Nenad Marjanović, kojega mnogi poznaju i kao Dr. Frica, člana pulske punk rock grupe KUD Idijoti, uskoro objavljuje knjigu sa zapisima iz izolacije, svojevrsnu kroniku života uslijed pandemije koronavirusa. Pod naslovom “Topnički dnevnici – PUNK (Pula nakon korone)” u prodaji će se pojaviti sredinom lipnja. Dr. Fric odnosno Nenad Marjanović početkom 2019. objavio je knjigu “Život s (KUD) Idijotima”, koja je ubrzo postala regionalni hit zahvaljujući popularnosti i utjecaju pulske grupe na kompletnu regionalnu punk rock scenu. Kao i prethodnu, knjigu će objaviti nakladnička kuća UN (Ujedinjeni nakladnici) u vlasništvu njegova kolege iz benda Diega Bosusca Ptice. Na 250 stranica Marjanović je odlučio zapisati sve što se posljednjih mjeseci događalo u njegovu životu, s kritičkim osvrtom na aktualne političke, sportske i društvene događaje, i to iz vrlo prozaičnog razloga – neočekivanog viška vremena koji ga je zatekao u izolaciji. Zanimljivo je da je knjigu napisao zapisujući svoje misli u mobitel, o čemu je rekao:

“Da, knjigu sam kompletnu napisao na mobitelu. Jednostavno mi je bilo komotnije ležati po svim mogućim ležajima po kući, sjediti u dvorištu kod punice i punca, kod brata na terasi, pijuckati vino i pisati. Pisao sam sve u Messenger i onda sve sam sebi poslao. Kasnije sam to prebacivao u računalo. Nisam još čuo da je netko to već napravio. Možda sam prvi na svijetu koji je napisao knjigu na mobitelu.”

Marjanović je već objavio knjige “Ukrudbene pojebnice”, “Vražja makina” i spomenutu “Život s (KUD) Idijotima”, kao i niz tekstova u Glasu Istre, Vremenu zabave, a ponajprije u istarskom Regional Expressu za koji piše posljednjih godina.

Da ne ispadne suhoparno i dosadno, pozvao je da mu se vlastitim zapisima iz izolacije pridruže prijatelji, koji su se rado odazvali:

“Želio sam vidjeti kako njihovi mozgovi funkcioniraju kad imaju višak vremena. Strašno sam puno genijalnih postova čitao po Facebooku i zamislio sam da od njih dobijem barem dio onoga što su objavljivali. ‘Dnevnik’ je pokrenut zbog viška vremena, ne zbog praćenja onoga što se događa u izolaciji ili kako se već zvalo to naše lunjanje po stanovima. Dobio sam što sam tražio, od svakoga onaj dio njegove osobnosti koji znam da posjeduje.”

Tako su u knjizi i zapisi iz izolacije beogradskog novinara Vladimira Stakića, Ognjena Tvrtkovića iz Sarajeva, koji živi u Londonu, beogradskog sportskog novinara Željka Čačije, znanstvenika Nikole Biliškova, riječkog novinara Ernesta Marinkovića te hrvatskog filmskog redatelja Predraga Ličine koji se druži s Marjanovićem još od sredine 90-ih godina.

“Iznenadio me Fricov poziv. Ne zato što me Fric zvao da sudjelujem u knjizi, nego zato što je napisao novu knjigu, a prethodna je jučer izašla iz tiskare”, rekao je Ličina. O svojim je zapisima rekao:

“Prekomjerno granatiranje covida-19 dovelo me je u situaciju da sam se od ničim izazvane agresije na slobodnog i neovisnog mene, branio zapisivanjem ideja za filmove koje nikad neću snimiti. Ili možda hoću…”

Tako se u knjizi “Topnički dnevnici”, između ostalih zapisa, može naći njegov scenarij nadahnut histerijom s toaletnim papirom.

