TAJNA MOĆI RENE SINOVČIĆA: Sudski zaštitnici zadarskog bossa

Autor:

12.04.2012., Zadar - Poduzetnik, bivsi nogometni sudac i vanjski strucni suradnik NK Zadar Reno Sinovcic istaknut ce svoju kandidaturu za predstojece izbore u HDZ-u u zadarskoj zupaniji.
Photo: Zeljko Mrsic/PIXSELL

Zeljko Mrsic/PIXSELL

Objavljeno u Nacionalu br. 775, 2010-09-21

POLICIJA SUMNJA da je Reno Sinovčić zbog utjecaja na osobe iz pravosuđa posljednih 20 godina izbjegao osude za devet kaznenih prijava, istovremeno radeći milijunske poslove

Renu Sinovčića moglo bi se smatrati jednim od najutjecajnijih Hrvata, ako bi se njegova moć ocjenjivala po vjerojatnom utjecaju na pravosuđe, doznao je Nacional od visokog policijskog dužnosnika. U vrhu policije sumnja se da je ponajviše zbog utjecaja na neke pravosudne dužnosnike Sinovčić dosad uspio izbjeći kazne za ukupno devet kaznenih prijava u zadnjih dvadeset godina i usporedo razvijati svoju poduzetničku aktivnost. Prvenstveno se sumnja da bi Sinovčić mogao imati utjecaj na suca Marijana Bitangu, koji je već tri puta odlučivao u korist Rene Sinovčića u raznim predmetima u kojima je policija protiv njega podnosila kaznene prijave.

BITANGA JE PROTIV Sinovčića 1992. obustavio kazneni postupak koji se poveo zbog sumnje da je Sinovčić krao imovinu iz napuštene kuće srpskog vlasnika. Sedamnaest godina kasnije Marijan Bitanga je Sinovčića oslobodio optužbe u postupku koji se vodio zbog sumnje da je iznuđivao novac od Zdenka Peše iz Zadra. Na koncu, prije nekoliko dana, Bitanga je bio član sudačkog vijeća koje je odbilo žalbu lokalnog Državnog odvjetništva protiv odluke da se Sinovčića svega nakon sat vremena pusti iz pritvora zbog sumnji da je napravio kazneno djelo sprečavanja dokazivanja.

MOGUĆI SINOVČIĆEV utjecaj na pravosuđe počeo se u policiji analizirati upravo zbog posljednjeg slučaja, u koji se na krajnje neobičan način uključila i sutkinja i glasnogovornica zadarskog Županijskog suda Dijana Grancarić. Ona se počela raspitivati zašto policija štiti jednu zadarsku obitelj od Sinovčićeva prijatelja pritvorenog zbog sumnje da je tu obitelj iznuđivao, a upravo u tom slučaju nedavno je nakratko bio pritvoren i sam Sinovčić. Sinovčića je policija uhitila prije nekoliko dana zbog sumnje da je počinio kazneno djelo sprečavanja dokazivanja u tom predmetu.

