Objavljeno u Nacionalu br. 843, 2012-01-10

Amerikanci namjeravaju manje trošiti na vojnike, a više na tehničke igračke, stoga su napravili novi katalog za vojni šoping, i to ‘neubojitih oružja’

Američki predsjednik Barack Obama u rezanju trilijardama dolara napumpana proračuna, kojim raspolaže Pentagon, poslužio se poznatom frazom o “budućoj vojsci manjega obujma, a veće djelotvornosti”. Teorijski, ta fraza služi za razne namjene od sredine 19. stoljeća kad je izmišljen Gatlingov top, strojnica na dva kotača prvi put primijenjena kao novo strahotno oružje u kratkom Španjolsko-američkom ratu na Kubi i u Portoriku, potom u Filipinskom ratu za oslobođenje od Amerikanaca, da bi na kraju to slikovito oružje s rotirajućim snopom cijevi koje rigaju metke nastupalo u mnogim holivudskim vesternima. U praksi je svaka takva fraza značila novi krug vojnog šopinga. Iza novih troškova uvijek se posezalo i za nekom vrstom šireg obrazlaganja državno-hegemonističke filozofije.

U američkom je slučaju to bila Monroeova doktrina o tome da SAD mora odbiti daljnja europska kolonijalna presezanja u Americi i da oružjem treba učvrstiti svoja.
Amerikanci će ubuduće manje trošiti na vojnike, a više na ubojite tehničke igračke. Naravno, pravi su troškovi, koji su uzrok recesije i posrtanja cijelog američkog gospodarstva, zapravo ratovi, operacija “Trajna sloboda”, što je cinično kodno ime za afganistanski rat koji ne prestaje od 7. listopada 2001., te operacija “Iračka sloboda” započeta 19. ožujka 2003., iz koje je posljednji vojnik, izuzmemo li osiguranje ambasade, povučen posljednjeg dana prosinca. Vojnici će uvijek reći da je i najskuplje novo oružje jeftinije od gubitka ljudskih života, ali će uvijek prešutjeti pojedinosti koje rat, a ne brojnost vojske, zapravo čine skupim. Na primjer, da je samo gorivo za kondicioniranje klime u šatorima američkih trupa u Iraku i Afganistanu stajalo 20 milijardi dolara godišnje, kako je neoprezno proljetos izjavio brigadir Steve Anderson, umirovljeni glavni logističar generala Petraeusa u Iraku. U usporedbi sa stvarnim ratom bilo bi najjeftinije pustiti generale da se zabavljaju s novim igračkama, kad ih ne bi svako malo zasvrbjelo da ih iskušaju u stvarnom ratu (što se npr. globalno u tom cehu zamjera švedskom Gripenu koji se nudi Hrvatskoj). Pa im to povremeno uspije. Najnovija moda u klubu uniformiranih je kategorija tzv. neubojitih oružja. U tim se krugovima vjeruje da bi naručivanje raznih novih oružja tog tipa, kojima cilj djelovanja nije trenutačna smrt neprijateljskoga vojnika u dometu, kao “humano” moglo naići na mnogo manji otpor u javnosti. Pritom se u takvim zgodama nikad ne govori o patnjama koje ono izaziva, kao i o tome da to nisu oružja za obranu ili ona kojima se dobiva rat. Portal Public Intelligence, koji se bavi motrenjem vojnih tajni, objavio je 27. prosinca deklasificirani, ali ipak samo službenoj uporabi namijenjen, svjež Pentagonov dokument iz 2011. godine, 108 stranica referenca o postojećim i projektiranim neubojitim oružjima, onima koja se mogu nabaviti u javnoj nabavi, onima iz vojnih i policijskih dobavnih kanala, kao i o onima koji se danas proizvode ili se tek nude monopolnom darežljivom kupcu, oružanim snagama. Dokument je proizvela u Pentagonu formirana grupa Združena uprava za neubojita oružja (Joint Non-Lethal Weapons Directorate, JNLWD). U diletantski dizajniranu grbu grupe, na obaveznoj lenti skorojevićki se koči nepravilno napisan latinski slogan “Pax Custimus Vita Custimus” (“Čuvamo mir, čuvamo život”).

U toj enciklopediji oružja koja onesposobljavaju protivnike ili njihovu tehniku detaljno se razrađuju njihove karakteristike, pravila primjene te se pritom nježno izlažu pretpostavljene popratne štete. Jedan komentator nazvao ga je “katalogom za kompulzivni vojni šoping”, drugi “poticajem za povećavanje prodaje i ulaganje u razvoj”, a najradikalniji “mokrim snovima za agresivce zaogrnute u politički korektne formulacije”. Kako god bilo, taj popis ratničkih gadgeta otkriva i neke novosti koje su već u ograničenoj uporabi, kao i popis naprava koje su u razvoju i predmet su pisama koja počinju “S obzirom na to da sam ove godine bio dobar vojnik…” upućene Djedu Mrazu u Bijelu kuću. Nimalo sočniji nisu ni koncepti čiji se razvoj predlaže, pa se cijeli dokument doima kao koncentrat izljeva prljave mašte s kakvog psihijatrijskog kauča. Dakako, na popisu je i već poznati taser, koji se opisuje kao “naprava koja penetrira kroz dva inča odjeće” da bi “električnim udarom potpuno onesposobila pojedinca”. Tu je i puška koja ispaljuje po 600 gumenih rasprskavajućih kuglica s nadražujućom tekućinom ili sprejevi s oleorezinom, materijom koju netko zove i kapsaicinom, agensom ljutine u najljućim papričicama. Istina, upotreba te vrste spreja zabranjena je u ratu Sporazumom o zabrani kemijskog oružja, ali ga je na skandalozan način bez milosti u SAD-u primjenjivala policija pritv demonstranata okupatora Wall Streeta, pa i sa smrtnim ishodima. Dovoljno je pogledati nedavno objavljene zbirke fotografija godine. Na tom popisu poželjnih oružja čini se da u modu ulaze akustička, termička, mikrovalna i laserska oružja. Uvodi se i nova cool terminologija, uključujući nazive za proizvedene ciljane i kolateralne efekte. Tako se, na primjer, uvodi termin “toplinskog doživljaja” koji primijenjen na “živu silu” proizvodi “voljno nekontrolirane pokrete”. Učinak drugog oružja opisuje se kao da “naprava proizvodi elektromišićno pulsiranje koje uvelike povećava vrijeme u kojem je neprijateljska osoba inkapacitirana”.

