Dalibor Urukalovic/PIXSELL

Svi skandali predsjedničkih kandidata

Objavljeno u Nacionalu br. 719, 2009-08-25

ISTINSKO PITANJE u kampanji za predsjedničke izbore bit će koliko su pojedini kandidati poštovali zakone i običaje Republike Hrvatske: Nacional donosi popis afera u kojima su se u prošlosti našli svi vodeći kandidati za predsjednika RH

Predsjednički izbori otvaraju važno pitanje, a to je u kojoj su mjeri kandidati u dosadašnjoj karijeri poštovali zakone i ponašali se moralno. Hrvatska nije zemlja u kojoj javnost ima običaj kazniti političare sklone aferama i skandalima i eliminirati ih sa scene, ali kada je riječ o kandidatima za položaj predsjednika Republike, nužno je postaviti natprosječno visoke kriterije. Posebno zato što su programi koje nudi većina relevantnih kandidata slični i manje-više prihvatljivi. Ali istinski test u kampanji trebalo bi biti pitanje ima li razloga sumnjati u njihovo poštenje. Ovo nije moraliziranje nego istinska tema i filtar na kojem u demokratskim državama propadaju mnogi poznati političari suočeni s aferama u kojima se otkrivalo da su kršili zakone i običaje. Stoga je zanimljivo vidjeti u kojim su se aferama i skandalima našli kandidati za predsjednika Republike Hrvatske.

Andrija Hebrang, predsjednički kandidat HDZ-a iza sebe ima niz verbalnih eskapada, ali i dvije afere koje su ozbiljno narušile njegovu političku vjerodostojnost, a njega se sumnjičilo za umiješanost u korupcijske afere. Skandal je dosegao međunarodnu dimenziju, budući da je 2005. Ralph Frank, tadašnji američki ambasador u Hrvatskoj, pismeno upozorio Ivu Sanadera na nedopustive malverzacije Ministarstva zdravstva prilikom kupnje skupocjene medicinske aparature. Riječ je o aferi Shimadzu. U 11 godina poslovanja u Hrvatskoj, Shimadzu je iz državnog proračuna Hrvatske zaradio više od 200 milijuna kuna i postao vodeća tvrtka po broju instaliranih medicinskih uređaja, ali većina tih unosnih poslova zbog povezanosti s Hebrangom u javnosti je bila okarakterizirana kao sumnjive afere. U prošlosti su bolnice bile opremane medicinskim uređajima raznih svjetskih tvrtki. Nakon što je Hebrang 1994. postao ministar zdravstva, raskinuo je dotadašnje ugovore. Do 1995. ni jedan uređaj tvrtke Shimadzu nije se rabio u hrvatskim zdravstvenim ustanovama. Hebrangovim političkim usponom Shimadzu je preuzeo najveći dio hrvatskog tržišta.

Pozadina Shimadzuova uspjeha postala je jasna kada se otkrilo da je 1995. europska centrala Shimadzua u njemačkom Duisburgu u Zagrebu otvorila svoju podružnicu za Hrvatsku, a na čelo podružnice imenovan je – Gordan Tomac, sin Hebrangova prijatelja Berislava Tomca. Idućih godina Hebranga se u nekoliko navrata javno sumnjičilo da zbog privatno-poslovnih veza s Tomčevima pogoduje tvrtki Shimadzu. Tako je 2003. organiziran natječaj za kupnju koronarografa za KB Merkur, te je na tom natječaju pobijedio Philips, no ugovor s tom tvrtkom nikad nije bio sklopljen, nego je pod Hebrangovim vodstvom natječaj bezrazložno ponovljen, a novi je pobjednik bio Shimadzu. Sredinom srpnja 2004. u javnost su doprle vijesti da je od 17. svibnja do 28. lipnja Ministarstvo zdravstva dodijelilo čak sedam poslova nabave medicinske opreme Shimadzuu. Hebrangovi protivnici tada su upozoravali da je u većini tih javnih natječaja tehnička specifikacija bila skrojena tako da joj može udovoljiti samo Shimadzu. Natječaji na kojima je uvjerljivi pobjednik bio Shimadzu nastavili su se u Hrvatskoj i 2005., a vrhunac afere bilo je protestno pismo veleposlanika SAD-a.

