TAJNA SNIMKA: Što je prije ubojstva Josip Reihil Kir govorio na sastanku uoči srpske agresije

NACIONAL OBJAVLJUJE DIO TONSKOG ZAPISA tajnog sastanka hrvatske i srpske delegacije, održanog 11. lipnja 1991. u Slavonskom Brodu. Na sastanku je bio i mirotvorac Josip Reihl Kir koji je ubijen dvadesetak dana kasnije, a nalogodavac još uvijek nije otkriven

Nacional je došao u posjed jednog prvorazrednog dokumenta iz perioda suvremene hrvatske političke povijesti koji na neposredan način vrlo plastično otkriva ozračje koje je prethodilo rasplamsavanju Domovinskog rata i stvaranju hrvatske države. Riječ je o višesatnom, hrvatskoj javnosti potpuno nepoznatom ekskluzivnom tonskom zapisu jednog tajnog i nadasve dramatičnog sastanka na kojem se, u biti, raspravljalo o sudbini Hrvatske. Nacional je snimku sastanka dobio na originalnoj staroj magnetofonskoj vrpci.

Tom sastanku prisustvovale su delegacije hrvatskih i srpskih predstavnika, među kojima su bili i najodgovorniji ljudi zaduženi za unutarnje poslove u Hrvatskoj i Jugoslaviji sa svojim najbližim suradnicima. Prema sadržaju tonskog zapisa Nacional je u najvećoj mjeri rekonstruirao tko je sve tom sastanku prisustvovao s hrvatske strane. Hrvatski pregovarački tim vodio je prvi hrvatski ministar unutarnjih poslova Josip Boljkovac sa svojim tadašnjim zamjenikom Slavkom Degoricijom. Osim njih dvojice kao predstavnik hrvatske delegacije sastanku je nazočio i Vice Vukojević, tada pomoćnik ministra unutarnjih poslova za javnu sigurnost i policiju, ali i Josip Reihl Kir, tadašnji načelnik osječke policijske uprave.

Jugoslavensku, zapravo velikosrpsku delegaciju predvodio je general Petar Gračanin, savezni sekretar za unutarnje poslove u SIV-u, tadašnjoj jugoslavenskoj vladi.

Gračanin je na tu ministarsku dužnost bio imenovan nakon što je pozvan da se vrati iz mirovine, da bi potom, uz saveznog sekretara za obranu Veljka Kadijevića, postao i glavna poluga srpskom predsjedniku Slobodanu Miloševiću u provođenju agresivne politike prema kako jugoslavenskoj vladi, tako i tadašnjoj zajedničkoj državi i ostalim republikama. Gračanin je tada radio i protiv svog formalnog šefa, jugoslavenskog premijera Ante Markovića, pripremajući usput i teren za budući rat.

Sadržaj ekstenzivnog tonskog zapisa otkriva kako se na tom sastanku zapravo pokušao pripremiti teren da se već u samom zametku zatru sve nastojanja hrvatskih vlasti u pružanju otpora velikosrpskim pretenzijama na hrvatski teritorij. Pa se može reći da se i na tom sastanku, tog puta na razini operativne politike zadužene za unutarnje poslove i sigurnost, zapravo definirala sudbina Hrvatske. Međutim, taj tonski zapis značajan je i u širem smislu jer razotkriva u kakvom se ozračju, zaogrnut tobožnjim diplomatskim plaštom pregovaračke prethodnice jugoslavenskih političara, nastojao isprva prikriti suštinski velikosrpski zločinački scenarij koji se potom munjevito rasplamsao u svim ratovima s početka devedesetih godina u Jugoslaviji: desetodnevnom ratu u Sloveniji nakon proglašenja njene neovisnosti 25. lipnja 1991. godine, a potom i dugotrajnijim ratovima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Na sastanku su s hrvatske strane predstavnicima saveznog SUP-a bili prezentirani “dokazi o aktivnom uplitanju službenih organa vlasti Republike Srbije u organizaciju i tijek narušavanja pravnog poretka i ustavnog ustrojstva Republike Hrvatske”. Međutim, bila je predočena i ocjena operatvine grupe da “demobilizaciju rezervnog sastava policije i oduzimanje naoružanja od građana hrvatske nacionalnosti sprečava ekstremna i jaka struja HDZ-a na ovom području”.

