SVJETSKI EKSKLUZIV IZ 2016.: Kaptol prevario Papu, Alojzije Stepinac nije ubijen

Objavljeno u Nacionalu br. 967, 08. studeni 2016.

U lipnju 1959. papa Ivan XXIII. prima u audijenciju Stepinčeva liječnika i prijatelja dr. Riessnera koji pojašnjava od čega boluje, kako se liječi i kada će preminuti zagrebački nadbiskup

Alojzije Stepinac u zatvoru u Lepoglavi nije trovan, nije zračen smrtonosnim zrakama i – osim oduzimanjem slobode – nije zlostavljan nikakvim tajnim sredstvom komunističkog režima. Drugim riječima: Juraj Batelja i cijela bulumenta katoličkih propagandista koji tvrde da je “Stepinac ubijen”, teško obmanjuju najprije hrvatske katolike, a zatim cijeli svijet. Nacional u tekstu s ovim ekskluzivnim otkrićem koje se izravno tiče rada Vatikanske komisije za dijalog katolika i pravoslavaca u vezi možebitne kanonizacije Stepinca, pokazuje da su tvrdnje o njegovu trovanju i zračenju potpuno proizvoljne i nikako, nikada i ničim dokazane te donosi čvrste argumente u korist zaključka da je on umro od bolesti od koje može oboljeti svaka osoba.

O tome koliko su dokazi koje Nacional donosi u ovome članku važni, govori iskaz upućenog katoličkog svećenika i publicista, pokojnog don Živka Kustića (dugogodišnjeg glavnog urednika katoličkog tjednika Glasa Koncila i tada glavnog urednika Informativne katoličke agencije – IKA) koji je 1997. u razgovoru s novinarima tjednika Globus na pitanje “Znači li proglašenje Stepinca mučenikom, da je Sveta Stolica definitivno prihvatila tezu da su ga komunističke vlasti otrovale?” kategorički odgovorio: “Ljudi koji vode postupak (za proglašenje blaženim, op. D.P.) pronašli su podatke na temelju kojih se može smatrati da Stepinac nije umro naravnom smrću, nego da je ona bila nasilna. To što je Kongregacija za proglašenje blaženim i svetim na određenim komisijama prihvatila tu kvalifikaciju, znači da je prevladalo uvjerenje – koje je, naravno, podacima potkrijepljeno – da je Stepinac ubijen!” Nacional donosi dokaze koji nepobitno pokazuju da Stepinac nije ubijen i da za to nema nikakvih dokaza.

To znači da je cijeli proces beatifikacije Alozija Stepinca kontaminiran, da ne kažemo i nevaljan. Na pitanje novinara: “Može li se onda reći, kad ne bi postojali čvrsti dokazi o trovanju kardinala Stepinca i, de facto, o njegovu ubojstvu, da on ne bi bio proglašen mučenikom, nego bi proces beatifikacije išao drugim putem?” Kustić opet decidirano i bez ikakve dileme odgovara: “Točno. Da nije utvrđeno, uobičajenim znanstvenim načinom, da je njegova smrt nasilno izazvana od njegovih protivnika i mučitelja, onda bi taj proces bio obavljen po drugoj shemi i dulje bi trajao.” Doduše, Kustić je bio uvjeren da je Stepinac svet i da bi to bilo ovako ili onako dokazano. Nacional se, međutim, neće baviti pitanjima vezanima uz Stepinčeve kreposti ni njegovim duhovnim životom, nego dekonstrukcijom jednog nepotrebnog mita, jedne užasno morbidne falsifikacije.

 

‘Da nije utvrđeno, uobičajenim znanstvenim načinom, da je njegova smrt nasilno izazvana od njegovih protivnika, onda bi proces beatifikacije bio obavljen po drugoj shemi i dulje bi trajao’, kazao je Živko Kustić

 

U drugom dijelu svojih memoara “Špijuni i domovina” Josip Manolić piše da je u proljeće 1967. Stevo Krajačić započeo sakupljati dokumentaciju o odnosu SR Hrvatske prema Alojziju Stepincu, najvjerojatnije u sklopu priprema poboljšanja odnosa države i Kaptola, odnosno Jugoslavije i Svete Stolice. Tekst koji Manolić citira zorno svjedoči o tome kakav je bio stvarni odnos Krajačića i cjelokupna državnog vrha prema Stepincu.