Krajem 2004. tadašnji ministar zdravstva Andrija Hebrang izazvao je još jednu aferu, ali ovoga puta riječ je bila o etičkoj, a ne materijalnoj kritici njegova postupka. Hebrang je objavio kako boluje od karcinoma prostate i umjesto u Hrvatskoj, otišao na operaciju u Austriju. Bio je to svojevrsni šamar hrvatskom zdravstvu, i morala je intervenirati i Vlada koja je objavila da se Andrija Hebrang odlučio na operaciju prostate u inozemstvu jer laparoskopski zahvat te vrste u Hrvatskoj još nije rutinski. Vrlo brzo, Nacional je iz izvora bliskih Urološkoj klinici u Innsbrucku doznao da je Hebrang tamo operiran klasičnom metodom, na način na koji se u Hrvatskoj godišnje obavi oko tisuću operacija. Drugim riječima, afera Innsbruck, pokazala je da glavni kreator hrvaskog zdravstvenog sustava nije imao povjerenja u ovdašnju medicinu nego je izabrao Austriju, i platio operaciju 30.000 eura.

Ivo Josipović, SDP-ov predsjednički kandidat, spominje se u kontekstu dviju afera: Posmrtna pripomoć i Hrvatsko društvo skladatelja. Zanimljivo je kako su obje afere prvi put otvorene još 2000., u člancima koje je glazbena kritičarka Bosiljka Perić-Kempf objavila u Novom listu, a poslije kratke polemike u koju se uključio Josipović koji je opovrgnuo optužbe i dobio novinarkin kontraodgovor, o svemu se šutjelo punih osam godina. Onda je u travnju ove godine Pero Smiljanić, nekadašnji dužnosnik Financijske policije, ponovio optužbe koje je u prošlosti potpisala Bosiljka Perić-Kempf, uz dodatak da je zbog otvaranja afere Josipović dobio otkaz i ostao bez posla. Prva afera u kojoj se spominje Ivo Josipović otvorena je 2000., a riječ je o aferi o nezakonitim radnjama udruge Posmrtna pripomoć, čiji je predsjednik, a kasnije član Nadzornog odbora bio Josip Kregar. Tada je u javnost izišla priča o navodno 360.000 kuna vrijednom kreditu koji je Kregar kao predsjednik Nadzornog odbora udruge Posmrtna pripomoć primio od Štedionice Zlatica, inače tvrtke koju je osnovala spomenuta udruga, a u poslovnim knjigama iskazivali su se nerazmjerno veliki troškovi, neutemeljeni na poslovnim događanjima, kupovale precijenjene nekretnine te odobravali krediti uz male ili nikakve kamate. Pritom je Posmrtna pripomoć za svoju tekuću likvidnost od tih istih društava uzimala kredite uz znatno više kamatne stope.

U razgovoru za portal Javno.hr Smiljanić je izjavio kako je Josipović u vrijeme predsjedanja Društvom hrvatskih skladatelja raznim tvrtkama u vlasništvu Posmrtne pripomoći prenosio novac na stavku kredita, ali je istraga o tome politički opstruirana. Kada je eskalirala afera Posmrtna pripomoć, Josipović je 9. 11. 2000. izišao iz Nadzornog odbora Štedionice Zlatica, međutim već tada su stizale optužbe što haaški ekspert i muzikolog uopće radi u odborima tvrtki povezanih s Posmrtnom pripomoći. Do sada nisu objavljeni dokazi koji bi upućivali na Josipovićevo kršenje zakona, nego se sve svodi na to da je u Posmrtnoj pripomoći otkriven niz sumnjivih djelatnosti, i kao važan član Štedionice Zlatica apostrofiran je i Josipović. I na drugu aferu koja se dovodi u vezu s Ivom Josipovićem prva je upozorila Bosiljka Perić-Kempf. Josipović je bio tajnik Hrvatske udruge skladatelja (HDS), a optužen je da je izradio pravni okvir ZAMP-a (udruge za zaštitu malih prava), kojim se novac 4000 hrvatskih skladatelja plasira u različite tvrtke ili banke. Kritiziran je da autore nikada nije pitao slažu li se s takvim načinom investiranja njihova novca, kao i da neki izvođači ne mogu dobiti podatke o visini vlastitih tantijema. Pojednostavnjeno, optužba na Josipovićev račun glasila je da sumnjivo i bez kontrole manipulira tuđim novcem, i to za neprofitnu udrugu kao što je HDS. Josipović je odbacio te optužbe i ustvrdio kako je sve radio po zakonu i da je Financijska policija otkrila tek sitnije nepravilnosti, uglavnom u područjima s kojima nije imao veze. Godinama nitko nije spominjao te afere, ali kako se približavaju izbori, one se ponovo aktualiziraju i tek treba vidjeti hoće li utjecati na njegov rejting.

