Dalibor Urukalovic/PIXSELL

Tajna bečke urote: Lažni dokument je Zagorčev

Objavljeno u Nacionalu br. 608, 2007-07-10

Nacional otkriva istinu o tajnom sastanku Saše Perkovića s Vladimirom Zagorcem: odbjegli general pokazao je lažni dokument o Sanaderovu zlatu predsjednikovu savjetniku

Nije istina da je na sastanku u SAS Radisson hotelu u Beču 25. svibnja Saša Perković, savjetnik za nacionalnu sigurnost predsjednika Stipe Mesića, pokazao odbjeglom generalu Vladimiru Zagorcu lažan dokument o navodnom “Sanaderovu zlatu”, nego je bilo obratno.
Zagorec je taj dokument, kojim je želio diskreditirati premijera Ivu Sanadera, pokazao Perkoviću, rekonstruirao je Nacional Zagorčevu veliku prijevaru. Vladimir Zagorec, odbjegli hrvatski general koji pokušava izbjeći izručenje u Hrvatsku, zapravo je ključna figura mnogo šire urote protiv hrvatskog državnog vrha koja je otpočela u Beču 25. svibnja, a svoju kulminaciju imala prošli tjedan, kada je u Hrvatskom listu objavljen falsifikat o navodnih 19 tona zlata koje kontrolira hrvatski premijer Sanader.

Nacional je u posljednjih nekoliko dana uspio rekonstruirati da je tu krivotvorinu na sastanku sa Sašom Perkovićem Vladimir Zagorec uručio i pokazao Perkoviću, te mu počeo objašnjavati što ona znači. Krivotvorinu mu je pokazao kao jedan od niza dokumenata kojima raspolaže, a s kojima je pokušao trgovati kako bi si olakšao pravnu situaciju. Istodobno je organizirao snimanje tog sastanka, kako bi na Zemaljskom sudu u Beču priložio tu snimku kao, po njemu, ključni dokaz da je njegov slučaj isključivo politički motiviran.

Nacional je iz dobro upućenih austrijskih krugova doznao da nije istina niti da je dio austrijske policije zadužen za državnu sigurnost i borbu protiv terorizma – dio austrijske policije koji se, među ostalim, bavi i obavještajnim poslovima, snimao razgovor Vladimira Zagorca i Saše Perkovića. Taj je dio austrijske policije za taj sastanak znao, vjerojatno su njihovi timovi nadgledali kako se sastanak razvija, ali nisu ga snimali. Utoliko se pokazuje da nije istina niti da je austrijska policija dala snimku tog sastanka Zagorcu.

Budući da su krugovi bliski Zagorcu prošlog tjedna i tu dezinformaciju plasirali u javnost, Zagorec je time doslovno razbjesnio i austrijsku policiju. U austrijskoj policiji sada su na njega jako ljuti jer ga smatraju odgovornim i za to što je hrvatski državni vrh, po njima posve bespotrebno, zaoštrio retoriku prema Austriji i njenoj ulozi u ovom slučaju. “Učinit ćemo sve da vrlo brzo očistimo ovo smeće”, rekao je za Nacional u ponedjeljak navečer upućeni sugovornik iz Austrije.

Činjenica da austrijska policija nije snimala taj sastanak dramatično otežava Zagorčev položaj. Snimku je mogao napraviti samo netko na temelju zahtjeva i instrukcija Vladimira Zagorca. Budući da je to učinio bez znanja Saše Perkovića, riječ je o neovlaštenom snimanju. Nacional je iz dobro upućenih austrijskih krugova doznao da će austrijska policija i službeno uskoro informirati glavnog državnog odvjetnika Mladena Bajića da oni nisu snimali taj sastanak. Bajić ih je to službeno upitao najvjerojatnije zato da kasnije optuži Zagorca i za neovlašteno snimanje. Pravnici s kojima je Nacional razgovarao tvrde da se radi o kaznenom djelu koje se goni po službenoj dužnosti. Ako Bajić naknadno optuži Zagorca i za neovlašteno snimanje, po svemu sudeći dodatne će mu pravne probleme privatnim tužbama stvoriti i Saša Perković.