Vice Vukojević, hrvatski predstavnik zadužen za šibensko-kninsko područje, zamjerio je saveznom SUP-u što su njihovi ljudi, bez hrvatskih policajaca, išli u Knin i sastajali se s Milanom Martićem

Sastanak je održan 11. lipnja 1991. u Slavonskom Brodu. Domaćin mu je bio hrvatski ministar unutarnjih poslova Josip Boljkovac. Bio je to njegov posljednji službeni susret sa saveznim sekretarom Gračaninom s kojim se prethodno sastao 18. svibnja, nakon čega su formirane mješovite radne skupine, sastavljene od operativaca saveznog SUP-a i hrvatskog MUP-a, koje su obilazile kritična područja na terenu. Tadašnji dnevnopolitički kontekst bio je dramatičan. Rasplamsavala se srpska pobuna u Hrvatskoj. Bio je to, kako će se kasnije pokazati, uvod u Domovinski rat. Međutim, vrijeme u kojem se sastanak održao bilo je takvo da se na njemu nominalno pokušavalo spriječiti izbijanje rata. U Hrvatskoj se u to vrijeme očekivalo da bi taj sastanak trebao zaustaviti srpsku pobunu u Kninu i istočnoj Slavoniji, a onda i omogućiti razoružavanje srpskih pobunjenika.

Međutim, to se nije dogodilo čak ni unatoč tadašnjoj formalnoj odluci Predsjedništva SFRJ i zaključcima savezne vlade na čijem je čelu bio Hrvat Ante Marković. Rat se nije uspio zaustaviti unatoč nalozima najviših institucija tadašnje zajedničke države. Naložena je bila suradnja između hrvatskog MUP-a, saveznog SUP-a i JNA u jalovoj potrazi za rješavanjem tzv. jugoslavenske krize.

U tom ozračju zakazan je i taj sastanak, koji se zapravo zbio između dvaju dramatičnih događaja. Prvi je ubojstvo 12 hrvatskih policajaca koji su 2. svibnja 1991. u Borovu selu upali u zasjedu srpskih pobunjenika podržanih ekipom iz paravojnih četničkih formacija pristiglih iz Beograda. Hrvatski policajci pokušali su osloboditi dvojicu svojih kolega koje su prethodno zarobili srpski pobunjenici, ali su stradali u pripremljenoj im zasjedi.

Drugi važan datum koji je omeđio sastanak bio je 1. srpnja 1991. godine, mjesec dana kasnije, kada je ubijen i jedan od sudionika tog tajnog sastanka: Josip Reihl Kir, načelnik policijske uprave u Osijeku, čovjek u permanentnom sukobu s Branimirom Glavašem, u to vrijeme sekretarom Sekretarijata narodne obrane općine Osijek. Branimir Glavaš bio je osoba koja je donosila presudne odluke o sudbinama stanovnika tog slavonskog grada. Kasnije je osuđen zbog zločina nad srpskim civilima, bio je u zatvoru u Bosni i Hercegovini, ali trenutačno je protiv njega obnovljen sudski postupak na temelju odluke Ustavnog suda zbog propusta u prethodnom pravosudnom postupku.

Ministar Josip Boljkovac, koji je vodio taj tajni sastanak, u tom trenutku još nije bio obaviješten o prijetnjama ubojstvom koje se pripremalo načelniku policijske uprave u Osijeku Josipu Reihlu Kiru. Reihl Kir u to je vrijeme i nenaoružan odlazio na barikade srpskih pobunjenika oko Osijeka pokušavajući ih urazumiti i odgovoriti od pobune. Nekoliko tjedana prije njegova ubojstva u Tenji osobno je razoružao i svoga kasnijeg ubojicu Antuna Gudelja, povratnika iz hrvatskog iseljeništva. Josip Reihl Kir ubijen je na prilazu osječkom prigradskom naselju Tenja s još dvjema osobama, suputnicima u automobilu na koji je Gudelj pucao: Goranom Zabundžijom, potpredsjednikom gradskog vijeća Osijeka, i gradskim vijećnikom Milanom Kneževićem. Antun Gudelj ih je ubio, ali okolnosti ubojstva, unatoč kasnijem suđenju ubojici, nikada nisu do kraja rasvijetljeni. Nikada sa sigurnošću nije službeno utvrđeno tko je bio naručitelj tog atentata.

Ministra Boljkovca, koji je rukovodio tajnim sastankom, u Zagrebu je tek nakon tog sastanka posjetio uznemireni Josip Reihl Kir obavijestivši ga da mu prijeti likvidacija. Na to je zamjenik ministra Slavko Degoricija sugerirao Boljkovcu da se Reihl Kira odmah povuče iz Osijeka u Zagreb. O tome je Josip Boljkovac pisao u svojoj knjizi “Istina mora izaći van”, ali i otvoreno progovorio u jednom intervjuu tportalu u rujnu 2010. godine.

