SVJETSKI MAG FINANCIJSKOG INŽENJERINGA: ‘Moje studente uredno vrbuju s Wall Streeta’

Objavljeno u Nacionalu br. 638, 2008-02-05

Jakša Cvitanić, profesor na sveučilištu California Institute of Technology, otkriva kako je postao vodeći svjetski stručnjak za financijsku matematiku

Jakša Cvitanić, profesor na američkom sveučilištu California Institute of Technology, u SAD-u jedan od najvećih stručnjaka za financijski inženjering, posljednjih mjeseci živi i radi u Hrvatskoj. Ovdje je odlučio provesti slobodnu studijsku godinu predavajući znanstvenicima i studentima te radeći na znanstvenim projektima, a namjerava i napisati drugu knjigu. Taj 45-godišnji Splićanin u SAD je prije 20 godina otišao na doktorski studij, dobivši stipendiju na newyorškom sveučilištu Columbia University, gdje je nakon diplome ostao raditi.

Odbio je posao na Wall Streetu, a s 37 godina pozvan je da postane redovni profesor na University of Southern California. Na sveučilištima na kojima je radio utemeljio je niz kolegija iz financijske matematike, a koautor je i jednog od prvih udžbenika iz tog znanstvenog područja na dodiplomskom i magistarskom studiju. Danas predaje na California Institute of Technology, jednom od deset najboljih sveučilišta u svijetu, poznatom po suradnji s NASA-om, i u uredničkim je odborima nekoliko američkih časopisa iz matematičkih financija. Posljednjih 15-ak godina obrazuje studente koji najčešće odlaze raditi za financijske institucije u Wall Streetu te u velike banke kao što je JP Morgan, koje danas vladaju američkim i svjetskim financijskim tržištima.

NACIONAL: Zašto ste slobodnu studijsku godinu odlučili provesti u Hrvatskoj?
– Ljudi obično studijsku godinu iskoriste da odu tamo gdje su znanstvenici s kojima su već radili na određenim projektima, s kojima su pisali knjige i znanstvene radove – slobodna godina i postoji kako bismo se profesionalno se usavršili, napisali knjigu, obnovili kontakte s kolegama iz struke. Mi smo razmišljali o Nici u Francuskoj i Lozani u Švicarskoj, ali smo se za Hrvatsku odlučili iz osobnih razloga: supruga i ja željeli smo da djeca ovdje provedu dulje razdoblje, a i mi smo se zaželjeli rodbine i prijatelja. Osim toga, cilj je bio i da se uključim u edukaciju doktorskih i poslijediplomskih studenata u Hrvatskoj, da im prenesem dio svog znanja i iskustva te da radim na projektima s hrvatskim kolegama.

NACIONAL: Na kojim projektima radite u Hrvatskoj?
– Uz podršku Nacionalne naklade za znanost, koja dijelom financira moj boravak u Hrvatskoj, te sa zagrebačkim Prirodoslovno-matematičkim fakultetom, radim na dva projekta. Jedan se odnosi na tzv. teoriju ugovora, tj. na matematičke modele kojima se pokazuje kako je najbolje plaćati visoke rukovodioce i menadžere na način da oni budu produktivniji, a da su i poslodavac i menadžer zadovoljni. O tome pišem i knjigu sa svojim bivšim kolegom iz Los Angelesa, Kinezom Jian Feng Zhangom. Na drugom projektu radim s profesorom Hrvojem Šikićem s PMF-a te s profesoricom Sonjom Radas s Ekonomskog instituta u Zagrebu, a on se odnosi na tematiku u kojem trenutku i na koji način će, recimo, mala tvrtka poput Plive ući u suradnju s nekom velikom svjetskom farmaceutskom kompanijom kako bi lakše plasirala i razvijala neke proizvode. Držim i doktorski kolegij iz teorije ugovora na PMF-u te razne znanstvene seminare diljem Hrvatske i Europe. Sad sam napokon u Europi pa me europski kolege neprestano nekamo zovu kao gosta predavača tako da često putujem.