Pravnici s kojima je Nacional razgovarao podsjećaju da neovlašteno snimljen razgovor ni u kom slučaju ne može biti prihvaćen kao dokaz u sudskom postupku, a upravo je na toj snimci Zagorec temeljio svoj optimizam vezan uz mogućnost da u Austriji dobije politički azil. Osim što je na sudu priložio neovlašteno snimljen sastanak, on je tu snimku i montirao, kako bi sud dodatno pokušao izmanipulirati. Razgovor Perkovića i Zagorca trajao je oko 4 sata. Snimka koju je dostavio sudu nešto je dulja od sat vremena. Iz toga je očito da je snimka montirana kako bi išla Zagorcu u prilog. Na snimci se vjerojatno neće vidjeti neki detalji tog sastanka koji bi mogli biti neugodni za Zagorca. Zagorec je na tom sastanku ispričao Perkoviću kako će on javno reći da ga je glavni državni odvjetnik Bajić tražio mito da odustane od njegova kaznenog progona, a ispričao je Perkoviću i niz drugih informacija čije bi objavljivanje za njega moglo biti neugodno.

Zbog činjenice da je Zagorec sastanak snimio neovlašteno i još tu snimku kratio kako mu je odgovaralo, snimka će najvjerojatnije biti isključena kao dokazni materijal iz predmeta. Nacional je iz dobro upućenih austrijskih pravosudnih krugova doznao da je sutkinja koja vodi taj slučaj u neformalnom razgovoru s nekim svojim bliskim kolegama ispričala da zbog tih razloga Zagorčeva snimka uopće neće utjecati na donošenje njene odluke o Zagorčevu izručenju Hrvatskoj.
Takav razvoj događaja baca posve novo svjetlo na Zagorčeve prošlotjedne manipulacije, koje su toliko eskalirale da se u polemiku oko tog slučaja izravno uključio i sam državni vrh.

Dva dana nakon ročišta na bečkom Zemaljskom sudu 27. lipnja, kada se doznalo za tajne pregovore između Saše Perkovića i Vladimira Zagorca, Zagorčev odvjetnik Zvonimir Hodak pustio je u optjecaj informaciju da je Perković Zagorcu pokazao dokument prema kojem je jednom visokom dužnosniku HDZ-a i Vlade tijekom 90-ih uplaćeno 10 milijuna dolara na račun na Djevičanskim Otocima. Hodak je ispričao da je Perković od Zagorca zatražio da mu potvrdi autentičnost tog dokumenta.
Samo nekoliko dana kasnije, prošlog tjedna, Hrvatski list objavio je da je Saša Perković Zagorcu dao na uvid dokument o Sanaderovu zlatu. Obje te informacije zapravo su klasična podvala obavještajnog podzemlja i zamjena teza s ciljem da se posvađa i oblati kompletan državni vrh, te da se pokuša kompromitirati borba protiv korupcije i organiziranog kriminala.

Krivotvorina koju je Zagorec pokazao Perkoviću objavljena je u lokalnim zadarskim novinama poznatim po rigidno desnim stajalištima, a u njima veliki utjecaj ima Markica Rebić, bivši čelnik Sigurnosno informativne službe (SIS). Rebića smatraju dijelom obavještajnog podzemlja, čiji se pripadnici nikako ne mogu pomiriti s gubitkom pozicija koje su uživali u vrijeme Tuđmanove vladavine Hrvatskom. Rebić je iskusni obavještajni manipulator i autor niza prvorazrednih podvala i skandala. Primjerice, zbog objavljivanja identiteta jednog zaštićenog svjedoka upravo u Hrvatskom listu, Haaški sud kaznio je njega i Ivicu Marijačića s po 15 tisuća eura.