“On (Reihl Kir, op.p.) u četvrtak, 27. lipnja 1991., bio je kod mene. Sve mi je iznio: tko mu prijeti, tko su organizatori. Bio je uvjeren da će biti ubijen. Ja sam ga tješio. Uto je kod nas došao moj zamjenik Slavko Degoricija koji je saslušao Kira i prije nego što sam ga primio te je rekao: ‘Kira brzo u Zagreb.’ Degoricija je dobivao podatke kao i ja. Znali smo: Kir će biti ubijen. I pala je odluka da Kir dođe u subotu, 29. lipnja, u Zagreb. Obavezno. Na jednu od funkcija, da ga maknemo iz Osijeka, da ga ne ubiju. No on je trebao nešto obaviti. Prihvatili smo nedjelju, 30. lipnja. A oni su mu namjestili sastanak u Tenji, koju su tada kontrolirali Srbi, za ponedjeljak, 1. srpnja. Tada je ubijen. Kir je bio uvjeren da je spašavanje mira iznad osobne sigurnosti. Na povratku je bio ubijen u sačekuši.”

Reihl Kir bio je i jedan od sudionika na tom lipanjskom tajnom sastanku 1991. godine, ali tamo nije govorio ništa što bi ga izdvojilo od ostalih hrvatskih predstavnika. U uvodnoj riječi najprije je ocijenio da postoje četiri stupnja sigurnosne situacije u Hrvatskoj, odnosno da postoje područja u kojima je situacija posve mirna, područja latentnog mira kao što je područje Osijeka, mjesta na kojima su prisutne ekscesne situacije poput područja Vinkovaca i, napokon, područje oko Knina u kojem su legalni organi Hrvatske bili potpuno izvan funkcije.

“Viši stupanj kritičnosti u direktnoj je vezi s ekstremizmom u samim sredinama jedne ili druge boje, ali i s jačim ili slabijim prisustvom lica izvana, u što sam se i osobno uvjerio. Kad sam bio u Borovu zbog uklanjanja barikada, rekli su mi da će to biti malo teže, ali ne zbog njih, domaćih ljudi, nego zbog padobranaca koji su došli”, govorio je o situaciji u Hrvatskoj na tom sastanku, neposredno uoči svog ubojstva, Josip Reihl Kir. Osvrćući se na zahtjev da se osigura nacionalni paritet, srpske i hrvatske nacionalnosti, u policijskim stanicama, upozorio je da je to njemu osobno strašno veliki problem jer policajci srpske nacionalnosti, pa i rukovoditelji, od njega traže da im da otkaz. To bi im bila pozitivna legitimacija u njihovim mjestima, kako bi mogli dokazati da oni, eto, nisu ti koji surađuju s hrvatskom policijom.

“Imao sam užasnih muka da zadržim nacionalni paritet u Osijeku. Znate zašto? Mogu dovesti petnaestak policajaca i barem pet rukovodioca Srba koji su pod strašnim pritiscima. Dva rukovodioca, pomoćnici načelnika operative, molili su me da ih smijenim s dužnosti kako bi dokazali da oni nisu uz tu hrvatsku policiju. Fingirao sam za petnaestak policajaca dopise da bi ih u svojim sredinama mogli pokazati, da bi dokazali da ne surađuju s ovom policijom jer ne mogu više živjeti u tim selima. Prijete njima, obiteljima, paležima kuća. Mogu vam dovesti te policajce iz Jagodnjaka i Bobote koji bi vam to i osobno potvrdili”, govorio je Reihl Kir.

Josip Reihl Kir očito je još uvijek bio uvjeren da se ta situacija može riješiti na miran način. Upozorio je i da njegova policijska uprava u Osijeku ne može izvršiti svoju dužnost u svih 500 mjesnih zajednica, koliko ih je opsluživala.

