‘Svojim stripom ukazala sam na njemačku šutnju o Holokaustu’

Grafički roman ‘Irmina’ upravo objavljen i u Hrvatskoj, autorica Barbara Yelin temeljila je na životu svoje bake. Ona je, kao i tisuće Nijemaca tijekom Trećeg Reicha, pasivno promatrala što se događa. A pred njihovim očima događao se Holokaust

Sredinom 1930-ih ambiciozna Njemica Irmina, djevojka sa stavom i idealima, seli se u London. Ondje upoznaje Howarda s Barbadosa, jednog od prvih crnih studenata na Oxfordu, i između njih rađa se ljubav. Ta veza naglo se prekida kad se Irmina mora vratiti Hitlerovu Njemačku. Ondje pronalazi posao u Ministarstvu rata i nada se povratku u Englesku. No pisma koja šalje Howardu vraćaju joj se i Irmina se naposljetku udaje za Hansa, simpatizera nacizma. Oboje šutke prihvaćaju nacistički režim… Tako se zapliće radnja grafičkog romana “Irmina”, autorice Barbare Yelin. Utemeljen na biografiji njezine bake, roman govori o mladoj ženi i njezinoj postupnoj kapitulaciji pred nacističkom ideologijom. U “Irmini”, višestruko nagrađivanom i hvaljenom grafičkom romanu koji dočarava atmosferu predratne i ratne Njemačke, Barbara Yelin istražuje kako je i zašto Irmina, nekad hrabra kršiteljica pravila, potiho prihvatila nacizam. To otvara uznemirujuća i bolna pitanja o ulozi običnih ljudi u zločinačkim režimima, njihovu izboru i sudioništvu: koliko su znali i zašto su ignorirali? Što je uzrokovalo takav obrat u Irmininu načinu razmišljanja? Je li znala koga podržava i je li to bio njezin svjestan izbor? “Irmina” je zato važan grafički roman i podsjetnik na sve opasnosti, nekada i danas, takvog izbora, šutnje i pasivnosti.

Barbara Yelin rođena je u Münchenu 1977. godine. Završila je studij primijenjenih umjetnosti na Sveučilištu u Hamburgu. Kao autorica stripa najprije je počela djelovati u Francuskoj. U domovini je postala poznata 2010. godine, nakon objavljivanja grafičkog romana “Gift”. Njezin grafički roman “Irmina” objavljen je 2014. istodobno u Francuskoj i Njemačkoj, uz mnoge pohvale i nagrade, među kojima su Bavarska nagrada za književno ostvarenje 2015. godine i nagrada PENG za najbolji njemački grafički roman. U suradnji s piscem Thomasom von Steinaeckerom 2017. godine objavila je grafički roman “Der Sommer ihres Lebens” koji je privukao veliku pozornost čitatelja i publike tankoćutnim prikazom života u staračkom domu. Barbara Yelin 2016. godine, na Međunarodnom salonu stripa u Erlangenu, proglašena je najboljom strip-umjetnicom njemačkoga govornog područja. Osim što radi kao ilustratorica i strip-crtačica, Barbara Yelin vodi i radionice stripa posvuda u svijetu. Živi u Münchenu.

U “Irmini” Barbara Yelin piše o hrabroj ženi, ponekad neustrašivoj, koja ipak ne uspijeva izići iz svoje zone komfora, ostaje u Njemačkoj tijekom Trećeg Reicha, s pogledom u stranu i bez razmišljanja o tome što se oko nje događa. Autorica opisuje Irminine susjede Židove, koje ona uljudno pozdravlja iako zna da im se događaju strahote i da ih drugog dana možda neće vidjeti na tržnici ili u trgovini. Barbara Yelin kaže da je njezin grafički roman temeljen na povijesnom istraživanju, ali i na biografskim izvorima koje je pronašla u kutiji na tavanu:

“Bila su ondje pisma, dnevnici i dokumenti, kao i fotografije. Ta je kutija, kao i još neke stvari, pripadala mojoj baki koja je umrla godinama prije toga. Svi ti materijali govorili su mi puno toga, o dijelovima njezina života o kojima nisam ništa znala. Počela sam razmišljati o tome kako se žena poput nje mogla do te mjere promijeniti, izdajući svoja prethodna vjerovanja i nade.”

‘U njemačkom društvu bio je ukorijenjen antisemitizam, što su nacisti upotrijebili kao pogonsko gorivo. Mnogi su se pravili da ne znaju što se događa da bi zaradili’, kaže autorica

Zašto je ovu temu odabrala raditi baš u obliku grafičkog romana, stripa?