ZBIVANJA KOJA SU dovela do Sinovčićeva uhićenja počela su 22. kolovoza, kada je od kuće u nepoznatom smjeru pobjegao jedan 25-godišnji Zadranin. On je prije nekog vremena od Zlatka Lisice posudio novac, ali mu je Lisica navodno računao lihvarske kamate i traži da mu vrati 5000 eura, što je navodno znatno više od prvobitno posuđene svote. Budući da mladić nije vraćao novac, preko SMS-a su mu počele stizati prijeteće poruke. Obitelj mladića sve je prijavila policiji, policija je postavila klopku, pribavila dokaze i nedugo nakon sastanka Lisice i tog mladića, 27. kolovoza privela Zlatka Lisicu zbog iznude u pokušaju. Nedugo nakon toga bratu nesuđene Lisičine žrtve preko posrednika se obratio Reno Sinovčić. Reno Sinovčić i taj 26-godišnji Zadranin sastali su se 30. kolovoza. Policija je sastanak snimala. Među ostalim, Reno Sinovčić navodno je rekao svom sugovorniku da je spreman razgovarati o tome da se dug njegova brata prema Zlatku Lisici oprosti, ako bi se promijenio iskaz koji tereti Zlatka Lisicu. Međutim, na tom se sastanku nisu ništa konkretno dogovorili, pa su se zato sastali još jednom 2. rujna. I taj je sastanak policija snimala. Izvori bliski policiji tvrde da mu je Sinovčić tada rekao da mu daje tri dana za konačan odgovor. Dodao je i da je Lisica vrlo moćan, te da bi moglo doći “do velikih sranja za cijelu obitelj ako se stvar ne riješi”. Policija je odmah potom odlučila privesti i Sinovčića. Međutim, Sinovčića je svega nakon sat vremena iz pritvora pustio istražni sudac Vladimir Mikolčević, što je policiju vrlo zabrinulo. Lokalno Državno odvjetništvo žalilo se na odluku o puštanju Sinovčića iz pritvora, ali je zahtjev tužiteljstva odbacilo sudsko vijeće u kojem su bili suci Dijana Grancarić, Marijan Bitanga i Milan Pećina. Policija se nakon Sinovčićeva puštanja iz pritvora počela brinuti za sigurnost kompletne obitelji koja se našla na udaru Zlatka Lisice. Reno Sinovčić demantirao je za Nacional da ima bilo kakav neprimjereni utjecaj na zadarske pravosudne djelatnike. ”Nije točno da imam utjecaj na neke suce u Zadru. Ne bježim od toga da poznajem Vladimira Mikolčevića. Zadar je mali grad i gotovo svi se međusobno poznajemo. U spornom razdoblju Mikolčevića sam u prolazu susreo bar tri puta. Kada bih na njega imao bilo kakav utjecaj, onda bi mi on možda i rekao da je mladić s kojim sam vodio navodno sporni razgovor ozvučen, te da je potpisan nalog da se prisluškuje naš razgovor. Da su te tvrdnje točne, onda ne bih završio u pritvoru niti sat vremena, jer bih znao što mi se sprema. Žao mi je što javnosti još nije dostupan sadržaj snimljenih razgovora. Da je u našim kontaktima bilo nešto sporno, vjerojatno se ne bismo sastajali više puta prije nego što su me odlučili uhititi. Jednom kada se objavi sadržaj snimljenih razgovora postat će jasno da sam se kod tog mladića samo raspitivao je li Zlatko Lisica njegova brata iznuđivao, ili se eventualno radilo o protupravnoj naplati. To me je zanimalo zato što Lisicu poznajem, a ne želim imati u društvu osobe koje se bave iznudom”, izjavio je za Nacional Reno Sinovčić.

RENO SINOVČIĆ RODIO SE 27. listopada 1960. u Zadru. On je danas jedan od imućnijih Dalmatinaca. Mjerodavne hrvatske institucije misle da ima ambiciju ovladati kompletnim lokalnim medijskim prostorom. Smatra se da kontrolira televiziju Vox, gradsku televiziju GTV, radio Centar te da ima dio udjela u Novom radiju. Sinovčić kontrolira i dnevne novine Vox, kao i tjednik Zadarski regional, a planira povratiti vlasništvo nad dnevnim novinama Zadarski list, koje su već bile u njegovu vlasništvu, te tako posve ovladati medijskim prostorom Zadarske županije. To je samo dio njegovih poslovnih aktivnosti. Ujedno je i vlasnik zaštitarske tvrtke Zadar Security, za koju se tvrdi da pokušava ostvariti monopolističku poziciju na području Zadra, a osobito na području koje se tiče sportskog kompleksa Višnjik. Kao poduzetnik počeo se razvijati zahvaljujući trgovini ribom kroz lokalnu zadarsku ribarnicu, a uz te su se poslove u prošlosti spominjale neke kontroverze. S vremenom je njegov poslovni i društveni utjecaj jačao, iako su se usporedo sa rastom njegova poslovnog utjecaja periodički pojavljivali i problemi sa zakonom, koje je on dosad uvijek uspješno amortizirao. Reno Sinovčić tvrdi kako se počeo baviti poduzetništvom sa svega 16 godina. Za Nacional je izjavio sljedeće: ”Bio sam mladi nadobudni mulac kada sam 1976. s jednom grupom ljudi počeo otkupljivati ribu. Otkupljivali smo je na Jadranu, natrpali bismo je u hladnjaču i ja bih je odvezao u Zagreb. Ondje smo je počeli prodavati na Britanskom trgu. Prvih dana nismo za prodaju imali sve potrebne dozvole pa nas je policija u više navrata pokušala otjerati s tržnice. Prvo su na upozoravali, pa su mi čak ribu zalili tintom, a kada sam je ponovo oprao i nastavio prodavati, priveli su me na razgovor u policiju. Ubrzo potom pribavili smo sve potrebne dozvole. Već 1980. u tom poslu sam se osamostalio. Otkupljivao sam ribu na prostoru od Opatije do Makarske i vozio hladnjaču punih deset godina.” Sinovčić kaže da je u to vrijeme znao zarađivati i do 40 tisuća maraka dnevno, da se već u to vrijeme financijski osigurao, te da ga nikada nitko nije prijavio zbog duga, rušenja cijene ili bilo kakvih drugih nečasnih radnji. Sinovčić se 1991. kao logističar priključio Zboru narodne garde i postao zapovjednik obrane Novigrada. ”Bio sam energičan i vjerujem da sam mnogim civilima pomogao. Za svoj vojni angažman nisam uzeo ni jednu plaću, već sam ih naprotiv znao proslijediti nekim ugroženim obiteljima. Sve je to posve u suprotnosti s tvrdnjama po kojima sam navodno krao vojničke plaće”, kaže Sinovčić.