Impulsni top protiv plivača, koji bi zapravo trebao biti preventivno oružje za obranu od ronilaca diverzanata, opisuje se kao naprava koja “guši plivače i ronioce u nedopuštenim aktivnostima”, s opisom da “podvodnim pulsom zvučnih valova utječe na plivačevo unutarnje uho proizvodeći tešku mučninu”. Budući da je oružje još u razvojnoj fazi, “nisu dovoljno proučene kolateralne štete koje bi njegova primjena mogla imati na život u moru”. Stratezi antidemonstrantskih snaga zacijelo će biti oduševljeni cjevastim laserom pogodnim da se postavi na vozilo “što prema masama oslobađa efekt snažnoga onesposobljavanja vida i sluha” kombiniran s “termičkim grijanjem” (doslovno “thermal heating”). Taj sustav podsjeća na 2008. godine napušteni ADS, Active Denial System. To je naprava za individualno izmamljivanje priznanja s utjecajem zrake koji “u subjekta proizvodi nepodnošljiv osjet vreline… sličan naglo otvorenim vratima ložionice”. Ta je naprava u javnosti prezrena kao gadget za mučenje pri ispitivanju te je njen razvoj prekinut nakon potrošenih 55 milijuna dolara s obrazloženjem “da se rukovatelji na terenu suočavaju s mnoštvom nepremostivih logističkih problema”. Dvije je godine iskušavana u Afganistanu. Čini se da je postignut napredak i u prenosivosti i u masovnosti primjene, jer je čak i nova generacija samoga ADS-a ponovno ocijenjena da “napokon radi zahvaljujući drastično reduciranoj veličini, težini i cijeni, a sada i s novim osobinama da se uređaj koristi i u pokretu”. Među neubojitim oružjima je i prijenosni sustav koji zrači snažne mikrovalove sposobne da na udaljenosti posve zaustave rad motornog vozila.

To je vjerojatno pomagalo strijelcima iz raketnih bacača da lakše razore metu koja ne bježi pred ciljnikom. Sličan učinak ima i bespilotna leteća amfibija s ciljem da mikrovalovima onesposobi pogon neprijateljskoga broda “uzrokujući kvar u električnom sustavu”. Nije teško zamisliti da će protivnik na takvim napravama veselo izvoditi vježbe gađanja. Nije uvijek u zamislima pentagonskih izumitelja na umu visoka tehnologija. Sustav “za zaustavljanje malih brodova zapletanjem” je zapravo mreža. Ispred ciljanog plovila koje mora ploviti sporije od 50 čvorova iz pneumatskog topa ispali se mreža u koju se ono zaplete. Moguća kolateralna šteta je ozljeđivanje putnika u tom plovilu, protumjere su “manevri izbjegavanja”. Nepovoljne okolnosti za primjenu su “jak vjetar i visoki valovi koji mogu umanjiti učinkovitost”. Pravne implikacije podrazumijevaju da bi sustav bio “neprimjenjiv u stranim državama”, a logistički bi problem mogla biti “potreba za još jednim plovilom koje bi odvuklo onesposobljeni čamac”. Slične su mreže zamišljene i za zaustavljanje neposlušnih vozila na cestovnim kontrolnim točkama, pri čemu se upozorava na moguće kolateralne žrtve “ako osobe u zaustavljenu vozilu nisu propisno vezane sigurnosnim pojasom”. Posebna je poslastica zanimljiv koncept sustava koji s vršaka krila borbenog zrakoplova ispaljuje laserske hice prema neprijateljskom avionu. Učinak? Izvana se kontroliraju sile upravljanja neprijateljskom letjelicom tako da se preinačuje aerodinamički protok, čime se “neovlaštena letjelica prinuđuje da napusti zabranjeno područje”.

Izvještaj revizorskoga ureda američke vlade za 2009. kaže da je JNLWD samo te godine potrošio 386 milijuna dolara na 50 istraživačkih projekata koji nisu dovedeni do uporabe. No nije to ništa prema prije nekoliko tjedana obustavljenom projektu letećega lasera koji je trebao laserskim hicem obarati neprijateljske raketne projektile u trenutku dok još uzlijeću s udaljenosti od 350 kilometara. Razvijao se od 1996. na preinačenom teretnom Boeingu 747 koji je uspio poletjeti tek 2002. Samo na njegov razvoj potrošeno je više od pet milijardi dolara. U operativnoj uporabi zamišljeno je da neprekidno leti u blizini neprijateljskih granica, stalno dopunjavan gorivom i pratećim lovačkim avionima. Nakon što je nedavno napokon nad Kalifornijom uspio srušiti jednu pravu raketu, od njega se posve odustalo jer je kemijski laser u njemu raspolagao s ne više od 20 hitaca. Sam bi tromi zrakoplov bio laka meta protuzračne obrane ili roja lovačkih aviona. Ne sumnja se da su od njega imalo strahovali iranski raketaši.