“Naracija uz crtež moj je oblik ekspresije. Nisam mogla zamisliti nijedan drugi oblik pričanja te priče. Osim toga, mislim da su u slučaju romana ‘Irmina’ slike odnosno crteži prilično moćni u prikazivanju kompleksnih stvari i atmosfere – tišine, ignoriranja, zatvaranja u sebe… U prikazivanju mnogih neizrečenih i zatomljenih stvari. Prazan govorni balon može izreći mnogo više od punog, ponekad. Proces stvaranja ‘Irmine’ trajao je oko tri godine: istraživanje, skice te konačni crteži. Za mene, crtanje je također dio učenja o raznim stvarima. Pokušavam ih pronaći olovkom, skicirati i učiniti ih vidljivima, pronaći stvari koje prije nisam vidjela”, rekla je Barbara Yelin.

Glavni lik Irmina utemeljen je na autoričinoj baki; njezinu biografiju umnogome je slijedila, a morala je nešto i dodati, pogotovo o stvarima o kojima ništa nije znala nakon što je baka umrla i koje su ostale misterij. Kao što je Barbari Yelin teško bilo shvatiti zašto njezina baka nije učinila ništa da bi se oduprla nacističkom režimu, tako se i svaki čitatelj “Irmine” zapita istu stvar – kako je to moguće? Barbara Yelin objasnila je da Nijemci danas jako puno razgovaraju, čitaju i uče o svemu što se događalo tijekom Trećeg Reicha i Hitlerove vladavine: “Tu zapravo nema nekog općenitog odgovora. U svom slučaju, rekla bih da iz škole nosim dobru povijesnu naobrazbu o Holokaustu i svemu što se događalo. I neprestano čitam i gledam razne filmove i dokumentarce o Nacionalsocijalističkoj stranci i o Holokaustu. Ali isto tako znam da neke generacije prije mene, kao i one danas, u školi često ne nauče dovoljno ili čak ništa o povijesti nacizma i Holokaustu. Međutim, istraživanja o Holokaustu i dalje traju, a ne zanimaju nas samo izravni počinitelji, već i brojno njemačko stanovništvo koje ne samo što je skretalo pogled od svega što se oko njih događalo, već su i ciljano zarađivali od progona Židova i ostalih.”

Njemačka kancelarka Angela Merkel nedavno je tijekom svog posjeta poljskom Auschwitzu, najgorem nacističkom koncentracijskom logoru, govorila upravo o ulozi njemačkog naroda u Drugom svjetskom ratu. Izričito je istaknula da je Auschwitz bio sastavni dio Trećeg Reicha, da je bio koncentracijski logor i da su tu ubijeni milijuni Židova, Roma i drugih ljudi. I Barbara Yelin smatra iznimno važnim te stvari bez prestanka ponavljati:

“Strašno je važno neprestano o tome učiti, znati što se događalo, što je Holokaust, tko ga je počinio i zašto. Važno je znati da je ubijeno šest milijuna Židova i ostalih, važno je to ne zaboraviti. Moja generacija nije odgovorna za ono što se događalo u prošlosti, ali je apsolutno odgovorna za to da se to nikad ne ponovi. Kad su Nijemci u pitanju, oko Drugog svjetskog rata i naše uloge u njemu ima svakakvih mišljenja. Postoje refleksije, svjesnost o svemu i učenje – to je izraženo kod mnogih ljudi u Njemačkoj – ali postoje isto tako i negiranje i iznimno snažni pokreti neonacista zbog kojih smo svjesni toga da mnogi još trebaju jako puno učiti o povijesti vlastite zemlje.”

Kako se ona sama osjeća zbog činjenice da su mnogi Nijemci, poput njezine bake, gledali u stranu i ignorirali činjenicu da su njihovi susjedi i prijatelji ubijani, zatvarani, ostavljeni bez ičega? Jesu li to radili bez razmišljanja, jer nisu željeli izići iz svoje zone komfora, jesu li bili šokirani svojom bespomoćnošću ili, pak, nisu znali što se događa, kako su nakon rata mnogi govorili?

“Zbog toga se osjećam grozno. Nema riječi kojima bih to opisala. Pokušala sam analizirati taj proces gledanja u stranu tijekom rada na ‘Irmini’. To je proces malih koraka, nekih svjesnih, nekih i ne. Ali ipak, to je nešto što zaista nikad neću moći razumjeti. O razlozima ne mogu nagađati, nema nekog općenitog odgovora ni objašnjenja zašto se to događalo. Činjenica jest da je u njemačkom društvu dugi niz godina bio duboko ukorijenjen antisemitizam, što su nacisti upotrijebili kao pogonsko gorivo. Isto tako, mnogi su se pravili da ne znaju što se događa da bi dobro zaradili na tuđoj nevolji, a mnogima je jednostavno bilo lakše pogledati ustranu nego suočiti se s onime što se događa. U društvu je bilo puno mržnje. Bilo je negiranja. A bilo je i straha, jer bi bilo kakav otpor režim žestoko kaznio. Naravno, lako je danas reći da bismo mi postupili drugačije ili bolje, da bismo pružili otpor. Moramo učiti na pogreškama i biti savršeno svjesni svega, zbog budućnosti.”