Pismo koje Nacional u cijelosti objavljuje u vidu originalnog faksimila koji se ne objavljuje u Manolićevoj knjizi, potpisuje Stepinčev kirurg i liječnik prof. dr. Danko Riessner. Manolić u svojoj drugoj knjizi objavljuje sadržaj tog pisma. Nije ga objavio u prvoj knjizi, ali kako je tamo objavljen tekst o navodnom trovanju Stepinca izazvao buru polemika, posebice obraćanjem Jurja Batelje, odlučio je hrvatsku javnost informirati o tome kakve su sve neistine u pitanju kad je riječ o liječenju kardinala Stepinca. Objavom promemorije liječnika koji je dvaput operirao kardinala Stepinca u njegovu Krašiću, želi se pridonijeti utvrđivanju svih relevantnih spoznaja za proglašenje Alojzija Stepinca svetim. Kako se prešućuju načini liječenja i osobe koje su liječile kardinala Stepinca, objavljuje se izvorni tekst liječnika, ne u namjeri da se polemizira, nego da se kaže, riječima Manolića, “da postoji i druga strana medalje”.

 

Stepinac je iz Lepoglave izišao zdrav. Nikada nije bio u ambulanti, nikada nije bio bolestan, nije gubio težinu niti je imao povišenu tjelesnu temperaturu, čak nije bio ni ozbiljnije prehlađen

 

Stepinac je u KPD Lepoglava stigao 19. listopada 1946. (u 17 sati), u pratnji Josipa Manolića, a iz zatvora je izišao 5. prosinca 1951. (u 13.30 sati). Manolić ga je otpratio do Krašića, gdje će Stepinac biti u kućnom pritvoru, odslužujući ostatak kazne, sve do smrti 10. veljače 1960. Ne samo Stepinac koji je to izjavio po dolasku u Krašić, a objavio njegov bliski prijatelj Lav Znidarčić (koji je to i autoru ovog teksta nekoliko puta ponovio) u knjizi “Alojzije Stepinac” (1998.), nego i Kustić kaže (“Stepinčevo doba”, 1991, str. 50. i 52.) da je Stepinac iz Lepoglave “izišao zdrav” i da su “u kaznionici s njim uglavnom dobro postupali”. Stepinac nikada nije bio u ambulanti, samo je nekoliko puta bio kod stomatologa, nikada nije bio bolestan, nije gubio težinu niti je imao povišenu tjelesnu temperaturu, pa čak nije bio ni ozbiljnije prehlađen. Ukratko, Stepincu nije otvoren lječnički karton jer to nije rađeno ni za jednoga zatvorenika koji nije barem jednom posjetio ambulantu (sve to i mnogo više može se saznati iz knjige “Stepinac u Lepoglavi – Zapisi nadbiskupova čuvara”, svjedočanstvo Dane Mirića, vrlo kvalitetno, koje je Slavko Goldstein objavio 2011. (Novi Liber, biblioteka “Sa zrnom soli”, Zagreb).

Juraj Batelja i drugi govore da je Stepinac u Lepoglavi bio zračen i trovan, sustavno, ali ne donose ama baš nikakve materijalne dokaze, nikada i nigdje. U glasilu postulature “Sluga Božji Alojzije Stepinac” (br 3, Zagreb, 8. svibnja 1995, str 40.), na primjer, Batelja piše da je prilikom obdukcije u tijelo Stepinca “izvršena neka vrsta tretmana; naime, u vene Sluge Božjega uštrcano je 12 litara formalina i karbolne kiseline, uslijed čega je došlo do neuobičajenih posmrtnih procesa” te da je to Udba učinila kako bi “uznastojala prikriti tragove trovanja i (ili) zračenja Sluge Božjega za vrijeme izdržavanja kazne u Lepoglavi”. Eksperti za sudsku medicinu i forenziku koje smo pitali za mišljenje, svi od reda, tvrde da je to “standardna procedura za očuvanje tijela ili određenih organa”. Iako to zna svaki laik, svejedno smo pitali što bi se dogodilo da je, kako tvrde crkveni predstavnici poput Batelje ili Milana Simčića u jednoj propovijedi 10. veljače 1985. u Ludwigshafenu (vidi “Stepinac: mučenik vjere”, Hrvatska revija, br. 2, sv. 35, lipanj 1985., str. 357) “Stepinac bio izložen, i to nepobitnim dokazima, rendgenskim zrakama kroz više od četiri mjeseca”, odgovor radiologa i drugih lječnika je kategoričan: ostali bi tragovi na koži, kosi i drugim organima. Toga naprosto nije bilo! I nitko nikada nije vidio aparat za rendgen u sobi do Stepinca, niti igdje u njegovoj blizini. A to i nije bilo izvedivo: s jedne strane je Stepinac imao susjeda policijskog čuvara, a s druge strane je bila soba u kojoj je služio mise, a u njoj su s njim uvijek bili svećenici (Bartol Ganza, Stjepan Pavunić, Nikola Borić, Stjepan Gabrić i Jerko Mihaljević): nitko nije ništa vidio, ni primijetio, ni svjedočio. Rezimirajmo: teze o zračenju su ordinarne laži.