Nacional je od krugova bliskih Rebiću doznao da on i Zagorec posredno komuniciraju, te da je objava falsifikata bila pomno organizirana i tempirana akcija. Međutim, akcija je izazvala suprotan efekt, a kasnije je čak i Zagorec putem svog odvjetnika poručio kako misli da je dokument koji je objavljen falsifikat. Taj grubi pokušaj manipulacije ujedinio je državni vrh u javnom deklariranju protiv korupcije i organiziranog kriminala. Zagorca taj dokument uopće nije ni zanimao. Njemu je bilo u interesu pokušati u Austriji, pred Zemaljskim sudom u Beču, samo stvoriti dojam da je u njegov slučaj umiješana politika, pa je stoga namamio predsjednikova savjetnika za nacionalnu sigurnost na sastanak u Beč.

Objavljujući taj falsifikat, Hrvatski list optužio je de facto premijera Sanadera da je 2003. u Bank Leu na Djevičanskim Otocima pohranio 19 tona zlata, a predsjednika Mesića da je preko svog savjetnika za nacionalnu sigurnost Perkovića tražio od Zagorca da potvrdi autentičnost tog dokumenta. Objavljivanje tog falsifikata izazvalo je žestoke reakcije i premijera Sanadera i predsjednika Mesića. Ubrzo su stigle i službene potvrde da je riječ o falsifikatu. Švicarska banka Clariden Leu potvrdila je da je dokument o navodnom Sanaderovu zlatu falsifikat.

Rekonstruirajući o kakvoj se krivotvorini zapravo radi, Nacional je doznao da predsjednik Mesić već pet godina zna za postojanje tog falsifikata, kao i da je upravo on odigrao ključnu ulogu u tomu da se taj dokument ne objavljuje uoči izbora 2003., kada se njime željelo kompromitirati HDZ.

Predsjednik Mesić doznao je za postojanje tog falsifikata od Zdravka Folnegovića. Taj samozvani biznismen iz Švicarske, ustvari običan prevarant, najvjerojatnije tijekom 2002. uspio je doći do Ureda predsjednika i preko Stipe Mesića doći u poziciju da ponudi Državnom odvjetništvu svoje usluge u traženju opljačkanog novca za obranu Hrvatske. U Folnegovićevoj režiji iskonstruirano je nekoliko velikih, lažnih skandala, koji su policiji i pravosuđu mogli nanijeti golemu štetu. Folnegović je novinarima još 2000. pokušao dostaviti kopiju računa na koji je Ivić Pašalić navodno primio 12 milijuna maraka od jedne duhanske tvrtke, ali se pokazalo da je taj dokument falsifikat.

Prevario je Pašalićeva tasta Ivana Pleseca, a na temelju njegova lažnog svjedočenja Dragan Dobošević više je mjeseci proveo u pritvoru na zahtjev bivšeg glavnog državnog odvjetnika Radovana Ortynskog zbog sumnji da je sudjelovao u krijumčarenju droge iz Turske. Folnegović je uspio prevariti i više poduzetnika, a veliku štetu prouzročio je i čelniku Dinersa Žarku Kraljeviću. Tek naknadno u Hrvatskoj se doznalo da je Folnegović 1987. u Njemačkoj bio optužen za sudjelovanje u pljački i ubojstvu 91-godišnje starice Charlotte Kissner. Ušao je u njen stan, predstavljajući se kao vodoinstalater, a onda ju je, zajedno s kompanjonom Tvrtkom Vijačkićem, svezao ljepljivom vrpcom te oteo dvije štedne knjižice, vrijednosne papire i 300 maraka. Starica je nešto kasnije umrla u bolnici, a Folnegović je zbog toga nekoliko godina proveo u njemačkom zatvoru.

