glavni zagovornik teze da bi Italija trebala napustiti EU zbog imigrantske krizeNekada ih je najviše dolazilo preko Albanije u Pugliju, potom je najviše brodica s imigrantima kretalo iz turskih luka, a u posljednje vrijeme su to bile luke na obalama Libije i Tunisa, odakle su brodovi kretali prema Lampedusi, ali i prema Siciliji i Calabriji. Talijanske vlasti činile su razne napore da dolaske spriječe, pojačane su pomorske patrole, bilo je čak i prijetnji akcija protiv krijumčarskih brodova na moru, ali se od toga odustalo zbog opasnosti po putnike. Na kraju je talijanska vlada počela koristiti diplomaciju da riješi taj problem, pa je uspjela dogovoriti s vlastima Libije i Tunisa da one sprječavaju imigrante u začetku, da ne dopuste ukrcavanje na brodove i njihovo isplovljavanje prema talijanskim obalama. To je u posljednje doba dobro funkcioniralo, posebno s Libijom, koja je bila spremna prihvatiti ilegalce natrag, ako su bili zaustavljeni na moru.No, nakon što je pala dosadašnja vlada u Tunisu situacija se bitno promijenila, nestalo je kontrole u lukama, pa je odjednom mnogo brodova krenuo prema Lampedusi. I dosad je u nekim trenucima na otoku bilo više ilegalnih došljaka nego stanovnika, pa je, kako bi se spriječila humanitarna katastrofa, talijanska vlada odlučila imigrante hitno brodovima i avionima evakuirati na talijansko kopno gdje su u raznim dijelovima zemlje organizirani prihvatni centri. Talijanska vlada je najavila da će ljude nastojati vratiti u njihove zemlje, ali da će im dati i privremene dozvole za šestomjesečni boravak u Italiji. No, situacija će se tek zaoštriti zbog situacije u Libiji. Tamo se slama vlast, a libijske službe sigurnosti u ovakvoj situaciji neće se baviti zaustavljanjem ilegalnih imigranata da krenu put Italije. Štoviše, Saif Gadafi, sin libijskog vođe Moamera Gadafija izričito je u svojem dugačkom televizijskom govoru na početku libijske krize najavio da će libijske vlasti prekinuti kontrolu imigranata, te zaprijetio Italiji, ali i cijeloj Europskoj uniji da im slijedi najezda imigranata, što će im biti kazna jer podržavaju prodemokratske demonstrante u Libiji i širem islamskom svijetu. Istodobno, talijanska se vlada obratila Europskoj uniji za pomoć, rekavši da to nije samo talijanski, nego i europski problem. Zatražila je od drugih članica Europske unije da i one prihvate izbjeglice, kako ne bi pali samo na teret i brigu Italije, a tražila je i druge vrste pomoći. U vezi toga održan je prošlog tjedna u Luxemburgu sastanak ministara unutarnjih poslova 27 zemalja članica Europske unije, koji se za Maronija završio na razočaravajući način. Njegovi kolege ministri unutarnjih poslova drugih zemalja su mu rekli da to nije europski, nego prvenstveno talijanski problem. Nijedna druga zemlja nije pokazala volju da preuzme u većem broju imigrante, pa čak ni u budućnosti, ako stvarno dođe još mnogo više ljudi, kako je to Maroni najavio. Njemačka je obznanila da prihvaća samo stotinu imigranata, Slovačka samo pedeset. Uz to, mnoge su zemlje osudile Italiju što je najavila davanje privremenih dozvola boravka, jer s tim dokumentom, formalno, ti ljudi mogu boraviti i u drugim zemljama Europske unije koje su u tzv. Schengenskoj zoni jer među njima nema graničnih provjera.