Što onda govori teorija o trovanju? Liječnici koji su kontrolirali zdravlje i koji su, kako Nacional otkriva, regularno pratili krvnu sliku Stepinca, mahom su bili ugledni domaći i inozemni stručnjaci, nikada i ništa nisu primijetili. Ništa nije viđeno ni prilikom obdukcije niti kada je Kongregacija za kauze svetih zatražila toksikološku analizu (1993.). Nikakvi dokazi nisu podnenseni. Međutim, katolička mitologizacija se nastavlja, obmanjivan je papa Ivan Pavao II. koji je dekretom o mučeništvu Stepinca proglasio blaženim. Tako se pokušava obmanuti i papu Franju koji je stopirao proces Stepinčeve kanonizacije. Hrvatska televizija, međutim (u emisijama kao što je “TV kalendar”, ali i u drugima), ponavlja netočne i ničim potvrđene tvrdnje da je nadbiskup Stepinac bio trovan i zračen. Što se zaista dogodilo Stepincu?

Hematologija još uvijek ne zna odgovoriti na pitanje zašto netko oboli od raka krvi i umire od leukemije. Medicina je napredovala, ali nema odgovora na to pitanje. Ono što Nacional donosi jest izravno svjedočanstvo osobe koja je liječila Stepinca i pomogla uspostaviti dijagnozu bolesti od koje je zagrebački nadbiskup umro. Bolest je bila neizlječiva, od uspostave dijagnoze bolesniku nije ostalo više, uz najbolju tada moguću njegu, od sedam do maksimalno 10 godina života. Nacional, osim toga, zahvaljujući Manolićevim memoarima, prvi put objavljuje dosad nepoznati, ali ključan detalj: usmeni izvještaj toga liječnika, prof. dr. Danka Riessnera, papi Ivanu XXIII., što se dogodilo na privatnoj i tajnoj audijenciji 1. lipnja 1959. (uz papino obećanje da se ništa neće javno o tom susretu obznaniti, pa tako ni u listu L’Osservatore Romano), susretu na kojem je, nakon posredovanja tadašnjeg rektora hrvatskog Zavoda Svetog Jeronima, dr. Đure Kokše, Papa iz prve ruke saznao od čega boluje Stepinac, kako ga se liječi, tko ga sve liječi i od čega će neminovno i, otprilike, kada umrijeti. Papa Ivan XXIII. bio je jako zahvalan doktoru Riessneru i to je važno utjecalo na početak poboljšanja odnosa, što je bio proces koji je završio uspostavom diplomatskih odnosa između Svete Stolice i Jugoslavije desetak godina nakon toga, za pontifikata Pavla VI. (svečani susret Pape i predsjednika Tita zbio se 29. ožujka 1971.).

 

Nadbiskup nije bio zračen jer bi zračenje svakako ostavilo tragove na kosi, koži i drugim organima. Nitko nije vidio ni svjedočio o rendgenskom uređaju u neposrednoj blizini Stepinčeve ćelije

 