NACIONAL: Kako biste definirali svoju struku, financijsku matematiku, te njen značaj za suvremeno svjetsko tržište kapitala?
– To je grana matematike koja se bavi procjenjivanjem vrijednosti kompliciranih financijskih instrumenata, kojima se u svijetu sve intenzivnije trguje. To su složeniji načini trgovanja od onih dionicama, obveznicama, nekretninama i valutama, ali se temelje na kretanju njihovih vrijednosti. Ti instrumenti nazivaju se derivatima i njihov broj iz dana u dan raste, jer svatko u dogovoru s određenom financijskom institucijom može izmisliti svoj. Financijska matematika počela se intenzivnije razvijati početkom 90-ih u SAD-u, kad se na Wall Streetu počelo trgovati kompliciranijim instrumentima – a njihova vrijednost ne može se procijeniti bez matematičkih modela. Razvoj tih instrumenata zapravo je evolucija financijskog tržišta, jer oni daju puno veću mogućnost ulagačima da se zaštite od financijskih rizika. Osim toga, pojednostavljuju trgovanje – umjesto neprestanog kupovanja i prodavanja dionica može se kupiti samo jedan instrument koji za pojedinca sastavi investicijska banka i on više ništa ne mora raditi. Najjednostavniji primjer za to su tzv. futures i forwards instrumenti, koji su popularni u trgovanju stranim valutama. Ako neka kompanija, recimo, zna da će joj trebati japanski jen za šest mjeseci, a boji se kolika će tada biti njegova vrijednost, ona zahvaljujući tim instrumentima može dogovoriti koliki će iznos jena kupiti za šest mjeseci i po kojoj cijeni. Za te instrumente postoji zasebna burza.

NACIONAL: Zahvaljujući razvoju tih financijskih instrumenata, matematičari su postali vrlo traženi u financijskim institucijama. Može li se reći da su zasjenili ekonomiste?
– Svjetsko financijsko tržište sve više postaje osjetljivo na te instrumente pa time i na matematičke modele kojima se oni procjenjuju. Zbog toga su matematičari, fizičari i informatičari sve traženiji u financijskim institucijama pa tako nisu rijetkost one koje ekonomiste uopće ne zapošljavaju. Primjer za to je možda najuspješniji investicijski fond svih vremena, Hedge Fond Renaissance Technologies s Long Islanda, koji u 20 godina nije imao negativan mjesec i stalno ostvaruje prosječne prinose od 35 posto godišnje. U njemu radi oko 200 doktora znanosti, matematičara, fizičara, astrofizičara i informatičara, a ekonomista nemaju ni jednog. Studente sa svih sveučilišta na kojima sam dosad predavao uredno su vrbovali s Wall Streeta, tako da bi oni već koju godinu dana nakon diplome imali višestruko veću plaću od mene.

NACIONAL: Nakon doktorata ranih 90-ih našli ste se u razdoblju kad se u SAD-u drastično mijenjalo trgovanje na tržištu kapitala. To vas je udaljilo od statistke na kojoj ste doktorirali i odvelo u ekonomiju?
– To je bilo vrijeme kad su ljudi u SAD-u postajali sve više svjesni da mogu ulagati u financijsko tržište, a ne samo stavljati novac u banku. I kompjutori su postajali sve jači pa su omogućili da se počnu razvijati ti komplicirani financijski instrumenti, a sve su popularniji bili i mirovinski fondovi u SAD-u koji su morali nekamo ulagati. Na kraju je ispalo da su 90-e bile najbolje desetljeće u povijesti Wall Streeta, među ostalim i zato što su tada počele nicati internetske tvrtke a cijene njihovih dionica brzo su rasle. Tvrtke su također počele sve više investirati na financijska tržišta, zbog čega su se i počeli razvijati ti komplicirani financijski instrumenti kako bi se zaštitile od rizika. Ja sam se u tome našao relativno slučajno, jer je moj mentor bio jedan od prvih koji su se počeli baviti financijskom matematikom. Kako se stvorila euforija oko tržišta financija, to me počelo sve više interesirati, pa sam pomalo ušao u financijsku ekonomiju.

NACIONAL: Tada ste imali priliku otići na Wall Street, ali zašto ste ipak odabrali sveučilišnu karijeru?
– Ponudili su mi da ostanem predavati na newyorškom sveučilištu Columbia, što je bilo prestižno. Da nije bilo toga, vjerojatno bih otišao na Wall Street i vjerojatno bih danas bio milijunaš. Međutim, sveučilišni život je mnogo ležerniji, sam sam sebi šef, puno putujem, imam vremena za obitelj i za surfanje na kalifornijskim plažama, godišnji odmor mi traje mjesec dana, a novca imam koliko mi treba. Život na Wall Streetu je sklizak teren: većina onih koji tamo rade govori kako će stati za 5-10 godina, samo da zarade još malo pa će u mirovinu u kojoj će u tom novcu uživati ili će postati profesori. Ali ne znam nikoga tko je doista stao.