Predložio je i rješenje, koje je podrazumijevalo suradnju policija Hrvatske, Srbije, Bosne i Hercegovine i JNA, kako bi se spriječio dolazak ekstremista u slavonska sela i uopće u krizna područja:

“S obzirom na činjenicu da ima padobranaca izvana, trebalo bi u koordinaciji MUP-ova Hrvatske, Bosne, Srbije i JNA onemogućiti dolazak svih drugih lica na područja u kojima nemaju prebivališta i nemaju što raditi. Oružje u prvoj fazi riješiti prijedlogom zakonodavnim organima da se ono može držati samo kod kuće zbog osobne zaštite, da bi policijski organi mogli utvrditi radi li se doista o tim razlozima. Najviši organi SFRJ javno se moraju očitovati o legitimitetu MUP-a, riješiti pitanje porijekla oružja, odakle ono potječe. Mi imamo oduzeta neka oružja, tromblonske mine. Kako je to moglo doći do njihovih ruku? Mora se otkriti i organizacija koja to organizira, kao i tko financira te aktivnosti.”

‘Srbi u Hrvatskoj ne mogu da prihvate da žive u nezavisnoj državi Hrvatskoj bez zajedničke države Jugoslavije. Shvatite da je to osnov. Nemojmo pričati dalje’, rekao je predstavnik saveznog SUP-a

Što se događalo na tom tajnom sastanku? Nakon razmjene kurtoaznih riječi, dobrodošlice ministra Josipa Boljkovca i zahvale na toj dobrodošlici saveznog sekretara Petra Gračanina, uslijedilo je široko obrazloženje svrhe tog sastanka pod službenim nazivom “radni dogovor o budućim aktivnostima na sprovođenju zadataka iz odluke Predsjedništva SFRJ i zaključaka Saveznog izvršnog vijeća”, dakle, najviših organa bivše savezne države kojima se trebao uspostaviti javni red i mir. Stavovi su, međutim, pokazalo se i na tom sastanku, bili i ostali nepomirljivi i suprotstavljeni. Uvodnu ocjenu onoga što se tada događalo na području Hrvatske nakon podizanja barikada u srpskim naseljima, dao je savezni sekretar Petar Gračanin. Bio je to njegov osvrt na sigurnosnu situaciju u mjestima sa srpskim stanovništvom u Hrvatskoj u kojima su osvanule barikade, a kontrolu preuzeli naoružani srpski civili. Hrvatski MUP već je bio izgubio nadzor nad mnogim tim mjestima.

Naglasivši da on nije bio za opciju da u Hrvatsku “dođe neka uniformisana jedinica, nego da se to reši na miran način”, Gračanin je izdvojio pet točaka tog svog zadatka zbog kojeg je došao u Hrvatsku i rekao:

“Prvo, da se osigura javni red i mir. Drugo, da se demobilizira rezervni sastav (hrvatske policije, op.a.). Treće, da se specijalne namenske jedinice (opet hrvatske, op.a.) udalje s tih prostora i žarišta. Četvrto, što je i najteži zadatak, kako staviti u magacine to oružje koje se nalazi kod naroda posejano po čitavoj zemlji (pa onda i u rukama pobunjenih Srba). I peto, da ‘državna bezbednost’ identificira ekstremiste, pa onda i ‘videti kako im doskočiti, bez obzira koje nacionalnosti bili i na koju se ideologiju oslanjali, onu iz vremena Drugog svetskog rata ili onu posle njega.”

Dao je tada i ocjenu stanja sigurnosti u istočnoj Slavoniji i kninskom području:

“Situacija je izuzetno teška i postaje sve nesnošljivija. Postoje pretnje spaljivanja sjetve s obe strane, pretnje nekontroliranim i žestokim izbijanjem sukoba masovnih razmera s veoma teškim posledicama. Sad ćemo o tome da razgovaramo. Ovde su rezultati najslabiji, problem je delikatan jer bi eventualno nasilno oduzimanje oružja od građana (srpske nacionalnosti, op.a.) stvorilo ogromne probleme i sigurno dovelo do ljudskih žrtava. Predsednik Marković (predsjednik SIV-a Ante Marković, op.a.) sinoć je rekao da bi najbolje bilo kad bi se onaj ko deli oružje, da taj to oružje i povuče. Koliko sam uspeo da procenim, a o tome će detaljnije govoriti i moji saradnici, postoji veliko nepovjerenje u redosledu poteza vraćanja oružja. Srpsko stanovništvo strahuje, i ne samo srpsko, nego i hrvatsko, od odmazde, i taj strah je raširen kod ogromnog broja građana. Zbog toga je neophodno maksimalno političko angažovanje na terenu, do nivoa mesnih zajednica. Upravo takve mere su nedostajale u proteklom periodu.”