Nadan Vidošević je 1990. u dobi od 30 godina postao direktor Dalmacijacementa i još iz tog razdoblja datira i prva njegova afera. U ratnim uvjetima Dalmacijacement je slabo poslovao i Vidošević je pokrenuo proces prodaje kupcima iz Italije. Kada je 1993. napustio Split i u vladi Nikice Valentića preuzeo funkciju ministra gospodarstva, Dalmacijacement je prodan talijanskim kupcima za 25 milijuna dolara. U to vrijeme brojni stručnjaci su upozoravali kako se radi o preniskoj cijeni, i sumnjalo se da je stvarna cifra bila dvostruko veća. Povremeno se u dijelu medija provlačio podatak kako su kupci za podmićivanje tadašnjih hrvatskih dužnosnika platili između 10 i 12 milijuna dolara, ali cjelokupni transfer obavili su dužnosnici HDZ-a, i policija i tužiteljstvo nisu imali petlju provjeriti optužbe za profiterstvo.

Danas je Vidošević član Nadzornog odbora Dalmacijacementa, koji je u međuvremenu prvobitni vlasnik londonski RMC prodao meksičkom Cemexu. U jednom intervjuu kazao je da su ga stranci pozvali na tu funkciju kao uglednu osobu iz domaće ekonomske javnosti, a ustvrdio je i da je bio najveći protivnik te tvrtke. No postoje i bitno drukčija mišljenja, poput sindikalista Ozrena Matijašića. “Uloga Nadana Vidoševića u privatizaciji Dalmacijacementa je sve samo ne pozitivna. Iako je Dalmacijacement prodan kad je on već bio otišao iz tvrtke, bio je dio rukovodeće garniture koja ga je pripremala za prodaju. Dok su dijeljeni otkazi, on i njegovi suradnici su napredovali”, ispričao je Matijašević, predsjednik Hrvatske udruge sindikata. Nadan Vidošević je bio upleten u dvije poprilično slične zemljišne afere, u kojima je stekao milijunske profite, ali i niz kritika da se radilo o vrlo sumnjivim poslovima. Poznatija je, nedvojbeno, afera Meštrović u kojoj je iznenada postao vlasnik Ateljea Meštrović, koji je smješten u jednoj od najekskluzivnijih lokacija u Splitu. Prije nekoliko godina kupio je atelje i okolni posjed za pola milijuna eura, i u intervjuima najavljivao kako unutra planira otvoriti privatnu likovnu galeriju otvorenu za građanstvo. Predsjednik HGK spada među desetak vodećih kolekcionara umjetnina u Hrvatskoj, čiju vrijednost stručnjaci procjenjuju na približno 500.000 eura, i koja je u prvim javnim verzijama trebala biti predstavljena javnosti. Ali ubrzo su splitske vlasti donijele izmjene Generalnog urbanističkog plana i atelje Meštrović koji je smješten u zaštićenoj zoni Park-šume Marjan postao je dio područja u kojem je dopuštena gradnja. Vidošević je ubrzo prodao taj objekt, okolno zemljište i pravo na gradnju, a cijena koja je objavljena u javnosti iznosila je 11 milijuna kuna. Drugim riječima, zahvaljujući promjenama GUP-a koje su izglasali splitski HDZ i njihovi partneri, Vidošević je u relativno kratkom vremenu ostvario profit od oko 900.000 eura.