Osim o Irmini, Barbara Yelin pisala je o Howardu, prvom crnom studentu na Oxfordu. Pojasnila je zašto joj je bilo važno istaknuti i taj segment tadašnjeg društva:

“Knjiga dotiče mnoge aspekte povijesti 20. stoljeća. Howard je živio u vrlo teško vrijeme, u Engleskoj 1930-ih. Porijeklom iz britanske kolonije Barbadosa, kao crnac je na Oxfordu sasvim sigurno bio žrtva rasizma. To dotiče važan aspekt moje knjige: Irmina nije naučila samo kako je to biti isključen iz mnogih svakodnevnih stvari – jer je žena i strankinja u Engleskoj – već je shvatila i da je njezin prijatelj Howard diskriminiran u Engleskoj. Ali kad se vratila u Njemačku, ni njezino ni njegovo iskustvo nisu je spriječili u tome da se pretvori u nekog s druge strane, da se pretvori u većinu koja okreće glavu i ignorira progon drugih ljudi.”

‘U Njemačkoj je prisutno negiranje Holokausta, a postoje i snažni pokreti neonacista zbog kojih smo svjesni da mnogi još trebaju puno učiti o povijesti vlastite zemlje’, kaže Barbara Yelin

Može li se u današnjoj Njemačkoj pojaviti “novi Hitler”? Autorica nije baš optimistična:

“U ovom trenutku u Njemačkoj jačaju opasni pokreti ekstremno desnog krila i za njih glasa nemali broj ljudi. Ali smatram da ne samo demokracija može pomoći, već i da je većina našeg društva dovoljno snažna da se odupre opasnosti. Ali treba mnogo truda i svjesnosti – ignoriranje ili neznanje ne mogu biti rješenje. Ono što je najvažnije o Hitleru i njegovoj ružnoj ostavštini jest učiti i učiti o Auschwitzu i drugim koncentracijskim logorima i svemu što se ondje događalo.”

Inače, otpor njemačkog naroda nacističkom režimu i Adolfu Hitleru, predsjedniku Nacionalsocijalističke stranke i jednom od najvećih zločinaca, koji je zbog svoje zadojenosti idejom o arijevskoj rasi kao najuzvišenijoj pokušao pokoriti cijelu Europu, bila je zapravo djelo individualaca i manjih grupa koje su djelovale u Njemačkoj od 1933. do 1945. Uglavnom su pokušavale organizirati atentate na Hitlera, ali pravi veliki otpor kakav je, primjerice, postojao u Jugoslaviji gdje su partizani stvorili iznimno jak pokret otpora, ili u Francuskoj i Poljskoj, u Njemačkoj nije postojao. Njemački otpor nacizmu predstavljale su male, izolirane skupine koje nisu uspjele mobilizirati političku opoziciju. Osim napada na naciste, uključujući Hitlera, ili sabotaža, jedina učinkovita strategija bila je uvjeriti vođe Wehrmachta (njemačkih oružanih snaga) da organiziraju državni udar, za što je okidač trebao biti pokušaj atentata na Hitlera 1944. godine.

Otprilike 77.000 njemačkih građana ubijeno je zbog pružanja otpora nacističkom režimu. Mnogi od njih bili su zaposlenici državne uprave, vojske i javnih ustanova, a te pozicije omogućavale su im lakši pristup informacijama pa su se lakše mogli uključiti u grupe koje su pružale otpor. No ta brojka zapravo je vrlo mala kad se zna da je Treći Reich imao oko 90 milijuna stanovnika, a još je manja ako se zna da je u tu brojku uključeno nenjemačko stanovništvo kao što su pripadnici poljske manjine. Otpor nacističkom režimu zbog toga neki povjesničari nazivaju otporom bez ljudi.

Idući projekt Barbare Yelin još je jedna potvrda njene posvećenosti toj tematici. Kako je otkrila, priprema biografiju žene koja je preživjela Holokaust, danas mudre 83-godišnje dame koja je imala pet godina kad su je 1943. godine deportirali u koncentracijski logor.

“Sjećanja i uspomene ljudi poput nje, traume i boli koje su pretrpjeli tijekom života, neka su od najtužnijih iskustava o kojima sam imala priliku slušati. A moja junakinja zaista je jedna od najsnažnijih žena koje sam upoznala.”

Komentiraj