Već iz ovih njegovih uvodnih napomena naziralo se da se u rješavanju srpske pobune i razoružavanja u Hrvatskoj ne može računati na ozbiljniju asistenciju saveznog SUP-a, ali se zato tražilo od hrvatske strane da ona prva položi oružje, kao i demobilizira rezervni sastav policije u svrhu uspostavljanja tog “međusobnog povjerenja” između srpskog i hrvatskog stanovništva, a onda i uspostavljanja mirnodopskog stanja i u Hrvatskoj. Zašto nije bilo moguće očekivati da će savezni SUP pokušati razoružati srpske pobunjenike? To je plastično i vrlo otvoreno objasnio jedan od ljudi iz pratnje saveznog sekretara Gračanina, koji je na tom sastanku, a svi su se međusobno od prije poznavali, bio predstavljen samo imenom – Jovan. U svojoj profesionalnoj karijeri, kako je sam u jednom trenutku rekao, bio je i sudac. On se osvrnuo na izvještaje s tog područja koje su podnijeli srpski i hrvatski predstavnici zajedničke policijske operativne grupe MUP-a i saveznog SUP-a, koja je na licu mjesta utvrđivala stanje na terenu, da bi na kraju i naglasio da “Srbi u Hrvatskoj ne mogu nikako prihvatiti da žive u u neovisnoj hrvatskoj državi, jer će to sigurno donijeti rat”:

“Moram izaći izvan onoga što sam zabeležio... Mislim da je nesporno što su kolega Morić i kolega Dragan Čulafić iz saveznog SUP-a istakli nakon obilaska zajedničke operativne grupe MUP-a Republike Hrvatske i saveznog SUP-a. Slažem se da su doprineli smirivanju stanja, a rekao bih pre svega zakonitosti postupanja. Mislim da je zajednički rad s kolegama iz MUP-a doprineo tome. Neću eksploatisati pitanje rezervnog sastava policije (hrvatskog rezervnog sastava policije, op.a.), da smo ostali da ih razoružamo i demobilišemo što je bio naš zajednički cilj, da omogućimo da MUP Hrvatske deluje na području cele istočne Slavonije iz prostog razloga što to vraća izgubljeno poverenje, a što je posebno važno vraćamo i službene legitimacije. Uniforma, službena legitimicija, oružje i onda smo načisto. Tko god je na ulici s oružjem, a civil je, on nije legalan, ide u zatvor, oružje nazad i tačka. Mislim da bi to morali da uradimo. Kako, na koji način, kojom dinamikom, to je drugo pitanje.”

Taj sudionik sastanka tvrdio je i da na teritoriju istočne Slavonije nema došljaka iz Srbije koji nose četnička obilježja i potiču neprijateljsku atmosferu u srpskim sredinama, iako je to već bilo opće mjesto apsolvirano u svim medijima, kako hrvatskim, tako i srpskim. Evo kako je on to konkretno rekao:

“Uvezenih četnika nema. Ne tvrdim da ih nije bilo. Odakle sam izvukao zaključak? Ne znam je l’ ih sada, u ovom trenutku, ima, o tome ne govorim. Zaključak sam izvukao iz razgovora s mnogim ljudima. Rekli su mi: čim ste vi (iz saveznog SUP-a, op.a.) došli, oni su otišli. Ali činjenica je da po tim selima, zatvorenim sredinama, ima pojedinaca i grupa koje nose ta obeležja (četnička, op.a.), ali to su domaći ljudi. To je deo tih ekstremista koji su tu, domaći su i odatle su. Moram da kažem i ovo: jeste li videli nekoga s ustaškim obeležjima? Odgovorio sam i na konferenciji za štampu: pronađimo te estremiste, jedne i druge, onda će se stvoriti preduslovi za povratak poverenja.”

‘U Kninu postoji pet vojnih formacija. Prva je Martić, druga je Knežević, treća Šešelj, četvrta Božur, peta Stara Pazova i ima još 20 instruktora iz inozemstva. Znaju se i njihova imena’, rekao je Slavko

On je dao i ključnu ocjenu saveznog SUP-a o tadašnjem stanju u Hrvatskoj, a za koje, po njemu, očito nije bila odgovorna agresivna politika srpskog predsjednika Slobodana Miloševića:

“Moram reći, gospodo i drugovi, da mi debelo grešimo ako mislimo da je osnov stanja na terenu podstrekavanje srpskog naroda od strane uvezenih i domaćih ekstremista da se suprotstave vlasti u Hrvatskoj. Nemojte da budemo naivni i maliciozni. To jeste jedan od razloga, ali neko je tu rekao od zastupnika u Saboru, ne znam ‘ko je to bio: ni najbolje seme na neplodnoj zemlji neće izrasti, a na plodnoj hoće. Politička situacija je plodna zemlja i tu, na takvoj zemlji, raste to seme. Ekstremista ima s obe strane, ali je plodno tlo bilo tu (u Hrvatskoj, op.a.). Izlazim iz konteksta naše nadležnosti, ali moram reći da Srbi u Hrvatskoj ne mogu da prihvate da žive u nezavisnoj državi Hrvatskoj bez zajedničke države Jugoslavije. Shvatite da je to osnov. Nemojmo pričati dalje.”