Unatoč tomu Folnegović je nakon 2000. uspio doći do državnog odvjetnika, policijskih šefova, pa čak i do Ureda predsjednika. Svagdje se pojavljivao kao čovjek koji zna sve državne tajne, političke i financijske urote na najvišim razinama. Tako se pojavio i u Uredu predsjednika Mesića, koji ga je saslušao i uputio Državnom odvjetništvu da provjeri istinitost njegovih tvrdnji i “informacija” koje je Mesiću ispričao o iznošenju novca iz Hrvatske. Među ostalim, Folnegović je Mesiću tada ispričao i priču o famoznom zlatu namijenjenom Ivi Sanaderu i HDZ-u, koji je krajem travnja 2002. uspio preuzeti vodstvo nad HDZ-om, slomivši Ivića Pašalića. Folnegović je tada tvrdio da 19 tona zlatnih poluga koje je Sanader navodno pohranio na Djevičanskim Otocima zapravo potječe iz Argentine, te da treba poslužiti Sanaderu i HDZ-u za ponovno osvajanje vlasti u Hrvatskoj. Folnegović je operirao s nekoliko različitih verzija tih krivotvorina, jer je mijenjao datume kada je dokument navodno sastavljen. Te promjene datuma na dokumentu pravdao je navodnim tranšama zlatnih poluga, koje su postupno dolazile na račun na Djevičanskim Otocima.

Nedugo nakon sastanka s predsjednikom Mesićem, u proljeće 2002., Zdravko Folnegović pojavio se u Švicarskoj i ondje pokušavao doći do potvrde autentičnosti dokumenta koji je prošli tjedan objavljen u Hrvatskom listu. Folnegović je u Švicarskoj kontaktirao s jednom osobom za koju je pretpostavio da ima dobre kontakte u tamošnjim bankarskim krugovima. Ondje su se i sastali. Folnegović se na sastanku pojavio s još nekoliko osoba koje je svom sugovorniku predstavio kao državljane Švicarske i Njemačke. Kako bi uvjerio svog sugovornika da u njega povjerenje ima najviši državni vrh, Folnegović mu je pokazao dokument za koji je tvrdio da je ovlaštenje Državnog odvjetništva da istražuje gdje je završio opljačkani novac za obranu Hrvatske. Potom je sugovorniku pustio i snimljeni telefonski razgovor s predsjednikom Mesićem, tijekom kojega ga je Mesić pitao kako napreduje njegov rad, te ima li kakvih pomaka. Folnegović je u tom razgovoru Mesiću rekao da su se pojavili problemi, ali da on radi na tom slučaju te se nada dobrim rezultatima.

Folnegović je od svog sugovornika u Švicarskoj tražio da putem svojih veza u švicarskim bankama osigura potvrdu autentičnosti tog dokumenta. Kada je Folnegović pokazao sporni dokument svom sugovorniku u Švicarskoj, on je odmah shvatio da dokument nije autentičan. Kako bi se u to i dodatno uvjerio, uspio je prepisati broj navodnog Sanaderova bankovnog računa. Nekoliko dana kasnije, taj je čovjek uspio od svog prijatelja bankara u Švicarskoj dobiti potvrdu da se ne radi o autentičnom broju računa. Taj je Folnegovićev sugovornik također prije pet godina kontaktirao s predsjednikom Mesićem. Ta je osoba ispričala Mesiću da se radi o očitom falsifikatu, te da je osoba koja istražuje te račune u najmanju ruku neozbiljna. Folnegović je toj osobi pokazao još jedan račun na koji je navodno Sanader primio 49 milijuna dolara. Taj se dokument pokazao tek kao nešto kvalitetnije sastavljena krivotvorina, a moguće je da će ovih dana također biti objavljen.