U TOM VREMENU VOJNA policija Sinovčića je osumnjičila i prijavila Vojnom tužiteljstvu za pronevjeru dospjelih vojničkih plaća, a sumnjičilo ga se i da je od države tražio da se isplaćuju plaće za nepostojeće vojnike pod njegovim zapovjedništvom, koje je, kako je sumnjala vojna policija, također pronevjerio. Sinovčić je i tijekom ratnih zbivanja nastavio prodavati ribu, a 1992. policija je protiv njega podnijela kaznenu prijavu zbog nasilničkog ponašanja u ribarnici. Sudilo mu se, ali do danas nije donesena pravomoćna presuda, već je Sinovčiću nepravomoćno dodijeljena zatvorska kazna u trajanju od 7 mjeseci, uvjetno na 3 godine i 6 mjeseci. On o tom slučaju kaže: ”Bilo je to vrijeme kada nije bilo jasnih pravila tko i gdje na tržnici može prodavati. U praksi je to bilo po sistemu, tko prvi njegova djevojka. Jednom sam se posvađao s kolegom oko prodajnog mjesta, zapravo ništa ozbiljno, poput svađe dvojice taksista koji je prvi na redu za odvesti neku mušteriju.” Iste godine povelo se protiv Sinovčića i suđenje zbog sumnje da je sudjelovao u krađi imovine iz napuštene kuće srpskog vlasnika. Policija je podnijela kaznenu prijavu, on je sve demantirao, Sinovčiću se u Zadru sudilo, ali je sudac Marijan Bitanga donio rješenje o obustavi postupka. Nedugo poslije toga kod Trgovačkog suda u Zadru uspio je ishoditi rješenje za obavljanje poslova tjelesne i tehničke zaštite. Taj je posao u razdoblju od 1993. do 1995. obavljao s tvrtkom Hrvatski tigar Branka Cikatića, ali 1995. osniva zaštitarsku tvrtku Zadar Security i preuzima sve dotadašnje ugovore o čuvanju, koje je Cikatićeva tvrtka imala zaključene na zadarskom području. Nedugo nakon što se u tom poslu osamostalio, Sinovčić je dobio posao čuvanja neuseljenih gradskih stanova. Iz gradskog proračuna samo 1995. na ime tog posla isplaćeno mu je 1,5 milijuna kuna. Policijski izvori tvrde da te stanove zapravo nije trebalo čuvati, te da čuvanja nije ni bilo. U to vrijeme Sinovčić se odlučio upustiti i u nogometnu avanturu, koja će mu nekoliko godina kasnije donijeti probleme zbog kojih je postao poznat u cijeloj Hrvatskoj. Sinovčić je 1995. postao nogometni sudac. Mjerodavne institucije sumnjaju da je Sinovčić sudac postao nakon što je ucijenio tadašnjeg predsjednika Hrvatske sudačke organizacije Ivana Petrovića, u čemu su mu pomogli braća Lisica i izvjesni Marin Anzulović. Bila je to mučna afera u kojoj je Sinovčić tvrdio da ga je Petrović ucjenjivao i nije mu dao napredovati. S druge strane, Petrović je tvrdio da Sinovčić nije imao uvjete za napredak. Sinovčić se potrudio od tog sukoba napraviti javnu predstavu u kojoj je na koncu pobijedio.