U trenutku kada mu se ministar Boljkovac već bio zahvalio na raspravi, a ponukan upozorenjem hrvatskih predstavnika da svi Srbi ne misle tako, Jovan nije mogao odoljeti i opet je uzeo mikrofon i počeo tumačiti što misle Srbi u Hrvatskoj:

“Pri tome u vidu imaju istorijska nasleđa, s pravom ili ne, ali i jednu vrlo oštru igru Hrvatske posle izbora. To je to pogodno tlo i moramo toga biti svesni. Ako smo toga svesni, onda moramo biti svesni i sledećih činjenica: prvo, da se na politički način mora rešiti to pitanje nekakve zajedničke države, a to nije naše. Ne znam je li to savez država ili koji đavo. Bez toga je oružje i bit će oružje. Nemojmo se igrati. I drugo, u rešavanju svega toga sada moramo kod tih Srba, koliko god ih ima, razbiti strah, nepoverenje od nekakvih presija prema njima. Molim vas, kolega Morić i ja bili smo u Bogdanovcima, etnički čistom selu, ima nešto malo Srba. I kod njih je strah. Velika je indoktrinacija jednog i drugog naroda. U Bogdanovcima sam čuo strašne stvari o armiji (JNA, op.p.). To se mora razbijati, s tim se ne može živeti. S manje ili više prava u tom srpskom življu ima duboko usađeno uverenje da je MUP Hrvatske u službi stranke na vlasti.”

Za razliku od njega, hrvatski predstavnik zajedničke operativne grupe orijentirao se u najvećem dijelu na policijsko izvješće. Uvodno je, doduše, i on rekao da “ono što bi svi željeli i što je zadatak ne možemo postići samo primjenom policijskih mjera”. Potom je nastavio:

“U ovih 20 i nešto dana održali smo više od 110 radnih koordinativinih sastanaka, dogovora, odnosno kontakata raznolike vrste. Obuhvatili smo sve prestavnike lokalnih legitimnih organa vlasti, zapovjednike garnizona i vojarni u Vinkovcima, Osijeku, u svim selima i zaseocima na području općina Vinkovci i Vukovar. Razgovarali smo s nastavnicima i direktorima nekih škola, s rukovoditeljima složenog poduzeća poput Borova zbog činjenice da ondje radi 5000 radnika od kojih je 1677 iz Borova sela. U tim smo kontaktima dogovorili načine eventualne primjene policijskih mjera u daljnjem radu operativne grupe u dijelu samostalnog rada djelatnika saveznog SUP-a iz sastava operativne grupe. Nažalost, nismo postigli one efekte koje smo očekivali u mjestima Trpinja, Bobota, Borovo selo, Mirkovci pa dijelom i Pačetin. Tamo još uvijek nisu stvoreni uvjeti za miran i nesmetan dolazak policije. To ne znači da policija tamo ne smije ići, nego da policija, po našoj prosudbi, još ne treba ići kako ne bi ekstremistima, odnosno teroristima, dala povoda za iživljavanja. Moram reći da su u samostalnom radu kolege iz saveznog SUP-a bili djelotvorni u uklanjanju čak i barikada i u odlascima na uviđaje na izvršenje kaznenih djela. Jedan takav primjer imali smo 8. lipnja (1991. godine, op.a.) u večernjim satima, subota, kad su kolege iz saveznog SUP-a samostalno išle na uklanjanje nekoliko barikada i uklonili ih, osim u selu Mirkovci, gdje je jučer uklonjena nakon kontakta s predsjednikom općine.” Na kraju je u tom izvješću zajedničke operativne grupe i numerirano sve što je učinjeno. Međutim, ni to nije pomoglo da hrvatski organi preuzmu kontrolu, sve do mirne reintegracije provedene u razdoblju od 15. siječnja 1996. do 15. siječnja 1998. godine. Što je bilo učinjeno u Slavoniji te 1991. godine prije početka rata, a zaslugom djelovanja zajedničke operativne grupe hrvatskog MUP-a i saveznog SUP-a? Do početka svibnja te godine bila je provedena “operativna i kriminalističko tehnička obrada nad 68 osoba, koje su u Borovom selu sudjelovale u napadu na policiju. Protiv 48 osoba su okružnom javnom tužiteljstvu bile podnijete kaznene prijave za izvršeno kazneno djelo oružane pobune, protiv 12 osoba za djelo nasilničkog ponašanja, a protiv 11 osoba zbog napada na policiju prilikom obavljanja poslova javne sigurnosti. Slijedom tjeralica šestero osoba je uhićeno i predano okružnom zatvoru u Osijeku, a među njima su bili i Miroslav Smiljanić, bivši policajac policijske uprave Vukovara, i Slavoljub Srijemac, sudac općinskog suda u Vukovaru. Protiv petero građana srpske i petero građana hrvatske nacionalnosti podnesena je kaznena prijava za krivično djelo dovođenja u opasnost života i imovine opće opasnom radnjom i sredstvima.