“To ludilo me inspiriralo na priču s jakim elementima teorije zavjere. U središtu tog povijesnog akcijskog spektakla je radikalna islamistička teroristička organizacija iz Somalije koja ubacuje koronavirus u Kinu. Ideja je terorista da se bolest preko Kine proširi u Europu i obje Amerike, nakon čega će kršćanski svijet biti prisiljen prihvatiti islam. Naime, teroristi računaju da će tijekom pandemije biti potrošena cjelokupna svjetska rezerva toaletnog papira pa će kršćani promijeniti vjeru kako bi imali opravdanje za novonastalu situaciju poslije sranja. Taj opak i zao plan u posljednjem trenutku prozre Željka Markić i sa svojom antiterorističkom skupinom ujaše na konjima u Mogadišu pod parolom ‘Deseti križarski rat’. Nakon krvave i najskuplje snimljene scene bitke u povijesti filma, Željka i križari izvojevaju pobjedu i kršćanski svijet biva spašen.”

Za one koji ne znaju, Ličina je prošle godine snimio igranu horor komediju “Posljednji Srbin u Hrvatskoj” koja je obišla festivale širom svijeta. Vlastiti život u izolaciji ukratko je opisao u formi filmskog osvrta:

“U početku sam imao pozitivno mišljenje o onome što nas je pogodilo jer sam ljubitelj apokaliptičnih znanstveno-fantastičnih filmova. Međutim, ubrzo je nastupilo razočaranje jer se cijela stvar pretvorila u dosadan europski crno-bijeli art-house film u kojem glavni lik, u beskrajno dugačkim kadrovima, sjedi pokraj prozora i zabrinuto puši.”

Marjanović je knjigu nazvao “Topnički dnevnici” iz čiste zezancije: “Dok se svaki dan pisalo i govorilo o ‘Topničkim dnevnicima’ i dok su stalno bili tema televizijskih emisija, odlučio sam – pa dobro, ako vam je to toliko bitno štivo, ja ću svoju knjigu tako nazvati i poslati je kamo treba. Mislim da svi znaju da se radi o misterioznom dokumentu koji je Haag tražio od Hrvatske.”

U samom uvodu Marjanović je napisao da knjigu posvećuje “svim uljanikovcima”:

“Knjigu posvećujem svim pomalo zaboravljenim uljanikovcima koji su ostavili svoje zdravlje na pulskim navozima i koji su preživjeli sve države koje su nastajale i nestajale osim ove aktualne. Kako, zašto, nije ni bitno, važno je da Uljanik trenutno ne postoji i da je žrtva prekomjernog ‘kapitalističkog’ neselektivnog granatiranja civilno gospodarskog sektora. Gašenjem Uljanika mijenja se Pula, više nikada neće biti ono što je bila, ali ostat će sjećanje. Hrvatska je učinila sve da ne učini ništa i svali sve na lokalnu vlast, čisto politikantstvo, a sada kada počinjem pisati ‘Topničke dnevnike’ zbog pandemije covida-19 ugrožen je i turizam. Vjerujem da će bar zbog toga pulske dizalice postati spomenik domaćoj gluposti i nedostatku ekonomske vizije.”

Za Nacional je o tome još rekao:

“Uljanik su veće svi zaboravili, nema ga, nije tema niti će ga više itko spominjati. Ja nisam uljanikovac ali sam tužan zbog njega, zbog sudbine brojnih ljudi. To je moj grad, moje odrastanje, moj sin igra za klub koji se zove Uljanik, vezan sam za sve što je vezano za Pulu. A sada kada nemamo pojma što će biti s turizmom, možemo samo žaliti što nismo ništa od industrije sačuvali.”

Zapisi u njegovoj novoj knjizi djeluju kao struja svijesti – osim na izolaciju osvrnuo se na HDZ, nogomet, egzistenciju, Crkvu, povijest itd.