POLICIJA JE DOŠLA do saznanja da je Sinovčić kao posrednik sudjelovao u kupoprodaji dionica tvrtki Bagat, Zadranka i Jadera. On je te dionice kupovao za Danijela Puhalovića, ali je navodno radio pritisak na male dioničare da mu prodaju dionice. Sinovčić se 1997. počeo baviti i deratizacijom, kao suvlasnik tvrtke I.D. EKO, Zagreb, Poslovna jedinica Zadar. Glavni konkurent bio mu je Zavod za javno zdravstvo pa su gradske vlasti našle kompromisno rješenje i podijelile poslove, tako da su obje strane 1997. radile dio posla. Policijski izvori tvrde da je Sinovčić radio pritisak na čelnika Zavoda za javno zdravstvo sve dok nije doneseno kompromisno rješenje. Sinovčić je društveni utjecaj na zadarskom području 1997. odlučio pojačati i političkim angažmanom. Te su ga godine kao predstavnika Mjesnog odbora Novigrad izabrali za predstavnika Općinskog vijećnika Općine Novigrad, potom za predsjednika Općinskog vijeća, a tada je automatizmom postao i član poglavarstva Općine Novigrad. Konačno je Sinovčić u tom vremenu postao i županijski vijećnik Zadarske županije. Bilo je u to vrijeme i situacija iz kojih se moglo iščitati kako lokalne vlasti ne gledaju blagonaklono na rast Sinovčićeva utjecaja, pa su mu i oduzeti neki poslovi, poput natječaja za brodske vezove i automobilska parkirališta, na kojima su tvrtke pod Sinovčićevom kontrolom pobijedile na javnim natječajima. U studenome 1997., Sinovčić je navodno u hotelu Dubrovnik u Zagrebu od Goldyja Zlatka Anzulovića uzeo 9500 eura za građevinsku parcelu u općini Novigrad. Izvori bliski policiji tvrde da Sinovčić nije položio novac na račun općine. U veljači 2000. protiv Sinovčića i više drugih osoba podnesena je kaznena prijava zbog zloporaba položaja i ovlasti i sprječavanja dokazivanja. Županijski sud u Zadru sve prijavljene oslobodio je optužbi. U obrazloženju presude sudac Branimir Zorica rekao je da Sinovčić u Općini Novigrad nije predstavljao službenu osobu koja upravlja općinskom imovinom, pa se zato ne može govoriti o prekoračenju ovlasti, iako je Sinovčić tada bio predsjednik Općinskog vijeća koje po svojem ustroju donosi sve odluke o općinskim nekretninama.

SINOVČIĆ TVRDI DA kao lokalni politički dužnosnik čak nije htio tražiti da mu se obnovi kuća porušena u ratu, kao ni da se potpuno obnovi kuća njegovih roditelja, koja je u ratu uništena, a za što su njegovi roditelji dobili svega 12 tisuća kuna. U lipnju 1999. policija je protiv Rene Sinovčića podnijela kaznenu prijavu zbog iznude na štetu Zadranina Zdenka Peše, koji je tada bio u najmu poslovnog prostora u vlasništvu tvrtke Tankerska plovidba. Sinovčiću se sudilo, ali ga je Marijan Bitanga, isti sudac koji ga je 1992. oslobodio od optužbe za pljačku imovine iz napuštene kuće srpskog vlasnika, i ovaj puta oslobodio optužbe. U srpnju 1999. Sinovčiću se opet sudilo i opet za iznudu, ovaj put na štetu Milana Ljuštine i Vojina Gnjidića iz Zadra. Sudila mu je sutkinja Jasna Baričević i obustavila kazneni postupak. Nakon što se Državno odvjetništvo žalilo, predmet je vraćen na ponovno odlučivanje.

U RUJNU 2000. policija je podnijela prijavu protiv Sinovčića radi prisile prema pravosudnom dužnosniku, jer je preko novina u svom vlasništvu, utjecao na rad suca Ante Milovca. Općinsko državno odvjetništvo u Zadru odbacilo je kaznenu prijavu zbog nedostatka dokaza. U ljeto 1999. Sinovčić se našao usred afere namještanja nogometnog prvenstva Hrvatske, kada ga je tadašnji SZUP ucijenio dosjeom o njegovim spornim aktivnostima i tako prisilio da svojim odlukama u nekim utakmicama pomogne da prvenstvo osvoji NK Croatia iz Zagreba, tadašnji miljenik prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana. SZUP je u to vrijeme prisluškivao razgovore mnogih sportskih djelatnika i sudaca. Među ostalim, snimljeni su i telefonski razgovori u kojima Sinovčić s raznim ljudima pokušava dogovoriti namještanje pojedinih utakmica. I iz te je afere Sinovčić na koncu izišao praktično neokrznut, pa je nastavio nominalno raditi kao suradnik, a zapravo kao najutjecajniji čovjek nogometnog kluba Zadar.