Dr. Riessner, poznati kirurg koji je tijekom NDH radio na Rebru, a nakon rata u bolnici u Vinogradskoj ulici, svjedoči da je u listopadu 1952. bio hitno pozvan od nadbiskupa Stepinca u Krašić, da je ustanovio trombozu (zgrušavanje krvi) u području čitave glavne vene u lijevome bedru, da je predložio hitan transport u Zagreb, da je to Stepinac odbio, ali da je odobrio operaciju u Krašiću. Kaže (vidjeti pismo u dodatku) kako je to objavljeno istoga dana, uspješno, kako se kasnije situacija ponavljala i zašto. “Dakako da je time bio riješen akutni problem otklanjanja opasnosti od embolije, dok je uzrok zgrušavanja krvi ostao problem temeljite pretrage krvi uz pomoć i konzilij stručnjaka iz domaćih ustanova, kao i onih na internacionalnom nivou (prof. Helmayer, Freiburg, Sav. Rep. Njemačka i prof. Lawrens iz San Franciska, USA). Kao konačna dijagnoza i uzrok zgrušavanja bila je utvrđena bolest takozvana polycythaemia vera rubra: tumorno umnožavanje crvenih krvnih tjelešaca. Nažalost je s dijagnozom morala biti postavljena i loša prognoza stalno prijeteće tromboze s embolijom. Bolesnik je u vezi s time 1960. preminuo, a bio je najsavršenije liječen od gore spomenutih stručnjaka”, piše Riessner.

Među stručnjacima koji su pomagali Riessneru bio je tadašnji vodeći internist i hematolog, prof. dr. Erik Hauptmann iz bolnice Merkur. Hauptmann i njemački kolega prof. dr. Heilmayer iz Freiburga vodili su glavnu riječ. Dobro su znali i da Stepinac ima drugih problema: “Premda je osnovna bolest nosila karakter izrazito kronične bolesti te je ona od najsuvremenijeg liječenja putem izotopa imala sve karakteristike veoma teške i smrtne bolesti (katastrofa nastupa već unutar 7 do 10 godina), kardinal je osim toga bolovao na povećanoj prostati uz popratnu upalu mokraćnog mjehura. Tom bolešću stalno opterećeno srce gubilo je postupno kondiciju srčanog mišića, tako da je bilo očekivano da će ono zatajiti kod malo ozbiljnije komplikacije koja može nastupiti. Međutim, unatoč tome kardinal je prebolio jednu obostranu upalu pluća te je prošao 1958. još jednu trombozu s operacijom na desnom bedru”, svjedoči Riessner.

Znali su da će kad-tad doći do neminovnog kraja: “Dne 7. veljače 1960. naglo je nastupilo ono što se je očekivalo. Tromboza je ovaj put zahvatila žile zdjelice i dovela do masovne plućne embolizacije. Kod ove ogromne komplikacije ubrzo je smalaksalo srce. Čitava terminalna kriza trajala je svega nekoliko sati te je kardinal preminuo 10. veljače1960. u 14. sati i 15 minuta”, završava Riessner.

O čestitosti i stručnosti prof. Riessnera svjedoči najveći stručnjak hematolog kojeg Hrvatska ima, liječnik svjetskog glasa, prof. dr. Boris Labar koji je za Nacional napisao ekskluzivnu ekspertizu Stepinčeve dijagnoze (vidi okvir). Prof. Labar ne samo da vjeruje Riessneru, nego nema nikakve sumnje u kolege iz inozemstva, kako u one iz SAD-a (Lawrence i Ruzich), tako i u kolegu hematologa Heilmayera iz Njemačke. Pogotovo nema sumnje u rad prof. dr. Erika Hauptmanna koji mu je bio mentor i profesor. Labar pojašnjava da to što je pedesetih godina Hauptmann bio internist, ali i hematolog, govori o tadašnjem razvoju interne medicine i visokom stupnju specijalizacije. Doktori su učinili za Stepinca u datim okolnostima sve ono najbolje i najstručnije što se moglo da mu se pomogne. Riessner svjedoči da su liječili Stepinca prvo venopunkcijom (puštanjem krvi), a onda izotopima, odnosno radioaktivnim fosforom poznatim i kao 32P. Stepinac je tu terapiju dobivao sve do šest mjeseci prije smrti. Tada mu je dat novi lijek, citostatik Mileran (tablete koji ne uzrokuju ikakve tegobe). Haptman svjedoči: “Šteta je što je lijek otkriven neposredno prije kardinalove smrti pa nije bio dovoljno raširen, nije bilo dovoljno povjerenja u nj, u taj novi citostatik koji, inače, uspješno rješava neke oblike leukemije. Teško je reći koliko je Milerana dobio Alojzije Stepinac, no ja sumnjam da je šest mjeseci, koliko je kardinal primao lijek, bilo dovoljno za olakšanje njegove bolesti” (Članak Borisa Vlašića “Stepinac nije ubijen”, Tjednik, br. 44, Zagreb, 26. prosinca 1997., str. 19 u citirano djelo “Stepinac u Lepoglavi”, str. 112). Važan doprinos Nacionala u tom je što donosimo ekspertizu prof. Labara (pa bi bilo zanimljivo sada vidjeti kako će Juraj Batelja ili kardinal Josip Bozanić demantirati najuvaženijega hrvatskog hematološkog stručnjaka) u kojoj se kaže da je primjena 32P u vrijeme 50-ih godina prošlog stoljeća “bio standard liječenja kroničnih mijeloproliferativnih zloćudnih tumora”; da “nema nikakvih pokazatelja da bi primjena tog lijeka uzrokovala toksičnost, osim što se češće javljaju sekundarni tumori, poglavito akutna leukemija” te da se “s velikom sigurnošću može reći da se njegova primjena ne može povezati s trovanjem liječenih bolesnika”.