Zanimljiva koincidencija oko Vidoševićevih nekretnina i promjene GUP-a vezana je i za parcelu od 4116 kvadrata u Pješčanoj uvali pokraj Medulina, što je afera otkrivena prije pet godina. Glas Istre je 2004. otkrio da je Vidošević tu parcelu kupio 1999. za 36.000 maraka, kada na tom području gradnja nije bila dopuštena. Poslije je promijenjen GUP i sada je to zemljište procijenjeno na gotovo 2 milijuna eura. Nadan Vidošević je sudionik jednog od najvećih sportsko-financijskih skandala u Hrvatskoj. Protiv njega je 2003. podignuta optužnica zbog financijskih malverzacija i nestanka 55 milijuna kuna u Hajduku između 1992. i 1997., kada je bio predsjednik Upravnog odbora. Skupa s Vidoševićem optuženi su bili Vedran Rožić, Bartol Kaleb i Ivan Buljan, a teretilo ih se da su u inozemstvu otvorili tajne račune u koje se slijevao novac iz transfera Hajdukovih nogometaša, i nisu plaćali poreze i doprinose državi, a igračima su uzimali i dio novca iz ugovora. Policija je pronašla i bilješke o transakcijama, i Rožić, Kaleb i Buljan su završili u 20-dnevnom pritvoru a Vidošević je tvrdio kako je znao za račune u Austriji, ali ne i gdje je završilo 55 milijuna kuna. Umjesto odgovora o tome je li ili nije znao za sumnjve poslove, kada je nedavno upitan za tu aferu, nonšalantno je odgovorio da je u njegovu predsjedničkom mandatu Hajduk postao peti klub u Europi. Bez prejudiciranja krivice, afera Hajduk eklatantan je primjer korumpiranosti hrvatskog pravosuđa. Jer kako drukčije objasniti da za malverzacije koje su se događale prije 15 godina, a optužnica je podignuta još 2003., do sada nitko nije sudski odgovarao?

Premda je Vidošević poslije 1990. obnašao rukovodeće dužnosti, nerijetko se postavljalo pitanje otkuda mu novac za kupnju ekskluzivnih kuća i zemljišta koja vrijede nekoliko milijuna eura. Dužnost je predsjedničkih kandidata objavljivanje cjelokupne imovine, kao i objašnjenje kako su je stekli, a Nadan Vidošević je jedini potencijalni sudionik kampanje čija je imovinska kartica nepoznata. Za sada vlasništvo vila i kuća nije afera, ali moglo bi postati ako se ne objave precizni izračuni. Sredinom 90-ih Nadan Vidošević sa suprugom i kćeri preselio se u novoizgrađenu zgradu na Sigečici u Zagrebu. Prije nekoliko godina kupio je zemljište u elitnoj četvrti Pantovčak, i tu se u njegovu vlasništvu nalazi jedna od najekskluzivnijih zagrebačkih vila. Početkom 2007. Vidošević je počeo graditi vilu na Prekrižju. Objekt je istinski reprezentativan i ima 730 kvadrata stambenog prostora, uz 1200 kvadrata okućnice. Gruba procjena vrijednosti zagrebačke rezidencije Nadana Vidoševića penje se na približno 3 milijuna eura. Formalna investitorica je njegova majka Marija Vidošević, umirovljenica.
Nekadašnja vikendica u Nemirima sada je dograđena i preuređena i sastoji se od nekoliko apartmana. Vlasnik je i automobila BMW5. Glede financija, kada je 2005. postao predsjednik Uprave Kraša, po povoljnim uvjetima je otkupio paket dionica čija je vrijednost procijenjena na 6,6 milijuna kuna, a kao nagradu 2006. dobio je dodatni dionički paket vrijedan 744.000 kuna. Plaća u Krašu iznosi 58.000 kuna.

Vesna Pusić, kandidatkinja Hrvatske narodne stranke, nikada nije bila upletena u korupcijsku aferu ili osumnjičena za kršenje zakona. U prošlosti je posredno optužena za zataškavanje afere u kojoj se zatekao njezin tada bliski suradnik i predsjednik zagrebačkog HNS-a Mislav Žagar. Bilo je to 2003., kada je poduzetnik Damir Ivan Petrović prijavio Žagara zbog mita od 50.000 kuna kako bi dobio posao postavljanja trave na igralištu NK Hrvatski dragovoljac. Policija je podnijela kaznenu prijavu protiv Žagara, a Petrović je ustvrdio da je o Žagarovu traženju mita obavijestio ured Vesne Pusić, ali nije bilo reakcija i morao je slučaj prijaviti policiji.