NACIONAL: Jesu li financijski instrumenti povezani s krizom hipotekarnih kredita u SAD-u koja je prouzročila krizu na svjetskim burzama?
– Velik dio krize svakako je bio potaknut tim kompliciranim instrumentima, koji ovise o zajmovima na kuće u SAD-u. Cijene kuća u SAD-u godinama su bile visoke i neprestano su rasle. No bilo ih je lako financirati jer su kamatne stope bile relativno niske i banke su nudile razne zajmove ne birajući previše komu će ih dati. Tako su kredite dobivali mnogi koji nisu financijski dobro stajali i godinama otplaćivali kamate prije nego što uopće počnu otplaćivati glavnicu. Kamatne stope jedno su vrijeme bile niske, ali kad su počele rasti, pokazalo se da je tržište precijenjeno. Ljudi su odjednom morali mjesečno plaćati puno više za te kredite i mnogi si to nisu mogli priuštiti. Počeli su masovno prodavati kuće i njihove cijene naglo su počele padati. Bila je to pogrešna procijena – ljudi su jednostavno bili manje kreditno sposobni nego što se mislilo. Da ne spominjem da većina njih nije uzela zajmove samo za kuće nego i za aute, školarine za skupe koledže. Drugi dio priče odnosi se na derivate, odnosno financijske instrumente općenito, jer se mnogo njih baziralo na tim zajmovima. Pojednostavljeno, banke su te zajmove razbijale na manje dijelove i prodavale ih dalje drugim investitorima kako bi ulagale u druge stvari. Kad ljudi više nisu mogli otplaćivati zajmove bankama i kad su se pojeftinile nekretnine, novac su izgubile i banke koje su dale kredite, ali i investitori koji su od banke otkupili dijelove zajmova. Posljedica svega toga bila je da su ljudi prestali trošiti – a to je najveći udarac za ekonomiju neke zemlje. Ova kriza odmah se osjetila i na drugom kraju svijeta, jer kad Americi ide loše, gospodarski slabi i Kina, kojoj glavni dio prihoda dolazi od izvoza u SAD. Tako su i azijske tvrtke počele gubiti na vrijednosti, što je rezultiralo lančanom reakcijom koja se osjetila na svim svjetskim burzama. Cijene dionica pritom padaju i zbog psihološke nesigurnosti koja zavlada kod takvih kriza, jer kad počnu crni dani, ljudi počnu precjenjivati rizik te postanu zainteresirani samo za ulaganja u sigurne investicije poput američkih državnih obveznica. Time dodatno ruše ekonomiju, bez razloga – samo iz straha.

NACIONAL: Što se psihološke nesigurnosti tiče, situacija je odnedavno slična i u Hrvatskoj. Postoje li realni razlozi za strah od slomova burzi, kako u Hrvatskoj, tako i u svijetu?
– Cijene dionica i nekretnina nedvojbeno će rasti. Za ovakve krize je normalno da se javljaju s vremena na vrijeme, jer nije moguće da cijene neprestano rastu. Dakle, nije upitan pozitivan ishod, samo je pitanje koliko će kriza trajati – nekoliko mjeseci ili nekoliko godina. U nekom trenutku cijene dionica bit će toliko niske da će ih se isplatiti kupovati, što će im ponovno dignuti cijenu. Za strahove od većih kriza zasad nema mjesta, slom burze u SAD-u službeno se proglašava kad burzovni indeks u jednom danu padne za više od 10 posto. To se na Wall Streetu nije već dugo dogodilo. Što se tiče Hrvatske, veliki porasti i padovi na burzi nisu čudni – oni su karakteristični za mlada tržišta. Doduše, veliki prinosi ovdje su se mogli još neko vrijeme nastaviti, ali nakon ove svjetske krize ne vjerujem da će biti tako.

‘Hrvati nipošto ne bi sada trebali prodavati dionice’

NACIONAL: Zahvaljujući donedavnim velikim prinosima na tržištu kapitala, u Hrvatskoj su se mnogi građani počeli baviti tim tipom ulaganja. Što biste im savjetovali, kako da se ponašaju u sadašnjoj situaciji, a kako u budućnosti?
– Nipošto ne bi sada trebali prodavati dionice, osim ako im hitno ne treba novac. Doduše, najveći je problem onima koji su podigli kredite radi tih dionica, oni ih moraju vratiti i ne mogu čekati. Ostali bi trebali pričekati, dugoročno to su dobre investicije. Bilo bi dobro da se izbjegne stvaranje panike, a to bi posebno trebali imati na umu mediji, jer panika ostavlja velike psihološke posljedice: ljudi postanu previše oprezni, prestanu ulagati i stvori se negativan imidž čitavog tržišta koji je poslije teško promijeniti. Što se tiče budućnosti, mali investitori trebali bi imati na umu da bi dionice za prosječnog čovjeka trebale biti dugoročna investicija. Kratkoročno gledano, ulaganje na burzi je gotovo uvijek kocka – kako za pojedince, tako i za fondove. Jako je važna i diverzifikacija, nikad ne treba sav novac staviti na jedno mjesto.

Komentiraj

Source:Tanja Simić