 

‘S velikom sigurnošću može se reći da se primjena izotopa ne može povezati s trovanjem liječenih bolesnika. U to vrijeme sve češće se kao standard liječenja primjenjuje i citostatik’, pojašnjava prof. Labar

 

 

Nadbiskup Stepinac umro je tri mjeseca nakon posljednjeg susreta s prof. Hauptmannom. Nije mu se moglo više pomoći. Do kraja su uz njega bili dr. Bogičević i dr. Riessner. Svi koji su dolazili iz Zagreba i sestra koja ga je njegovala nisu mogli dati skrb koju bi Stepinac dobio da je pristao da ga se liječi u najboljim hrvatskim bolnicama. Možda je Stepinac zbog toga umro nešto ranije, ali to je bio njegov odabir, a ne propust lječnika. Crkva je 1960. dobila iznimno i nalaz sudske medicine koju je potpisao prof. dr. Palmović. Prof. dr. Dušan Zečević, bivši predstojnik Zavoda za sudsku medicinu Medicinskog fakulteta u Zagrebu, kolegi Borisu Vlašiću rekao je da “sa Stepinčevom obdukcijom nema tajni. Ona je obavljena profesionalno i dobro. Uostalom, šestero ljudi je bilo uključeno u obdukciju (u noći s 10. na 11. veljače 1960.): trojica liječnika, uključujući dr. Palmovića, dvojica inženjera i jedan laborant. Ne vjerujem da je postojala mogućnost nešto drugačije napisati nego ono što je analiza pokazala” (Tjednik, isto). U izjavi za Nacional, prof. Zečević je potvrdio da je na obdukciji bio i dr. Riessner, koji nije bio samo Stepinčev liječnik, već i prijatelj pa se tim više sužava apsolutno bilo kakav prostor za manipulacije rezultatima obdukcije. A analiza prilikom obdukcije bila je negativna, odnosno nisu utvrđeni tragovi trovanja. To se isto dogodilo i 1993. prilikom toksikološke analize Stepinčevih ostataka (na zahtjev Svete Stolice). Rađena je analiza na prisutnost metala: opet ništa. Negativno. I to je sva istina: nikakvog trovanja nije bilo. Stepinac je umro od leukemije.


Papa Ivan XXIII. znao je od čega boluje, kako je liječen i od čega će umrijeti Stepinac