Folnegović je bio u kontaktu s tom osobom u Švicarskoj, a ona se s njim pristajala sastajati isključivo kako bi doznala što taj prevarant smjera. U više navrata ta je osoba Folnegovića upozoravala da se radi o falsifikatu. Folnegović je tvrdio suprotno, govoreći kako je dokument ovjerio javni bilježnik. Međutim, nije znao objasniti zašto nije mogao pribaviti i potvrdu banke da je riječ o originalu. Tijekom tih razgovora Folnegović je toj osobi ispričao kako se on u međuvremenu dobro povezao s tadašnjim ravnateljem policije Rankom Ostojićem. Ostojić je u to vrijeme vodio tajnu istragu pod kodnim nazivom Magla, kojom je pokušao doznati nešto više o organiziranom kriminalu u Hrvatskoj. Okružio se isluženim špijunima i manipulatorima i kompromitiranim policajcima, djelovao jednim dijelom posve suprotno zakonu i nezakonito trošio proračunski novac. Ako je točno da je Folnegović izravno surađivao i s tajnom grupom Ranka Ostojića, onda se on savršeno uklopio u Ostojićevo okruženje. Folnegović je sugovorniku tada ispričao da je Ostojić 2003. tražio da se taj dokument objavi. Iako nije bilo potvrde o njegovoj autentičnosti, Ostojić je navodno vjerovao da bi taj dokument mogao koristiti SDP-u uoči parlamentarnih izbora. Međutim, predsjednik Mesić odigrao je ključnu ulogu u tomu da se spriječi objava tog dokumenta. Ako Mesić prije četiri godine nije dopustio da se taj falsifikat objavi, nije jasno zašto bi četiri godine kasnije upravo Vladimiru Zagorcu putem svog izaslanika davao na uvid takav papir.

S Rothaichnerom na balu

Josef Rothaichner, zasad ključni svjedok Zagorčeve obrane u aferi dragulji, vrlo je blizak s Vladimirom Zagorcem i s njim se druži u slobodno vrijeme. Njih dvojica zajedno su ove godine boravili na čuvenom bečkom Opernballu, koji se održava svakog zadnjeg četvrtka u veljači. Ta okolnost baca novo svjetlo na Rothaichnerovu ulogu koju je on imao u Zagorčevu slučaju jer pokazuje da su njih dvojica bliski, te da je Rothaichner možda zbog želje da zaštiti prijatelja imao razloga lagati o aferi dragulji. Zagorec je onamo došao sa suprugom Klarisom, a Rothaichner se pojavio u društvu mlađe ženske osobe. Zagorčeva supruga Klarisa bila je odjevena u zlatnu haljinu. Uz haljinu je imala i diskretnu zlatnu torbicu, kao i decentnu, ali skupocjenu zlatnu ogrlicu. Te večeri nije nosila naušnice, a valovitu kosu imala je svezanu u punđu. Rothaichnerova pratilja bila je odjevena u svijetloplavu haljinu. Muškarci su bili odjeveni u smokinge s bijelim leptir-mašnama. Rothaichner, koji je hrvatskoj javnosti poznat samo s fotografija iz ranih 90-ih, kada je imao bradu, te je večeri bio uredno obrijan i počešljan. U društvu Zagorca i Rothaichnera te su večeri bili i bankari koji se brinu o Zagorčevu novcu u Lihtenštajnu i Luksemburgu. Navodno je trošak ulaznica za sve njih pokrio Vladimir Zagorec.

Sastanak u Beču

Austrijska policija nije snimala sastanak predsjednikova savjetnika Saše Perkovića i Vladimira Zagorca, doznao je Nacional iz dobro obavještenih izvora u Austriji. Stoga austrijska policija nije ni mogla dati snimku Zagorčevoj obrani. Vjerojatnija je varijanta da je Zagorec sam organizirao snimanje, a tada se snimka neće moći upotrijebiti kao dokaz na sudu.

Varalica Zdravko Folnegović

Zdravko Folnegović predstavljao se nakon 2000. po Hrvatskoj kao poduzetnik upućen u razne državne i druge tajne. Pokušao je plasirati u javnost nekoliko falsifikata, među ostalim još 2002. ovaj u kojem se optužuje Sanadera da je položio 19 tona zlata na Djevičanske Otoke. Uspio je prevariti nekoliko poduzetnika, a veliku je štetu nanio Žarku Kraljeviću iz Dinersa. Pokušao je novinama podmetnuti i falsifikat o uplati 12 milijuna DEM Iviću Pašaliću od jedne duhanske tvrtke. Tek se kasnije u Hrvatskoj doznalo da je Folnegović u Njemačkoj služio zatvorsku kaznu zbog sudjelovanja u pljački i ubojstvu 91-godišnje starice.

Komentiraj