Prva afera u kojoj se našao Milan Bandić potječe iz 2001., približno godinu dana nakon što je postao zagrebački gradonačelnik. Mediji su otkrili kako je Bandić bez građevinske dozvole u Samoborskom gorju izgradio vikendicu. Afera je svoj nastavak dobila desetak dana poslije, budući da je upravo toliko zagrebačkom gradonačelniku trebalo za dobivanje svih potrebnih dozvola i legalizaciju gradnje, iako “običnim” građanima sličan postupak traje katkad i godinama. Najteže posljedice Bandić je morao istrpjeti 2002. u aferi Alkohol. Milan Bandić je u podsljemenskoj zoni uhvaćen kako vozi pijan, i pritom je pokušao pobjeći prometnim policajcima. Kada se napokon zaustavio, pokušao ih je podmititi, a naposljetku su policajci suspendirani pod optužbom da su novinarima ispričali što se dogodilo. Bandić je bio prisiljen podnijeti ostavku.

Tijekom 2004. Bandić je upao u velike probleme zbog afere Zagrepčanka. On je još 2001. potpisao kupnju zemljišta od sto tisuća četvornih metara s 33 zgrade na atraktivnoj lokaciji, a Grad Zagreb je isplatio na račun Trgovačkog suda protuvrijednost od 15 milijuna eura. Međutim, u trenutku isplate na zemljištu su bile upisane 43 zabilježbe kojima su razne tvrtke potraživale zemljište ili dio zemljišta na osnovi dugovanja Zagrepčanke, što je stvorilo niz pravnih i političkih problema. Najveći od njih je bio kada je prije dvije i pol godine Općinski sud kao vlasnika nekretnine upisao vinkovačku tvrtku Krma, i to na osnovi duga od 32 milijuna kuna. Bandić je reagirao žestoko, i u medijima je objavljen plaćeni oglas “Istina je” u kojem je osporena sudska odluka, zbog čega je Udruga hrvatskih sudaca podnijela prijavu. Poslije te afere Ivica Račan ga je planirao izbaciti iz SDP-a, ali je odustao i tako spasio Bandićevu političku karijeru. Epilog afere Zagrepčanka stigao je 2006., kada je Općinski sud donio odluku kojom je Grad Zagreb postao vlasnik spornog zemljišta, a u nedavnoj gradonačelničkoj kampanji Milan Bandić je tvrdio kako je od prodaje parcele u gradski proračun ušlo 80 milijuna eura.
U jesen 2006. uslijedila je afera Stan, kada je otkriveno da je Bandić kupio 125 kvadrata velik stan u Bužanovoj ulici, čija je vrijednost procijenjena na oko 370.000 eura. Problem je izazvala informacija kako se ustvari radi o dvostruko većem stanu, dakle, i dvostruko skupljem, međutim, Bandić je tvrdio da drugi stan pripada njegovu batu Dragi. Novinari su otkrili da je Drago Bandić skromni gastarbajter iz Berlina, i prilično je upitno je li financijski sposoban priuštiti si skupu nekretninu.

Afera WC iz 2009. još je jedan financijski skandal povezan s Bandićem. Novinari su otkrili da su dva montažna WC-a na autobusnom stajalištu u Dubravi plaćena 1,55 milijuna kuna, a radove je izvodila tvrtka Tigra, koje je vlasnik Bandićev kum Milan Penava. Godinu dana prije, u Poglavarstvu su tvrdili da će izgradnja WC-a stajati oko 100.000 kuna, ali onda je sklopljena petnaest puta skuplja direktna pogodba. Bandić je tvrdio da su objekti vrhunske kvalitete, a odbacio je mogućnost korupcije zbog kumstva s Penavom.

Odjek afere Rađenović

■ Najveća afera s kojom se gradonačelnik Zagreba suočio 2008. bilo je premlaćivanje Igora Rađenovića, direktora Zagrebačkih cesta. Rađenović je pretučen nakon što je pokušao zaustaviti kriminal u gradskoj tvrtki, a poslije se u medijima spekuliralo kako gradonačelnik štiti osumnjičenike u aferi Rađenović. Iako nije povezan s napadom na Rađenovića, mnogi su smatrali da je i Bandić glavni lik u toj aferi.

Carstvo nekretnina Nadana Vidoševića

■ Na Pantovčaku Vidošević ima rezidenciju procijenjenu na tri milijuna eura. U Ravnoj Gori u Gorskom kotaru kupio je 6,5 hektara zemlje i sagradio vikendicu za zimovanje, teniski teren i konjušnicu. U medijima su se spominjale i kuće na Bjelolasici i Kupresu u okviru koje se nalaze i dva teniska terena.

Komentiraj

Source:Robert Bajruši