SINOVČIĆ O SVOM sportskom angažmanu kaže: ”Punih deset godina brinem o nogometu i ulažem svoj novac u tu neprofitabilnu djelatnost. Klub će uskoro u privatizaciju, nadam se da će se ona provesti poput one u Hajduku iz Splita. Nemam ambicija ostati jedini vlasnik kluba, ako treba, mogu se i posve povući iz nogometa. Igračima nastojim pomoći kako znam i umijem, a od poznatijih imena, može se reći da skrbim o Danijelu Subašiću, Jurici Buljatu i Marinu Tomasovu, koji igraju za Hajduk. U igrače samo ulažem, a nekima od njih pomažem i u privatnom životu. Nedavno sam tako pomogao Jakovu Suraću i Tomislavu Rogiću u uređenju kafića Porat u Zadru, kako bi si on i prijatelj mogli osigurati i dodatne prihode.” Sinovčić tvrdi kako je najveći dio novca koji ulaže u nogomet zaradio baveći se prodajom zemljišta. ”U zadnjem desetljeću doveo sam nekoliko velikih investitora na područje nove industrijske zone u Zadru. Ja bih sa suradnicima od lokalnih vlasnika kupovao i okrupnjivao njihova zemljišta. Osnovao bih tvrtku, sklapao predugovore s vlasnicima zemlje, te istodobno tražio kupca tih tako okrupnjenih zemljišta. Kada bih pronašao kupca za takvo zemljište, tražio bih banku koja je sve to financirala, a potom bih prodao poslovne udjele tih tvrtki, na što se u Hrvatskoj ne plaća porez. Svi bi na koncu bili zadovoljni, jer nisam škrtario prilikom otkupljivanja sitnih građevinskih parcela koje bih okrupnjivao. Doveo sam u Zadar gotovo milijardu kuna investicija, a ti investitori otvorili su 500 radnih mjesta. Na koncu je i grad zahvaljujući mojim projektima zaradio 80 milijuna kuna komunalnih doprinosa. Zemljišta sam kupio od oko tisuću ljudi, kojima sam platio par stotina milijuna kuna”, kaže Sinovčić. Sinovčić tvrdi da je dio tog novca ulagao u nogomet, a dio u medije. Lokalne tiskane i elektroničke medije čiji je vlasnik namjerava preseliti u novu poslovnu zgradu, što bi mu, kako tvrdi, bila zadnja veća investicija. I zbog nje je nedavno bio kritiziran, jer je gradio bez potrebnih dozvola. On o tome kaže: ”Priznajem da sam malo prekoračio granice pripremnih radova, koje sam počeo nakon što sam ishodio pravomoćnu lokacijsku dozvolu, pa mi je inspekcija s pravom privremeno zabranila daljnje radove. Čekam potvrdu za glavni projekt, što se odužilo preko svake mjere. Tek neki dan dobio sam rješenje o tome, pa ću uplatiti u gradski proračun oko 2 milijuna kuna. Kada u tu zgradu preselim svoje medije i kada se završi privatizacija nogometnog kluba Zadar, stabilizirat ću se na duže vrijeme i dalje nastojati osigurati redovita primanja za svih 350 ljudi koliko radi u mojim tvrtkama.”

MEĐUTIM, PLANOVE o poslovnoj stabilizaciji nedavno mu je poremetila afera Offside, kada je UEFA inicirala veliku istragu oko namještanja utakmica u hrvatskom nogometnom prvenstvu. Nakon što su do nadležnih hrvatskih institucija dospjele informacije o mogućim namještanjima utakmica, Uskok i policija pokrenuli su akciju Offside u kojoj je na koncu uhićeno dvadesetak nogometaša i drugih sportskih djelatnika, među njima i nogometaš NK Zadra Jakov Surać, komu je Sinovčić nedavno pomogao otvoriti kafić. UEFA sumnja da su u namještanje utakmica bili uključeni i još neki drugi nogometaši zadarskog kluba, uključujući i Sinovčića. Međutim, te se sumnje zasad nisu uspjele dokazati, niti su pokrenuti bilo kakvi postupci. Surać je u međuvremenu pušten iz pritvora, a Sinovčić bio nakratko pritvoren u drugoj aferi zbog koje policija sve čvršće vjeruje da ima zagonetan utjecaj na lokalno pravosuđe. Ako je suditi po dosadašnjim zbivanjima, moguće Sinovčićeve neprimjerene veze sa pravosuđem dokazat će se još teže nego sumnje u devet kaznenih djela zbog kojih mu se već sudilo.

Komentari

Morate biti ulogirani da biste dodali komentar.