Sa strane prvostolnog kaptola u Zagrebu, a preko tadašnjeg tajnika kardinala dr. A. Stepinca doktora M. Pišenića, bio sam u listopadu 1952. g. pozvan da bih hitno kao liječnik i kirurg na želju kardinala Stepinca otišao u Krašić. Odobrenje za ovaj put u Krašić kao i za pregled i liječenje kardinala uslijedilo je odmah sa strane sekretarijata za unutrašnje poslove u Zagrebu. Pregledom kod bolesnika ustanovio sam trombozu / ugrušavanje krvi / u području čitave glavne vene, područja lijevog bedra. To stanje prijetilo je da se odigra “embolija” te je tražilo hitan kirurški zahvat. Predložio sam odmah transport u bolnicu i operaciju, koja je imala za svrhu podvezati žilu te spriječiti da se ugrušak ne pomakne i ne izvede emboliju, odnosno da se izvrši embolektomija. Bolesnik je odbio da bude prevezen u bolnicu, dok je s druge strane izrazio svoju potpunu suglasnost da se operacija izvrši. Prema danim alternativama preostala je još jedina mogućnost da se operacija izvrši u župnom dvoru u Krašiću. Posljednje je bilo teško realizirati jer se radilo o delikatnoj operaciji i nadalje o transportu instumentarija, kirurške spreme, asistenata i instrumentarke a da je pored toga takav postupak odobren od strane sekretarijata za unutrašnje poslove. Predložio sam bolesniku da bi se ja lično stavio odmah u kontakt sa šefom sekretarijata za unutrašnje poslove drugom Stevom Krajačićem. Još istog dana prije podne bio sam kod njega primljen. Nakon izložene problematike bilo je pored stručnog i ljudskog razumijevanja sa svih strana naći odmah rješenje. Nađena je formulacija “da je transport bolesnika u Zagreb obzirom na karakter bolesti i veću mogućnost embolizacije mnogo riskantniji nego izvršenje i improvizacija operacije u župnom dvoru u Krašiću”.

Najpripravnije je izdat nalog da mi se u pogledu organizacije dopreme kirurške spreme, asistenta i instrumentarke izađe u svakom pogledu u susret u bolnici u kojoj sam tada radio (Bolnica narodnog heroja Ml. Stojanovića) / (Op. D.P.: Vinogradska bolnica). U pogledu tog odobrenja sastavljen je u Sekretarijatu zapisnik a ja sam sa stručne strane preuzeo odgovornost oko izvršenja operacije u ovim iznimnim prilikama. Operacija je izvršena već istog dana u župnom dvoru Krašić (podvez glavne vanjske vene lijevog bedra s odstranjivanjem trombotičnog čepa). Taj problema pitanja je uspio radi povoljnog ishoda same operacije kao i realizacije izražene želje bolesnika, dok je i pravno juridički s strane vlasti problema riješen na sretan način.

Dakako da je time bio riješen akutni problem otklanjanja opasnosti od embolije, dok je uzrok za zgrušavanje krvi ostao problema svestrane pretrage krvi uz pomoć i konsilium stručnjaka iz domaćih ustanova kao i onih na internacionalnom nivou (prof. Helmayer, Freiburg, Sav. Rep. Njemačka i prof. Lawrens iz San Franciska, USA).

Kao konačna dijagnoza i uzrok zgrušavanja bila je utvrđena bolest takozvana polycythaemia vera rubra: tumorno umnožavanje crvenih krvnih tjelešaca. Nažalost je sa dijagnozom morala biti postavljena i loša prognoza i u budućnosti stalno prijeteća tromboza sa embolijom. Bolesnik je u vezi sa time 1960. preminuo a da je bio najsavršenije liječen od gore spomenutih stručnjaka. Godine 1958. je nastupila ponovo tromboza. Slične žile su se zgrušavale samo na desnom bedru, pa je pacijen podvrgnut opet hitnoj operaciji. I kod ove operacije bila je juridička i medicinska procedura dogovorena i uglavljena u sekretarijatu za unutrašnje poslove sa drugom Stevom Krajačićem.

Po drugi puta je sa uspjehom riješen problem kao i onaj gotovo isti iz godine 1952. Godine 1959. boravio sam od 19. 5. do 9. 6. u Italiji, odnosno u Rimu. Tom prilikom posjetio sam svog znanca mons. dr. Kokšu, tada predstojnika Jeronimskog zavoda koji me je dan dva iza toga hitno potražio u hotelu i izvijestio me da je njegova svetost, sveti otac papa Ivan XXIII, izrazio želju da me primi u privatnu audijenciju, a sve u vezi sa bolešću svog kardinala čiji sam ja bio liječnik i kirurg. Pošto tada još nijesu postojali diplomatski odnosi Svete Stolice sa našom zemljom te je preostalo da se lično odlučim, ovako hitno zatečen u pogledu te audijencije. Poznavajući već stanovište druga Steve Krajačića u pogledu njegova generalnog kursa u pitanju kardinala Stepinca, smatrao sam da mogu prihvatiti taj poziv unatoč nepostojanju diplomatskih odnosa. Dne 1. 6. 1959. bio sam primljen u privatnu audijenciju kod Njegove svetosti Pape Ivana XXIII. s naročitim akcentom da ta audijencija ne će biti objavljena na inače uobičajen način u bulitenu audijencija u listu L’Osservatore Romano.