U tadašnjem izvješću zajedničke operativne grupe hrvatskog MUP-a i saveznog SUP-a bile su podnijete kaznene prijave protiv 130 građana zbog raznolikih kaznenih djela: 63 srpske i 52 hrvatske nacionalnosti, dakle, gotovo paritetno. Za ostalih 10, od kojih su sedmorica srpske nacionalnosti, za prekršaje kojima su narušeni javni red i mir. Prekršajno, na temelju zakona o oružju, bile su podnijete prijave protiv 15 građana, od čega su devetorica bile srpske nacionalnosti. Hrvatski izvjestitelj iz zajedničke operativne grupe zaključio je na kraju:

“Funkcionalnom i vrlo dobrom suradnjom s Centrom službe za zaštitu ustavnog poretka u Osijeku osiguran je veći broj dokaza o terorističkim i drugim kaznenim djelima na području ove policijske uprave. Osim tih osigurani su i dokazi o aktivnom uplitanju službenih organa vlasti Republike Srbije u organizaciju i tijek narušavanja pravnog poretka i ustavnog ustrojstva Republike Hrvatske. Dio tih dokaza predočen je i djelatnicima saveznog SUP-a u sastavu operativne grupe. Surađivali smo, naravno, kako sam uvodno rekao, i s jedinicama i ustanovama JNA. Posebno pozitivne ocjene mogu se dati za pojedinačne zapovjednike vojarni u Vukovaru i Vinkovcima.”

Na tom sastanku na kojem je temperaturu visoko podigla rasprava Vice Vukojevića zaduženog za šibensko-kninsko područje, koji je zamjerio predstavnicima saveznog SUP-a što su sami, bez hrvatskih policajaca, išli u Knin, što su se tamo sastajali s Milanom Martićem, sjedili s njim za istim stolom i davali izjave pred televizijskim kamerama, završnu ocjenu dao je Slavko Degoricija, zamjenik ministra Boljkovca. Degoricija je tada zaključio da “koordinativna grupa” koja je djelovala po nalogu Predsjedništva SFRJ i SIV-a, nije dobro “iskoordinirala rad” i napravila dobar posao, između ostalog i zbog činjenice da uz predstavnike hrvatskog MUP-a i saveznog SUP-a nisu sudjelovali i predstavnici JNA. Degoricija je naglasio:

“Osnovni zadatak koji smo imali kao organizacija – savezni sekretarijat, MUP i JNA– nismo dobro iskoordinirali tijekom rada od mjesec dana, jer se nismo sastajali tjedno ili desetodnevno, vršili koordinaciju triju radnih grupa da se vidi i zajednički dogovori što činiti dalje pa onda ne bi bilo ni međusobnih nesporazuma. Iz svega toga JNA je bila neopravdano izuzeta.”

Potom se osvrnuo i na izvještaj predstavnika saveznog SUP-a koji su posjetili i Knin i zaključili da Milan Martić kontrolira to područje sa 150 naoružanih ljudi. O stanju u Kninu Degoricija je održao dugi govor, uvodno ocijenivši da “nismo našli načina za uspostavljanje legitimiteta organa vlasti Hrvatske na čitavom teritoriju”. Zatim je nastavio:

“Bavili smo se površinskim stvarima. Na prostoru Obrovca, Knina, Benkovca, Lapca, Titove Korenice i Gračaca stvar se nije nimalo popravila. Sasvim fino, organizirano, vojnički bolje su se opremili i sredstvima i ljudstvom. Draga gospodo koji ste bili u Kninu, ako ne znate, reći ću vam ja. U Kninu postoji pet vojnih formacija. Prva je Martić, druga je Knežević, treća Šešelj, četvrta Božur, peta Stara Pazova i ima još 20 instruktora iz inozemstva. Znaju se i njihova imena. Ako ste bili u Kninu, onda ste morali barem to doznati i reći, a ne da Martić ima 150 ljudi. Ništa ne prigovaram vama, gospodine Trnčić, jer vi niste ni mogli doći do toga. Raspolažu oni sa sasvim dobro naoružanih 500 ljudi, možda čak i više jer su se izvjesno povezali s Bosnom, Bosanskim Grahovom i prema Banjoj Luci i sasvim dobro koordiniraju s BiH i formiraju nove jedinice na prostoru bosanske krajine. Tko to ne vjeruje, nema dobre namjere.”

‘Znali smo: Kir će biti ubijen. I pala je odluka da Kir dođe u subotu, 29. lipnja, u Zagreb. Na jednu od funkcija, da ga maknemo iz Osijeka, da ga ne ubiju. No on je trebao nešto obaviti’, ispričao je Boljkovac

Osvrnuo se i na izjave jednog od tadašnjih lidera pobunjenih Srba u Hrvatskoj Jovana Raškovića, koji je bio najavio da će Srbi na teritoriju Hrvatske i na teritoriju Bosne i Hercegovine ići nenasilnim otporom na ostvarivanje države vojne krajine. Prema riječima Degoricije, ostvarilo se bilo sve, osim što nije bilo nenasilno.

“Ostvarilo se nasilno i tu dileme nema. To što Rašković govori da on nije vojskovođa, da neće biti na čelu ratnih operacija, neka sebi metne za šešir. Sasvim dobro to rade Milan Babić i Martić. Rečeno je da nije bilo većih ekscesnih situacija. To nije točno. Bilo je vrlo krupnih ekscesa i drago mi je što je gospodin Trnčić rekao da su formirane nove 22 policijske postaje, ali i 12 Martićevih. Točno je da smo formirali 22 postaje, ali to je bilo prije dolaska savezne ekipe. Nijedna nije formirana u vremenu od 9. svibnja do danas, a Martić je baš u to vrijeme formirao novih 12 i to je istina. Istina je da je MUP, pridržavajući se sporazuma, stavio u stanje mirovanja sve policijske snage. Veće snage, ni rezervne niti specijalne policije, ne kreću se izvan svojih teritorija. Za to vrijeme Martić sasvim lijepo demonstrira svoju silu u Bartiškovcima, Benkovcu, Obrovcu, zauzima s 300 ljudi Udbinu. Vrši vježbe na području Titove Korenice, a prije tri, četiri dana i na području Drvara. Govoriti na takav način ono o čemu bismo danas trebali raspravljati, a to su javni red i mir, razoružanje rezervnog sastava, zatim opredijeliti se što s jedinicama specijalne namjene, kako odložiti oružje i kako bijaše prijedlog da se JNA i državna sigurnost stave u neku jaču funkciju, bilo bi pretakanje iz šupljega u prazno.

Ako mi osnovnu misao ne možemo realizirati, a to znači sve što je nelegitimno i nelegalno ne razvlastimo i uspostavimo legitimnu i legalnu vlast, sve drugo je obična krkljačina i produžavanje letargičnog stanja koje može i hoće eksplodirati u masama tamo gdje će biti veći pritisak nelegitimnih i nelegalnih snaga.”

Degoricija je bio i ključna osoba koja je savjetovala ministru Boljkovcu da hitno Josipa Reihla Kira povuče iz Osijeka kako ne bi bio ubijen. U tom naumu nisu uspjeli. Govoreći o njegovoj likvidaciji Josip Boljkovac je u već spomenutom intervjuu tportalu iz 2010. godine rekao da je dan nakon njegova ubojstva predsjednik Franjo Tuđman, 2. srpnja 1991. godine, bio sazvao VONS. “Ja sam tada odlučio da hapsim Gojka Šuška, Glavaša i druge za koje smo sumnjali da su upleteni u Kirovo ubojstvo, ali netko od mojih je javio moje planove, nehotice ili namjerno, i Tuđman me je pozvao kod sebe i smijenio. Rekao mi je tada da Slobodan Milošević traži moju smjenu. Doduše, ja sam dobio i depešu iz Beograda od ministra Gračanina koji mi je kazao da je srpsko podzemlje donijelo odluku da me se likvidira. Nakon toga došlo je do moje smjene.”

Komentiraj