“Zanimalo me kamo mi mozak odlazi. Pratio sam izvještaje svih stožera, nešto i poslovno jer radim kao novinar u Regional Expressu, ali sam želio baciti sve na papir: asocijacije, sjećanja, utjecaje, politiku itd. Puno je tu sjećanja, no ipak mislim da sam dobro složio taj kaos u glavi. Ima tu svega. Sada na kraju vidim da se dosta bavim Crkvom, nacionalizmima i politikom”, rekao je Marjanović. Tako, između ostalog, u knjizi piše: “Paralelno s ovom virusnom psihozom održavani su i unutarstranački izbori u HDZ-u. Nažalost, tu pošast ne uspijevamo suzbiti, makar u svojoj glavi stvorili najveću moguću karantenu. HDZ je već sada bitniji od komunista i njihova vladanja u “tamnici naroda”. Gotovo da su i duže na vlasti iako su mnogi spremni tvrditi da se radi o proizvodu nastalom ispod istog nakovnja, da su to oni isti ljudi koji su vladali i u onom sustavu. Pa da i nisu baš ti isti ljudi, taj nesretni mentalni sklop je ono što ih čini istima i, nažalost, neuništivima poput tvrdokornih mrlja ili pak bolničkih bakterija. Ne možeš ih se nikako riješiti. Ujedinjeni u podjeli plijena i međusobnom ‘čuvanju leđa’, oni su tako i dalje tu. Ne daju se, nesmetano vladaju, besramno haraju i varaju, vedre i oblače. Ljudi su manično kupovali toaletni papir, spremali se za sranje koje predstoji, a HDZ je vodio svoju veliku unutarstranačku bitku.”

Posebno je u knjizi istaknuo da Crkvu i povijest smatra najvećim svjetskim prevarama:

“Više sam puta napisao, izjavio i polemizirao u društvu da su povijest i Crkva za mene dvije najveće svjetske prijevare. Crkvu drže, održavaju i veličaju licemjeri, a povijest pišu pobjednici i mahom se mijenja već nakon stotinjak kilometara. Negdje u sto metara mijenja se ‘istina’, agresija postaje obrana, a obrana agresija, tako da sva carstva, sve bitke, sve kraljevske dvore, sve ratove, sve Rimljane, Mlečane i arheološke iskopine – nabijem na k…. !”

Zašto je toliko ljut na Crkvu i povijesnu znanost?

“Povijest uvijek pišu pobjednici, a ne tako davno bili smo svjedoci povijesnih događanja koja se mijenjaju u stotinjak kilometara. U Hrvatskoj tvrde da se ratovalo u Hrvatskoj i da je na nju izvršena agresija. Sto metara dalje, prođeš dvije policije i dvije carine, kažu: ‘Je, ratovalo se u Hrvatskoj, ali u krajevima u kojima su Srbi autohtono stanovništvo.’ Povijest? Zašto bih u nju vjerovao? Kako ljudi objašnjavaju to što smo, po priopćenju Vlade koje je izašlo prije nekoliko dana, iz Drugog svjetskog rata izašli kao pobjednici, a prvog predsjednika dobili tek u svibnju 1990.? Može li mi to netko jednostavno objasniti? Crkva? U što ona vjeruje? A nije se javila dok onaj svećenik iznad Splita nije rekao što zapravo misle. Ima Crkve u mojoj knjizi više nego u Glasu Koncila”, objasnio je.

Dio zapisa očekivano se odnosi na nogomet, s obzirom na to da je Marjanović poznat i kao veliki zaljubljenik u nogomet.

Unatoč brojnim ciničnim zapažanjima u knjizi, kao i sarkastičnom pogledu na život u izolaciji, Marjanović je na momente pokazao i te kako duboku zabrinutost zbog širenja koronavirusa, pogotovo s obzirom na situaciju u Italiji.

“Što da radim? Netko čita topničke arhive, netko sluša stare ploče, netko gleda porniće bez ikakve radnje, scenarija, ja želim sve više svojih razmišljanja ‘ubaciti u mobitel’. Nema smisla da kažem ‘baciti na papir’. Drago mi je što su neki elementi prošle i ove knjige koja izlazi dio urbane scene. Nešto što malo tko dokumentira, pogotovo u Istri i Puli. Kad kažem scene, ne mislim isključivo na glazbenu, u ovoj knjizi opet ima dosta likova koji su dio Pule, Istre, svi za njih znaju, svi ih se sjećaju, ali o njima nema traga”, rekao je Marjanović.