U audijenciji se je Njegova svetost Papa Ivan XXIII. informirao u najveće detalje o bolesti, liječenju, operaciji i stanju kardinala. Naročito se je interesirao glede ev. poteškoća sa liječenjem bolesti u ovom juridički stvorenom milieu koji je bio u pitanju. Ja sam Svetom Ocu rastumačio na dva primjera gdje sam u kontakiranju i povoljnim rješenjima preko druga Steve Krajačića stekao dojam povoljne medicinske atmosfere za sva pitanja oko liječenja i provođenja liječenja. Tom prilikom morao sam istaknuti veoma lošu prognozu bolesti i izraziti bojazan da treba očekivati uskoro katastrofalne posljedice bolesti.

Na izričiti upit Svetog Oca da li bi ova audijencija mogla imati po mene bilo kakve nepoželjne posljedice, naglasio sam da ću ja o audijenciji iza povratka kući izvijestiti druga Stevu Krajačića. Naglasio sam da sam s drugom Krajačićem u prošlosti svu ovu problematiku oko kardinala i njegove bolesti mogao vrlo jednostavno rješavati. Izrazio sam uvjerenje da s tim u vezi odlazeći natrag u zemlju ne očekujem nikakvih poteškoća. Sveti Otac je ovo posljednje sa zadovoljstvom saslušao i naglasio da je zahvalan svima koji olakšavaju napore oko liječenja kardinala. Kada sam se vratio u zamlju, zatražio sam smjesta audijenciju kod druga Steve Krajačića te ga o svemo i prema prednjem izvijestio.

Premda je osnovna bolest nosila karakter izrazite kronične bolesti, te je ona od najsuvremnenijeg liječenja putem izotopa imala sve karakteristike veoma teške i smrtne bolesti / katastrofa nastupa već unutar 7 do 10 godina, kardinal je osim toga bolovao na povećanoj prostati uz popratnu upalu mokraćnog mjehura. Tom bolešću stalno opterećeno srce gubilo je postepeno kondiciju srčanog mišića tako da je bilo za očekivati da će ono zatajiti kod malo ozbiljnije komplikacije, koja može nastupiti. Međutim unatoč toga kardinal je prebolio dapače jednu obostranu upalu pluća te je prošao 1958. još jednu trombozu za operacijom na desnom bedru.

Dne 7. 2. 1960. naglo je nastupilo ono što se je očekivalo. Tromboza je ovaj put zahvatila žile zdjelice i dovela do masovne plućne embolizacije. Kod ove ogromne komplikacije ubrzo je smalaksalo srce.

Čitava terminalna kriza trajala je svega nekoliko sati te je kardinal preminuo još istog dana, t.j. 10. 2. 1960. u 14 sati i 15 minuta.

Sada je nastupila opet potreba obilnog kontaktiranja sa drugom Stevom Krajačićem, jer je relativno nagla smrt zahtijevala medicinsku sudsku obdukciju a Kaptol i crkva postali su zainteresirani za balzamiranje tijela, a jurdička strana tražila je rješenja za mjesto i formu ukopa. Kao i kod svih problema do toga, to je riješeno na način, koji je zadovoljio rješenje problema, koji su svih strana stajali u pitanju. Tijelo kardinala je noću prevezeno i izvršena je obdukcija u prosekturi Zavoda za sudsku medicinu u Zagrebu. Ovdje je izvedeno balzamiranje tijela, dok je ukop uslijedio diskretno, ali u prvostolnoj crkvi Kaptola sa procedurom pontifikalnog tipa. Na kraju se postavlja pitanje, da li su predmeti i problemi, koji su se postavljali, rješavali i po svome stilu i logici, medicinski i u širokom konzultativnom tretiranju, koje je vodio drug Stevo Krajačić, prošli bez neprilika. Gledajući retrospektivno, rješenja su bila na visini, premda su se mogli desiti i neugodni medicinski, juridički i diplomatski incidenti. Takav način tretiranja bez sumnje je doprinio, da su se odnosi naše zemlje i Vatikana toliko sređivali i redili, da danas postoje normalni diplomatski odnosi.

Zagreb, dne 13. travnja 1967.

Prof. dr. Danko Riessner

(PRO MEMORIAM PREDSJEDNIKU Stevi Krajačiću na njegovu želju).