To je za druge zemlje neprihvatljivo. Grupa novih došljaka iz Tunisa, koji su bili privremeno smješteni u centru na sjeverozapadu Italije, pobjegli su iz njega te prešli granicu i našli se u Francuskoj. Tamo su ih francuski policajci uhvatili i po hitnom postupku protjerali u Italiju, pokazavši tako i zorno što misle o talijanskom problemu s imigrantima. Mnogi u Europskoj uniji smatraju da si je Italija i sama kriva zbog tako velikog broja imigranata, koji već danas čine sedam posto stanovnika Italije, jer talijanska privreda bez tih imigranata ne može. Bez njih razne grane talijanske privrede ne bi mogle funkcionirati, posebno poljoprivreda na jugu zemlje. Oni rade kao robovi za minimalnu nadnicu, od koje veći dio šalju kući u Afriku da bi prehranili svoje obitelji. U Italiji žive najčešće zajednički u napuštenim tvorničkim halama ili skladištima, u krajnje nehigijenskim uvjetima, često bez struje i vode. Rade bez dana odmora, plaćaju proviziju onima koji im posao nađu, a kada obave posao u jednom području prebacuju ih u druge dijelove južne Italije na druge sezonske poljoprivredne poslove. Mnogo ih ima u raznim dijelovima Kalabrije, a kada tamo obave posao ići će vjerojatno u okolinu Napulja ili u okolinu Barija da tamo rade na poljima, gdje lokalni stanovnici za tako male nadnice ne žele raditi. U tom dijelu Italije oni su pod kontrolom Ndranghete ili neke druge mafijaške organizacije, koje kontroliraju velik dio cjelokupne privredne aktivnosti u južnoj Italiji. Njoj su ilegalni Afrikanci koristan izvor ekstremno jeftine radne snage, pa ima naznaka da je Ndrangheta čak poticala ilegalnu imigraciju iz Afrike. No, imigranti nalaze posao i u drugim dijelovima Italije, i to ne samo u poljoprivredi, nego i kao fizički radnici u privatnim radnim pogonima, a mnoge žene dobivaju poslove kao njegovateljice djece i staraca. Ekonomisti tvrde da Italija ima golemu ekonomsku korist od imigranata, ali istodobno i velike socijalne probleme u ovakvim trenucima kada ih stiže mnogo a nije ih lako brzo apsorbirati u društveni talijanski okoliš. Nakon sastanka ministara unutarnjih poslova EU u Luxemburgu Maroni je bio strašno bijesan i razočaran, te je novinarima obznanio da bi zbog ovoga Italija mogla izići iz Europske unije: “Ima li uopće smisla ostati članicom Europske unije, institucije koja se mobilizira samo ako treba spasiti neku banku ili pokrenuti neki rat, ali je nema nigdje kada treba iskazati solidarnost nekoj zemlji u problemima, kao što je sada slučaj s Italijom.” To što je izjavio uvelike je u skladu s onim što su ranije govorili drugi radikalni pripadnici njegove stranke Lege Nord, koji odavno smatraju da od Europske unije nema mnogo koristi, a ona je – uz to – po samom svojem biću nešto suprotno težnjama Lege Norda.

IZBJEGLIČKI
VAL IZ AFRIKE
Ribarski brod prepun
imigranata iz Tunisa
prošli tjedan pred
obalom LampeduseIZBJEGLIČKI VAL IZ AFRIKE Ribarski brod prepun imigranata iz Tunisa prošli tjedan pred obalom LampeduseTa je stranka osnovana kako bi se borila da sjeverna Italija, koju oni nazivaju Padanijom, postane samostalna država i odvoji se od Italije, od siromašnijeg južnog dijela. Mnogi radikalni pripadnici te stranke vide Italiju kao državnu formu koja guši Padaniju, a Europsku uniju vide na isti način, kao širu, nadnacionalnu tvorevinu, koja na višoj razini isto tako guši Padaniju. Lega Nord, uz to, od svih značajnijih talijanskih stranaka ima najradikalnije antiimigracijske stavove, stranka se zalaže za najoštrije mjere u borbi protiv dolazaka ilegalnih imigranata, pa se njen predsjednik Umberto Bossi svojedobno založio da talijanska ratna mornarica potapa brodove s imigrantima koji se približavaju talijanskim obalama. Maronijeva izjava izazvala je pravi šok u Europskoj uniji, ali posebno u Italiji, gdje su je osudili na najvišoj razini. Javio se talijanski predsjednik Giorgio Napolitano, koji je osudio najavu da bi Italija mogla napustiti Europsku uniju, te potvrdio privrženost Italije europskom zajedništvu.

Javio se i talijanski ministar vanjskih poslova Franco Frattini, koji je hitno razgovarao s vodećim ljudima Europske unije, obznanivši da nema nikakve promjene u europskom angažmanu Italije, te se ogradio od Maronija: “Treba imati mirne živce kada se govori o Europi, koja za Italiju znači perspektivu. Bez Europe Italija bi bila odviše mala.” Napokon, javio se i Umberto Bossi, predsjednik Lege Norda, Maronijev stranački šef, koji se također ogradio od Maronija, objasnivši njegovu izjavu frustracijom onim što se dogodilo na spomenutom ministarskom sastanku: “Treba li Italija izići iz Europske unije? Ne, nikako. Maroni je to izjavio u ljutnji. No, Europa treba napraviti više da nam pomogne, u najmanju ruku u patroliranju na moru. A sve ilegalce treba vratiti kućama.”

Komentiraj