Prof dr. Boris Labar: u Stepinčevu tijelu nije moglo biti tragova radioaktivnih tvari, a izotop kojim ga se liječilo nije toksičan

Profesor Boris Labar za Nacional je napisao ekskluzivnu ekspertizu Stepinčeve dijagnoze

Liječenje policitemije vere (primarne policitemije) izotopom, to jest radioaktivnim fosforom (32P), pokazuje značajno bolji učinak od liječenja samo flebotomijom (vađenje krvi i odstranjenje viška eritrocita). Uobičajena doza 32P (3.7 x 10(6) mBq (0.1 mCi) na kg tjelesne težine bolesnika, dovodi do brzog pada broja granulocita i trombocita. Eritrociti se počinju smanjivati nakon tri mjeseca zbog dužeg života zrelih eritrocita (zreli eritrociti žive 120 dana, a trombociti i granulociti pet do sedam dana). Povoljan odgovor traje nekoliko mjeseci do tri godine. Ako terapijski odgovor nije dobar, primjenjuje se još jedna doza tek nakon tri mjeseca od primjene prve doze. Može se javiti rezistencija na 32P, koja je reverzibilna na primjenu ciklusa kemoterapije. Takav terapijski učinak i relativno brzi odgovor čini taj radionuklid iznimno vrijednim za bolesnika s visokim vaskularnim rizikom (flebotromboza). U početku se smatralo da policitemija s vremenom prelazi u akutnu leukemiju. Međutim, većina studija praćenja velikog broja bolesnika ’60-ih do ’80-ih godina prošlog stoljeća, jasno je pokazala da je upravo 32P odgovoran za nastanak i povećanu učestalost akutnih leukemija. Učestalost leukemije kreće se oko 10 % u razdoblju od 10 godina, a nakon toga učestalost raste na 30 % do 20 godina praćenja. To je i razlog što se 32P danas ne koristi u liječenju policitemije vere.

Poluvrijeme života 32P je kratko i iznosi oko 14,29 dana. 32P razgrađuje se beta cijepanjem u sumpor-32, izotop sumpora. Taj izotop gotovo je netoksičan. Veći je problem njegov nedostatak u organizmu.

Mišljenje: Primjena 32P je 50-ih godina prošlog stoljeća bila standard liječenja kroničnih mijeloproliferativnih zloćudnih tumora.

Nema pokazatelja da bi primjena tog lijeka uzrokovala toksičnost, osim što se češće javljaju sekundarni tumori, poglavito akutna leukemija.

S velikom sigurnošću može se reći da se njegova primjena ne može povezati s trovanjem liječenih bolesnika.

U to vrijeme sve češće se kao standard liječenja primjenjuje busulfan (Mileran), citostatik koji dobro kontrolira povećani broj stanica krvotvornih loza. I taj lijek se zbog povećane učestalosti akutnih leukemija danas ne koristi u liječenju kroničnih mijeloproliferativnih zloćudnih tumora, odnosno policitemije vere.

Učinak i 32P i busulfana ponajprije ovise o fazi bolesti, tj. radi li se samo o policitemiji ili postupnom prelasku policitemije u mijelofibrozu (tzv. sekundarna mijelofibroza). U toj fazi prognoza bolesti je loša i relativno brzo razvijaju se znakovi kako slabosti funkcije koštane srži, tako i prijelaz bolesti u akutnu leukemiju.

Literatura:

Yves Najean, Jean-Didier Rain, Catherine Dresch, Alain Goguel, Françoise Lejeune, Marie Echard. Risk of Leukaemia, Carcinoma, and Myelofibrosis in 32P- or Chemotherapy-Treated Patients with Polycythaemia Vera: a Prospective Analysis of 682 Cases. Leukemia and Lymphoma, 1996; 22:111-119.

Najean Y, Rain JD. Treatment of polycythemia vera: use of 32P alone or in combination with maintenance therapy using hydroxyurea in 461 patients greater than 65 years of age. The French Polycythemia Study Group. Blood. 1997; 89:2319-27.

Tefferi A, Silverstein MN. Treatment of polycythaemia vera and essential thrombocythaemia. Bailliere Clin Haematol. 1998; 11:769-85.

Novije literature nema jer se lijekovi od kraja 80-ih više ne primjenjuju.

Komentiraj